REPUBLIKA

HRVATSKA OPĆINSKI

RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 4 Pr-12116/2021-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ruži Garac, u pravnoj stvari tužitelja I.M. iz G.S., OIB: …, zastupanog po punomoćnici V.A., odvjetnici u Z., protiv tuženika H.e. d.d. Z., , OIB:…, zastupanog po punomoćniku M.R., odvjetniku u O.d. R. i p. d.o.o., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane I zaključene glavne javne rasprave dana 9. prosinca 2021. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 24. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nedopušten otkaz Ugovora o radu koji je Odlukom Nadzornog odbora br. … od 15. prosinca 2014. tuženik dao tužitelju te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad na odgovarajuće radno mjesto.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je Odlukom Nadzornog odbora tuženika od 23. veljače 2012. imenovan članom Uprave tuženika na razdoblje do 23. veljače 2016. te da je s tuženikom dana 24. svibnja 2012. sklopio Ugovor o radu s članom uprave (dalje u tekstu: Ugovor o radu). Odlukom Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. opozvano je njegovo imenovanje za člana Uprave tuženika, nakon čega je Nadzorni odbor tuženika dana 15. prosinca 2014. donio Odluku kojom se raskida i otkazuje njegov Ugovor o radu. S obzirom da se Odluka Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. temelji na nedopuštenoj Odluci Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. i da ista nije u skladu sa odredbama Ugovora o radu i Zakonu o radu, konačno preciziranim tužbenim zahtjevom (podneskom od 10. svibnja 2021.) predlaže sudu utvrditi da je nedopušten otkaz Ugovora o radu koji mu je dan Odlukom Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. i da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao te naložiti tuženiku vratiti ga na rad na odgovarajuće radno mjesto, uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama. Podredno, ukoliko sud ne prihvati zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu, eventualnim tužbenim zahtjevom predlaže sudu poništiti Odluku Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014., utvrditi da nije dopušten otkaz ugovora o radu sadržan u toj Odluci i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te naložiti tuženiku vratiti ga na rad na odgovarajuće radno mjesto.

2. Tuženik u odgovoru i tijekom postupka u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da su on i tužitelj sklopili dva ugovora, i to jedan koji ima elemente menadžerskog ugovora, a drugi koji sadrži i radnopravne odredbe. Smatra da se Ugovor o radu, pored razloga utvrđenih Ugovorom o radu, mogao raskinuti (otkazati) i iz razloga predviđenih Zakonom o obveznim odnosima. Promjena u statusnom položaju tužitelja, jer više nije bio član Uprave tuženika, predstavlja okolnost koja ga je onemogućavala da i dalje bude u radnom odnosu kod tuženika, slijedom čega takva okolnost predstavlja promijenjenu okolnost zbog koje se sukladno čl. 369. Zakona o obveznim odnosima Ugovor o radu mogao raskinuti. Nadalje, predmetni Ugovor o radu po svojoj je prirodi ugovor s trajnim činidbama kod kojeg se obveze ugovornih strana ostvaruju kroz duže vrijeme. U situaciji kada je iz danih okolnosti očito da takve obveze neće biti ispunjene ugovor se sukladno čl. 365. Zakona o obveznim odnosima može raskinuti jednostranom izjavom. U konkretnom slučaju na raskid Ugovora o radu ne primjenjuju se odredbe Zakona o radu, pa se ne može tražiti niti utvrđenje njegove nedopuštenosti. Tužitelj u odnosu na podredni tužbeni zahtjev nije naveo niti jedan razlog zašto bi predmetna odluka o raskidu, odnosno otkazu bila ništetna. Ističe prigovor promašenog prekluzivnog roka od 15 dana za isticanje podrednog tužbenog zahtjeva iz podneska od 14. rujna 2015., kao i prigovor prekluzije, jer se takva odluka može poništavati u roku od jedne godine od dana saznanja za pobojnost, odnosno u objektivnom roku od tri godine. Budući da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o radu o prestanku ugovora o radu to se u odnosu na tužitelja ne primjenjuje ni odredba čl. 124. Zakona o radu koja se primjenjuje samo u slučaju kad se primjenjuje Zakon o radu na pitanja dopuštenosti otkaza, slijedom čega tužitelj ne može postavljati niti zahtjev za vraćanjem na rad. Stoga, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Odluku Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. (list 5 spisa), Zapisnik o preuzimanju od 9. siječnja 2014. (list 6 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 23. siječnja 2015. (list 7-8 spisa), Odluku Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. (list 9 spisa), tužbu iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu od 10. veljače 2015. (list 10-13 spisa), Ugovor o radu sa članom Uprave od 24. svibnja 2012. (list 14-18 spisa), Potvrdu o uručenju/primitku ponude s prilozima (list 30-33 spisa), Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-521/2018-4 od 17. rujna 2020. (list 85-96 spisa), Potvrdu o uručenju/primitku ponude s prilozima (list 104-108 spisa), sudsku praksu (list 165-169 spisa).

