REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-1327/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja R.-R. d. o. o., sa sjedištem u R., zastupanog po opunomoćenicima iz O. društva V., J., Š., S., J. & J. u R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak Z., radi poreznog nadzora, 24. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/20-01/94, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. rujna 2021. i rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/9, URBROJ: 513-07-08/20-1 od 10. siječnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

Rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/20-01/9, URBROJ: 513-07-08/20-1 od 10. siječnja 2020., tužitelju je utvrđen manje obračunani porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., u iznosu od 930.823,19 kuna i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost od dana dospijeća do 11. prosinca 2019. u iznosu od 833,11 kuna, te mu je obračunani manje porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2019. u iznosu od 905,82 kune i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost od dana dospijeća do 11. prosinca 2019. u iznosu od 0,79 kuna.

Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-471-02/20-01/94, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. rujna 2021., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je svrha kupnje vozila P. … G., P. … G., M. J. i S. F. T. bila isključivo za najam i prodaju i onda su predmetna vozila u konačnici prodana trgovačkom društvu u Bugarskoj i u svrhu ostvarenja kupnje predmetnih vozila da je trgovačko društvo zastupnika tužitelja iz Bugarske posudilo novce tužitelju i potom da su kupljena vozila uz pravovremenu uplatu poreza na dodanu vrijednost i svih ostalih propisanih davanja, a razdoblju nakon kupnje predmetnih vozila i prije prodaje istih trgovačkom društvu u Bugarskoj, da su vozila korištena isključivo za izlaganja, a ne u osobne svrhe i nisu se nalazila u Hrvatskoj i uglavnom da se nisi koristila za vožnju, već da se njihov transport obavljao na prikolicama. Nadalje navodi kako tužitelj u evidenciji o korištenju automobila nije iskazao korištenje određenog vozila na dane kada su obavljane neke usluge za koje su zaprimani ulazni računi i to primjerice za tehničke preglede automobila i obzirom da se radi o novim vozilima, da ista ne idu na tehnički pregled prilikom prve registracije i da stoga tužitelj nije niti mogao iskazati korištenje pojedinog vozila tog dana kada isto nije niti bilo korišteno za obavljanje prve registracije vozila, a u odnosu na evidentiranje kilometraže prilikom prijevoza vozila u autopraonicu i prilikom odlaska u knjigovodstvo, ističe kako nije za pranje vozila koristio isključivo autopraonicu u svojem vlasništvu već je koristio i druge autopraonice, a isto tako da se adresa knjigovodstva koje vodi poslovanje tužitelja u međuvremenu se promijenila pa da je i to razlog drugačije iskazane kilometraže vozila iz čega da proizlazi kako je tužitelj uredno iskazivao kilometražu za svako vozilo, a što proizlazi i iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Dalje ističe da kada odlazi na poslovno putovanje da tada nastoji obaviti što više poslovnih obaveza za nekoliko različitih trgovačkih društava, a troškove putovanja da snosi trgovačko društvo iz Bugarske koje jedino ostvaruje dobit u poslovanju i ističe da ima preuzetu obvezu prilikom kupnje automobila od auto kuće Porsche, da nije smio prodati vozilo unutar šest mjeseci od kupnje, a nakon isteka tog roka da se predmetna vozila i dalje smatraju novim vozilima. Nadalje ističe kako je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjen članak 61. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, slijedom kojih odredbi da je razvidno kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za ostvarenje prava na odbitak pretporeza budući da je tužitelj predmetna vozila nabavio u cilju iznajmljivanja i daljnje prodaje, do čega je u konačnici i došlo kada su vozila prodana trgovačkom društvu u Bugarskoj i stoga predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

