REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj 40 P-408/2020-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz S., OIB: … zastupane po punomoćniku Đ. Č., odvjetniku u P., protiv tuženika H. S. iz D., K., OIB: … zastupanog po punomoćniku S. D., odvjetniku u P., radi brisanja upisa, nakon glavne rasprave zaključene 8. studenog 2021. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, a odluke javno objavljene 24. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva na nekretninama koje se sastoje od kč. br. 257/2 zgr., kč. br. 257/3 zgr., kč. br. 257/4 zgr., kč. br. 942/1, kč. br. 942/2, kč. br. 943/4, kč. br. 943/5 i kč. br. 943/7, sve k.o. V., izvršenog na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016. te se nalaže uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora uz istovremeni upisa prava vlasništva na kč. br. 257/2 zgr., kč. br. 257/3 zgr., kč. br. 257/4 zgr., kč. br. 942/1, kč. br. 942/2, kč. br. 943/4, kč. br. 943/5 i kč. br. 943/7, sve k.o. V., na ime i u korist tužiteljice, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 85.937,50 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

III Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnina kč.br. 257/2, 257/3, 257/4, 942/1, 942/2, 943/4, 943/5, 943/7, sve k.o. V.. Upis prava vlasništva tuženika izvršen je na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine zaključenog 6. travnja 2016. između tuženika i njegove bivše supruge T. S. Temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2015. T. S. je navedene nekretnine prodala i predala u posjed tužiteljici koja se tada prezivala Ninić, ali je zbog udaje promijenila prezime te se sada preziva M. Tuženik je bio upoznat s činjenicom sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2015. i njihovom predajom u posjed tužiteljici pa zbog toga tužiteljica smatra da isti prilikom sklapanja Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016. nije postupao u dobroj vjeri. Nedvojbeno je da su predmetne nekretnine predane u posjed tužiteljici na temelju valjanog pravnog posla, a tuženik je znao da su predmetne nekretnine valjano otuđene i predane u posjed tužiteljici, što znači da je bio nepošten. Tužiteljica stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se naložiti brisanje upisa prava vlasništva na predmetnim nekretninama izvršenog na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016. te naložiti uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora uz istovremeni upisa prava vlasništva na ime i u korist tužiteljice.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, smatrajući ih neutemeljenima. Tuženik je savjesni stjecatelj i posjednik spornih nekretnina, koje je stekao na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine i upisom u zemljišnu knjigu sukladno načelu povjerenja u zemljišne knjige. Tužiteljica nije nikada bila u posjedu spornih nekretnina, kao ni bivša žena tuženika. Tuženik nema nikakvih saznanja da bi njegova bivša žena T. S. raspolagala navedenim nekretninama u korist tužiteljice i to po nekakvom punomoćniku F. Š. kojeg tužiteljica predlaže kao svjedoka. Nelogična je tvrdnja tužiteljice da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o diobi bračne stečevine postupao u zloj namjeri, odnosno znao za postojanje ugovora o kupoprodaji, jer bi u tom slučaju tuženik postupao suprotno svojim interesima i pravima preuzimajući u samovlasništvo sporne nekretnine, umjesto nespornih koje su ugovorom o diobi pripale njegovoj bivšoj ženi. Čak i da su tvrdnje tužiteljice točne, ista je mogla steći samo ½ spornih nekretnina, jer je riječ o bračnoj stečevini tuženika i T. S. Tuženik istovremeno ističe da tužiteljica niti jednim dokazom nije dovela u pitanje savjesnost tuženika u postupku stjecanja navedenih nekretnina, dok tuženik ozbiljno sumnja u zakonitost kupoprodaje tužiteljice i T. S. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. U tijeku postupka pročitani su Izvod iz matice vjenčanih, prijepis izvatka iz zemljišne knjige, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2015., Ugovor o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016., dokumentacija na listovima 13 do 19 spisa, Posebna punomoć od 24. svibnja 2015., potvrda i isprave na listovima 42 do 44 spisa, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 2. studenog 2007., povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga, Privremeno porezno rješenje od 21. prosinca 2015., pročitani su iskazi svjedoka D. U., F. Š., P. L., M. M., J. P., D. R., A. Š., M. Š., K. F. C. te iskazi parničnih stranaka.

3.1. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedokinje T. S., s obzirom da je u tijeku postupka utvrđeno da se ista nalazi u inozemstvu (u D.), a nakon višestrukih neuspješnih dostava stranke su odustale od izvođenja dokaza njenim saslušanjem.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva tuženika na nekretninama kč.br. 257/2 zgr., 257/3 zgr., 257/4 zgr., 942/1, 942/2, 943/4, 943/5, 943/7, sve k.o. V., izvršenog na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016. koji je sklopljen između tuženika i njegove bivše supruge T. S., uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 28. srpnja 2015. sklopljenog između tužiteljice kao kupca i T. S. kao prodavatelja.

6. Pritom, među strankama nije sporno:

- da je kao vlasnik predmetnih nekretnina bila upisana tuženikova supruga T. S., a upis prava vlasništva u njenu korist izvršen je na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 2. studenog 2007. (list 51 do 53 spisa), kojeg je kao kupac sklopila s D. U. kao prodavateljem;

- da je T. S. 24. svibnja 2015. izdala Posebnu punomoć F. Š. (list 34 spisa), ovlastivši ga da u njeno ime može prodati predmetne nekretnine, naći izabranog kupca i s njime sklopiti predugovor odnosno ugovor o kupoprodaji, primiti iznos kupoprodajne cijene, u njeno ime ovjeriti potpis na samom ugovoru pred javnim bilježnikom te tabularnom izjavom prenijeti na izabranog kupca sva vlasnička i posjedovna prava kako bi se kupac mogao uknjižiti vlasnikom, uz napomenu da je nekretnina opterećena založnim pravom u korist Ministarstva Republike Hrvatske radi osiguranja novčane tražbine u iznosu glavnice od 57.578,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, a koju obvezu ima preuzeti na sebe novi kupac;

- da je potpis T. S. na toj punomoći javnobilježnički ovjeren;