4. Na ročištu 9. prosinca 2021. odbijen je prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, s obzirom da je sud sve relevantne činjenice utvrdio na temelju ostalih provedenih dokaza.

5. Tužitelj je tužbom predložio utvrđenje nedopuštenosti Odluke Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. i da njegov radni odnos nije prestao te vraćanje na rad na radno mjesto člana Uprave tuženika ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

6. Podneskom od 14. rujna 2015. tužitelj je naveo da ukoliko sud ne prihvati prvoistaknuti tužbeni zahtjev, predlaže eventualno poništiti Odluku Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. i utvrditi da njegov radni odnos nije prestao te naložiti tuženiku vratiti ga na radno mjesto člana Uprave ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

7. Podneskom od 2. prosinca 2020. tužitelj je naveo da mu je istekao mandat s danom 23. veljače 2016. slijedom čega po naravi stvari nema pravo zahtijevati povrat na radno mjesto člana Uprave. S obzirom da bi u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu do isteka mandata 23. veljače 2016. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu člana Uprave, primao bi plaću sukladno Ugovoru o radu, a nakon isteka mandata nastavio bi s radom kod tuženika na odgovarajućem radnom mjestu s plaćom sukladno čl. 17. Ugovora o radu. Stoga predlaže sudu utvrditi da otkaz ugovora o radu koji mu je Odlukom Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. dao tuženik nije dopušten i da njegov radni odnos nije prestao, naložiti tuženiku vratiti ga na odgovarajuće radno mjesto, utvrditi da je do 23. lipnja 2016. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu člana Uprave tuženika te utvrditi da za period od 24. veljače 2016. do 23. veljače 2017. ima pravo na naknadu plaće koja se utvrđuje sukladno čl. 17. Ugovora o radu.

8. Podneskom od 3. prosinca 2020. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe.

9. S obzirom da je tužitelj podneskom od 2. prosinca 2020. preinačio tužbu, jer je uz utvrđenje nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odnosno poništenja predmetne odluke i vraćanja na rad, predložio sudu i utvrditi da je do 23. veljače 2016. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu člana Uprave tuženika, a za razdoblje od 24. veljače 2016. do 23. veljače 2017. utvrditi da ima pravo na naknadu plaće koja se utvrđuje sukladno čl. 17. Ugovora o radu, sud je na ročištu 9. prosinca 2021. dopustio navedenu preinaku, a sve iz razloga svrsishodnosti za konačno rješenje spora kako je to propisano člankom 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08.-ispr., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., u daljnjem dijelu teksta: ZPP-a).

10. Podneskom od 10. svibnja 2021. tužitelj je predložio sudu utvrditi da je nedopušten otkaz Ugovora o radu koji mu je Odlukom Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. dao tuženik i da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao te naložiti tuženiku vratiti ga na rad na odgovarajuće radno mjesto, uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama. Eventualno, predlaže sudu poništiti Odluku Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014., utvrditi da nije dopušten otkaz ugovora o radu sadržan u toj Odluci i da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao te naložiti tuženiku vratiti ga na rad na odgovarajuće radno mjesto.

11. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2021. preinačio tužbu, s obzirom da je tužitelj istim podneskom povukao zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je do 23. veljače 2016. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu člana Uprave tuženika i u dijelu kojim predlaže utvrditi da za razdoblje od 24. veljače 2016. do 23. veljače 2017. ima pravo na naknadu plaće koja se utvrđuje sukladno čl. 17. Ugovora o radu, a što prema čl. 191. st. 3. ZPP-a ne predstavlja preinaku tužbe. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao je neizmijenjen. 12. Tužitelj je podneskom od 10. svibnja 2021. povukao dio tužbenog zahtjeva na način kako je to prethodno navedeno, pa je sud na ročištu 9. prosinca 2021., a vodeći se načelom ekonomičnosti, kao bespotreban odbio prijedlog tuženika za dodjeljivanjem roka radi očitovanja na tužbu koja je preinačena podneskom od 2. prosinca 2020., a čiji su dijelovi naknadno povučeni. Pritom je sud vodio računa da je tuženiku tijekom cijelog postupka bila dana mogućnost da se o tužbenom zahtjevu iscrpno očituje i iznese sve svoje navode, primjedbe, prigovore i stajališta, kako u pogledu procesnih pravila, tako i u pogledu materijalnog prava.

13. Predmet ovog spora je:

- dopuštenost otkaza Ugovora o radu koji je Odlukom Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. tuženik dao tužitelju,

- pravo tužitelja na vraćanje na rad na odgovarajuće radno mjesto.

14. Uvidom u čl. 2. i 3. Ugovora o radu utvrđeno je da su tužitelj i tuženik ugovorili da je tužitelj, a nakon što je Odlukom Nadzornog odbora od 23. veljače 2012. imenovan članom Uprave tuženika na razdoblje do 23. veljače 2016, s tuženikom dana 1. ožujka 2012. zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme.

15. Člankom 4. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14. i 127/17., dalje u tekstu: ZR-a) propisano je da fizička osoba koja je član uprave, izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati takve poslove za poslodavca. Na osobu iz st. 3. ne primjenjuju se odredbe ZR-a o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini (čl. 4. st. 4. ZR-a).

16. Predmetni Ugovor o radu (punog naziva Ugovor o radu s članom Uprave od 24. svibnja 2012.), prema shvaćanju ovog suda, predstavlja ugovor o radu menadžera u smislu ZR-a, kojim je reguliran ne samo radni odnos menadžera i poslodavca, već i njihov mandatni odnos, dok ne predstavlja ugovor o radu radnika koji s poslodavcem ima zasnovan isključivo radni odnos, a koji ugovor o radu ima u vidu ZR (osim ugovora o radu menadžera u smislu ZR-a).

17. Sukladno navedenom, radni odnos tužitelja i tuženika treba promatrati kroz čl. 4. st. 3. i 4. ZR-a i relevantne odredbe ZR-a, dok njihov mandatni odnos treba promatrati kroz Zakon o obveznim odnosima i Zakon o trgovačkim društvima.

18. S obzirom da se na tužitelja ne primjenjuju odredbe ZR-a o prestanku ugovora o radu, pa tako niti odredbe ZR-a koje se odnose na otkaz, tužitelj i tuženik su imali pravo prestanak Ugovora o radu i prestanak svog radnog odnosa urediti Ugovorom o radu.

19. Tako su tužitelj i tuženik slobodnom voljom u članku 15. Ugovora o radu ugovorili da tuženik može opozvati tužitelja i otkazati ugovor ukoliko član Uprave nije u mogućnosti uredno izvršavati obveze iz ugovora, zbog trajnih osobina ili sposobnosti sukladno odredbama ZR-a; član Uprave krši obveze iz ugovora ili se ogriješi o odredbe Statuta i općih akata tuženika, te propisa i zakona važećih u Republici Hrvatskoj te ukoliko skupština izglasa nepovjerenje članu Uprave.

20. Iz članka 15. Ugovora o radu jasno proizlazi da tuženik tužitelju Ugovor o radu nije mogao otkazati bez odluke o opozivu tužitelja s mjesta člana Uprave, slijedom čega je za predmet ovog spora bilo odlučno utvrditi je li takav opoziv valjan, o čemu se odlučivalo u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. brojem Pr- 303/2015.

21. Budući valjanost Odluke Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovom predmetu, Rješenjem ovog suda od 24. prosinca 2015. određen je prekid u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog završetka tog postupka, ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka njegov završetak. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž R-246/2016-3 od 21. srpnja 2016.

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 521/2018-4 od 17. rujna 2020. (list 85-96 spisa) preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-303/2015 od 16. studenog 2017. u dijelu točke I.1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi nevaljanost opoziva tužitelja na način da se utvrđuje nevaljanost opoziva imenovanja tužitelja članom Uprave tuženika te poništava Odluka Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. u dijelu u kojem je tužitelj opozvan za člana Uprave tuženika prije isteka mandata. Navedenom presudom odlučeno je o statusnom položaju tužitelja.

