REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 7 Gž-1358/2021-7.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od suca Mr. sc. Zlatka Pirca predsjednika vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-H d.o.o. S., (OIB:.) zastupan po Odvjetničkom društvu "K. i p." iz Z., protiv tuženice M. K. iz S., zastupane po Odvjetničkom društvu "Ž. R. i k." iz S.B., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 5. veljače 2015., poslovni broj: 11 P-1151/14-52., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja M. –H d.o.o. S. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Opcijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 11 P-1151/14-52 od 5. veljače 2015.

II. Odbija se tužitelj M.-H d.o.o. S. sa zahtjevom za nadoknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od 199.817,07 kn s kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.437,50 kn (točka II. izreke).

2. Protiv presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu zbog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" poslovni broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14) dalje: ZPP). U žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni izvedenim dokazima. Mišljenja je da prvostupanjski sud pogrešno tumači pravne posljedice njegove Odluke od 25. svibnja 2005. broj 235/05 kojom je utvrđeno da je tužena iz krajnje nepažnje počinila štetu tužitelju u iznosu od 199.838,41 kn , protiv koje tuženica nije podnijela tužbu radi sudske zaštite u smislu članka 133. stavka 2. Zakona o radu, kada tvrdi da tužena nije imala pravni interes za podnošenje tužbe radi pobijanja Odluke poslovni broj 235/05. Mišljenja je da ukoliko je tužena smatrala da Odlukom broj 235/05 povrijeđeno neko njezino pravo iz radnog odnosa, a tužitelj kao poslodavac nije udovoljio njezinim zahtjevima za zaštitu prava , tada je bila dužna pred sudom tražiti da se ova odluka proglasi nedopuštenom, a što da tužena nije učinila što je i priznala u svom iskazu. Slijedom navedenog tužitelj je mišljenja da je Odluka poslovni broj 235/05 od 25. svibnja 2005. postala pravomoćna , a time i pravovaljana , te da stoga prvostupanjski sud nije bio ovlašten utvrđivati drugačije. Nadalje tužitelj u žalbi ističe da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revr-1823/10 od 15. lipnja 2011. potvrđena presuda kojom je odbijen zahtjev tuženice za utvrđenjem nezakonitom Odluke o izvanrednom otkazu od 31. svibnja 2005. jer je utvrđeno da je tužiteljica u cjelokupnom procesu rada u kojem je bila voditelj propustila organizirati proces rada, a za što je kao voditelj bila odgovorna, što da je dovelo do štete kod tuženika. Ističe da je nalazom i mišljenjem knjigovodstveno financijskog vještak B. M. od 10. prosinca 2009., koji je nadopunjen 13. listopad 2011. , a na koji tužena nije imala primjedbi, pravilno utvrđeno da je inventura provedena u potpunosti zakonito i u skladu sa pravilima struke, te da je tim nalazom i utvrđeno da šteta odnosno manjak iznosi 199.817,07 kn. Mišljenja je da je teret dokazivanja činjenice da prilikom inventure nije bila popisana roba kojoj je istekao rok trajanja, a nalazila se u trgovini bio na tuženici , te da ona tu činjenicu nije dokazala. Ističe da je prvostupanjski sud svoj zaključak da se u trgovini nalazila nepopisana roba kojoj je istekao rok trajanja temeljio isključivo na iskazu tužiteljice, i kontradiktornim iskazima svjedoka G. G. i D. B. Tužitelj u žalbi posebno ističe da je tuženica kao voditeljica centra bila dužna tražiti da se na inventuri popiše i roba kojoj je istekao rok trajanja, ukoliko je ista postojala, a što da proizlazi i iz iskaza svjedokinje A. S. Predlaže da se žalba prihvati i da se prvostupanjska presuda preinači u skladu sa navodima žalbe i da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, izreka pobijane presude nije u suprotnosti sa razlozima presude, presuda sadrži dovoljno jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni sa izvedenim dokazima, tako da se presuda može ispitati.

5.1.Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se ukazuje u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. stavka 2. članka 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5.2. Tuženica je podnijela prigovor na Odluku broj 235/05 od 25. svibnja 2005. kojom odlukom je utvrđeno da je tuženica kao voditelj prodajnog centra II obavljajući poslove na svom radnom mjestu u M. S. S. B. iz krajnje nepažnje učinila štetu tužitelju u iznosu od 199.838,41 kn, te kojom joj je naređeno da podmiri ovaj iznos štete, čime je postupila u skladu s člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“ poslovni broj 38/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 149/09 i 61/11 dalje: ZOR).

5.3. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj povodom prigovora tužene nije donio odluku već je sudu podnio tužbu radi naknade štete, te je suprotno navodima žalbe tužitelja pravilan pravni stav prvostupanjskog suda da tužena nije imala pravni interes pokretati sudski postupak radi pobijanja Odluke br. 235/05 od 25. svibnja 2005. jer takva odluka ne predstavlja ovršni naslov i samo o dobroj volji obvezanog (u konkretnom slučaju tužene) ovisi da li će joj udovoljiti ili ne. Odbijanje tužene da postupi po toj odluci, poslodavac (tužitelj) je aktivno legitimiran za pokretanje sudskog postupka u kojem će se utvrditi osnovanost tog zahtjeva, a na tužitelju kao poslodavcu je u tom slučaju teret dokaza jer prema članku 105. stavku 1. ZR kada je riječ o krivnji tužene kao radnice, ona odgovara po kriteriju dokazane krivnje prema kojem je upravo oštećenik dužan dokazati i subjektivni element protupravnosti (krivnju štetnika), dakle da je tužena kao radnica štetu na radu ili u svezi s radom čije popravljanje tužitelj zahtjeva prouzročila namjerno ili zbog krajnje nepažnje, a tužitelj je kao poslodavac dužan dokazati i visinu štete.

