Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-421/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavaka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 20. rujna 2021., broj K-7/2020-25., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog A. B. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi A. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano u točki 1. izreke, te kaznenih djela poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. stavka 1. KZ/11. i poticanja na krivotvorenje službene isprave iz članka 312. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), činjenično i pravno opisanih kao u točki 2. izreke, te su mu utvrđene kazne zatvora i to na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 1.) kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na temelju članka 246. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/11. (točke 2.), kazna zatvora u trajanju od jedne godine, na temelju članka 312. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/97. (točka 2.), kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženi A. B. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

2. Na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11., optuženom A. B. izrečena je djelomična uvjetna osuda te je određeno da se od izrečene jedinstvene kazne ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci (neuvjetovani dio kazne), a ostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci se neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

3. Na temelju članka 560. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), u vezi članka 77. KZ/11., utvrđeno je da je novčani iznos od 153.000,00 kuna imovinska korist koju je optuženik ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., te je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske, pa je optuženiku naloženo da u državni proračun Republike Hrvatske isplati 153.000,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

4. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08., optuženik je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka, a na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. ZKP/08., obvezan je platiti paušalnu svotu od 1.500,00 kuna.

5. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi A. B. po branitelju K. V., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnika, predloživši da se ta žalba odbije kao neosnovana.

8. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

9. Žalba nije osnovana.

10. Nije u pravu optuženi A. B. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju on podvodi pod odredbu članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97., a zapravo se radi o članku 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ovu povredu žalitelj nalazi u tome što pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i to zbog toga jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava na kojima sud temelji svoju odluku i samih isprava.

11. Suprotno prethodno iznesenoj tvrdnji žalitelja prvostupanjski je sud nakon vrlo temeljite i savjesne ocjene svakog dokaza posebno, i u njihovoj međusobnoj vezi, ispravnom ocjenom tih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na postojanje svakog od inkriminiranih kaznenih djela iz točke 1. i 2., kao i krivnje optuženika, a s tim u vezi sud je naveo uvjerljive, dostatne i argumentirane razloge koji nisu proturječni sadržaju materijalnih dokaza odnosno isprava. Druga je stvar što optuženik nije zadovoljan utvrđenjima prvostupanjskog suda te u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka upire na određene dokaze i time zapravo dovodi u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će se drugostupanjski sud očitovati u nastavku ove presude, kad će biti ispitana osnovanost žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi zbog povrede kaznenog zakona ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Žalitelj, jednako kao što je to navedeno i u prethodnoj točki, i u okviru ove žalbene osnove ističe kako nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist. Dakle, i ovdje žalitelj zapravo upire na nepravilno utvrđeno činjenično stanje koje će biti ispitano u nastavku ove presude, s tim da iz činjeničnog opisa djela iz točke 1. za koje se isti tereti proizlaze sva bitna pravna i zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Što se tiče protupravne imovinske koristi kao bitnog zakonskog obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., počinitelj tu korist može pribaviti sebi, ali i drugoj osobi, pod kojom treba razumjeti drugu fizičku ili pravnu osoba. Kako je optuženik terećen da je imovinsku korist pribavio sebi i D. L., njegov žalbeni navod da se kvalifikatorni oblik kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. ostvaruje samo ako je ta imovinska korist pribavljena za drugu pravnu osobu, nije točan.

13. Isto tako, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da prvostupanjski sud u odnosu na inkriminaciju iz točke 1. nije mogao primijeniti KZ/11. jer je ovaj zakon stupio na snagu 1. siječnja 2013., dakle, nakon što je djelo počinjeno, a ne postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela iz članka 337. KZ/97., koji zakon bi se, kako smatra žalitelj, u konkretnom slučaju trebao primijeniti.

14. Naime, prema članku 3. KZ/11. prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno, a ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmjeni jednom ili više puta, primijeniti će se zakon koji je blaži za počinitelja.

15. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. proizlazi da je optuženik to djelo počinio u razdoblju od 1. siječnja 2012. do 31. prosinca 2013. Prema tome, kriminalna djelatnost optuženika je nastavljena i nakon 1. siječnja 2013., kada je stupio na snagu KZ/11., te je trajala sve do 31. prosinca 2013., dakle u vrijeme kad je ovaj zakon bio na snazi. Stoga žalitelj u konkretnom slučaju posve neutemeljeno problematizira postojanje pravnog kontinuiteta i primjenu blažeg zakona, pa je njegova žalba zbog povrede odredaba kaznenog zakona neosnovana.

16. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje optuženik, koji je porekao počinjenje inkriminiranih kaznenih djela, prije svega vidi u tome što je njegovu krivnju u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. te činjenicu da je on bio osoba koja je stvarno vodila poslovanje trgovačkog društva S. d.o.o., prvostupanjski sud utvrdio na temelju svjedočkih iskaza S. L. i D. L., za koje ističe da su nedosljedni, pa ih je sud pogrešno cijenio kao vjerodostojne, dok u odnosu na kaznena djela iz točke 2. navodi da nije bilo dokaza koji bi ga povezali s inkriminiranim kaznenim djelom, jer je iskaz svjedoka Ž. G. neistinit, a iz nalaza i mišljenja vještaka za građevinarstvo se ne može zaključiti jesu li radovi na predmetnoj parceli bili stvarno izvršeni.

17. Spornu činjenicu da je optuženi A. B. u inkriminiranom razdoblju stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva S. d.o.o., dok je S. L., u to vrijeme njegova izvanbračna supruga, bila direktorica tog društva, prvostupanjski sud je utvrdio na temelju iskaza svjedoka S. L. i D. L., ali i iskaza drugih svjedoka.

18. U odnosu na kazneno djelo iz točke 1. svjedokinja S. L. u bitnom je iskazala da je optuženik kao pročelnik Ureda za gospodarstvo u Općini Č. 2009. godine inicirao da se trgovačko društvo S. d.o.o. javi na natječaj te je to društvo od općine tada dobilo u zakup 68 hektara državnog zemljišta. Cjelokupnu djelatnost obrade ovog poljoprivrednog zemljišta vodio je optuženik koji je dogovarao i prodaju poljoprivrednih proizvoda, najviše trgovačkom društvu Ž. d.o.o., a ona je za društvo obavljala pojedine knjigovodstvene poslove. To je potvrdio i svjedok D. L., koji je iskazao da je njegova majka S. L. samo formalno bila direktor društva S. d.o.o., dok je poslovanje tog društva stvarno vodio optuženik koji je u njegovo ime poljoprivredne proizvode ovog društva predao tvrtki Ž. d.o.o. u kojoj je on tada radio kao voditelj K. K., a tvrtka Ž. d.o.o. novčana sredstva na ime preuzetih poljoprivrednih proizvoda je uplatila na njegov osobni bankovni račun pa je nakon toga dio tog novca on predao optuženiku.

19. Na okolnosti tko je vodio poslovanje trgovačkog društva S. d.o.o., sud je ispitao svjedoke V. B., K. G., J. F. i A. M..

20. Budući da su svjedokinje V. B. i K. G. iskazivale o svojim saznanjima glede vođenja trgovačkog društva S. d.o.o. znatno prije inkriminiranog razdoblja, i to u odnosu na djelatnost tog društva vezano uz pakiranje i prodaju čajeva, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da iskazi ovih svjedokinja u konkretnom slučaju nisu bitni.

21. Međutim, iz iskaza svjedoka A. M. i J. F. nedvojbeno proizlazi da je optuženik, kako su to i iskazali svjedoci S. L. i D. L., stvarno vodio poslovanje trgovačkog društva S. d.o.o. te je u ime tog društva vršio predaju poljoprivrednih proizvoda trgovačkom društvu Ž. d.o.o.

