REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-381/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sutkinja – Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluke i Mirjane Margetić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijalistice Martine Bastić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene pravne osobe S. d.o.o. Z. zbog prekršaja iz članka 96. stavka 1. točke 21. Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 16/20., dalje u tekstu ZPZ/20.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe Sokol d.o.o. Zagreb i okrivljenog V. M., podnesenoj po braniteljici S. F. S., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i partneri u Z., protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču, broj: Pp J-244/2019 od 3. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Povodom žalbe,a po službenoj dužnosti, preinačava se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci prekršaja i odluci o prekršajnopravnoj sankcijina način da se izriče da je okrivljena pravna osoba S. d.o.o. Z. postupanjem činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinila prekršaj iz članka 96. stavak 1. točka 21. ZPZ/20., a okrivljeni V. M., kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, prekršaj iz članka 96. stavka 3. ZPZ/20. te se na temelju istih zakonskih odredbi, izriče novčana kazna za okrivljenu pravnu osobu S. d.o.o. Z. u iznosu od 10.000,00 (deset tisuća) kuna, a okrivljenom V. M. novčana kazna od 1.000,00 (tisuću) kuna, koju kaznu su okrivljenici dužni platiti u roku od 30 dana računajući od primitka ove presude, s time da će se novčana kazna, na temelju članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18.) smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko okrivljenici u određenom im roku plate dvije trećine izrečene novčane kazne.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c) u vezi sa člankom 139. stavkom 3. Prekršajnog zakona okrivljena pravna osoba S. d.o.o. Z. i okrivljeni V. M. dužni su naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 (petsto) kuna, svatko, u roku od 15 dana računajući od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljena pravna osoba S. d.o.o. Z. je proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 63. stavka 1. točke 10. Zakona o privatnoj zaštiti („Narodne novine“ broj 68/03., 31/10. i 139/10., dalje u tekstu ZPZ/10.) a okrivljeni V. M. je, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 63. stavka 2. ZPZ/10., činjenično opisanih u izreci, te je, na temelju istog propisa okrivljena pravna osoba S. d.o.o. Z. kažnjena novčanom kaznom od 20.000,00 kuna, dok je okrivljeni V. M., kažnjen novčanom kaznom od 3.000,00 kuna, s time da će se novčana kazna smatrati u cijelosti plaćenom ukoliko okrivljenici, u određenom im roku, plate dvije trećine izrečene kazne.