Dopunom tužbe od 11. studenoga 2021., ističe kako je obrazloženje pobijanog rješenja manjkavo jer da ne sadrži obvezne sastojke propisane odredbom članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku, te ističe kako mu je onemogućeno sudjelovanje u pravnom postupku, te ističe da je tijekom postupka nesporno kako tužiteljeva vozila nisu prešla više od 6000 kilometara i da je posve nejasno zašto tuženo tijelo utvrđuje kako se ne radi o novim vozilima i tužitelju negira prava iz članka 58. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a u odnosu na navode tuženog tijela kako se postupanje tužitelja ne može okarakterizirati poslovnom djelatnošću sukladno odredbama članka 44. Općeg poreznog zakona, ističe kako je taj zaključak neosnovan, budući da je tužitelj u više navrata iznio kako su predmetna vozila nabavljena isključivo radi njihovog najma ili prodaje, no kako je obzirom na činjenicu d asu bila nabavljena u Republici Hrvatskoj za njihov prijevoz, sukladno zahtjevu P. centra Z. morao čekati minimalno šest mjeseci za registraciju predmetnih vozila na novom području i ističe kako je jedno od vozila P. G. u međuvremenu prodano i registrirano u Njemačkoj 24. lipnja 2021. o čemu dostavlja dokaz u vidu kopije Njemačke prometne vozačke dozvole predmetnog vozila.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se odbije tužba kao neosnovana.

U sporu je održana rasprava 17. siječnja 2022. u prisutnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama u skladu s odredbom člankom 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Zamjenica opunomoćenika tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i napominje kako je podnesak od 12. studenog 2021. u stvari dopuna tužbe od 4. studenog 2021.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Iako je u tužbi predloženo da se saslušaju tužitelj i svjedoci, a na raspravi nije predloženo, sud nije smatrao potrebnim jer nedostatak vjerodostojne dokumentacije u ovom slučaju se ne može nadomjestiti izjavama vlasnika i iskazima svjedoka budući da se činjenice bitne za oporezivanje utvrđuju na temelju knjigovodstvene dokumentacije. Sukladno odredbi članka 33. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se oni mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. iz svih razloga koje su u obrazloženjima svojih odluka iznijeli tuženik i prvostupanjsko tijelo, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je kod tužitelja provedeni porezni nadzor o čemu je 16. prosinca 2019. sastavljen zapisnik, a u kojem nadzoru je utvrđeno da tužitelj obavlja djelatnost najma vozila te transfera poslovnih partnera drugih društava, da je odgovorna osoba tužitelja R. T. u R. B. osnovao društvo H. L. i još četiri trgovačka društva u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je 6 i 26. srpnja 2018. nabavio od dobavljača P. I. A. d. o. o. dva vozila: P. … G. R. I. i P. … G. R. I., temeljem pozajmica od povezanog gore navedenog društva H. L., te je od dobavljača pribavljen podataka o stanju kilometara na vozila, pa je tako za prvo vozilo navedeno da je isporučen sa stanjem kilometar sata od 18 km i bio na servisu 11. listopada 2018. sa stanjem kilometar sata od 2015 km, dok je drugo vozilo isporučeno sa stanjem kilometar sata od 37 km i nije bio na servisu, a oba vozila su prodana i isporučena društvu H. L.. Na zatraženu pomoć od porezne uprave u Bugarskoj, u odgovoru iste je navedeno kako je odgovorna osoba izjavila da je na dan isporuke vozilo G. imalo 2521 km, a vozilo G. 1412 km, da vozila nisu dalje prodana i da bugarsko društvo ne posjeduje dokumente kojima bi dokazao kilometražu vozila na dan isporuke.

Odredbom članka 4. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 , dalje: ZPDV), propisano je da se novim prijevoznim sredstvima u smislu ovoga Zakona smatraju prijevozna sredstva iz stavka 2. ovoga članka koja ispunjavaju jedan od sljedećih uvjeta: a) plovila i zrakoplovi su isporučeni unutar tri mjeseca od datuma prve uporabe, a za kopnena motorna vozila ovo razdoblje iznosi šest mjeseci, b) nisu prešla više od 6.000 km u slučaju kopnenih motornih vozila, nisu plovila više od 100 sati u slučaju plovila ili nisu letjela više od 40 sati u slučaju zrakoplova.