22. Naime, svjedok A. M. je iskazao da je 2012. i 2013. u trgovačkom društvu Ž. d.o.o. radio kao skladištar te je za ovo društvo preuzimao robu od kooperanata, pa je tako roba preuzimana i od trgovačkog društva S. d.o.o. Naveo je da je optuženik u 99% situacija bio prisutan prilikom predaje robe od strane trgovačkog društva S. d.o.o. te je isti govorio da li će roba ići na ovo trgovačko društvo ili na D. L., a ako nije bio prisutan tada je naknadno potpisivao sve dokumente ili bi dao uputu i rekao da navedenu robu preuzmu u ime D. L. kao fizičke osobe.

23. Svjedokinja Jasminka Franjković je iskazala da je radila u tvrtki Ž. kooperacija Č., koja je poslovala unutar grupe tvrtke Ž. d.o.o., a optuženika je poznavala kao osobu koja je vodila poslovanje uz obradu i proizvodnju proizvoda (pšenica i neki drugi proizvodi) na zemljištu u Čepinu, kao i predaju tih poljoprivrednih proizvoda, te je isti s tim u vezi zaključiva ugovore u ime tvrtke Stil d.o.o.

24. Iskaze svjedoka S. L., D. L., A. M. i J. F. prvostupanjski je sud ispravno cijenio kao vjerodostojne jer su ti iskazi u bitnom međusobno suglasni, a pri tome treba imati na umu da svjedoci M. i F. nisu imali razloga neosnovano teretiti optuženika, dakle, radi se o nepristranim i objektivnim svjedocima koji su kao zaposlenici društva Ž. d.o.o. imali neposredna saznanja o poslovanju optuženika i onome što je on radio.

25. Konačno, i materijalni dokazi odnosno dokumentacija u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, a koju je optuženik potpisao prilikom predaje robe trgovačkom društvu Ž. d.o.o., koja je navedena u točkama 15. do 17. u pobijanoj presudi, kao i činjenica da je trgovačko društvo Ž. d.o.o. na ime preuzetih poljoprivrednih proizvoda izvršilo isplatu novčanih sredstava na račun D. L., potkrepljuje kao istinitu iskaze naprijed navedenih svjedoka.

26. Kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, ispravno kao nevjerodostojnu cijenio obranu optuženika iz koje proizlazi da u inkriminiranom razdoblju nije bio stvarni voditelji poslovanja trgovačkog društva S. d.o.o. i da na ime D. L. nije organizirao predaju poljoprivrednih proizvoda ovog društva trgovačkom društvu Ž. d.o.o. koje je nakon toga na račun istog uplatilo 379.620,32 kune, od kojeg je iznosa D. L. optuženiku predao 153.000,00 kuna.

27. U svezi novca koji je trgovačko društvo Ž. d.o.o. na osnovu isporuke poljoprivrednih proizvoda isplatilo na račun D. L., provedeno je financijsko knjigovodstvo vještačenje po vještaku D. H.. U svom pisanom nalazu i mišljenu od 16. prosinca 2016., kao i dopuni tog nalaza od 4. lipnja 2021. i na ročištu od 29. lipnja 2021., pregledom prometa na tekućem računu D. L. na temelju specifikacija izvršenih isplata i njihovoj strukturi, vještak je utvrdio da isti nalogom dio tih sredstava (105.000,00 kuna) prenio na račun S. L., dok je dio sredstava zadržao za sebe ili ih je kao pozajmicu dao trgovačkom društvu S. d.o.o., a izvršio je isplatu iznosa od 153.000,00 kuna. S obzirom na strukturu isplata prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je D. L., kako je to isti i naveo u svom iskazu, jedan dio novca koji mu je na njegov račun, po nalogu optuženika, uplatilo trgovačko društvo Ž. d.o.o., i to iznos od 153.000,00 kuna, predao optuženom A. B., što je u prvostupanjskoj presudi obrazloženo u točki 10. do 10.2.