23. Rješenjem od 16. veljače 2021. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

24. Kako je pravomoćnom odlukom utvrđena nevaljanost opoziva imenovanja tužitelja članom Uprave tuženika i poništena Odluka Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. u dijelu u kojem je tužitelj opozvan za člana Uprave tuženika prije isteka mandata, nastavno se kao nedopuštena ukazuje i Odluka Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu, a koja odluka je donesena na temelju poništene Odluke Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014.

25. Sud, dakle, dopuštenost Odluke Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu nije ispitivao kroz razloge predviđene ZR- om, već isključivo kroz razloge koje su tužitelj i tuženik u Ugovoru o radu slobodnom voljom i sukladno svim kogentnim propisima predvidjeli kao razloge za otkaz.

26. Da Odluka Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu predstavlja odluku o otkazu iz čl. 15. Ugovora o radu proizlazi iz navoda same odluke kako je ista donesena sukladno odredbama Ugovora o radu i kako se njome otkazuje Ugovor o radu. Kraj navedenog, predmetnom odlukom odlučeno je i o radnom odnosu tužitelja i tuženika, pa je tako prestanak radnog odnosa tužitelja utvrđen s danom 5. studenog 2015. uz pravo na naknadu iz čl. 17. Ugovora o radu, bez obveze dolaska na posao, kao i pravo korištenja službenog automobila 24 sata dnevno i mobilnog telefona uz odobrene troškove od 500,00 kuna do 11. ožujka 2015. U trenutku donošenja Odluke Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu tužitelj više nije bio član Uprave tuženika, pa se po logici stvari istom odlukom moglo odlučivati samo o njegovim pravima i obvezama iz radnog odnosa.

27. U odnosu na navode tuženika kako on nije otkazao, već da je raskinuo Ugovor o radu, valja reći da upotreba termina "raskida se Ugovor o radu" sama po sebi ne čini predmetnu odluku odlukom o raskidu, s obzirom da iz svih prethodno iznesenih razloga jasno proizlazi da se radi o odluci o otkazu kojeg ima u vidu čl. 15. Ugovora o radu.

28. U pravu je tuženik kada tvrdi da se Ugovor o radu mogao raskinuti, kao što se svaki ugovor može raskinuti pod uvjetima predviđenim Zakonom o obveznim odnosima. Tuženik, međutim, nije tražio raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti u smislu čl. 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu: ZOO-a), niti se u konkretnom slučaju radi o ugovoru sa uzastopnim obvezama iz čl. 365. st. 1. ZOO-a, pa da ga je tuženik s te osnove mogao raskinuti.

29. Primjena isključivo općih propisa obveznog prava, na koje upire tuženik, odnosi se na menadžerski ugovor (dakle, situacija u kojoj menadžer nije u radnom odnosu), dok se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o radu menadžera u smislu ZR-a, slijedom čega se na tužitelja primjenjuje ZR, osim onih odredbi ZR-a koje su isključene čl. 4. st. 4. ZR-a.

30. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik donošenjem sporne odluke povrijedio prava koja se njega tiču kao radnika, a ne kao člana uprave. S obzirom da ZR u članku 133. pruža mogućnost zaštite povrijeđenih prava iz radnog odnosa, sud je mišljenja da je tužitelj bio u obvezi obratiti se tuženiku zahtjevom za zaštitu prava, što je pravodobno i učinio 23. siječnja 2015. Tuženik se na navedeni zahtjev nije očitovao u roku od 15 dana, pa je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana pravodobno dana 20. veljače 2015. podnio tužbu u ovom predmetu.

31. Eventualni propusti u zastupanju tuženika od strane Nadzornog odbora prilikom donošenja Odluke od 15. prosinca 2014. tiču se isključivo tuženika i Nadzornog odbora. Osim toga, tuženik je upuštanjem u ovaj spor odobrio donošenje predmetne odluke čime je otklonio možebitne nepravilnosti u njegovom zastupanju na koje je tijekom postupka isticao tužitelj.