5.4. Suprotno navodima žalbe tužitelja okolnost što je presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 1. ožujka 2010. poslovni broj P-1516/07-32, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 16. kolovoza 2010. poslovni broj Gž-1032/10-2. , odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice M. K., u ovom postupku tužene za utvrđenjem da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 31. svibnja 2005. nije dopuštena, te što je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1823/10 od 15. lipnja 2011. kojom je odbijena revizija tužene M. K. navedeno" da je radnik tuženika odlukom od 31. svibnja 2005. izvanredno otkazan ugovor o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa, jer je na osnovu inventure robe, osnovnih sredstava, sitnog inventara, novca i vrijednosnih papira provedene 15. i 16. svibnja 2005. utvrđen robni manjak u iznosu od 199.838,07 kn , čime da je tužitelju nanesena materijalna šteta, a za što snosi odgovornost tužiteljica obzirom da je i količinski i financijski zadužena za robu u trgovačkom centru i općenito za pravilan i zakonit rad trgovine, uz obvezu poštivanja propisane procedure naručivanja i primanja trgovačke robe , organiziranja cjelokupnog rada, te vođenja brige i nadzora nad stanjem robe" samo po sebi nije dokaz da je tužena krajnjom nepažnjom ili namjerno prouzročila štetu tužitelju. Naime, krajnja nepažnja postoji kad se radnik ponaša onako kako se ne bi ponašao radnik prosječnih sposobnosti. Riječ je dakle o vrlo nerazumnom ponašanju.

5.5. Pravilno prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi da tužitelj u svojoj Odluci od 25. svibnja 2005., ali ni u Odluci o izvanrednom otkazu od 31. svibnja 2005. ne opisuje pobliže okolnosti pod kojima je šteta nastala niti je opisano konkretno ponašanje tužene koje bi se moglo kvalificirati kao krajnja nepažnja.

5.7. Prvostupanjski sud temeljem iskaza tužiteljice, te svjedoka D. B., A. S., S. P, R. B. i G. D. zaključuje da prilikom provođenja inventure u skladištu nije popisana sva roba kojoj je istekao rok trajanja.

5.8. Nadalje, temeljem iskaza tužiteljice i svih saslušanih svjedoka, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka B. M., prvostupanjski sud je utvrdio da se prilikom popisa robe sva roba, pa i ona kojoj je istekao rok trajanja trebala popisati, a temeljem mišljenja stalnog sudskog vještaka B. M. je utvrdio da u slučaju da ta roba nije popisana i dodana ukupnim zalihama to je moglo imati utjecaja na visinu iskazanog manjka.

5.9. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud zaključuje da inventura nije pravilno provedena jer pri provođenju inventure nije popisana sva zatečena roba, da stoga ni stanje zalihe robe nije pravilno ni potpuno utvrđeno, da se s tim ni utvrđeni manjak ne može smatrati točnim, zaključuje da je tužitelj bio dužan dokazati o kojoj točno nepopisanoj robi se radi, te da li je vrijednost te robe dodana zalihama i što se s tom robom kasnije dešavalo. Stoga je zaključio da tužitelj u prvostupanjskom postupku nije dokazao visinu štete u iznosu od 199.817,07 kn.

5.10. Pravilno tužitelju u žalbi navodi da su saslušani svjedoci tijekom saslušanja mijenjali svoje iskaze u pogledu postojanja robe koju nije popisana prilikom inventure jer joj je istekao rok trajanja. Međutim, u toj situaciji je teret dokaza činjenice da je prilikom popisa robe popisana doista sva roba, dakle i roba kojoj je istekao rok trajanja na tužitelju kao poslodavcu, a ne na tuženoj kao radniku. Tužitelj je kao poslodavac trebao dokazati koja to zadužena roba po vrstama, količinama i cijenama doista nedostaje i tko je tu robu doista i kada zadužio, te u čemu se konkretno sastoji propust tužiteljice kao voditeljice centra.

6. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda zaključak prvostupanjskog sud je točan, da tužitelj nije na siguran način dokazao da je inventura pravilno provedena, odnosno da je popisana sva zatečena roba i da manjak u trgovini stoga doista iznosi 199.817,07 kn.

6.1. Nadalje pravilno prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije dokazao da je tužena postupala u obavljanju svog posla s krajnjom nepažnjom jer sama činjenica da je manjak nastao nije dovoljno da bi se dokazao stupanj krivnje tužene. Tužitelj je za odgovornost tužene morao točno dokazati što je tužena kao rukovoditelj centra propustila konkretno učiniti u radu ili što je činila protivno pravilima svog radnog mjesta, a ovo pogotovo stoga jer nije na siguran način dokazao na koji način je manjak mogao biti prouzročen. Pri tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iz iskaze svjedoka R. B., G. D. i M. K. proizlazi da je točna tvrdnja tužene da se u prostorima centra nalazila roba koju ona kao voditeljica nije naručila, jer su tu robu slali menadžeri i vezano za tu robu oko vraćanja dobavljačima mogli su rješavati samo menadžeri,a ne i tužena kao voditeljica centra.

6.2. Slijedom navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno prvo kada je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

7. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilno je donesena, a navodima žalbe se ne osporava.

8. Slijedom navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

9. Tužitelj je odbijen sa troškom sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio, sukladno članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

Slavonski Brod, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Mr. sc. Zlatko Pirc