- da je nastavno, 28. srpnja 2015., između T. S., kao prodavatelja, i D. N. (sada Da. M. – ovdje tužiteljica) kao kupca, sklopljen Ugovor o kupoprodaji nekretnina koje su predmet ovoga postupka (list 7-8 spisa), a koje su kupcu (tužiteljici) prodane za cijenu od 130.000,00 kuna, uz konstataciju da je cijena isplaćena i da kupac stupa u posjed danom isplate kupoprodajne cijene;

- da je navedeni Ugovor o kupoprodaji u ime T. S. zaključio i potpisao F. Š., temeljem spomenute Posebne punomoći od 24. svibnja 2015.;

- da tužiteljica po zaključenju toga ugovora nije zatražila uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama;

- da je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora T. S. sa svojim bivšim suprugom H. S. (ovdje tuženikom) 6. travnja 2016. sklopila Ugovor o diobi bračne stečevine (list 9 do 15 i 62 do 68 spisa) u kojem je utvrđeno da su ugovorne strane sklopile brak 17. veljače 1995., da je brak razveden 25. kolovoza 2015., zatim su u ugovoru navedene nekretnine u H., B.H. te D. na kojima je upisana T. S. u 1/1 dijela (između ostalih, i nekretnine upisane u k.o. V. koje su predmet ovoga postupka) te je utvrđena suglasna podjela bračne stečevine, i to na način da je ovdje tuženiku pripao stan u K. i stan u P. te sporne nekretnine upisane u k.o. V.;

- da je na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine tuženik H. S. ishodio uknjižbu prava vlasništva spornih nekretnina u zemljišnim knjigama.

7. Dakle, T. S. je predmetne nekretnine dva puta otuđila, i to najprije tužiteljici s kojom je 28. srpnja 2015. sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnina, a nastavno tuženiku na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016., uz napomenu da je tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

8. Prvostupanjskom presudom poslovni broj: P-643/2017 od 1. travnja 2019. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva tuženika na predmetnim nekretninama na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016., uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora, uz istovremeni upis prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist.

8.1. Navedena je presuda ukinuta rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi od 10. lipnja 2020. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja odluke drugostupanjskog suda proizlazi da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da su i zemljišnoknjižni prednik tuženika T. S. i tuženik bili nesavjesni stjecatelji, kao i zaključak da je tužiteljica s otuđivateljem sklopila pravni posao radi stjecanja vlasništva predmetnih nekretnina, ali da zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđeno jesu li nekretnine tužiteljici predane u samostalan posjed. Stoga je predmet vraćen na ponovni postupak, s uputom da u ponovnom postupku valja utvrditi jesu li nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora od 28. srpnja 2015. tužiteljici predmetne nekretnine predane u samostalan posjed, a potom, pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka, ovaj je sud na ročištu održanom 9. rujna 2021. zaključio glavnu raspravu, a potom je, rješenjem od 15. listopada 2021., ponovno otvorio glavnu raspravu na temelju odredbe čl. 305. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP).

9.1. Naime, glavna rasprava je ponovno otvorena s obzirom na okolnost da je tužiteljica u tužbi zatražila brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva, između ostalog, na nekretninama kč.br. 257/2, 257/3 i 257/4 k.o. V. (ne navodeći da je riječ o zgradnim česticama), dok iz činjeničnih navoda u tužbi i dostavljenih priloga, kao i ostalih dokaza izvedenih u tijeku postupka, proizlazi da zahtijeva brisanje zemljišnoknjižnog upisa i upis prava vlasništva, između ostalog, na nekretninama kč.br.zgr. 257/2, kč.br. zgr. 257/3 i kč.br.zgr. 257/4, sve k.o. V., koja okolnost među strankama nije sporna, tim više što je i privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina provedena upravo na nekretninama kč.br.zgr. 257/2, kč.br.zgr. 257/3 i kč.br.zgr. 257/4, sve k.o. V. Stoga je tužiteljica u skladu s odredbom čl. 109. ZPP pozvana da pojasni koje su nekretnine predmet tužbenog zahtjeva te da, po potrebi, u tom dijelu ispravi tužbu. Nakon navedenog, tužiteljica je na glavnoj raspravi ispravila tužbu glede oznaka nekretnina koje su predmet tužbe, a tuženik se tom ispravku usprotivio, smatrajući da je riječ o preinaci tužbe kojoj nema mjesta u ovoj fazi postupka.

9.2. Sud je dopustio ispravak tužbe, smatrajući da se ne radi o preinaci u smislu čl. 191. st. 1. ZPP. Naime, nije sporno da tužiteljica zahtjeva brisanje upisa prava vlasništva tuženika i uknjižbu u svoju korist na nekretninama upisanim u zk.ul. 2266 k.o. V. (list 5 spisa), odnosno na nekretninama u vezi kojih je s T. S. sklopila kupoprodajni ugovor 28. srpnja 2015., a koje nekretnine su ujedno predmetom Ugovora o diobi bračne stečevine od 6. travnja 2016. na temelju kojeg je tuženik ishodio uknjižbu prava vlasništva. Kako je tužiteljica pojedine od navedenih nekretnina (kč.br. 257/2, kč.br. 257/3 i kč.br 257/4 k.o. V.) u tužbi označila bez oznake zgradne čestice (pri čemu u zemljišnoj knjizi k.o. V. postoje i nekretnine navedene oznake), sud je radi otklanjanja nejasnoća u tužbenom zahtjevu u odnosu na činjenični dio tužbe i dostavljene priloge pozvao tužiteljicu da ispravi tužbu, što je ista i učinila. Riječ je o ovlasti suda koja proizlazi iz odredbe čl. 281. u vezi s čl. 109. ZPP i tuženik se takvom postupanju suda, kao ni posljedičnom ispravku tužbe od strane tužiteljice, ne može s uspjehom protiviti.

10. Nadalje, tužiteljica osnovu tužbenog zahtjeva temelji na institutu višestrukog otuđenja nekretnina iz čl. 125. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/810, 143/12 i 152/14 - dalje u tekstu: ZVDSP), kojim je (u st 1.) propisano kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva, dok je st. 2. propisano da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

10.1. Navedena odredba regulira pravnu situaciju kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine. U konkretnoj situaciji konkurira stjecanje na temelju Ugovora o kupoprodaji i stjecanje na temelju Ugovora o diobi bračne stečevine. Pritom, za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZVDSP nije dovoljno samo da je neka osoba (ovdje tuženik) prva zatražila upis toga prava u zemljišnu knjigu, već je nužno da je to učinila u dobroj vjeri, odnosno da (st. 2.) u trenutku sklapanja pravnog posla nije znala da je nekretnina drugome (ovdje tužiteljici) već valjano otuđena i predana u samostalan posjed.

11. Radi utvrđenja navoda iz tužbe i odgovora na tužbu, posebno radi utvrđenja pretpostavki iz citirane odredbe čl. 125. ZVDSP, proveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka te svjedoka D. U., F. Š., P. L., M. M., J. P., D. R., A. Š., M. Š., K. F. C. te D. C.

11.1. D. U., raniji vlasnik predmetnih nekretnina, u svom je iskazu naveo da je prije nekih 10-ak godina (2007.) prodavao predmetno zemljište u V. na način da je dao oglas na koji su se javili gospodin S. (ovdje tuženik) i F. Š. S njima je pregovarao i dogovorio prodaju predmetnih nekretnina po cijeni od 750.000,00 kuna, i taj su mu iznos njih dvojica predali kod javnog bilježnika, nakon čega je on potpisao ugovor i ovjerio svoj potpis na ugovoru. Ne sjeća se je li ugovor u tom trenutku bio potpisan od strane kupca. Tuženikova supruga T. S. tada nije bila prisutna, svjedok nju nije upoznao, a niti ga je zanimalo iz kojeg razloga će ona biti navedena u ugovoru kao kupac. Iskaz imenovanog svjedoka u bitnom su potvrdili i svjedoci P. L., koji je sastavio ugovor o kupoprodaji od 2. studenog 2007. (list 51-52 spisa) te M. M., posrednik u kupoprodaji, koji je H. S. povezao s prodavateljem D. U. Iz njihovih iskaza u bitnom proizlazi da su tuženik i F. Š. zajedno kupili predmetne nekretnine, a da se kao vlasnik upisala tuženikova supruga T. S. jer ni tuženik ni Š. nisu imali hrvatsko državljanstvo. P. L. je u svom iskazu još dodao da su ga par godina nakon kupnje kontaktirali tuženik i F. Š. s namjerom da izvrše prijepis i podjelu nekretnina na dva dijela prema vrijednosti, nakon čega je on (svjedok) sukladno njihovom zahtjevu izradio prijedlog podjele, ali ne zna što je bilo nakon toga. F. mu je u razgovoru spomenuo da je dobio punomoć od T. da nekretnine prepiše na sebe, ali da ga je H. izigrao jer je s njom zaključio ugovor o diobi bračne stečevine. Svjedok J. P., dipl. ing. geodezije, u svom je iskazu naveo da su ga negdje u travnju 2007. kontaktirali M. M. i P. L. kako bi izvršio obnovu međe na predmetnim nekretninama, a nastavno ga je (u rujnu iste godine) kontaktirao H. S. koji je bio naručitelj opisanih radova i ponašao se kao kupac, iako je svjedok utvrdio da je kao vlasnik upisna T. Nadalje, 2016. ga je kontaktirao F. Š. kako bi mu pokazao međe predmetnih parcela, što je ovaj i učinio, a neke su međe i obnovili. F. se pritom ponašao kao vlasnik i šokirao se kada je shvatio da to nije. Čini mu se da je tada netko na parcelama nešto radio, ali se ne sjeća detalja.

11.2. Sud je iskaze imenovanih svjedoka prihvatio u cijelosti, s obzirom da su iskazivali uvjerljivo, međusobno suglasno te u skladu s dokumentacijom u spisu. Osim toga, riječ je o svjedocima koji ni po čemu nisu zainteresirani za ishod postupka pa vjerodostojnost njihovih iskaza nije dovedena u pitanje.

12. Iz iskaza svjedoka F. Še. proizlazi da je on zajedno s tuženikom kupio predmetne nekretnine za iznos od 105.000,00 eura, ali da nisu mogli izvršiti uknjižbu prava vlasništva na njihovo ime jer ni on ni H. (tuženik) nisu imali hrvatsko državljanstvo, pa su kao kupca naveli H. suprugu T. S. i nekretnine upisali na nju kao vlasnika. U međuvremenu su cijene nekretnina jako pale i počeli su sumnjati da su ih preplatili pa je on (F.) inzistirao da se te nekretnine prodaju, a tuženik je na to pristao. Dodatan motiv prodaje bio je da se od kupoprodajne cijene isplati dug koji je tuženik imao prema njegovom bratu A. Š. (u iznosu od 15.000,00 eura koje mu je ovaj pozajmio), kao i dug prema njemu (svjedoku) iz nekih ranijih poslova, a iz iskaza proizlazi da je i njihov odnos u međuvremenu postao dosta narušen. Dogovoreno je da će se nekretnine prodati tužiteljici koja će cijenu isplatiti njegovom bratu A. Š., a tuženik je to znao i na to je pristao. Svjedok je kao punomoćnik T. sklopio ugovor o kupoprodaji s tužiteljicom, a ona je cijenu isplatila direktno njegovom bratu kako bi se riješio tuženikov dug. Čini mu se da je bila riječ o 20.000,00 eura. Nakon zaključenja ugovora morao je platiti porez, potom se morao vratiti u K. i nije stigao predati ugovor na sud, a bilježnik mu je rekao da će to on učiniti i da će potom D. (tužiteljica) o tome dobiti obavijest. Nije provjeravao je li to učinjeno, a tuženik je to iskoristio i u međuvremenu se uknjižio kao vlasnik. Da se tuženik uknjižio kao vlasnik svjedok je saznao od geodeta kojeg je angažirao kako bi označio međe na parcelama jer su u međuvremenu bile zarasle. Odmah je otišao u M. kako bi razgovarao s T., koja mu je rekla da se razvela od H. i da nije znala da su nekretnine njemu pripale. Nije mu spomenula ugovor o diobi bračne stečevine kojeg je sklopila iako mu je već bila izdala punomoć. Vezano za navedenu punomoć, svjedok je iskazao da je H. S. na njegovo inzistiranje pristao da se sporne nekretnine prodaju, da mu je rekao „samo ti nađi nekog i prodaj“, te da je, kada su se sreli u M., rekao T. da ode u M. (misleći pritom da ode kod bilježnika i svjedoku izda punomoć za prodaju nekretnina) te neka prodaju nekretnine jer on ne želi imati ništa s time i njega to više ne interesira. Punomoć je ovjerena kod javnog bilježnika J. P.1, a tekst punomoći je sastavio odvjetnik kojem su se obratili. Svjedok je bio ovlašten sam odrediti kupoprodajnu cijenu (T. i H. su rekli da ih to ne interesira), od koje se najprije trebalo podmiriti dug njegova brata, a za eventualni ostatak nije dogovoreno ništa. H. i T. ga nikada nisu kontaktirali za isplatu kupoprodajne cijene, uz napomenu da ga H. ni ne može kontaktirati jer mu duguje znatni novčani iznos. Tužiteljica D. M. nekretnine prije kupnje nije vidjela, vidjela je samo papire i privukla ju je velika površina, jer je smatrala da može zaraditi prodajom nekretnina. Upozorio ju je da parcele treba urediti i ona se s time suglasila pa je svjedok po njenom nalogu (nakon prodaje) angažirao geometra da označi međe, kao i druge radnike radi čišćenja parcela (traktorom i bagerom), a sa svim opisanim radovima tužiteljica je bila upoznata i suglasna.