1.1. Istom presudom okrivljenici su obvezani naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna, svaki.

2. Protiv te presude okrivljena pravna osoba S. d.o.o. Z. i okrivljeni V. M. podnijeli su pravodobnu zajedničku žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te zbog odluke o prekršajnim sankcijama. Podnositelji žalbe navode da presuda ne sadrži sve zakonom propisane elemente čime je ostvarena povreda iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona. Naime, člankom 185. stavkom 3. Prekršajnog zakona je propisano što treba sadržavati uvod presude, a u konkretnom slučaju uvod ne sadrži sve podatke sukladno navedenoj odredbi. Nadalje, u izreci presude se navodi samo činjenični i pravni opis prekršaja, ali nedostaje mjesto počinjenja prekršaja. A pravilno utvrđenje mjesta prekršaja bitno je i zbog toga što o istome ovisi individualna prekršajna odgovornost okrivljenika. Prema stavu suda, a kako proizlazi tek iz obrazloženja presude, mjesto počinjenja je Funtana, a Funtana potpada pod djelokrug Podružnice Pula. Ako je tome tako, sud je trebao proglasiti krivima Podružnicu Pula i osobu koja je odgovorna za tu podružnicu. Podnositelji žalbe napominju kako i vladajuća sudske praksa Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske potkrepljuje stav o promašenoj pasivnoj legitimaciji, te nužnosti utvrđivanja individualne odgovornosti kao pretpostavke prekršajne odgovornosti. Uz žalbu se prilažu odluke Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Jž-2145/2015 od 31. siječnja 2017. i Prekršajnog suda u Zadru broj J- 371/17 od 13. ožujka 2018. Iz navedenog su razlozi za presuđenje kontradiktorni te je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona. Osim toga, podnositelji žalbe smatraju kako se utvrđenje suda da prekršajna odgovornost proizlazi iz činjenice da je pravna osoba na traženje tužitelja odgovornom osobom imenovala V. M., je potpuno pogrešno. Radilo se o očitovanju kojim se samo odgovaralo na upit bez preispitivanja svrhe traženja te se takvo očitovanje ne može smatrati „priznanjem“ prekršajne odgovornosti. Tu činjenicu je trebao utvrditi sud, a to je izostalo. Nadalje, podnositelji žalbe smatraju kako prvostupanjski sud pogrešno interpretira članak 47. ZPZ/10. te time pogrešno utvrđuje trenutak kada su nastaje obveza obavještavanja policije. Sud pogrešno zaključuje kako je dispečer dužan izvijestiti policiju već o prekidu komunikacije jer isto, prema stavu suda, predstavlja saznanje koje ukazuje na kazneno djelo, ali to nije u skladu sa spomenutom materijalnom odredbom. Podnositelji žalbe tvrde kako prekid komunikacije predstavlja samo događaj uslijed kojeg je dispečer dužan uputiti svojeg interventnog zaštitara na štićeni objekt. Dežurni dispečer nema vizualni kontakt s objektom kako bi utvrdio radi li se o lažnom signali. Prema tome, dežurni dispečer saznaje o postojanju eventualnih okolnosti navedenih u članku 47 ZPZ/10. nakon što primi izvješće od strane interventnog djelatnika koji na temelju neposrednog opažanja utvrđuje je li do prekida komunikacije došlo zbog počinjenja kaznenog djela ili uslijed okolnosti o kojima se policija ne treba obavještavati. Stoga je, po stavu podnositelja žalbe, sud pogrešno vezao obvezu obavještavanja policije za trenutak prekida komunikacije sa štićenim objektom jer u tom trenutku dežurni dispečer nema saznanja o uzroku prekida. Slijedom svega navedenog, podnositelji zaključuju da ih je prvostupanjski sud trebao osloboditi odgovornosti za terećeni prekršaj jer isti nisu počinili, a podredno smatraju da je sud i uz uvažavanje svih olakotnih okolnosti izrekao kaznu koja nije primjerena teškim gospodarskim prilikama.

2.1. Okrivljenici predlažu da se pobijana presuda preinači, podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud), kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih podnositelj žalbe pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj Sud, u skladu sa gore navedenom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

5. U prvom redu se navodi kako je ovaj Sud prilikom ispitivanja pobijane prvostupanjske presude primijenio članak 3. Prekršajnog zakona s obzirom da se propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja – ZPZ/10. izmijenio do trenutka odlučivanja ovog Suda. U trenutku odlučivanja, na snazi je ZPZ/20., i navedeni zakon je blaži za okrivljenike budući da je navedenim zakonom, za prekršaje za koje se okrivljenici optužuju, propisana blaža kazna. ZPZ/10 je za predmetne prekršaje pripisivao novčanu kaznu za pravnu osobu u visini od 20.000,00 do 60.000,00 kuna, u članku 63. stavku 1. točki 10., dok je za odgovornu osobu u pravnoj osobi, u članku 63. stavku 2. propisivao novčanu kaznu od 3.000,00 do 6.000,00 kuna. Novi ZPZ/20 za taj isti prekršaj propisuje novčanu kaznu za pravnu osobu u iznosu od 10.000,00 do 30.000,00 kuna u članku 96. stavku 1. točki 21., dok za odgovornu osobu propisuje novčanu kaznu od 1.000,00 do 5.000,00 kuna, u članku 96. stavku 3.

6. Nadalje, žalbeni navodi kojima okrivljenici osporavaju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, kao i pravilnost primjene materijalnog prava, mogu se ukratko sažeti u nekoliko točaka:

- da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio tko je pasivno legitimiran za predmetne prekršaje

- da nije pravilno utvrđeno mjesto počinjenja prekršaja

- da nije pravilo primijenjen (protumačen) članak 47. ZPZ/10.

7. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno je prvostupanjski sud, za predmetni prekršaj, proglasio krivima okrivljenu pravnu osobu S. d.o.o. Z. te okrivljenog V.M. kao osobu odgovornu u pravnoj osobi jer u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost Podružnice Pula, a time niti odgovornost odgovorne osobe iz te Podružnice. To iz razloga što se centralni dojavni sustav (CDS) ne nalazi u spomenutoj Podružnici već se CDS nalazi u sjedištu pravne osobe S. d.o.o. Z., u Z., tamo se nalazi dežurni dispečer i tamo je zaprimljen signal o prekidu komunikacije na štićenom objektu. Slijedom navedenog, ne može Podružnica Pula biti odgovorna za ikakvo postupanje oko zaprimanja dojave niti daljnjeg obavješavanja trećih osoba o istome. Zbog toga je odgovornost za predmetni prekršaj na pravnoj osobi S. d.o.o. Z. i V. M. kao odgovornoj osobi. Da je V. M. odgovorna osoba u ovom slučaju, vidljivo je iz izvatka iz sudskog registra, a osim toga, upravo se okrivljena pravna osoba sama tijekom postupka očitovala da je V. M. odgovorna osoba u pravnoj osobi za poslove privatne zaštite na CDS-u u Zagrebu i takvo očitovanje je dano upravo vezano za konkretan slučaj na bankomatu F., V. x, suprotno žalbenim navodima vezanim za ovo pitanje.

8. Nadalje, prvostupanjski sud kao mjesto počinjenja utvrđuje mjesto na kojem se štićeni objekt nalazi tj. mjesto na kojem je došlo do pada komunikacije ( a ne mjesto u kojem se nalazi CDS), što je, suprotno žalbenim navodima, vidljivo i iz izreke pobijane presude. I ovaj Sud je mišljenja da je mjesto počinjenja na području na kojem se nalazi štićeni objekt budući da su na tom području i osobe koje dispečer, bez obzira gdje se on nalazio, treba obavijestiti. Suprotno stajalištu okrivljenika i njihovom tumačenju zakonske odredbe članka 47. ZPZ/10 ( u ZPZ/20 identična odredba je sadržana u članku 81.), radi se o djelatnicima policije, tj. policija je ta koju je dispečer dužan prvu obavijestiti, a tek potom obavještava interventni tim kojeg upućuje na lice mjesta, a ne vrši se obavještavanje obrnutim redosljedom kako to smatraju okrivljenici. Da je tome tako upravo se zorno pokazuje i u konkretnom slučaju u kojem dispečer nije na propisani način obavijestio nadležnu policijsku postaju odmah po zaprimanju dojave o prekidu komunikacije na bankomatu F., V., već obavještava interventnog djelatnika koji odlazi na krivu adresu tj. odlazi do bankomata na koji se dojava nije odnosila. U međuvremenu, bankomat na koji se dojava odnosila bio je predmet počinjenja kaznenog djela, a do pravovremene intervencije ni zaštitara ni policije nije došlo upravo zbog toga što dispečer nije o dojavi odmah obavijestio policiju.

9. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski je sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje, na tako utvrđeno činjenično stanje je pravilno primijenio materijalno pravo, a za svoju odluku je dao obrazložene razloge slijedom čega nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se okrivljenici pozivaju u svojoj žalbi. Pri tome se također navodi da nedostatak uvoda presude, koji ne sadrži sve zakonom propisne dijelove, nije takve vrste da bi predstavljao povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona.

10. S obzirom na već naprijed spomenutu izmjenu Zakona o privatnoj zaštiti, ovaj Sud je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, a sve vezano za odredbu članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona kojom je propisano da ako se propis nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju jedanput ili više puta izmijeni, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja, spomenute prekršaje pravno označio kao prekršaje iz članka 96. stavka 1. točke 21. za pravnu osobu i prekršaj iz članka 96. stavka 3. ZPZ/20. za odgovornu osobu u pravnoj osobi te okrivljenicima, na temelju kazni propisanih navedenim odredbama ZPZ/20. a uzimajući u obzir činjenicu da je okrivljenicima pobijanom presudom prvostupanjski sud novčane kazne odmjerio u visini posebnog minimuma, izrekao novčane kazne također u visini posebnog minimuma propisanog novim, blažim zakonom smatrajući da će se i takvim prekršajnopravnim sankcijama postići svrha kažnjavanja.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno članku 138. stavku 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj:18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika.

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 24. siječnja 2022.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Martina Bastić, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.