REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 195/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., OIB:..., Z., protiv tuženika N. B. d.d. u stečaju, OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica u Z., radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate po zadužnici, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3853/2018-3 od 14. rujna 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-221/2018-9 od 14. ožujka 2018., u sjednici održanoj 25. siječnja 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik podnio je prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3853/2018-3 od 14. rujna 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-221/2018-9 od 14. ožujka 2018., pozivom na odredbu čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).
2. U odgovoru na prijedlog tužitelj predlaže prijedlog odbaciti zbog pomanjkanja pravnog interesa.
3. Prijedlog nije dopušten.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda.
5. Naime, drugostupanjski sud tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom izravne naplate provedene na temelju zadužnice izdane 26. kolovoza 2008. ocijenio je osnovanim pošavši od zaključka da je protekom općeg zastarnog petogodišnjeg roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje: ZOO), koji je počeo teći s izdavanjem zadužnice, nastupila zastara tražbine iz zadužnice. Pritom otklonio je tvrdnje tuženika da početak zastarnog roka treba računati od 15. siječnja 2010., kao dana sklapanja sporazuma o osiguranju novčanih tražbina iz osnovnih poslova zasnivanjem založnog prava na nekretnini u formi solemniziranog javnobilježničkog akta. Ovo stoga jer da je izravna naplata određena na temelju zadužnice kao privatne isprave, a konačno da se na temelju navedenog sporazuma ni ne može zahtijevati izravna naplata.
6. Tuženik u prijedlogu naznačuje ukupno četiri pitanja od kojih samo za prvo pitanje, pozivajući se na više odluka ovog suda, obrazlaže razloge njegove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. Navedeno pitanje glasi:
„Računa li se rok dospijeća po javnom bilježniku ovjerenoj, ali ne i solemniziranoj zadužnici (jer je izdana i ovjerena prije 01. siječnja 2011.g.), po danu dospijeća tražbine iz osnovnog posla za koji je i dana kao osiguranje ili temeljem datuma izdavanja odnosno ovjere potpisa dužnika na istoj kod javnog bilježnika. Odnosno kada počinje teći zastarni rok po zadužnici koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnica sastavljena prije 1. siječnja 2011.g.) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana)?.“.
8. U ovosudnoj odluci (Rev-2260/17 od 14. studenoga 2017.) izraženo je shvaćanje da se na zadužnice izdane prije 1. siječnja 2011. primjenjuje petogodišnji zastarni rok, koji počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom.
9. Tijekom postupka koji je prethodio prijedlogu, s obzirom na prigovore tuženika, bilo je sporno trajanje zastarnog roka i utječe li na početak tijeka zastare činjenica da su stranke, radi osiguranja tražbine iz osnovnog posla (ugovora o kratkoročnom kreditu od 15. siječnja 2020. sklopile i sporazum o osiguranju novčanih tražbina iz osnovnog posla zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Naime, tuženik je smatrao da konkretno treba primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a. O dospjelosti tražbine iz osnovnog posla, a posljedično tome o početku tijeka zastare tražbine iz zadužnice koja je izdana 26. kolovoza 2008., dakle, i prije prvog osnovnog posla (15. siječnja 2010.), i koja ne upućuje na postojanje nekog konkretnog osnovnog posla, nema utvrđenja nižestupanjskih sudova. Stoga tvrdnje prijedloga o kasnijem početku zastarnog roka, a vezano na dospjelost tražbine iz osnovnog posla, predstavljaju iznošenje novih činjenica.
10. Prema odredbi čl. 385. st. 4. ZPP-a u prijedlogu za dopuštenje revizije stranke mogu iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka i ako je zbog tih povreda postavljeno postupovnopravno pitanje koje je važno za odluku o sporu.
11. Budući da konkretno nije riječ o situaciji iz potonje odredbe to prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na prvo pitanje nije dopušten.
12. Za preostala tri pitanja tuženik nije određeno izložio određene razloge zbog kojih smatra da su ona važna u smislu odredaba čl. 385. a st. 1. ZPP-a. Dakle, u tom dijelu prijedlog nema minimalan sadržaj propisan odredbom čl. 387. st. 3. ZPP-a.
13. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
14. Obrazloženje sastavljeno sukladno odredbi čl. 387. st. 5. ZPP-a.
Zagreb, 25. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