12.1. Svjedok M. Š. (brat F. Š.) u svom je iskazu u bitnom naveo da je njegov brat F. zajedno s tuženikom kupio sporno zemljište, a kako se oni nisu mogli uknjižiti, kao vlasnika zemljišta su upisali tuženikovu suprugu T. Njih dvojica su imali planove sa zemljištem pa je H. za radove čišćenja i izrade temelja stalno od F. tražio novac i u konačnici izvukao nekih 50.000,00 eura, a osim toga, H. je posudio iznos od 15.000,00 eura od svjedokovog drugog brata A., a koji iznos je njegov brat posudio od D. H. (tuženik) je nastavno počeo lagati i izbjegavati susrete s F. pa kada su svjedok i njegov brat F. saznali da je H. u M., došli su do njega i tada je on (H.) rekao supruzi T. da se riješi zemljišta jer da ga to više ne zanima. Stoga su svjedok i njegov brat F. sljedeći dan otišli u M. gdje je T. potpisala i ovjerila punomoć F. radi prodaje zemljišta. To je bilo u svibnju 2015., a F. je u srpnju 2015. prodao zemljište D. za 130.000,00 kuna budući da je pala vrijednost zemljišta. Ta je kupoprodaja napravljena i na osnovu duga od 15.000,00 eura prema D. Naime, F. je zvao A. da odnese 15.000,00 eura Ha. za neku nekretninu, a kako A. nije imao novaca posudio ga je od D., jer im je ona i ranije posuđivala novac kada im je trebalo. Zbog toga je ona bila zainteresirana da kupi zemljište kako bi riješili taj dug. U konačnici joj je njegov brat taj novac vratio, ali je i nadalje bila zainteresirana za kupnju zemljišta, ideja je bila da ga proda i zaradi. Poznato mu je da je D. kupila zemljište, ali ne zna koliko je platila i kome. On (svjedok) i njegov brat F. su na zemljištu bili sigurno deset puta, smatrali su da je to njihovo i potom od D.. D. je bila suglasna da on i F. dolaze na to zemljište jer je parcele trebalo očistiti. Ništa nisu radili bez D., ona je svaki put bila obaviještena da će biti na parceli, znala je što se na parcelama radilo i čistilo, iako osobno nije dolazila. U tom vremenskom periodu kada je zemljište prodano T.i H. nisu dolazili na zemljište, to ih nije interesiralo, a H. se tog zemljišta htio riješiti. Nakon što je D. kupila zemljište nitko osim njih i nekih ljudi koje je njegov brat F. angažirao za čišćenje, nije dolazio na parcelu. Poznato mu je da se parcela čistila u dvije etape, a radovi čišćenja krenuli su nakon što je D. kupila parcelu. H. je njegovom bratu F. uništio dvije firme, on i dan danas plaća njegove dugove u D.

12.2. Iz iskaza svjedoka M. Š. (brat F. Š.) proizlazi da su njegov brat F. i H.kupili sporno zemljište po pola, a misli da se radilo o većem iznosu novaca i da je F. dao nekih 100.000,00 eura. To zemljište kupili su na ime H. (tuženikove) supruge T., jer F. i H. nisu imali hrvatsko državljanstvo. Nastavno je F. dobio punomoć od T. te je u M. zaključio kupoprodajni ugovor s D. (tužiteljicom), a misli da je to bilo 2015. Svjedok nije te prilike otišao s bratom u M., već je s njim bio treći brat M.. Nije mu poznato jesu li H. i T. tada bili u braku, ne zna jesu li se nastavno razveli, kao ni je li D. bila na parcelama. Na upit je li tuženik imao kakva dugovanja prema njemu svjedok je naveo da je on tuženiku na zahtjev brata (F.) posudio 15.000,00 eura, na način da je taj iznos on prethodno posudio od D. i predao ga H. u B. G. On (svjedok) je dio duga vratio D., a dio joj je vratio nakon prodaje obiteljske kuće. Nakon što je D. kupila zemljište od T., vratila mu je taj novac, a na upit suda da pojasni zašto je D. svjedoku vraćala H. dug, odgovorio je da nije vraćala njegov dug, nego novac vezan za neke poslove. D. je nakon kupnje ovlastila F. da vodi brigu oko tog zemljišta, da ga održava i čisti, a on je za te poslove angažirao i platio radnike. Na zemljištu je bila šuma, ali je isto nakon što ga je D. kupila očišćeno, a u međuvremenu je opet zaraslo. Nije mu poznato je li D. dolazila na kupljenu parcelu, kao ni kada je točno F. dolazio.

