Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž R-3594/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja protutuženika M. Š. iz D. M., OIB:…, kojega zastupa K. R., odvjetnik u O., protiv tuženika K.-V. d.d. sa sjedištem u D. M., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-124/20-13 od 5. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 25. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-124/20-13 od 5. studenoga 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9.3.2020. ništetna i nedopuštena, te stoga radni odnos između tužitelja M. Š., OIB:…, D. M., kao radnika i tuženika K.-V. d.d., OIB:…, D. M., kao poslodavca, temeljem Ugovora o radu od 12.8.2015. je kontinuiran i nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao, te mu ujedno prizna sva prava iz radnog odnosa, u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja koji glasi: „Utvrđuje se sudski raskid i prestanak Ugovora o radu od 12.08.2015. između tužitelja- protutuženika M. Š. i tuženika - protutužitelja K.-V. d.d. i radnog odnosa tužitelja M. Š. i tuženika - protutužitelja K.-V. d.d. s danom 09.03.2020.”, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. - dalje: ZPP), predloživši njeno preinačenje, podredno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno tvrdnji žalitelja, u pobijanoj presudi ne postoje proturječnosti i nedostaci kojima on argumentira žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Navodi obrazloženja odluke koji se odnose na savjetovanje o namjeravanom otkazu s radničkim vijećem ne proturječe sadržaju isprava u spisu. Naime iz priložene dostavnice na listu 77 spisa proizlazi da je dopis o namjeravnom otkazu s nacrtom odluke i zapisnika o rezultatima referenduma dostavljen radničkom vijeću 9. ožujka 2020. iz čijeg očitovanja (i navoda tuženika) proizlazi da je ono sastavljeno 5. ožujka 2020. (list 78. spisa), dakle prije dostave obavijesti o namjeri otkaza. Pored toga, iz odluke o otkazu doista proizlazi da je napisana 9. ožujka 2020., ali također i da je donesena 6. ožujka 2020., dakle prije nego što je zahtjev za očitovanje dostavljen radničkom vijeću. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno i točno interpretirao iskaz zz tuženika S. J. koja je jasno i određeno izjavila da se prije donošenja odluke o otkazu nije savjetovala sa radničkim vijećem jer to nije smatrala potrebnim, navodi žalitelja kojima mijenja sadržaj i smisao njenog iskaza su proizvoljni i upravo su oni suprotni sadržaju zapisnika o njenom ispitivanju koji ne sadrži izjavu da se ne sjeća postupka ili da je netko drugi obavljao potrebne radnje odnosno, što je bitno, donosio odluke o tome kako će se provesti postupak otkazivanja.

5. Žalbenim navodima tuženik opisno prigovara i ocjeni dokaza, ukazujući tako na bitnu povredu odredbe parničnoga postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP. Međutim odlučne činjenice u ovom slučaju proizlaze nesporno iz provedenih dokaza i isprava u spisu, koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju presude te ne postoje propusti u ocjeni dokaza koji bi bili od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude. Žaliteljeve tvrdnje kojima ukazuje na navodnu selektivnu ocjenu pojedinih iskaza odnosi se na iskaze o činjenicama koje u ovom slučaju nisu od utjecaja na pravilnost presude.

6. Pravilna su činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda a pojedine činjenice koje ovaj sud smatra također važnima proizlaze iz provedenih dokaza i isprava u spisu (čl. 373. st. 1. t. 2. ZPP).

7. U postupku nisu sporne činjenice:

- tužitelj i tuženik su sklopili ugovor o radu 12. kolovoza 2015. za radno mjesto voditelja operative i zamjenika direktora društva,

- u razdoblju od 6. prosinca 2015. tužitelj je obnašao funkciju direktora društva do 13. veljače 2020. kada je opozvan odlukom Nadzornog odbora i vraćen na radno mjesto sukladno ugovoru o radu,

- ovdje spornom pobijanom odlukom o otkazu, dostavljenom 9. ožujka 2020., tuženik mu je izvanredno otkazao ugovor o radu, tužitelj je protiv odluke podnio zahtjev za zaštitu prava koji odbijen odlukom u dopisu tuženika od 30. ožujka 2020.,

- na odluci o otkazu je uz njen poslovni broj naznačen datum 9. ožujka 2020. dok iz njenog uvoda proizlazi da je donesena 6. ožujka 2020.,

- direktorica tuženika S. J. je izjavila da se prije donošenja odluke o otkazu nisu savjetovali niti tražili mišljenje radničkog vijeća o namjeravanoj odluci o otkazu, član toga vijeća, sada pokojni M. P. je bio i član Nadzornog odbora koji je opozvao tužitelja sa mjesta direktora te nije smatrala potrebnim savjetovati se sa Radničkim vijećem,

- svjedok M. G., član radničkog vijeća, izjavio je da mu je M. P., predsjednik Radničkog vijeća rekao da je sve gotovo i da samo potpiše otkaz tužitelju, što je on učinio ne pročitavši što potpisuje jer je vjerovao P.., svjedok M. F. je izjavio da je kao član radničkog vijeća potpisao suglasnost ne čitajući, smatrao je da potpisuje suglasnost za otkazom direktoru,

- dopis tuženika - namjera otkaza ugovora o radu od 4. ožujka 2020. dostavljen je radničkom vijeću 9. ožujka 2020. jer tako proizlazi iz dostavnice na str. 77 spisa, dok je radničko vijeće izjavu o suglasnosti dalo pisanom izjavom od 5. ožujka 2020. a ona je dostavljena tuženiku 9. ožujka (list 78. spisa), dakle radničko vijeće se očitovalo prije nego što je to od njega traženo, kako je zaključio prvostupanjski sud, iz tih činjenica proizlazi da je izjava radničkog vijeća sastavljena i potpisana kao puka formalnost a ne kao rezultat stvarne rasprave, na takav zaključak upućuju citirani iskazi zz tuženika koja nije smatrala uopće potrebnim provesti stvarno savjetovanje i članova vijeća o tome da je "sve dogovoreno" i suglasnost samo potpisana bez čitanja a kamo li rasprave,

- ukoliko se kao datum donošenja odluke o otkazu uzme 9. ožujka 2020., kada je prema dokazima radničkom vijeću dostavljen dopis o namjeri otkaza, postupljeno je protivno odredbi čl. 150. st. 4. ZR prema kojoj se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke,

- iz navedenih činjenica i dokaza u svakom slučaju proizlazi da savjetovanje s radničkim vijećem stvarno nije provedeno jer to tuženik nije smatrao potrebnim, članovi nisu očito niti pročitali izjavu o suglasnosti koju su potpisali a kamo li da im je dostavljena na raspravljanje namjeravana odluka odnosno njen nacrt, pisani dokumenti o savjetovanju su samo formalne prirode, sastavljeni radi stvaranja privida da je poslodavac postupao sukladno odredbama ZR,

- iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je poslodavac dana 24. veljače 2020. po traženju radnika organizirao referendum među radnicima na kojem se 81% svih zaposlenih radnika koji su glasovali izjasnilo da je radnik, ovdje tužitelj, nepoželjan u društvu te su radnici protiv njegovog povratka na posao i radno okruženje. Obzirom da se radi o javno izraženom mišljenju i stavu velike većine radnika ujedno većinskih dioničara da radnik nije poželjan kao radni kolega očito bi njegov ostanak u radnom odnosu na mjestu voditelja operative prouzročio brojne probleme u vidu poremećaja radne atmosfere i međuljudskih odnosa, potencijalnih verbalnih i fizičkih sukoba, neizvršenja poslova itd. Budući da je radnik svojim ponašanjem prema ostalim radnicima izazvao veliko nezadovoljstvo ostalih radnika te stvorio i znatno nepovjerenje ostalih radnika prema sebi, da se evidentno radi o trajnom nepovjerenju ostalih radnika, riječ je osobito važnoj i ozbiljnoj činjenici koja utječe na poslovanje zbog koje poslodavac smatra da nema potrebe za davanjem raniku prava na iznošenje obrane te postoje okolnosti zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć

8. Iz odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019 - dalje: ZR) proizlazi da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Odredbom st. 2. toga zakonskog članka propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

9. Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz je na poslodavcu ako je ugovor otkazao poslodavac.

10. Da bi u sudskom postupku bilo moguće ispitati točnost navoda poslodavca o počinjenoj povredi obveze radnika odnosno o radnjama i propustima kojima su eventualne povrede počinjene te o poštivanju prekluzivnog roka za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 2. ZR, činjenični navodi u odlučio otkazu i tijekom postupka u tom pogledu moraju biti konkretni i određeni, u ovom slučaju oni su posve izostali.

11. Iz obrazloženja u pobijanoj odluci tuženika ne proizlazi da je tužitelj počinio ikakvu povredu obveze iz radnog odnosa jer nedostaju ikakvi konkretni navodi o načinu, vremenu i okolnostima počinjenja takvih povreda, očito je kao razlog otkaza tuženik imao u vidu samo rezultate provedenog "referenduma" i tako iskazan animozitet djelatnika prema tužitelju kao članu radnog kolektiva.

12. Nadalje, niti tijekom ovoga postupka tuženik nije iznio ikakve konkretne tvrdnje o navodnim povredama obveze od strane tužitelja. Tako u odgovoru na tužbu općenito navodi da radnici nisu htjeli da se bivši direktor s kojim nisu bili zadovoljni vrati na radno mjesto na kojem će im također biti nadređeni, tužitelj je svojim ranijim postupcima prema radnicima i društvu tuženika sam stvorio takav stav radnika, ujedno dioničara, da oni ne žele da im bude direktor a još manje radni kolega s kojim bi trebali raditi. Pri tome općenito kao primjere navodi neisplaćene prekovremene sate radnicima za 2018. i 2019., zapošljavanje osoba na rukovodeća radna mjesta bez zadovoljavanja uvjeta, uznemiravanje i vrijeđanje radnika, postupke prema društvu tuženika, njegovoj imovini, radnicima i kolegama, alkoholiziranje, ignoriranje, omalovažavanje, nekolegijalno ponašanje, što ukazuje na nemogućnost daljnje suradnje jer su odnosi trajno poremećeni.

13. Uz to, dokazima provedenim u ovom postupku nisu potvrđeni navodi tuženika o nekolegijalnom ponašanju tužitelja prema ostalim radnicima, o štetnom ponašanju prema društvu i imovini društva (svjedoci M. G., M. F., M. G., Z. P. su iskazali da je kao direktor imao korektan odnos prema radnicima i da je firma napredovala kada je on postao direktor, i direktorica tuženika S. J. je potvrdila da je tada firma dobro poslovala ali da radnicma nisu bili isplaćivani prekovremeni sati. Općeniti, paušalni navodi o neisplati prekovremenih sati, uznemiravanju i vrijeđanju radnika nisu potvrđeni ikakvim dokazima.

14. Pored toga, tužitelj je tvrdio da je referendum "izmišljen" odnosno posljedica manipulacije nekoliko ljudi, među njima M. B. i M. P., koji su izmanipulirali većinu radnika vođeni osobnim interesima. Ovaj je navod dijelom potvrdila zz tuženika S. J. u svom iskazu, izjavivši da je inicijativu za smjenu direktora pokrenuo M. B., koji je radio na radnom mjestu poslovođe radionice, a potom je dao inicijativu za provođenje referenduma, sve s ciljem kako bi on postao direktor, isti više ne radi kod tuženika na temelju sporazumnog otkaza ugovora o radu.

15. Za odluku o postojanju opravdanih razloga otkaza ugovora o radu irelevantan je referendum odnosno rezultati glasovanja radnika o pitanju koje je glasilo: "želite li da/ne bivši direktor ostane zaposlenik K.-V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti".

16. Naime, radni odnos tužitelja je zasnovan ugovorom o radu s tuženikom kao poslodavcem, te su prema odredbama ZR jedino oni kao ugovorne strane ovlašteni otkazati taj ugovor, pod pretpostavkama koje taj Zakon propisuje za pojedine vrste otkaza. U ovom slučaju to je prije svega postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa čije počinjenje utvrđuje i odluku o otkazu donosi poslodavac, on je kao takav pasivno legitimiran u sudskom postupku u kojem radnik osporava zakonitost otkaza te je dužan dokazati postojanje opravdanog razloga za donošenje tako pobijane odluke. U ovom slučaju iz izloženog proizlazi da ikakva konkretna povreda radne obveze nije dokazana, samim tim je odluka o otkazu nezakonita.

17. Pored toga, iz izloženog proizlazi da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno u skladu sa odredbom čl. 150. ZR, što je prema odredbi st. 12. toga zakonskog članka razlog ništetnosti odluke o otkazu.

18. Posljedica utvrđenja nedopuštenosti otkaza je ujedno uspostava radnopravnog statusa tužitelja kakav je bio prije donošenja te nezakonite odluke, pa je u smislu odredbe 124. st. 1. ZR zakonita odluka kojom je tuženiku naloženo da mu prizna kontinuitet radnog odnosa i vrati ga na posao sa svim pravima iz radnog odnosa, temeljem ugovora o radu 12. kolovoza 2015.

19. Imajući u vidu da tuženik u ovom postupku nije dokazao navode o počinjenim povredama obveza iz radnog odnosa, čak nije niti konkretizirao tvrdnje iznesene tijekom postupka o nekolegijalnim i neprofesionalnim postupcima tužitelja prema radnicima i imovini društva, kao uzroku poremećenih odnosa u društvu zbog čega radni odnos ne bi bio moguć, pravilnom primjenom odredbe čl. 125. st. 2. ZR odbijen je njegov protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

20. Odluka o naknadi parničnoga troška je pravilna i zakonita u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

21. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP presuđeno je kao u izreci.

22. Budući da nije uspio sa žalbom, neosnovan je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.