32. S obzirom da je poništena Odluka Nadzornog odbora tuženika od 12. rujna 2014. u dijelu u kojem je tužitelj opozvan za člana Uprave tuženika prije isteka mandata, a da se na toj odluci temelji Odluka Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu, valjalo je utvrditi da je nedopušten otkaz ugovora o radu koji je Odlukom Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. tuženik dao tužitelju i da njegov radni odnos temeljem te Odluke Nadzornog odbora od 15. prosinca 2014. nije prestao, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

33. Kako poništenje Odluke o opozovu tužitelja za člana Uprave tuženika rezultira posljedicom ex tunc, smatra se da odluka o opozivu nije niti postojala, slijedom čega bi tužitelj član Uprave tuženika bio sve do 23. veljače 2016. kao dana isteka mandata.

34. Imajući u vidu prethodno iznesena stajališta o primjeni odredaba ZR-a na tužitelja kao menadžera u smislu ZR-a, sud je mišljenja da posljedice utvrđenja nedopuštenosti Odluke Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014. u pogledu radno pravnog statusa tužitelja treba promatrati kroz odredbe Ugovora o radu, a ne kroz odredbe ZR-a koje se odnose na prestanak ugovora o radu, pa tako niti kroz odredbu čl. 124. st. 1. ZR-a koja radniku u slučaju utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu daje pravo na povratak na posao.

35. Tužitelj i tuženik su čl. 17. Ugovora o radu regulirali svoj radno pravni odnos kako za slučaj opoziva i otkaza, tako i za slučaj isteka mandata.

36. Sukladno čl. 17. st. 1. Ugovora o radu u slučaju opoziva člana Uprave i otkaza Ugovora, te u slučaju iz čl. 16. Ugovora, a što uključuje i istek mandata, član Uprave ima pravo na ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova slobodnog radnog mjesta vrednovanog najvišim koeficijentom složenosti poslova iz kataloga poslova HE.-a za njegovu stručnu spremu, radno iskustvo, a u skladu s potrebama posla u H.g. i na posebni dodatak ugovora o radu. Posebni dodatak ugovora o radu sklapa se na određeno vrijeme od 12 mjeseci i njime se utvrđuje plaća u bruto iznosu koji se određuje na način da se na iznos dobiven umnoškom koeficijenta složenosti 2,72 s osnovicom za obračun plaće, koju Odlukom utvrđuje Uprava tuženika na temelju Odluke Vlade, nadograde porezi, prirezi i doprinosi iz plaće, s tim da se u tu svrhu porez na dohodak utvrđuje korištenjem osnovnog osobnog odbitka, a prirez porezu na dohodak prema poreznoj kartici člana Uprave; dodatak na plaću iz prethodne alineje u iznosu od 0,65% za svaku navršenu godinu radnog staža, gdje se pod radnim stažom smatra ukupni radni staž priznat od nadležnih organa i evidentiran kod tuženika; korištenje službenog automobila 24 sata dnevno u trajanju od 6 mjeseci od dana opoziva te korištenje mobilnog telefona uz odobrene troškove od 500 kuna mjesečno u trajanju od 6 mjeseci od opoziva.

37. Sukladno čl. 17. st. 2., 3. i 4. Ugovora o radu tuženik se obvezuje dostaviti članu Uprave ponudu iz prethodnog stavka u roku od 15 dana od dana opoziva člana Uprave i otkaza Ugovora, kao i u slučaju iz članka 16. Ugovora. U razdoblju od dana prestanka obavljanja poslova člana Uprave do dana početka rada prema ponudi tuženika, član Uprave ima pravo na plaću u visini plaće obračunate i isplaćene za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je prestao obavljati poslove člana Uprave. Član Uprave ima rok od 30 dana za očitovanje o prihvaćanju ponude tuženika.

38. Ukoliko član Uprave ne prihvati ponudu tuženika u roku iz prethodnog stavka, ima pravo na naknadu za razdoblje od dana neprihvaćanja ponuđenog Ugovora ili od dana proteka roka za očitovanje sve do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili do ispunjenja uvjeta za mirovinu, a najduže dvanaest mjeseci, i to prvih šest mjeseci pravo na naknadu u visini plaće obračunate i isplaćene za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je prestao obavljati poslove č lana Uprave, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini 50% plaće obračunate i isplaćene za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je prestao obavljati poslove člana Uprave (čl. 17. st. 5. Ugovora o radu).