12.3. Svjedokinja K. F. C. u svom je iskazu u bitnom navela kako je vlasnica agencije za prodaju nekretnina te je u tom svojstvu surađivala s tuženikom, odnosno posredovala je u prodaji njegovog stana, kojeg je htio prodati kako bi tim novcem financirao gradnju kuće. Sjeća se da mu je dala upute kako je potrebno u D. obaviti podjelu bračne stečevine, da bi se potom prodao stan. Naime, za stan je već imala kupca, ali je čekala da se riješi pitanje bračne stečevine. Nakon što je dioba provedena, sudjelovala je u postupku uknjižbe tuženika u zemljišnim knjigama, a njoj je to bilo bitno zbog prodaje stana. Kako je ugovorom bila obuhvaćena i stancija (pritom misli na nekretnine koje su predmetom spora), provela je uknjižbu i u odnosu na te nekretnine. Njoj su sporne nekretnine bile interesantne jer je imala konje, pri čemu napominje da nije imala namjeru kupiti te nekretnine, već su tuženik i ona razmišljali da ih eventualno zajedno koriste, on za stanovanje, a ona za držanje konja. Na tim nekretninama se nije moglo graditi, već koristiti i eventualno izgraditi za poljoprivrednu svrhu, a kako su postojali temelji razgovarali su o tome što bi se eventualno moglo napraviti. Nakon što je došlo do spora, odlučili su sačekati. Kada je ona kontaktirala s H. on je tu nekretninu već imao i rekao joj je da su je kupili kako bi izgradili kuću jer je on uvijek htio živjeti u I. Kada je svjedokinja otišla vidjeti nekretninu ona je bila toliko zarasla da su jedva vidjeli temelje. Nema saznanja kako je nekretnina kupljena, takva pitanja nije postavljala. Nikad nije vidjela H. suprugu T., i ne zna kada su prestali živjeti zajedno. Malo su bili zajedno pa malo nisu, a H. joj je 2014. rekao da je među njima gotovo.

12.4. Svjedok D. R. u svom je iskazu naveo da ima stroj odnosno bager za čišćenje parcela pa je po pozivu F. Š. (kojeg je svjedok na ročištu prepoznao jer nije znao njegovo ime) na predmetnim parcelama obavio potrebne radove, odnosno parcele je poravnao, izravnao panjeve i počistio. Nije točno siguran kada je izvodio te radove, misli da je to bilo prije nekih 3 do 4 godine (svjedok je iskazivao u veljači 2021.), a sami radovi su trajali su oko 3 dana. Za obavljanje tih radova angažirao ga je F. Š. s kojim se svjedok našao u obližnjoj konobi M. u blizini parcela, zajedno su otišli do spornih parcela i svjedok je sljedeći dan počeo s radovima. Nakon što su radovi obavljeni F. ga je na zvao i platio mu u gotovini. Nakon njega trebalo je doći s malčerom – strojem koji freza teren.

12.5. Svjedok D. C. u svom je iskazu naveo da je prije nešto više od tri godine čistio parcelu ili dvije kod zračne luke u P.i to na način da je malčerom i traktorom čistio žbunje jer su parcele bile zarasle. Za te ga je radove angažirala jedna muška osoba kojoj se ne sjeća imena, a s kojim ga je spojio njihov zajednički prijatelj M. Nakon što je u sudnicu (na prijedlog punomoćnika tužiteljice s kojim se suglasio punomoćnik tuženika) pozvan F. Š., svjedok je odgovorio da je 99% siguran da ga je on angažirao za obavljanje radova čišćenja parcele i platio mu. Misli da su ti radovi izvođeni u rano proljeće, misli da je to bilo u veljači ili ožujku, a neposredno prije nego je on obavljao radove, na parceli nisu vršeni radovi poravnavanja, uklanjanja panjeva i slično.

12.6. Tužiteljica D. M. u svom je iskazu navela da je do kupoprodaje zemljišta došlo preko njezinog prijatelja F. Š. i njegovog brata A., koji su joj rekli da postoji zemlja koja se može kupiti te da bi se tom kupoprodajom i tim ugovorom podmirio dug prema A. Ideja je bila da ona kupi zemlju, tom cijenom pokrije tuženikov dug prema A., a da potom zemlju proda i zaradi. Ona nije bila na parcelama prije kupnje, već je za to angažirala F. Smatrala je da su parcele zanimljive i da bi mogla zaraditi. Kad je zaključivao ugovor F. je imao punomoć od T., a kasnije mu je ona (tužiteljica) izdala punomoć kako bi on to dalje prodao, odnosno angažirao odvjetnika, notara, vještaka te kako bi sredio i počistio zemlju. Ona nije poznavala H. ni T., ne zna jesu li oni tada bili u braku, a F. joj je rekao da su tu parcelu kupili zajedno (on i H.) i imao je papir da s tom zemljom može raditi što hoće. Ona je platila kupoprodajnu cijenu od 20.000,00 eura A. jer joj je tako rekao F. Ugovor je čitala, u ugovoru je pisalo da gospođa (T.) prodaje parcele, a ona (tužiteljica) kupuje, a gospođa (T.) je dala F. punomoć da proda parcele u njeno ime. Nastavno je ona zamolila F. da joj proda tu zemlju, bio je opunomoćen da nekretninu uknjiži, plati porez, za čišćenje parcela, njihovu prodaju, bio je s majstorima kada su mjerili i određivali granice i platio je porez. Sve što je vršio na parceli, vršio je u njeno ime i o svemu ju je obavještavao jer ona fizički nije bila prisutna. Parcela je čišćena godinu dana nakon kupnje, ne zna u kojem mjesecu.

12.7. Iz iskaza tuženika proizlazi da je on u to vrijeme živio u P. i da je saznao da se prodaju nekretnine koje su predmet spora. Njemu su te nekretnine bile interesantne, ali nije imao dovoljno novaca za cijeli projekt pa se u to uključio F. kojeg je znao od ranije. Dogovorili su se da on (tuženik) da većinu novaca, a da će on dati novac za ulazak u projekt. Tuženik je dao 75.000,00 eura, a F. 15.000,00 eura za ulazak u projekt i još 15.000,00 za poslove koje je trebalo odraditi vezano za njihove zajedničke projekte u D. Ukupna cijena nekretnine bila je 105.000,00 eura, a dogovor je bio da će zemlja biti tuženikova, a da će F. graditi te da će se nakon izgradnje dogovoriti što s time. Nekretnine nisu mogle biti upisane na njih jer nisu mali hrvatsko državljanstvo, pa se kao vlasnik upisala njegova supruga. Nakon gradnje sve je trebalo biti upisano na njih dvojicu. Na parcelama se trebala izgraditi stancija (kuća površine 300 m2 s pomoćnim objektom površine 54 m2). S iznosom od 15.000,00 eura koje je dao F. izvršio je radove rušenja stare stancije i gradnje temelja za novu, a drugih 15.000,00 eura donio je njegov brat i tim se novcem očistio bunar i preostalo zemljište. Ukupno mu je F. dao 60.000,00 eura. Tuženik je tada bio u braku s T. i ona je znala što se dešava vezano za projekt, ali je to nikad nije interesiralo. Oni su, čini mu se, prestali živjeti zajedno 2015., a razveli su se par mjeseci kasnije. Ugovor o diobi bračne stečevine s T. je sklopio nakon razvoda braka, a tim ugovorom su podijelili imovinu u P., M. i K. i to na način da je T. dobila stan u M. i kuću u K., a on stan u P., stanciju (sporne nekretnine) i stan u K. Da je T. F. izdala punomoć saznao je kada je dobio poziv od suda. Nije znao ni za ugovor o kupoprodaji s tužiteljicom jer da je to znao, ne bi te nekretnine uzeo sebi. Prema F. bratu nije imao nikakvih dugovanja, točno je da mu je on jednom donio dio novaca, ali to je bio F. novac. Smatra da F. ništa ne duguje jer su oni svoje odnose razriješili kroz poslove koje su radili u Š., D. i F., a to su bili poslovi renoviranja stanova i gradnje, pri čemu je on imao firmu a F. je bio kooperant.

13. Na temelju predočenih iskaza svjedoka i parničnih stranaka, i to svakog iskaza zasebno i svih iskaza zajedno, ovaj je sud utvrdio da su tuženik H. S. i svjedok F. Š. 2007. zajedno kupili nekretnine naznačene u tužbi od D. U. kao prodavatelja, a kako njih dvojica nisu imali hrvatsko državljanstvo, kao kupac je u ugovoru navedena tuženikova supruga T. S. Da su tuženik i F. Š. zajedno kupili navedene nekretnine proizlazi iz iskaza svjedoka D. U. koji je u svom iskazu naveo da su mu kupoprodajni „iznos njih dvojica predali kod javnog bilježnika“, zatim iz iskaza svjedoka P. L. iz kojeg proizlazi da su „kupci bili H. S. i F. Š.“ te „da su oni bili prijatelji i u izuzetno dobrim odnosima pa sa sigurnošću može reći da su nekretninu njih dvojica zajedno kupovali“, kao i iz iskaza svjedoka M. M. koji je naveo da „kada je sve bilo dogovoreno, cijenu je u cijelosti platio F., a da su njih dvojica rekli da su partneri i kupuju po pola“, uz napomenu da je tuženik potvrdio da je M. M. bio prisutan prilikom isplate cijene. Okolnost zajedničke kupnje predmetnih nekretnina potvrdili su i svjedoci A. i M. Š., braća svjedoka F. Š., koji su u svom iskazu u bitnom naveli da ime je F. rekao „da su to kupili svaki po pola“ (A. Š.), odnosno „da je njegov brat F. zajedno s H. kupio predmetno zemljište“ (M. Š.). Pritom, ovaj sud nije utvrdio u kojem iznosu je svaki od njih sudjelovao u kupnji predmetnog zemljišta, jer svjedoci i tuženik o tome različito iskazuju (a tužiteljica o tome nema saznanja), međutim navedeno ne predstavlja odlučnu činjenicu za donošenje odluke u ovom sporu. Očito je njihova početna namjera bila kupnja predmetnog zemljišta (koja je realizirana putem T. S.), čišćenje zemljišta i gradnja objekta (stancije) te ubiranje plodova ili prodaja, o čemu u bitnom suglasno iskazuju.

13.1. Nadalje, na temelju rezultata dokaznog postupka proizlazi da su nakon kupnje na zemljištu vršeni radovi čišćenja, obnove međa (što u svom iskazu potvrđuje svjedok J. P. koji je vršio radove obnove međa) te bušenja bunara, ali gradnja objekta nije realizirana. U međuvremenu je odnos tuženika i F. Š. postao znatno narušen i opterećen njihovom (očito neuspješnom) poslovnom suradnjom u D. i Š., kao i dugovanjem koje je tuženik imao prema F. bratu A. Š.. Glede navedenog duga sud je prihvatio iskaz svjedoka F. Š. koji navodi da je njegov brat A. na njegov zahtjev pozajmio tuženiku 15.000,00 eura za kupnju stana u M., jer navedeno u svom iskazu potvrđuje i sam svjedok A. Š. (pojašnjavajući da je navedeni novac prethodno posudio od D. i predao ga tuženiku u B. G.) te svjedok M. Š. Naime, sud ne vidi razloga zbog kojeg bi navedeni svjedoci u svojim iskazima iskostruirali postojanje navedenog dugovanja da zajam nije dan, jer okolnost postojanja zajma ne utječe na odluku o ovom sporu, iako pojašnjava odnos među strankama i svjedocima, kao i motive kupoprodaje. Dakle, u okolnostima u kojima gradnja nije realizirana i u cilju razrješenja njihovih međusobnih odnosa i dugovanja, tuženik je pristao da svjedok F. Š. proda te nekretnine te je u tu svrhu 24. svibnja 2015. sačinjena i Posebna punomoć (list 34 - 35 spisa) kojom je tuženikova supruga T. S. kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetnih nekretnina ovlastila svjedoka F. Š. da u njeno ime proda predmetne nekretnine, nađe izabranog kupca i s njim sklopi kupoprodajni ugovor, primi iznos kupoprodajne cijene, ovjeri potpis na tome ugovoru, izda tabularnu izjavu te na kupca prenese sva vlasnička i posjedovna prava.

13.2. Unatoč suprotnim navodima tuženika, ovaj sud smatra da je tuženik znao da je njegova supruga F. izdala spornu specijalnu punomoć, te da je znao i za kupoprodaju nekretnina. Naime, on je od početka bio uključen u kupnju predmetnih nekretnina (od D. U.), čišćenje i sve poslove u vezi tih nekretnina pa je životno nelogično da kao suprug T. S. nije znao da su iste prodane. Pritom, sam tuženik u svom iskazu ističe da njegovu suprugu predmetne nekretnine nisu zanimale iako je znala što se događa, pa ovaj sud zaključuje da je, u okolnostima kada su se svjedoci F. i M. Š. s njim suočili u M. u vezi razrješenja međusobnih odnosa, rekao supruzi da se riješi zemljišta i da „ode u M.“ (misleći pritom da ode kod bilježnika i izda punomoć) jer njega to više ne zanima, što je ista po nalogu supruga sljedeći dan i učinila, a o čemu svjedoci F. i M. Š. suglasno iskazuju. Zbog navedenog, sud ne prihvaća navod tuženika da nije bio upoznat sa sastavljanjem specijalne punomoći kao ni s kupoprodajom koja je nakon toga uslijedila jer da je njegova zajednica s T. S. već bila prestala, smatrajući da je taj navod usmjeren na postizanje uspjeha u sporu te prikrivanje njegovog nesavjesnog postupanja prilikom sklapanja ugovora o diobi bračne stečevine.

13.3. Dakle, nije sporno da je nakon izdavanja specijalne punomoći kojom ga je T. S. ovlastila za raspolaganje spornim nekretninama (a koja je izdana 24. svibnja 2015.) F. Š. kao T. punomoćnik 28. srpnja 2015. sklopio ugovor o kupoprodaji tih nekretnina s tužiteljicom D. M. kao kupcem, a da je nakon toga T. S. 6. travnja 2016. sa svojim suprugom (tuženikom) sklopila Ugovor o diobi bračne stečevine na temelju kojeg se H. S. upisao kao vlasnik predmetnih nekretnina.

13.4. Budući da je zemljišnoknjižna prednica tuženika T. S. izdala punomoć F. Š. za prodaju predmetnih nekretnina 24. svibnja 2015., ona nije bila savjesna kada je 6. travnja 2016. zaključila ugovor o diobi bračne stečevine s tuženikom, a kako sud nije prihvatio tuženikovu tvrdnju da za tu punomoć kao i prodaju tužiteljici nije znao, proizlazi da su oboje bili nesavjesni.

13.5. Odredbom čl. 125. st. 1. ZVDSP propisano je da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Odredbom čl. 122. st. 2. ZVDSP određeno je da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Kako je tuženik u trenutku sklapanja ugovora o diobi bračne stečevine znao ili bar imao dovoljno razloga posumnjati da su predmetne nekretnine otuđene s obzirom na posebnu punomoć koju je njegova tadašnja supruga i zemljišnoknjižna vlasnica T. S. uz njegovu suglasnost izdala F. Š. ovlastivši ga da proda nekretnine, razvidno je da on u trenutku sklapanja ugovora o diobi bračne stečevine, kao ni u trenutku kad je zatražio upis u zemljišnu knjigu nije postupao u dobroj vjeri, pa u odnosu na tužiteljicu nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina.

14. Nastavno je, s obzirom na uputu drugostupanjskog suda, valjalo utvrditi jesu li tužiteljici nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora predmetne nekretnine predane u samostalan posjed. Naime, odredbom čl. 125. st. 2. ZVDSP određeno je da brisanje upisa vlasništva nesavjesnog stjecatelja i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecatelj nije postupio u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopio pravni posao s otuđivateljem znao da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Odredbom čl. 11. st. 1. i 2. ZVDSP propisano je da tko stvar posjeduje priznavajući višu vlast posrednog posjednika, nesamostalni je posjednik stvari, a tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, samostalni je posjednik. Posjed će se smatrati samostalnim, ako se ne dokaže suprotno.

14.1. Ovaj je sud na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio da su predmetne nekretnine nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora tužiteljici predane u samostalan posjed. Naime, ona je po sklapanju ugovora platila iznos kupoprodajne cijene (F. Š. koji je posebnom punomoći ovlašten primiti iznos kupoprodajne cijene) te je stupila u posjed, kako je to konstatirano i u čl. 2. i 3. Ugovora o kupoprodaji (list 7), a nastavno je izdala F. Š. punomoć da u njeno ime na predmetnim nekretninama obavlja sve potrebne radnje, koje uključuju plaćanje poreza, uknjižbu, čišćenje parcela i obnovu međa, sve u svrhu pripremanja parcela za daljnju prodaju, što je očito bila njena namjera. Da je F. Š. u ime tužiteljice navedene radnje zaista poduzimao proizlazi iz iskaza svjedoka D. R. i D. C. koji su potvrdili da ih je F. angažirao za čišćenja parcela (bagerom, traktorom i malčerom) i platio im izvođenje tih radova, kao i iskaza svjedoka J. P. koji je naveo da je po pozivu F. Š. negdje 2016. ponovno izašao na teren kako bi mu pokazao međe na terenu, od kojih su neke tom prilikom i obnovili, potvrdivši da je on (F. Š.) bio šokiran kada je shvatio da se tuženik uknjižio kao vlasnik. Navedeni svjedok je također potvrdio da je netko tada na parcelama nešto radio, ali se ne sjeća detalja. Nadalje, iz iskaza svjedoka F. Š. proizlazi da je on nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora po ovlaštenju tužiteljice platio porez te angažirao geodeta i radnike koji su čistili parcele, dok iz Privremenog poreznog rješenja (list 102 spisa) proizlazi da je isto izdano 21. prosinca 2015., nakon što je porezni obveznik (D. M.) istog dana prijavio nastanak porezne obveze poreznoj upravi. Pritom, nije osnovan navod tuženika da je porez na promet plaćen puno kasnije (tijekom 2017.), a privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine od 15. svibnja 2017., koju spominje kao dokaz toga navoda, nije određena po prijedlogu porezne uprave zbog neplaćanja poreza, već je riječ o privremenoj mjeri ovoga suda (list 20), određenoj po prijedlogu tužiteljice, a radi osiguranja njene nenovčane tražbine koja je predmet ovog postupka.