28. Bez obzira na to što su svjedoci S. L. i D. L. u ovom postupku iskazivali da o tako nepravilnom načinu poslovanja tvrtke S. d.o.o. nisu imali saznanja, na što žalitelj upire u žalbi, nije sporno da su isti na temelju sporazuma, i nakon što su priznali djela, presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-10/2017. od 27. ožujka 2017., proglašeni krivima za isti činjenični supstrat djela koji se stavlja na teret i optuženiku. Prema tome, kako je pravomoćnom presudom utvrđeno da su u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela iz točke 1. sudjelovali i S. L. kao supočinitelj, i D. L. kao pomagač, to što u ovom postupku oni negiraju svoju umiješanost, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza u odnosu na inkriminiranu djelatnost optuženika jer je njegova odgovornost, osim onog što su s tim u vezi kao svjedoci iskazali S. L. i D. L., utvrđena i na temelju naprijed navedenih personalnih i materijalnih dokaza.

29. U odnosu na kaznena djela iz točke 2. optuženiku je stavljeno na teret da je u razdoblju od 21. studenog 2012. do 28, kolovoza 2014. zajedno s S. L., koja je bila direktor trgovačkog društva S. d.o.o., dok je on bio stvarni voditelj tog društva, te Ž. G. direktorom trgovačkog društva G. gradnja d.o.o., a u cilju da tom društvu pribave veliku imovinsku korist, nakon što je to društvo na ime izvršenih radova čišćenja oranica za trgovačko društvu S. d.o.o. ispostavilo neistinite račune broj 7-12 u iznosu od 100.000,00 kuna i broj 8-12 u iznosu od 62.500,00 kuna, iako je stvarna vrijednost tih radova iznosila 46.432,00 kune, pa je optuženi A. B., iako je to znao, od Snježane Liović zatražio da plati te račune, što je ona i učinila, pa je time trgovačkom društvu G. gradnja d.o.o., a na štetu društva Stil d.o.o., pribavljena nepripadna imovinska korist u iznosu od 116.068,00 kuna, na koji je način optuženik počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/11., i kazneno djelo poticanja na krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/97.

30. U svojoj obrani optuženik je porekao počinjenje inkriminiranih kaznenih djela navodeći da s Ž. G. nije dogovorio posao čišćenja i uređenja zemljišta koje je bilo u zakupu trgovačkog društva S. d.o.o., što je ponovio i u svojoj žalbi ističući da ti radovi nisu niti bili izvršeni, a to se ne može zaključiti niti iz nalaza i mišljenja vještaka za građevinarstvo, za koje smatra da nije pravilno provedeno.

31. Suprotno iznesenim tvrdnjama optuženika, Ž. G. je u svom svjedočkom iskazu decidirano naveo da je posao uređenja i čišćenja predmetnog zemljišta dogovorio s optuženikom i to za iznos od 120.000,00 kuna plus PDV, a ovaj iznos je dogovoren iako prethodno nije pregledao zemljište koje je njegova tvrtka trebala očistiti, niti je utvrdio koje radove i po kojoj cijeni trebaju se izvesti, a nakon toga trgovačko društvo Stil d.o.o. je izvršilo plaćanje računa koje je izdalo njegovo trgovačko društvo G. gradnja d.o.o.

32. Na okolnosti izvedenih radova od strane trgovačkog društva G. gradnja d.o.o., svjedokinja S. L. je iskazala da s Ž. G. nije imala nikakvu poslovnu suradnju, a o tome da trgovačko društvo G. gradnja d.o.o radi na čišćenju zemljišta je obavijestio optuženik. Nakon što je društvo G. gradnja d.o.o. na ime tih radova ispostavilo račune, optuženik je od nje zatražio da ih plati te je ona kao direktorica trgovačkog društva S. d.o.o. dala nalog za plaćanje.

33. U svezi inkriminiranog kaznenog djela, presudom Županijskog suda u Osijeku od 27. ožujka 2017. broj K-10/2017. (list 536. do 540. spisa), na temelju sporazuma, optužena S. L. je osuđena zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 312. stavka 2 KZ/97., dok je optuženi Ž. G., također na temelju sporazuma, osuđen zbog pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11. i krivotvorenja isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97.