39. Člankom 17. st. 6. i 7. Ugovora o radu ugovoreno je da radni odnos člana Uprave prestaje protekom roka iz prethodnog stavka ili nastupom okolnosti iz prethodnog stavka o kojima je dužan obavijestiti tuženika (početak ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili ispunjenje uvjeta za mirovinu). Član Uprave nema obvezu dolaska na posao u razdoblju iz stavka 5. ovog Ugovora.

40. Uvidom u Potvrdu o uručenju/primitku ponude s prilozima (list 104-108 spisa) utvrđeno je da je tuženik tužitelju dana 24. rujna 2014. ponudio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "samostalnog inženjera 5" i Posebni dodatak ugovora o radu, a koju ponudu je tužitelj odbio dana 6. studenog 2014. Navedene činjenice nisu sporne među strankama, kao što nije sporno niti da je tužitelj koristio pravo na nastavak radnog odnosa u trajanju od 12 mjeseci s pravom na punu plaću u prvih šest mjeseci i 50% u preostalom periodu, a kako je to i određeno Odlukom Nadzornog odbora tuženika od 15. prosinca 2014.

41. Tužitelj smatra da činjenica što nakon njegovog nezakonitog opoziva imenovanja za člana Uprave nije s tuženikom sklopio ugovor o radu ne utječe na njegovo pravo da traži utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i da ostvari sva ugovorena prava kao da je prestao biti članom Uprave tuženika zbog isteka mandata. Tuženik, pak, smatra da je tužitelj odbijanjem ponude ugovora o radu u skladu s čl. 17. st. 1. Ugovora o radu i korištenjem prava iz čl. 17. st. 5. Ugovora o radu u cijelosti iskoristio sva prava koja je tužitelj imao temeljem Ugovora o radu.

42. Tužitelj i tuženik su kako za slučaj opoziva i otkaza, tako i za slučaj isteka mandata, člankom 17. Ugovora o radu ugovorili pravo izbora tužitelja na nastavak radnog odnosa kod tuženika sukladno čl. 17. st. 1. Ugovora o radu, ili na prestanak radnog odnosa protekom roka iz čl. 17. st. 5. Ugovora o radu, uz pravo na ugovorenu naknadu plaće. Tužitelj je neprihvaćanjem ponude ugovora o radu sukladno čl. 17. st.1. Ugovora o radu i pristankom na prestanak radnog odnosa sukladno čl. 17. st. 5. Ugovora o radu te korištenjem prava na naknadu plaće sukladno čl. 17. st. 5. Ugovora o radu, jasno izrazio svoju volju da neće nastaviti raditi kod tuženika.

43. Dovodeći u vezu:

- smisao pravnog instituta ugovora o radu menadžera u smislu ZR-a;

- članak 4. st. 4. ZR-a prema kojem se na tužitelja ne primjenjuju odredbe ZR- a o prestanku ugovora o radu, pa nastavno na navedeno niti čl. 124. st. 1. ZR-a;

- relevantne odredbe Ugovora o radu;

- pravo tužitelja kao člana Uprave na osporavanje valjanosti odluke o opozivu;

- pravo tužitelja na mogućnost nastavka radnog odnosa kod tuženika kako u slučaju opoziva prije isteka mandata, tako i u slučaju isteka mandata;

- kao i činjenicu da se tužitelj u trenutku kada više nije bio član Uprave tuženika opredijelio za prestanak radnog odnosa protekom roka iz čl. 17. st. 5. Ugovora o radu i korištenje prava na naknadu plaće sukladno čl. 17. st. 5. Ugovora o radu,

za zaključiti je da tužitelj nema pravo povratka na rad kod tuženika.

44. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev u dijelu kojim se predlaže sudu naložiti tuženiku vratiti tužitelja na rad na odgovarajuće radno mjesto, valjalo je odbiti kao pod točkom II. izreke presude.

45. Sud je usvojio prvoistaknuti tužbeni zahtjev, pa sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a nije niti odlučivao o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.

4. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u postupku uspio s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu, dok nije uspio u dijelu za vraćanjem na rad, slijedom čega je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. Stoga je odlučeno točkom III. izreke presude.

47. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. siječnja 2022.

Sutkinja: Ruža

Garac, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana.

Dna:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika