Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž -1253/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja A. M., OIB: …, iz M., …, zastupanog po punomoćnicama A. R. B. i S. G., odvjetnicama u R., …, protiv tuženika H. c. d.o.o., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-317/2016-43 od 15. lipnja 2021., ispravljene rješenjem istog prvostupanjskog suda od 2. srpnja 2021., dana 24. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalba tuženika H. c. d.o.o. i djelomično žalba tužitelja A. M. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-317/2016- 43 od 15. lipnja 2021., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda od 2. srpnja 2021., u dijelu pod toč. I. izreke, kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40.980,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom, u dijelu pod toč. III. izreke, te u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.050,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-317/2016-43 od 15. lipnja 2021., ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda od 2. srpnja 2021. :

- u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.773,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženiku H. c. d.o.o. da tužitelju A. M. naknadi imovinsku štetu zbog izgubljene zarade u bruto iznosu od 1.773,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. veljače 2016. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, u roku od 15 dana.

- u dijelu pod toč. IV. izreke kojim je zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan za iznos od 725,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se nalaže tuženiku H. c. d.o.o. da tužitelju A. M. naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 725,48 kn (sveukupno 8.775,48 kn) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. lipnja 2021. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju stopu utvrđuje HNB, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu do zatraženog parničnog troška zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. III Nalaže se tuženiku H. c. d.o.o. da tužitelju A. M. naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.091,25 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku H. c. d.o.o. Z., …, OIB: … da tužitelju A. M. iz M., …, OIB: … isplati iznos od 40.980,76 kuna (slovima: četrdesettisućadevetstoosamdeset kuna sedamdesetšest lipa) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 15. lipnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 17.283,23 kuna (slovima: sedamnaesttisuća dvjestoosamdesettritisućekunadvadesettrilipa) i zatraženim tijekom kamate od 27.10.2016. do 24.3.2021. godine, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete za iznos od 1.773,85 kuna (slovima: tisućusedamstosedamdesettrikunaosamdesetpetlipa) i 7.065,10 kuna (slovima: sedamtisućašezdesetpetkunadesetlipa) sa zateznom kamatom obračunatom od 15.2.2016. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete za iznos od 21.610,00 kuna (slovima: dvadesetjednetisućešestodesetkuna) sa zateznom kamatom obračunatom od 16. lipnja 2016. do isplate, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.860,40 kuna (slovima: pettisućaosamstošezdesetkunačetrdeset lipa), sve u roku od 15 dana s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana 15. lipnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 10.639,60 kuna (slovima: desettisućašestotridesetdevet kunašezdesetlipa) zatraženog iznosa troška postupka odbija kao neosnovan.''

2. Protiv citirane presude u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke., u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.773,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom, u dijelu pod toč. III. izreke, te kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe i u odbijajućem dijelu pod toč. IV. izreke, žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu te tužitelju naknadi parnični trošak u cijelosti zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe da je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je prilikom donošenja odluke pod toč. I. izreke sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, budući da se prema navedenom članku obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastale štete. Tužitelj je o svom trošku izvršio popravak vozila te o istom dostavio račun 7. travnja 2017., iz kojeg proizlazi visina nastale štete na vozilu, a opravdanost navedenog troška popravka potvrđuje i nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Stoga tužitelju na dosuđeni iznos pripada zakonska zatezna kamata od dana kada je šteta otklonjena. Navodi da neosnovano sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev koji se odnosi na izgubljenu zaradu zbog bolovanja, budući da je tužitelj uz tužbu dostavio platne liste iz kojih je razvidna razlika u isplaćenoj plaći za razdoblje u kojemu je radio i u kojem je bio na bolovanju, a koja iznosi 1.773,85 kn. Nadalje, ističe da iz obrazloženja presude nije razvidno iz kojeg razloga sud prvog stupnja dio tužbenog zahtjeva pod toč. III. izreke odbija kao neosnovan. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio medicinsku dokumentaciju iz koje je razvidno da je prilikom spornog događaja ozlijeđen, da je zaprimljen na hitni medicinski trakt te da je zbog pretrpljenih ozljeda izvršio pretrage i liječenje, kao i da je bio na bolovanju. Tužitelj je tijekom postupka odustao od predloženog medicinskog vještačenja, jer nije imao novčanih sredstava za predujam troškova istoga, te smatra da njegove ozljede ne odstupaju od uobičajenih ozljeda u prometnim nezgodama i da za iste nije potrebno utvrđivati invalidnost, zbog čega se odluka o tom dijelu tužbenog zahtjeva može donijeti na temelju dostavljene dokumentacije i dokaza o bolovanju, posebno što tuženik tijekom postupka nije osporio da je tužitelj u štetnom događaju ozlijeđen. Stoga da je razvidno da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva, a ujedno je počinio povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer nije obrazložio razloge odbijanja istog.

3. Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. IV. izreke žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obveže tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.520,00 kn, što se odnosi na naknadu troškova sudske pristojbe na podnesenu žalbu, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je u postupku utvrđena odlučna činjenica i to da je vozilo tužitelja naletjelo na kamenje koje se već nalazilo na kolniku ceste, iz čega proizlazi da tuženik nije pasivno legitimiran u predmetnom sporu. Stoga je nesporno da se nezgoda dogodila u naseljenom mjestu u kojem tuženik nije dužan održavati cestu u pogledu odronjavanja kamenja sa kolnika te čišćenje ceste. Poziva se na odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o cestama, te čl. 30. Pravilnika o održavanju cesta. Činjenica da su djelatnici društva Ceste-Rijeka d.o.o. nakon predmetne nezgode na tom dijelu uklanjali kamenje s pokosa usjeka i micali odron sa kolnika ceste nije dokaz da bi samim time tuženik bio pasivno legitimiran u predmetnom sporu. Nadalje, ističe da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije odgovoran ni suodgovoran za nastanak predmetne nezgode i štete, budući da je nedvojbeno utvrđeno kako je tužitelj bio pod utjecajem alkohola. Sud prvog stupnja propušta staviti u kontekst i obratiti pozornost na odlučnu činjenicu u sporu, a to je da je upravo postupanje tužitelja (vožnja pod utjecajem alkohola) i dovelo do nastanka nezgode. Također, prvostupanjski sud zauzima pogrešan stav da je tuženik odgovoran jer nije dostatno tehnički osigurao zasjek na mjestu odakle je došlo do odrona kamenja, koji je kao takav lako mogao biti spriječen postavljanjem žičane ograde. Iz nijednog dokaza u postupku ne proizlazi da bi nepostojanje zaštitne mreže na usjeku uz cestu bilo u uzročno- posljedičnoj vezi sa nastankom nezgode. Sud prvog stupnja pogrešno prihvaća visinu štete na vozilu koju utvrđuje prometni vještak. Općepoznati stav je zauzet u sudskoj praksi kod procjene štete na vozilima da popravak vozila nije ekonomski prihvatljiv i da na vozilu nastaje potpuna (totalna) šteta kada vrijednost i visina popravka iznose 70% ili više od vrijednosti koju je vozilo imalo na dan nastanka nezgode. U konkretnome slučaju visina popravka iznosi 85% vrijednosti vozila na dan nastanka nezgode, slijedom čega popravak istoga nije ekonomski prihvatljiv te je na istome nastala potpuna šteta.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime imovinske štete na vozilu iznos od 41.001,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. travnja 2017. pa do isplate, da mu na ime izgubljene zarade zbog bolovanja isplati iznos od 1.773,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2016. pa do isplate, kao i da mu na ime neimovinske štete isplati iznos od 21.610,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. lipnja 2016. do isplate, sve nastalo kao posljedica prometne nezgode koja se dogodila 11. siječnja 2015. na državnoj cesti … - ulica … u općini M., kada se odron zemlje i kamenja obrušio na njegovo vozilo, a za koju štetu odgovara tuženik.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio da se predmetna nezgoda dogodila na dijelu ceste za čije je upravljanje i održavanje nadležan tuženik u smislu čl. 82. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje: ZC) i čl. 13., čl. 24. i čl. 30. Pravilnika o održavanju cesta (''Narodne novine'' broj, 90/14 i 3/91 – dalje: Pravilnik), da tuženik u konkretnome slučaju odgovara po kriteriju presumirane krivnje u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), da tuženik nije dostatno tehnički osigurao zemljište, odnosno zasjek na mjestu odakle je došlo do odrona kamenja, koji je kao takav vrlo lako mogao biti spriječen postavljanjem žičanih ograda, slijedom čega postoji isključiva odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju u vidu oštećenog vozila, koja je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka prometne struke, dok je u odnosu na zatraženu izgubljenu zaradu i neimovinsku štetu koju tužitelj potražuje u vidu pravične novčane naknade zbog pretrpljenih boli, straha i smanjene životne aktivnosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, budući da nastanak takve štete tužitelj nije dokazao.

10. Iz spisa predmeta proizlazi da se predmetna nezgoda dogodila na državnoj cesti D 8, kojom u smislu čl. 3. st. 6. i čl. 82. st. 1. ZC upravlja tuženik, čiji je predmet poslovanja uz ostalo i organiziranje i obavljanje djelatnosti rekonstrukcije i održavanja državnih cesta.

11. Člankom 26. st. 1. ZC propisano je da su poslovi održavanja javnih cesta u smislu toga Zakona, između ostaloga i redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste te ophodnja.

12. Nadalje, Pravilnikom o održavanju cesta (''Narodne novine'' broj 90/14 i 3/21 - dalje: Pravilnik) u čl. 13. propisano je što podrazumijeva redovito održavanje cesta, a u čl. 24. istoga Pravilnika propisane su obveze upravitelja ceste, te čl. 30. istoga propisano da je upravitelj ceste u obvezi osigurati da izvođač radova održavanja ceste sve sastavne dijelove javne ceste očisti na način da odstrani sve što može utjecati na sigurnost prometa, njegovu funkcionalnost i uređeni izgled ceste te zaštitu okoliša.

13. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je u smislu citiranih propisa tuženiku povjereno održavanje ceste na kojoj se dogodila prometna nezgoda u stanju koji omogućava sigurno odvijanje prometa. Naime, prometna nezgoda dogodila se na način da se na vozilo u vlasništvu tužitelja obrušio odron zemlje i kamenja za vrijeme izvođenja radova zbog kojih je promet bio reguliran privremenim semaforom i to na državnoj cesti kojom upravlja tuženik, kojemu su povjereni poslovi održavanja javne ceste, a što je u konkretnom slučaju cesta … .

14. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 27. st. 2. ZC, budući da je istom propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom koja prolazi kroz naselje ne obavlja poslove čišćenja javnih cesta, osim čišćenja snijega, dok se u konkretnom slučaju ne radi o poslovima čišćenja javne ceste već održavanja radi zaštite ceste i prometa na njoj.

15. Prema odredbi čl. 1045. st. 3. ZOO za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. U smislu čl. 1063. istoga Zakona šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

16. Pod opasnom stvari razumijeva se svaka stvar koja po svojoj namjerni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja opasnost nastanka štete za okolinu pa je zbog toga treba nadzirati s povećanom pažnjom, dok jedna djelatnost predstavlja povećanu opasnost kada u njezinu redovnom toku, već po samoj njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja mogu biti ugroženi životi i zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pozornost osoba koji obavljaju tu djelatnost, kao i osoba koje s njom dolaze u dodir, a što nezaštićeni kameni usjek, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, svakako jest.

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka za promet, tehniku i procjenu vozila A. R., ing., proizlazi da je vozilo tužitelja prednjom stranom (više desnom) naletjelo na odron kamenja u smjeru sjevera za oko 33 m te u skretanju ulijevo uz prikazane tragove struganja donjeg postroja i tragove otpale plastike prešlo preko odrona. U trenutku naleta vozilo se kretalo brzinom od oko 37 km/h i imalo količinu gibanja od oko 22.024 kgm/sec. Vještak zaključuje da odron nije pao direktno na vozilo, jer bi tada bila oštećena stakla i krovište, pa to oštećenje potvrđuje da je vozilo došlo u zonu padanja kamenja nakon što je veći dio odrona već bio na kolniku. Tužitelj, prema nalazi i mišljenju vještak a nije imao mogućnost izbjegavanja nastanka prometne nezgode jer se odron dogodio neposredno prije naleta.

18. Analizom izvedenih dokaza u postupku i to iskaza saslušanih svjedoka te nalaza i mišljenja vještaka, te dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se u konkretnom slučaju radilo o iznenadnom, neočekivanom događaju, koji je posljedica urušavanja kamenja sa usjeka u omjeru i količini za koju opravdano pretpostavlja da je prouzročilo štetu, a koje se nije moglo ublažiti ili spriječiti, budući da usjek nije bio zaštićen odgovarajućom opremom, odnosno zaštitnom mrežom, što je sud prvog stupnja utvrdio i vlastitim opažanjem na licu mjesta. Stoga je pravilan i zaključak suda prvog stupnja kako nema doprinosa tužitelja nastaloj šteti, te da rezultat provedenog alkotestiranja nad tužiteljem nije u uzročno - posljedičnoj vezi sa odronjavanjem kamenja iz nezaštićenog usjeka.

19. Kako je tuženik zakonski obvezan održavati konkretnu cestu u stanju da se istom može obavljati siguran promet, isti je odgovoran i za štetu koja je nastala zbog propusta u održavanju cesta, sukladno odredbi čl. 1045. ZOO.

20. Iz rezultata raspravljanja nedvojbeno proizlazi da je u predmetnoj prometnoj nezgodi na vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 40.980,76 kn, koja je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, te tužitelju dosuđena u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja.

21. Sukladno odredbi čl. 1086. ZOO obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, s tim da zatezne kamate na naknadu nenovčane imovinske štete dosuđene u novcu prema cijenama u vrijeme presuđenja, a što je u konkretnome slučaj, teku od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je visina naknade određena.

22. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je na vozilu tužitelja u predmetnoj nezgodi nastala potpuna (totalna) šteta uslijed čega popravak istoga nije ekonomski prihvatljiv. Naime, vještak prometne struke u svom dopunskom nalazu i mišljenju se izričito izjasnio da na vozilu tužitelja nije nastala potpuna šteta te da je popravak vozila ekonomski opravdan, a pri kojem zaključku je ostao i u svom iskazu danom na ročištu od 10. rujna 2019., kojem tuženik nije prigovorio, a niti je nakon toga predlagao da se odredi novo vještačenje na te okolnosti. Stoga je nalaz i mišljenja vještaka prometne struke i u pogledu obračuna visine štete sud prvog stupnja pravilno prihvatio kao objektivan i dan u skladu s pravilima struke.

23. U odnosu na zatraženu izgubljenu zaradu u iznosu od 1.773,85 kn, a koji iznos predstavlja prosječnu razliku od naknade plaće za vrijeme bolovanja do potpuno ugovorene plaće, sud prvog stupnja pogrešno smatra da takva razlika pripada tužitelja u neto iznosu, a ne kako je to zatraženo u prosječnom bruto iznosu. Naime, u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 394/2017 od 30. rujna 2020. i poslovni broj Rev-x 365/2018 od 18. veljače 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da oštećenik ima pravo na naknadu izgubljene zarade u bruto iznosu, jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njegovo pravo na naknadu štete, a koja shvaćanja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Takav zaključak prihvaćen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1498/2020-4 od 21. travnja 2021. povodom podnesenog prijedloga za dopuštenjem revizije za osiguranje jedinstvene primjene prava.

24. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje izgubljene zarade za siječanj 2016. u bruto iznosu od 1.773,85 kn, a koji iznos proizlazi iz platnih lista koje se nalaze u spisu, a iz kojih je razvidna razlika u isplaćenoj plaći u razdoblju u kojem je tužitelj radio i u razdoblju u kojem je bio na bolovanju u bruto iznosu, valjalo prihvatiti, sukladno čl. 1089. st. 1. i 3. ZOO, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. veljače 2016. pa do isplate.

25. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti (fizičkih bolova, smanjenja životne aktivnosti i straha) koju je pretrpio u predmetnoj prometnoj nezgodi u iznosu od 21.610,00 kn.

26. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj u postupku nije dokazao da je zbog štetne radnje i krivnje tuženika njemu nastala neimovinska šteta, jer činjenicu je li dosuđivanje pravične novčane naknade objektivno osnovano ili nije sud bez medicinskog vještačenja, a od provođenja kojeg dokaza je tužitelj odustao, nema dovoljnog stručnog znanja ocijeniti.

27. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je time utvrđeno načelo slobodne ocjene dokaza i to u ocjeni njihove snage i važnosti za konkretan slučaj, bez zakonom propisanih formalnosti.

28. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a istoga Zakona određeno da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sama činjenica što je do predmetne prometne nezgode došlo krivnjom tuženika i što je tužitelj uslijed štetnog događaja zatražio liječničku pomoć, nije sama po sebi osnova za dosuđenje štete, jer u postupcima naknade štete onaj tko tvrdi da mu je šteta pričinjena uz osnovu mora dokazati i njenu visinu, koja se u konkretnom slučaju na okolnost neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne može utvrditi bez provođenja odgovarajućeg medicinskog vještačenja, bez kojeg se ne može ni utvrditi je li tužitelj povodom štetnog događaja trpio štetne posljedice i u kojem obujmu.

30. U konkretnom slučaju teret dokaza na okolnosti nastanka i visine štete za koju tvrdi da mu je nastala povodom predmetnog ozljeđivanja bio je na tužitelju, koji je trebao tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka predložiti provođenje dokaza medicinskim vještačenjem kojim bi se, na temelju medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena kada se štetni događaj zbio, utvrdilo eventualno postojanje posljedica štete i njihova visina. Tužitelj je, naime, ovaj dokaz tijekom postupka predložio, ali je od njega do okončanja postupka i odustao.

31. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika i djelomično žalbu tužitelja kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke, u dijelu pod toč. III. izreke, te u dosuđujućem dijelu pod toč. IV. izreke, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja i odlučiti kao pod toč. II izreke ove drugostupanjske presude.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi čl. 166. st. 2. ZPP, a s obzirom na uspjeh stranaka u postupku i to tužitelja u omjeru od 76,18% (s osnovom uspio 100%, jer je dokazao odgovornost tuženika za predmetnu štetu, a s visinom uspio 52,35%), te tuženika u omjeru od 23,82%, čime je u konačnici tužitelj u parnici uspio u omjeru 52,36%, slijedom čega mu je od iznosa od 10.980,00 kn, koji je prvostupanjski sud tužitelju pravilno obračunao na ime parničnog troška, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), valjalo priznati iznos od 5.775,48 kn. Tužitelju je u cijelosti valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu 3.000,00 kn, budući da se radi o nužnom trošku, odnosno sveukupno 8.775,48 kn, te mu uz već priznati trošak prvostupanjskom sudu priznati i razliku u iznosu od 725,48 kn.

33. Tužitelju je priznat i trošak sastava žalbe i to 62,5 bodova za sastav žalbe, sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife, što uz vrijednost boda od 10,00 kn te PDV 25% iznosi 781,25 kn. Također, tužitelju je priznat iznos od 310,00 kn na ime uplaćene sudske pristojbe na žalbu, ukupno 1.091,25 kn.

34. U nepobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 24. siječnja 2022.

Sutkinja

Katija Hrabrov, v.r.