Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 75 Gž-4397/2019-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ivice Veselić predsjednika vijeća, Dubravke Penić Lukač članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Horvat Mataić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz K., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, koje zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-402/16- 65 od 27. siječnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-402/16-65 od 27. siječnja 2017. u dijelu pod točkom I. izreke presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu rente u mjesečnom iznosu od:

- 2.055,00 kuna za razdoblje od 1. rujna 2000. do 30. lipnja 2001.

- 604,53 kuna za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 31. prosinca 2001.

- 706,53 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2002.

- 987,93 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2003.

- 1.161,03 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004.

- 1.331,52 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005.

- 1.370,65 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2006.

- 1.628,28 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007.

- 1.714,57 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008.

- 1.759,17 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009.

- 1.881,67 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2011.

- 1.946,67 kuna za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 31. ožujka 2013. sa pripadajućom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn- 402/16-65 od 27. siječnja 2017. u dijelu pod točkom I. izreke presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu rente u mjesečnom iznosu od 1.450,47 kuna za razdoblje od 1. rujna 2001. do 31. ožujka 2013. sa pripadajućim zateznim kamatama, u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu rente u mjesečnom iznosu od 3.397,14 kn za razdoblje od 1. travnja 2013. do 31. prosinca 2013. sa pripadajućim zateznim kamatama, u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu rente u mjesečnom iznosu od 3.605,62 kn za razdoblje od 1. siječnja 2014.do 31. prosinca 2014. sa pripadajućim zateznim kamatama, u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu rente u mjesečnom iznosu od. 3.778,83 kn za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. ožujka 2016. sa pripadajućim zateznim kamatama, te renta ubuduće u iznosu od 3.778,83 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu pod točkom II. izreke, te se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati rentu u mjesečnom iznosu

- od 1.450,47 kuna za razdoblje od 1.9. 2001. do 31. 3. 2013.,

- od 3.397,14 kn za razdoblje od 1. 4. 2013. do 31.12.2013.,

- od 3.605,62 kn za razdoblje od 1.1.2014. do 31.12. 2014.,

- od 3.778,83 kn. za razdoblje od 1.1.2015. do 31.3.2016.

te da mu plaća rentu ubuduće u mjesečnom iznosu od 3.778,83 kn sve najkasnije do 10-slijedećeg mjeseca, sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja na svaki iznos teče od 10. slijedećeg mjeseca do isplate, po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.331,40 kn u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.393,75 u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-402/16-65 od 27. siječnja 2017., suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženom u roku od 15 dana isplatiti tužitelju mjesečnu rentu za razdoblja od 01.07.2000. do 31.12.2001. u mjesečnom iznosu od 2.055,00 kn, od 01.01.2002. do 31.12.2002. u mjesečnim iznosu od 2.157,00 kn, od 01.01.2003. do 31.12.2003. u mjesečnim iznosu od 2.438,40 kn, od 01.01.2004. do 31.12.2004. u mjesečnim iznosu od 2.611,50 kn, od 01.01.2005. do 31.12.2005. u mjesečnim iznosu od 2.781,99 kn, od 01.01.2006. do 31.12.2006. u mjesečnim iznosu od 2.821,12 kn, od 01.01.2007. do 31.12.2007. u mjesečnim iznosu od 3.078,75 kn, od 01.01.2008. do 31.12.2008. u mjesečnim iznosu od 3.165,04 kn, od 01.01.2009.

31.12.2009. u mjesečnim iznosu od 3.209,64 kn, od 01.01.2010. do 31.12.2011. u mjesečnim iznosu od 3.322,14 kn, od 01.01.2012. do 31.12.2013. u mjesečnim iznosu od 3.397,14 kn, od 01.01.2014. do 31.12.2014. u mjesečnim iznosu od 3.605,62 kn, od 01.01.2015. do 31.03.2016. u mjesečnim iznosu od 3.777,83 kn sve s pripadajućom zateznom kamatom koja na svaki iznos teče od 10. slijedećeg mjeseca do isplate, a ubuduće mjesečnu rentu u iznosu od 3.778,83 kn najkasnije do 10. slijedećeg mjeseca, te mu naknaditi parnični trošak.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi trošak postupka u iznosu od 33.750,50 kn, sa zateznom kamatom počevši od 27.siječnja 2017. do isplate stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žalio tužitelj, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu. Tužitelj potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbene razloge tuženika, predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1676/2017-2 od 23. siječnja 2018. suđeno je:

„I/ Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2017. godine posl. br. Pn-402/16-65 u dijelu pod stavkom I izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu rente u iznosu od 2.055,00 kn za razdoblje od 1. srpnja 2000. do 1. rujna 2000. sa pripadajućom zateznom kamatom koja na svaki iznos teče od 10. slijedećeg mjeseca do isplate, po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2017. godine posl. br. Pn-402/16-65 u dijelu pod stavkom I i II izreke i sudi: „ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju mjesečnu rentu za razdoblja od 1.9.2000. do 31.12. 2001. u mjesečnom iznosu od 2.055,00 kn, od 1.1.2002. do 31.12.2002. u mjesečnom iznosu od 2.157,00 kn, od 1.1.2003. do 31.12.2003. u mjesečnom iznosu od 2.438,40 kn, od 1.1.2004. do 31.12.2004. u mjesečnom iznosu od 2.611,50 kn, od 1.1.2005. do 31.12.2005. u mjesečnom iznosu od 2.781,99 kn, od 1.1.2006. do 31.12.2006. u mjesečnom iznosu od 2.821,12 kn, od 1.1.2007. do 31.12.2007. u mjesečnom iznosu od 3.078,75 kn, od 1.1.2008. do 31.12.2008. u mjesečnom iznosu od 3.165,04 kn, od 1.1.2009. do 31.12.2009. u mjesečnom iznosu od 3.209,64 kn, od 1.1.2010. do 31.12.2011. u mjesečnom iznosu od 3.332,14 kn, od 1.1.2012. do 31.12.2013. u mjesečnom iznosu od 3.397,14 kn, od 1.1.2014. do 31.12.2014. u mjesečnom iznosu od 3.605,62 kn, od 1.1.2015. do 31.3.2016. u mjesečnom iznosu od 3.777,83 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja na svaki iznos teče od 10. slijedećeg mjeseca do isplate, a u buduće mjesečnu rentu u iznosu od 3.778,83 kn najkasnije do 10. slijedećeg mjeseca, po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate od 1. srpnja 2000. godine do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 65.592,25 kn, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi trošak postupka u iznosu od 33.750,50 kn sa zateznom kamatom počevši od 27. siječnja 2017. do isplate po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu za tri postotna poena."

III/ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 8.437,50 kn, u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.“

5. Navedena drugostupanjska presuda je povodom revizije tužitelja rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-526/2018-2 od 28. svibnja 2019. ukinuta u dijelu pod točkom II. i III. izreke presude i predmet je u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

7. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu mjesečne rente zbog izgubljene zarade od 1. rujna 2000. pa ubuduće.

Nije sporno da je tužitelj 31. kolovoza 2000. stradao u prometnoj nezgodi krivnjom osiguranika tuženika zbog čega je vođen postupak radi naknade nematerijalne štete (utvrđen je omjer odgovornosti 75% na strani osiguranika tuženika i 25% na strani tužitelja), te da je osiguranik tuženika proglašen krivim presudom Općinskog suda u Korčuli poslovni broj K-28/01 od 10. svibnja 2002., koja presuda je postala pravomoćna 11. studenog 2002.

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da se u vrijeme predmetne nezgode tužitelj, koji je po zanimanju p. k., vodio kao nezaposlena osoba kod HZZ, Ispostava K.;

- da tužitelj invalidsku mirovinu nije ostvario (niti tražio), jer u trenutku ozljeđivanja i nastupa invalidnosti i nakon toga nije imao status osigurane osobe u HZMO, prema tome nema dana radnog staža te da ni prije ni nakon nezgode nije zatražio niti ishodio rješenje o preostaloj radnoj sposobnosti, da HZMO nema evidentiranih podataka za tužitelja o njegovom radno pravnom statusu;

- da tužitelj nije korisnik niti jednog prava u sustavu socijalne skrbi;

- da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, zbog kojih je i nakon liječenja kod tužitelja zaostala oštećena funkcija desne noge, desne ruke i ramena, što se očituje kao skraćenje desne noge, ukočenost i deformitet desnog stopala i gležnja s bitno ograničenim kretnjama, deformitet desne potkoljenice, smanjena pokretljivost zgloba desnog kuka i desnog ramena, zbog čega tužitelj ne može duže stajati i hodati, ne može dugo sjediti, kretati se po neravnom terenu, klečati ili se sagibati, niti obavljati poslove koji zahtijevaju opterećenje desne noge ili podizanje desne ruke te prenošenje težih tereta;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. A. B.-Š. proizlazi da tužitelj nije sposoban za izučeno zanimanje p. k. niti za slična zanimanja, da je sposoban za poslove koji zahtijevaju samo angažman ruku bez većih opterećenja i podizanja desne ruke, primjerice, administrativni poslovi, montiranje, sastavljanje, razvrstavanje ili pakiranje lakših dijelova, da bi tužitelj primjerice bio sposoban raditi na telefonskoj centrali, time da ne bi mogao ostvariti zaposlenje s punim radnim vremenom kod poslova kod kojih postoji kombinacija sjedenja i kretanja;

- da se tužitelj u evidenciji nezaposlenih osoba vodio od 19. rujna 1996. do 7. veljače 1999. (odsluženje vojnog roka) i od 16. prosinca 1999. do 9. ožujka 2004. te je od 10. ožujka 2004. prijavljen u statusu tražitelja zaposlenja, time da je tužitelj u svojoj prijavi naveo ograničenja koja ima zbog predmetne nezgode no da HZZ nije imao uspjeha kod poslodavaca u svezi s traženjem posla za tužitelja u njegovom izučenom zanimanju;

- da iz izvješća A. d. od 14. prosinca 2012. proizlazi da tužitelj u radnom kombinezonu obavlja posao popravka brodskog motora.

9. Na temelju utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, zaključivši da tužitelj zbog posljedica prometne nezgode od 31. kolovoza 2000. zaista ne može više tražiti posao pomoćnog kuhara, međutim utvrđuje da tužitelj može obavljati druge poslove pa da bi se gubitak u zaradi tužitelja očitovao u razlici (ukoliko ista postoji na štetu tužitelja) između iznosa koje je tužitelj realno zarađivao (ili mogao zaraditi) u spornom periodu i prosječne plaće pomoćnog kuhara koju je mogao zaraditi (odnosno tražiti takav posao) da nije bilo predmetne nezgode, ali da tužitelj nije dokazao visinu gubitka zarade.

10. U postupku nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u vezi sa čl. 365. st. 2. ZPP, a žalitelj određeno niti ne upire na konkretnu povredu, pa ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

11. Pravilno je utvrđeno i činjenično stanje odlučno za prosudbu o osnovanosti zahtjeva.

12. Tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj zbog posljedica prometne nezgode od 31. kolovoza 2000. ne može više obavljati poslove za koje je izučen zbog posljedica ove prometne nezgode, a to je posao p. k., što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine dr. A. B.-Š. (list 89 spisa).

13. Bitno je i da je tužitelj bio prijavljen kao tražitelj zaposlenja od 19. rujna 1996. godine do 7. veljače 1999. godine i od 16. prosinca 1999. godine do 9. ožujka 2004. godine, te da iako je po zanimanju k.., nikada nije radio na tim poslovima, što proizlazi iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područna služba D., Ispostava K. (list 42 i list 112 spisa), u kojem je posebno naznačeno da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi dana 31. kolovoza 2000. godine te da u okolnostima kada tužitelj nema radnog iskustva te je zvanja koje je usmjereno na sezonski intenzivan rad preporuka HZZO za zapošljavanje kod poslodavaca u okruženju nije naišla na razumijevanje, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da postoji osnova za dosuđenje tužitelju štete zbog izgubljene zarade.

14. Pogrešan je stav tuženika sud da je trebalo utvrditi preostalu sposobnost tužitelja i da bi se tek nakon što ista bude utvrđena, s obzirom na osnovanost zahtjeva moglo ocijeniti visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj ne osporava da utvrđenje preostale radne sposobnosti nije tražio, ali ističe da ju nije ni mogao tražiti kod HZMO s obzirom da nikada nije imao status osiguranika mirovinskog osiguranja koji bi mu status omogućavao utvrđivanje preostale radne sposobnosti.

15. Naime st. 1. čl. 34. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br.: 102/98, dalje: ZMO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, određeno je da invalidnost postoji kada je kod osiguranika (što tužitelj nikada prema utvrđenju suda nije bio), zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad). Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Prema st. 2. istog zakonskog članka invalidnost postoji i kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju, koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća nesposobnost za rad), a prema st. 3. cit. čl. invalidnost u smislu stavka 1. i 2. toga članka može nastati zbog bolesti, ozljede izvan rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti. U ovom slučaju, osim toga, treba posebno naglasiti odredbu st. 4. cit. čl. koja propisuje da kada je kod osiguranika (što tužitelj nije nikada bio) utvrđena profesionalna nesposobnost za rad iz stavka 1. toga članka, utvrđuje se preostala radna sposobnost ako se, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost, može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu.

16. Dakle, tužitelj nije niti mogao tražiti utvrđenje preostale radne sposobnosti jer prethodno nije niti bio osiguranik.

17. Međutim pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj može obavljati druge poslove i da ih obavlja (poslove popravka motora), pa bi se gubitak u zaradi tužitelja očitovao u razlici (ukoliko ista postoji na štetu tužitelja) između iznosa koje je tužitelj realno zarađivao u spornom periodu i prosječne plaće p. k. koju je mogao zaraditi (odnosno tražiti takav posao) da nije bilo predmetne nezgode, a što da proizlazi iz Izvješća A. d. od 14. prosinca 2012. i fotografije tužitelja (listovi 193 do 204 spisa) na kojim fotografijama je tužitelj prikazan u radnom kombinezonu na kojem je oznaka obrta, u obavljanju poslova popravka motora.

18. Po stavu ovog suda fotografije na kojima se nalazi tužitelj, koje je u spis priložio tuženik, ne dokazuju da je tuženik izučio novi posao od kojeg može ostvarivati zaradu, na tim fotografijama tužitelj ima kombinezon određenog poduzeća, što ne znači da je u njemu zaposlen (što tuženik na ovaj način nije mogao ni dokazati), budući da iz dokumentacije u spisu jasno proizlazi da tužitelj nije bio zaposlen od dana prometne nezgode.

19. Odredbom čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br.: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99, dalje: ZOO) određeno je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Stavkom 2. cit. čl. određeno je da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

20. Stoga po stavu ovog suda tužitelj ima pravo na ostvarivanje rente zbog trajnog gubitka zarade i to od vremena kada bi prema dobi i drugim osobnim općim okolnostima počeo ostvarivati primanja i to u visini prosječne plaće pomoćnog kuhara.

Tužitelj je u vrijeme štetnog događaja imao 20 godina te je upravo odslužio vojni rok, ranije je povremeno radio kao v.., a od ljeta 2001. godine se namjeravao zaposliti u struci sa početkom sezone, što proizlazi iz tužiteljevog iskaza (list 32 spisa) kojeg je ovaj sud u tom dijelu prihvatio kao životno logičan i istinit. Stoga bi po stavu ovog suda tužitelj počeo ostvarivati primanja od srpnja 2001. godine.

21. Na temelju potvrde HTP Korčula d.d. (list 142) i podataka ugostiteljskog objekta A. iz K. (list 143 spisa ) ovaj sud je utvrdio da je prosječna plaća pomoćnog kuhara iznosila u 2000.g. i 2001.g. iznos od po 2.740,00 kn, u 2002. iznos od po 2.876,00 kn, u 2003. iznos od po 3.251,20 kn, u 2004. iznos od po 3.482,00 kn, u 2005. iznos od po 3.709,32 kn, u 2006. iznos od po 3.761,50 kn, u 2007. iznos od po 4.105,01 kn, u 2008. iznos od po 4.220,00 kn, u 2009. iznos od po 4.279,53 kn, u 2010. iznos od po 4.429,53 kn, u 2011. iznos od po 4.429,53 kn, u 2012. iznos od po 4.529,53 kn, u 2013. iznos od po 4.529,53 kn, u 2014. iznos od po 4.807,50 kn i u 2015. iznos od po 5.038,44 kn. Ističe se da je utvrđen prosjek mjesečne plaće pomoćnog kuhara iz potvrda ugostiteljskog objekta A. iz K. (list 143 spisa) i HTP K. d.d. (list 142) jer je u navedenim potvrdama naznačeno razdoblje tijekom kojeg se isplaćivala plaća u određenom iznosu, dok iz potvrde ugostiteljskog obrta N. nije naznačeno u kojem razdoblju se isplaćivala plaća.

22. Stoga bi tužitelju pripala naknada štete zbog izgubljene zarade prema visini prosječne plaće p. k. u HTP K. d.d. i ugostiteljskom obrtu A. (prosječna plaća), oba iz K., umanjena za 25% iznosa, jer je u tom omjeru tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja, odnosno tužitelju bi pripala naknada štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od 1.9.2000. do 31.12.2001. u mjesečnom iznosu od 2.055,00 kn, od 1.1.2002. do 31.12.2002. u mjesečnom iznosu od 2.157,00 kn, od 1.1.2003. do 31.12.2003. u mjesečnom iznosu od 2.438,40 kn, od 1.1.2004. do 31.12.2004. u mjesečnom iznosu od 2.611,50 kn, od 1.1.2005. do 31.12.2005. u mjesečnom iznosu od 2.781,99 kn, od 1.1.2006. do 31.12.2006. u mjesečnom iznosu od 2.821,12 kn, od 1.1.2007. do 31.12.2007. u mjesečnom iznosu od 3.078,75 kn, od 1.1.2008. do 31.12.2008. u mjesečnom iznosu od 3.165,04 kn, od 1.1.2009. do 31.12.2009. u mjesečnom iznosu od 3.209,64 kn, od 1.1.2010. do 31.12.2011. u mjesečnom iznosu od 3.332,14 kn, od 1.1.2012. do 31.12.2013. u mjesečnom iznosu od 3.397,14 kn, od 1.1.2014. do 31.12.2014. u mjesečnom iznosu od 3.605,62 kn, od 1.1.2015. do 31.3.2016. u mjesečnom iznosu od 3.777,83 kn, a ubuduće mjesečna renta bi iznosila 3.778,83 kn.

23. Međutim, osnovan je tuženikov istaknuti prigovor zastare za dio potraživanja tužitelja.

24. Naime, tužitelj je tijekom postupka povisivao tužbeni zahtjev, pa se u smislu odredbi članka 191. stavak 1. i 2. ZPP radi o preinaci tuže, a zastara u takvom slučaju u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva počinje teći od dana kada je tužba preinačena (izraženo shvaćanje u rješenju VSRH Rev-x 526/2018 od 28. svibnja 2019. kojim je ovaj sud vezan u smislu čl. 394.a ZPP).

25. Odredbom članka 376. st. 1. i 2. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi jasno proizlazi da zastara potraživanja naknade štete ne može početi teći prije nego što je šteta nastala, odnosno prije nego što je oštećenik saznao i za štetu (njen opseg), odnosno štetnika.

U sudskoj praksi ocijenjeno je da je oštećenik saznao za štetu kod zahtjeva s naslova izgubljene zarade zbog nemogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja u službi, kad se završi liječenje (Rev-x 526/18 od 28. svibnja 2019.).

26. Odredbom čl. 376. ZOO propisano je da kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

U konkretnom slučaju došlo je do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje počelo je ponovno teći kad je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim, 11. studenog 2002. i u tom slučaju zastara bi nastupila 11. studenog 2005.

27. Tužitelj je pak saznao za štetu po osnovi izgubljene zarade zbog nemogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja u službi dana 4. veljače 2008. kada datira posljednji nalaz ortopeda, kojeg dana je završeno liječenje tužitelja (vidljivo iz nalaza vještaka sudske medicine dr. A. B.-Š. od 5. listopada 2009. listovi 89 do 91 spisa), a što je ovaj sud pak utvrdio primjenom ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP.

28. Tužitelj je tužbu podnio 28. veljače 2005. kojom potražuje isplatu mjesečne rente u iznosu od po 1.933,96 kuna od 1. srpnja 2002. pa ubuduće, te je na ročištu održanom 20. prosinca 2005. smanjio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu mjesečne rente u iznosu od 1.450,47 kuna. Podneskom od 12. svibnja 2006. tužitelj potražuje mjesečnu rentu u istom iznosu, ali sada za godinu dana unatrag od prvotnog zahtjeva tj. počevši od 1. srpnja 2001. pa ubuduće. Kako je tužba podnesena 28. veljače 2005. te je preinačena podneskom od 12. svibnja 2006., prije nego što je počeo teći rok zastare, odnosno prije nego što je tužitelj saznao za štetu kada je završeno liječenje (4. veljače 2008.) nije nastupila zastara potraživanja kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.450,47 kuna od 1. rujna 2001. do 31. ožujka 2013., sukladno čl. 376. st. 1. ZOO.

29. Međutim, tužitelj je podneskom od 18. travnja 2016. preinačio tužbeni zahtjev na način da je povećao postojeći tužbeni zahtjev. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je tužitelj povećao podneskom od 18. travnja 2016. za razdoblje od rujna 2001. do ožujka 2013. (renta za ožujak dospijeva 10. travnja 2013.).nastupila je zastara potraživanja u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO za iznose navedene u točki I. izreke ove presude.

U preostalom dijelu potraživanja za razdoblje od 1. travnja 2013. pa nadalje prigovor zastare je neosnovan u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO te su tužitelju dosuđeni iznosi sukladno podnesku od 18. travnja 2016.

30. Dakle, valjalo je potvrditi pobijanu presudu, odnosno, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je temeljem čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP u preostalom dijelu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove presude.

31. S obzirom na to da je pobijana presuda preinačena, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, odlučiti o troškovima cijelog postupka.

Ocjenjujući omjer uspjeha u sporu utvrđeno je da je tužitelj uspio u omjeru od 70%, a tuženik u omjeru od 30%.

Stoga je tužitelju primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP dosuđen trošak i to prema VPS od 87.000,00 kn za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine 142/12, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 17.3.2005. i 7.6.2005. svaki u iznosu od 250,00 kn prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, pristup na ročišta 20.12.2005. 7.4.2006., 8.12.2006., 19.2.2007., 21.4.2009., 11.5.2010., 5.6.2012., 5.10.2012. svaki u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastav žalbe od 15.11.2012. u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, prema VPS od 675.564,84 kn pristup na ročišta 18.4.2016. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife, pristup na ročište 13.6.2016. i 6.12.2016. svako u iznosu od 6.760,00 kn prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sastav žalbe od 7.2.2017. u iznosu od 8.450,00 n prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 24.770,00 kn što uvećano za 25% PDV iznosi 30.962,50 kn. Kako je omjer uspjeha tužitelja u sporu 70%, to mu u tom omjeru pripada i trošak odvjetničkog zastupanja, tj. u iznosu od 21.673,75 kn.

32. Tuženiku je pak pravilno odmjeren trošak za sve radnje pobrojane u pobijanoj presudi, pa je tako pravilno utvrđena visina troška odvjetničkog zastupanja kao i sudske pristojbe u iznosu od 32.182,00 kn. Tuženiku je priznat i trošak sastava revizije u iznosu od 7.812,50 kn prema Tbr. 10. toč. 6. Tarife što ukupno iznosi 39.994,50. Međutim kako je omjer uspjeha tuženika u sporu 30%, to mu u tom omjeru i pripada taj trošak pa isti iznosi 11.998,35 kn. Tuženiku je u cijelosti priznat trošak medicinskog vještačenja u ukupnom iznosu od 1.344,00 kn pa ukupni trošak tuženika iznosi 13.342,35 kn.

33. Odbijanjem troška tuženika od troška tužitelja tuženik ostaje u obvezi podmiriti trošak tužitelju u iznosu od 8.331,40 kn.

34. Tužitelju pripada i trošak sastava žalbe od 7. veljače 2017. u iznosu od 8.450,00 kn prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što uvećano za 25% PDV iznosi 10.562,50 kn, a prema omjeru uspjeha u sporu u iznosu od 7.393,75 kn.

35. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP

U Zagrebu 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić, v.r.