14.2. Dakle, tužiteljica D. M. je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora i plaćanja kupoprodajne cijene stupila u samostalan posjed predmetnih nekretnina u koji ju je uveo F. Š. kao punomoćnik T. S. te se u odnosu na predmetne nekretnine ponašala kao njihov vlasnik, ovlastivši F. Š. da u njeno ime plati porez (što je ovaj u prosincu 2015. i učinio), obnovi međe (negdje tijekom 2016.) i počisti parcele, uz napomenu da iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi ju u vršenju vlasničkih ovlasti na taj način itko (uključujući i tuženika) sprječavao. Također, tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik u spomenutom periodu (od kada je D. M. sklopila ugovor o kupoprodaji) obavljao ikakve radove na predmetnim nekretninama, dok se navod svjedokinje K. F. C. da su predmetne nekretnine bile toliko zarasle da su se jedva vidjeli temelji, po stavu ovoga suda, ne odnosi na period nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji, jer to ne proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza, posebno navoda svjedoka D. R. i D. C. koji su iskazivali o obavljanju radova po nalogu F. Š., kao ni iskaza svjedoka J. P. koji je naveo da je, kada je pristupio na lice mjesta (2016.), netko na nekretninama nešto radio. Pritom, iz iskaza imenovane svjedokinje proizlazi da je ona s tuženikom kontaktirala još 2014., kao i da je tuženika uputila da sklopi ugovor o diobi bračne stečevine kako bi se uknjižio na predmetne nekretnine (a što joj je bilo bitno za prodaju stana u čemu je posredovala), pa je stav ovoga suda da se njen navod o tome da su nekretnine bile zarasle odnosi na period prije sklapanja ugovora o kupoprodaji i ugovora o diobi bračne stečevine.

14.3. Također, okolnost da D. M. nije osobno pristupila na navedene parcele nije od odlučnog značaja za ovaj spor niti utječe na kvalitetu njena posjeda. Činjenica je da je F. Š. od sklapanja kupoprodajnog ugovora s D. M. sve radnje na parcelama poduzimao u njeno ime i za njen račun (što tužiteljica i svjedok suglasno iskazuju), pokoravajući se njenim nalozima, što znači da je ona svoju faktičnu vlast na predmetnim parcelama obavljala putem njega kao pomoćnika u posjedovanju (čl. 10. st. 2. u vezi s čl. 12. ZVDSP). Stoga, tuženik pogrešno smatra da tužiteljičin posjed nije bio neposredan, pri čemu valja ukazati da se za osnovanost tužbenog zahtjeva ni ne traži neposredan, već samostalan (moguće i posredan) posjed.

15. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 125. st. 1. i 2. ZVDSP, ispunjenje kojih pretpostavki upućuje na osnovanost tužbenog zahtjeva. Kao što je obrazloženo, tuženik nije postupao savjesno prilikom zaključenja Ugovora o diobi bračne stečevine kao ni prilikom uknjižbe jer je znao da je njegova supruga T. F. Š. izdala specijalnu punomoć, te da je znao i mogao znati za je F. Š. kao T. punomoćnik prodao predmetne nekretnine jer je to bila intencija izdavanja specijalne punomoći. Kako je utvrđeno i da su predmetne nekretnine tužiteljici predane u samostalni posjed koji je ona vršila dajući naloge F. Š. za obavljanje radova na tim nekretninama, proizlazi da tuženik H. S. u odnosu na tužiteljicu nije mogao steći pravo vlasništva te da su ispunjene pretpostavke na temelju kojih tužiteljica ima pravo zahtijevati brisanje upisa vlasništva tuženika i uknjižbu u svoju korist, a dok tuženiku ostaje svoj odnos prema otuđivateljici T. S. urediti prema obveznopravnim pravilima (čl. 125. st. 3. ZVDSP), odnosno pravilima obiteljskog prava jer je riječ o bivšim supružnicima.

16. Slijedom obrazloženog, tužbeni zahtjev prihvaćen je u cijelosti te je odlučeno je kao u toč. I izreke.

17. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka, dok tuženiku, primjenom iste zakonske odredbe, ne pripada pravo na trošak.

17.1. Tužiteljici pripada iznos od po 500 bodova (odnosno 5.000,00 kuna) za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa), za sastav podneska od 30. lipnja 2017. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 8. studenog 2017., 6. veljače 2018., 7. svibnja 2018., 9. studenog 2018., 12. veljače 2019., 16. listopada 2020., 2. veljače 2021., 31. svibnja 2021., 9. rujna 2021. i 8. studenog 2021. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od 250 bodova (odnosno 2.500,00 kuna) za zastupanje na ročištu 4. rujna 2017. (Tbr. 9.2. Tarife) te iznos od 625 bodova (odnosno 6.250,00 kuna) za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10.1. Tarife), ukupno 6.875 bodova, što prema vrijednosti boda od 10,00 kuna iznosi 68.750,00 kuna, a uvećano za pripadajući PDV od 17.187,50 kuna (Tbr. 42. Tarife) 85.937,50 kuna. Ne pripada joj trošak sastava prijedloga za privremenu mjeru jer je taj prijedlog sastavni dio tužbe za koju je tužiteljici priznat trošak, kao ni trošak sastava podneska od 11. siječnja 2021. jer isti u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

17.2. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za priznanjem parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 24. siječnja 2022.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku