1              Poslovni broj: Gž-1964/2023-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1964/2023-3

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Daniele Pivčević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo financija, OIB: ..., zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika I. J., OIB: ..., iz K., zastupanog po punomoćniku N. C., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 45 P-2420/21-21 od 19. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 6. ožujka 2024.,

 

r i j e š i o  j e

 

Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 45 P-2420/21-21 od 19. siječnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom sud prvog stupnja obvezao je tuženika isplatiti tužiteljici iznos od 39.673,83 eura / 298.022,51 kunu[1] sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2019. do isplate.

 

2. Odlukom o trošku naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.256,28 eura / 17.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2023. do isplate.

 

3. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražila je i trošak odgovora na žalbu.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Ovaj spor proizlazi iz Ugovora o pravima i obvezama u svezi s radom u E.-u Klasa: 112-01/16-01/60, Ur. broj: 513-02-1820/3-16-22 sklopljenog 28. prosinca 2016. između tužiteljice i tuženika kojim ugovorom je tuženik privremeno upućen od 16. siječnja 2017. na rad u E. na radno mjesto sekundiranog nacionalnog stručnjaka, na vrijeme od tri godine.

 

7. U ovom žalbenom stadiju postupka sporno je pitanje tužiteljičinog prava na ugovornu kaznu. Naime, tužiteljica se poziva na odredbu iz  članka 10. tog Ugovora u kojoj je naznačeno da se tuženik obvezuje vratiti u državnu službu 16. siječnja 2020. i ostati u Ministarstvu financija, Carinska uprava najmanje tri godine odnosno onoliko koliko je trajalo privremeno upućivanje, dok će u protivnom vratiti uplaćena mu sredstva iz članka 5. Ugovora i to u roku od 30 dana od dana prestanka državne službe.

 

8. Odlučujući o zahtjevu prvostupanjski sud je isti ocijenio osnovanim, jer da tuženik nije ispunio ugovornu obveznu odnosno vratio se na rad u državnu službu.

 

9. Prema odredbi članka 350. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) ugovorna kazna je ugovorna klauzula kojom vjerovnik i dužnik ugovaraju da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.

 

10. Odredbom članka 355. stavak 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad njezin iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, a i kad nije pretrpio nikakvu štetu. Procesna pozicija vjerovnika u parničnom postupku je povoljnija nego u slučaju kada takve ugovorne odredbe nema, te kada vjerovnik zahtijeva naknadu štete prema općim načelima o naknadi štete budući je tada na njemu teret dokaza svih pretpostavki za naknadu štete (štetnik i oštećenik, šteta, štetna radnja, uzročno posljedična veza između štete i štetne radnje te protupravnost).

 

11. Zbog neispunjenja moguće je da vjerovnik pretrpi štetu veću od iznosa koje je predviđen kao ugovorna kazna, a u kojem slučaju prema odredbi članka 355. stavak 2. ZOO-a ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete. Tu razliku vjerovnik ostvaruje prema općim pravilima o naknadi ugovorne štete ako u parničnom postupku dokaže sve pretpostavke za naknadu štete.

 

12. Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze (članak 350. stavak 3. ZOO-a).

 

13. Odredbom članka 351. stavak 1. ZOO-a propisano je da ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zakašnjenja, ili na koji drugi način. Ugovorna kazna mora biti određena ili barem odrediva (činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi). Ugovorne strane su pritom ograničene time da njezina visina ne bi smjela bit nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze, jer bi to bilo protivno prirodi njezine svrhe. U tom slučaju sud će na zahtjev dužnika smanjiti njezin iznos.

 

14. Sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi (članak 352. stavak 1. ZOO-a). Dakle, sporazum o ugovornoj kazni je akcesorne prirode. To znači da u slučaju utvrđenja ništetnosti glavne obveze čije ispunjenje ugovorna kazna osigurava, ili ako ona bude poništena ili prestane, ista će biti i sudbina ugovorne kazne.

 

15. S obzirom na to da odredba o ugovornoj kazni nije bitan sastojak ugovora, već sporedni sastojak ugovora, eventualna ništetnost ili prestanak ugovorne kazne, neće biti od utjecaja na glavni ugovor.

 

16. Odredbom stavka 2. članka 352. ZOO-a određena je bitna pretpostavka za primjenu klauzule o ugovornoj kazni konkretnog ugovora, jer ona gubi pravni učinak ako je do neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara. Dužnik ne odgovara ako je do nemogućnosti ispunjenja ili neurednog ispunjenja ili zakašnjenja u ispunjenju, došlo ne samo zbog više sile, nego i zbog slučaja (članak 343. ZOO-a), nemogućnosti ispunjenja za koje ne odgovara nijedna strana (članak 373. ZOO-a), kada postoji krivnja samog vjerovnika (članak 347. ZOO-a), jednom riječju u svim prilikama kad dužnik nije odgovoran. U tom smislu dužnik odgovara samo ako je odgovoran za neispunjenje ili zakašnjelo ispunjenje ili neuredno ispunjenje, a ta se njegova krivnja pretpostavlja.

 

17. U konkretnom slučaju tuženik ističe kako je sporazum o ugovornoj kazni izgubio pravni učinak jer je do neispunjenja došlo iz uzroka za koje tuženik ne odgovara, odnosno za neispunjenje postoji krivnja vjerovnika, i u tom pravcu je predložio određene dokaze. Isto tako, da je riječ i o nemoralnoj ugovornoj odredbi, odnosno odredbi koja bi bila u protivnosti s prisilnim propisom.

 

18. Sud prvog stupnja uopće nije raspravio tuženikov prigovor gubitka tužiteljevog prava na zahtijevanje ugovorne kazne, čime je činjenično stanje važno za odluku o tužbenom zahtjevu ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

19. S druge strane, previsoko ugovoreni iznos ugovorne kazne nije razlog za ništetnost ugovorne odredbe već za zahtijevanje smanjenja ugovorne kazne.

 

20. Pravo na smanjenje ugovorne kazne dužnik ostvaruje prigovorom na osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a kako je to i ovdje slučaj. Naime, kada se tuženik protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva glede plaćanja ugovorne kazne to ujedno sadrži u sebi i zahtjev za smanjenje iznosa ugovorne kazne u smislu odredbe članka 354. ZOO-a (istovjetno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda RH broj Revr 1438/11-2 od 27. lipnja 2012.).

 

21. Sud prvog stupnja je tuženiku naložio tužitelju platiti puni iznos ugovorne kazne, a da njenu visinu nije razmotrio u kontekstu dva temeljna kriterija iz odredbe članka 354. ZOO-a.

 

22. Naime, pravilo temeljem kojeg sud može na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne, ima za cilj osigurati zaštitu načela savjesnosti i poštenja, pravičnosti i zabrane zloupotrebe prava u primjeni ovog pravnog instituta, a je li iznos ugovorne kazne nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze, sud treba ocijeniti s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja time da primjenom prvog kriterija iz odredbe članka 354. ZOO-a treba usporediti visinu ugovorne kazne s vrijednošću obveze, dok kod utvrđivanja značenja objekta obveze za uzeti je u obzir i opća načela obveznog prava (članak 4., 8., 9. i 10. ZOO-a), težinu povrede ugovora, te stupanj odgovornosti dužnika.

 

23. Kako je u navedenom činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je pozivom na odredbu članka 370. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

24. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, ali i pravnom shvaćanju na kojemu se temelji ukidno rješenje ovog suda, ispitati i raspraviti sve odlučne okolnosti od kojih zavisi odluka o prigovoru gubitka tužiteljevog prava na isplatu ugovorne kazne, kao i ima li mjesta smanjenju ugovorne kazne odlukom suda, nakon čega će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, a time i troškovima cjelokupnog postupka.

 

U Splitu 6. ožujka 2024.