34. Na temelju naprijed navedeni svjedočkih iskaza, koje je sud prvog stupnja ispravno cijenio kao vjerodostojne, posebno imajući u vidu da je svjedok Ž. G. vrlo detaljno, određeno i uvjerljivo opisao način kako je s optuženikom dogovorio posao uređenja zemljišta i kako je odredio cijenu tog posla, kao i s obzirom na utvrđenja građevinskog vještaka da stvarna cijena izvedenih radova nije iznosila 162.500,00 kuna već 46.432,00 kuna, ispravno je sud zaključio da je optuženik s namjerom potakao S. L. na počinjenje inkriminiranih kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju i krivotvorenje službene isprave.

35. Neosnovano žalitelj u žalbi tvrdi da radovi na predmetnom zemljištu uopće nisu bili izvedeni jer je prvostupanjski sud s tim u vezi kao svjedoke ispitao M. S., M. D. i M. M., radnika u trgovačkom društvu G. gradnja d.o.o. koji su suglasno iskazali da su radili na uređenju jedne parcele u Č., a sud nije imao razloga dovesti u pitanje objektivnost ovih svjedoka. Što se tiče svjedoka V. Z. na kojeg se optuženik poziva u žalbi, i ovaj svjedok je iskazao da su mu o poslovima čišćenja zemljišta u Č. pričali M. S. i M. D. koji su radili na tom zemljištu.

36. Također, s obzirom na ono što je prethodno izneseno, neosnovano žalitelj smatra da nalaz i mišljenje građevinskog vještaka nije vjerodostojan dokaz zbog toga jer vještak nije utvrdio jesu li radovi stvarno izvršeni. Osim toga, s obzirom na to da je vještak imao sve potrebne relevantne podatke u odnosu na predmetno zemljište, pri čemu je vrstu i opseg obavljenih radova, kao i broj radnih sati koji je bio potreban za obavljanje tih poslova pravilno utvrdio na temelju svjedočkih iskaza djelatnika tvrtke G. gradnja d.o.o., to što vještak fizički nije pregledao predmetno zemljište, i to nakon četiri godine nakon što su ti radovi izvršeni, suprotno stavu žalitelja, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njegovog nalaza i mišljenje.

37. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog A. B. stječu sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. (kazneno djelo iz točke 1.), te kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 37. stavka 1. KZ/11. i članka 312. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/97. (kaznena djela iz točke 2.), za koja ga je proglasio krivim, pa je u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

38. Nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu navodi da …“nema niti jednog dokaza za to da je imovinsku korist okrivljeni A. B. zadržao za sebe.“

39. U odnosu na dokaze na temelju kojih je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik stekao nepripadnu imovinsku koristi počinjenjem kaznenog djela iz točke 1., ovaj drugostupanjski sud je za to, u točkama 26. i 27. naveo razloge, pa je stoga odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika pravilna i zakonita.

40. Iako se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, budući da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. drugostupanjski sud je ispitao jesu li pojedinačno utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. uvezi stavka 1. KZ/11. u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/11. u trajanju od jedne godine te za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 1. KZ/97. u trajanju od tri mjeseca, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te izrečena uvjetna osuda prema kojoj optuženik ima izvršiti dio te kazne u trajanju od šest mjeseci, dok preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini nivo kazneno djelo, prestrogo izrečena kazna.

41. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijeni dosadašnju neosuđivanost, stariju životnu dob, narušeno zdravstveno stanje te protek vremena od počinjenih kaznenih djela, dok otegotnih okolnosti nije našao. 42. I po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske prvostupanjski sud je ispravno vrednovao sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika te je s obzirom na njegovu ličnost, težinu počinjenih kaznenih djela i sve okolnosti djela, ispravno utvrdio pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora te je, na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11., prema optuženiku opravdano i zakonito primijenio djelomičnu uvjetnu osudu u trajanju kako je to navedeno u točki 40., jer će se ovom kaznom ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, koje svrhe kažnjavanja su predviđene u članku 41. KZ/11.

43. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odbijena je žalba optuženog A. B. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Zagrebu 25. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović, v.r.