Odredbom članka 79. stavak 9. ZPDV-a, propisano je da računi za isporuke novih prijevoznih sredstava unutar Europske unije obavljene u smislu članka 41. stavka 1. točke a) i b) ovoga Zakona moraju sadržavati i podatke iz članka 4. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona.

Odredbom članka 61. stavak 2. i 3. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik ne može odbiti 50% pretporeza obračunanog za nabavu ili najam osobnih automobila i drugih sredstava za osobni prijevoz uključujući nabavu svih dobara i usluga u vezi s tim dobrima. Nije dopušten odbitak pretporeza za nabavu prijevoznih sredstava koji se odnosi na iznos iznad 400.000,00 kuna nabavne vrijednosti po jednom sredstvu. ) Iznimno, odredbe stavka 2. ovoga članka ne primjenjuju se ako se radi o plovilima i zrakoplovima kojima se obavlja djelatnost prijevoza putnika i dobara te iznajmljivanja ili se nabavljaju za daljnju prodaju te ako se radi o osobnim automobilima i drugim prijevoznim sredstvima za osobni prijevoz koja se koriste za obuku vozača, testiranje vozila, servisnu službu, djelatnost prijevoza putnika i dobara, prijevoza umrlih, iznajmljivanja ili se nabavljaju za daljnju prodaju.

Nakon provedenog postupka utvrđeno je da je tužitelj pri nabavi osobnih vozila koristio pretporez sa obrazloženjem da su vozila nabavljena u cilju iznajmljivanja ili daljnje prodaje, što ničim nije dokazao, odnosno nije priložio niti jedan izlazni račun za pružanje usluga iznajmljivanja, ne posjeduje putne naloge o službenim putevima. Zbog navedenog je porezno tijelo pravilno zaključilo da nabavljena vozila nisu korištena u poslovne svrhe, već da je riječ o privatnoj motiviranoj nabavi, a prodaja vozila povezanoj osobi tj. samoj sebi, svjedoči da su vozila nabavljena u privatne svrhe i da je jedini cilj transakcije bio ostvariti pravo na povrat pretporeza pri kupnji vozila.

Također je utvrđeno da je tužitelj nabavio i automobil M. J., a da za isti ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju o korištenju vozila, a stanje kilometar sata na istome dokazuje da je vozilo bilo voženo, ali nije dokazano da je korišteno u poslovne svrhe. Navedeno se odnosi i na nabavu vozila S. F. T..

Odredbom članka 57. ZPDV-a, propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti. Porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članaka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona.

Odredbom članka 58. stavak 1. ZPDV-a, propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Porez na dodanu vrijednost je porez koji je neutralan u odnosu na poduzetnika – poreznog obveznika i ne opterećuje ga na način da predstavlja trošak u njegovu poslovanju. Rasterećenje poduzetnika odvija se upravo putem odbitka pretporeza na sve poduzetnički motivirane nabave dobara i usluga. Porezni obveznik nema pravo na odbitak pretporeza za privatno motivirana ulaganja, odnosno kada nabavlja nešto za svoje privatne potrebe obzirom da je privatna potrošnja krajnja potrošnja. Odbitak pretporeza nije pogodnost koja se poreznim obveznicima priznaje automatizmom već se radi o danoj mogućnosti uz uvjet da su ispunjene sve pretpostavke propisane Zakonom o porezu na dodanu vrijednost.

Sukladno odredbama članka 88. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16 i 106/18, dalje: OPZ) na poreznom obvezniku je teret dokaza činjenica kojima se umanjuje porezna obveza, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

Kraj takvih utvrđenja, Sud nije mogao cijeniti osnovanim ostale prigovore tužitelja istaknute u tužbi i tijekom spora, već nalazi da osporavanim rješenjem tuženika i prvostupanjskog tijela i obrazloženjem kakvo je u istima dano, nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke).

Zahtjev tužitelja za naknadom troška ovog spora, Sud nije našao osnovanim, s obzirom da tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu. Stoga je temeljem članka 79. stavak 4. i 6. ZUS-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Rijeci 24. siječnja 2022.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).