Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 6 Gž-71/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici M. J. i M. B., odvjetnici u S., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB ..., koga zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & p. d.o.o., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3955/2019 od 4. studenoga 2021., 21. siječnja 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika E.&S. B. d.d., R. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3955/2019 od 4. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem je odlučeno:

"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu."

2. Protiv citiranog rješenja tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti i provesti kontradiktorni postupak te utvrditi je li predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. smatra da su počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Udaljenost tužiteljevog prebivališta od nadležnog suda u R. ne može se cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama jer tužitelja zastupa odvjetnik, a i tužitelj u slučaju potrebe može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. I da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u R., opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u R. sukladno odredbama čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku jer se za primjenu te odredbe pojam "poslovna jedinica" ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u S. nije. Predlaže da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. u odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika, ističući da je prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljeniji od prebivališta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, protivno načelu savjesnosti i poštenja i načelu ekonomičnosti. Predlaže da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, zasnovan na odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu broj ... od 3. listopada 2008., kojom su stranke ugovorile za sve sporove po tom ugovoru nadležnost suda u sjedištu (R.) banke, tj. sjedištu tuženika. Taj prigovor tuženika prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, jer je predmetni postupak pokrenut u vezi sa sporom koji je nastao iz potrošačkog ugovora, tj. ugovora o kreditu, pa se na ovaj postupak, i glede sudske mjesne nadležnosti, primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.; dalje ZPK), ali i odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), kojom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako nastane spor u povodu djelatnosti te jedinice, da je pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Pored toga prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba o ugovorenoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika nepoštena ugovorna odredba, jer bi tužitelj, radi ostvarenja sudsko pravne zaštite svojih prava morao putovati iz S., gdje ima prebivalište, u R., gdje se nalazi sjedište tuženika, što bi imalo za posljedicu i gubitak vremena ali i dodatne troškove koje ne bi imao tuženik kao trgovac te, protivno odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ, znatno ograničavalo pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu.

6. Neosnovane su žalbene tvrdnje o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer prvostupanjski sud ni na koji način nije tuženiku onemogućio iznošenje svih relevantnih činjenica u sporenju mjesne nadležnosti Općinskog suda u Splitu, pa prema tome i onih činjenica koje bi ukazivale na to da sporna ugovorna odredba nije nepoštena, odnosno da su stranke o njoj pregovarale te da ista nije dovela do neravnoteže stranaka u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To sve tim više što je predmetnu parnicu protiv tuženika pokrenuo potrošač, i to upravo zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu kao nepoštenih, s tim da pri tome treba imati u vidu i to da, u skladu sa pravnih shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R. M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr., u kojoj je Sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.; dalje Direktiva), ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.1. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje kojima tuženik upire na počinjenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o kriterijima kojima se prvostupanjski sud rukovodio pri izvođenju zaključaka da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, a pobijano rješenje nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ga ne bi bilo moguće ispitati.

6.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi čl. 381. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje da u konkretnom slučaju, prije provedene kontradiktorne rasprave, nije bilo osnove za ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti sporne prorogacijske ugovorne odredbe. Naime, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je u predmetnoj parnici tužitelj podnio tužbu u kojoj je postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu i isplatu, odnosno za povrat preplaćenog u otplati kredita. Isto tako, iz stanja spisa proizlazi da su stranke navedeni ugovor o kreditu zaključile u S., te da tužitelj ima tužitelj ima prebivalište u S., dakle u sjedištu suda kojem je i podnio tužbu. Nije sporno da se tuženikovo sjedište nalazi u R..

8. Nije sporno da je sklopljeni Ugovor o kreditu unaprijed pripremio i sačinio tuženik te na njegov sadržaj, pa i na u njemu sadržanu prorogacijsku odredbu, tužitelj nije ni na koji način mogao utjecati, jer protivno od toga tuženik ne tvrdi niti u podnesenoj žalbi, kao što ne tvrdi niti to da su stranke ugovora o toj prorogacijskoj odredbi posebno pregovarale.

9. Upravo polazeći od navedenih činjenica te od činjenice da cestovna udaljenost između S. i R. iznosi 348,94 km, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika, nepoštena ugovorna odredba, a time i ništetna, pa se stoga tuženik na nju neosnovano pozvao u prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. i 123/07.; dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

10.1. Odredbom čl. 97. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom.

11. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

12. Odredba predmetnog ugovora o prorogaciji, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, jer tuženik protivno ne tvrdi niti u žalbi, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga jer bi on, čije se prebivalište nalazi u S., radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R., gdje se nalazi registrirano sjedište tuženika, zbog udaljenosti navedenih mjesta bio izvrgnut dodatnim troškovima (trošak putovanja) ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena (minimalno 4 sata za putovanje u jednom smjeru), dok se to ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R.. Uz navedeno, treba reći i to da tužitelj ima punomoćnike odvjetnike iz S., tj. iz svoga prebivališta, što bi također, zbog odlazaka na ročišta u R., rezultiralo dodatnim troškovima za tužitelja. Budući da u skladu s navedenom odlukom Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud i po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, tada u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci, kao suda registriranog sjedišta tuženika.

13. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da bi sud u R. bio mjesno nadležan i u slučaju ništetnosti prorogacijske ugovorne odredbe, jer da je taj sud mjesno nadležan i prema odredbama ZPP o općemjesnoj nadležnosti, u skladu s odredbama čl. 46. i čl. 48. ZPP. Navedene tvrdnje ne mogu se prihvatiti stoga što u predmetnom slučaju kada je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena i ništetna, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK, kojom je propisana izberiva nadležnost i na temelju koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju tužitelj i učinio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Splitu.

14. Polazeći od svega navedenog tužitelj se legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Splitu, kojem je i podnio tužbu u ovom predmetu, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti trebalo odbiti kao neosnovan, što je prvostupanjski sud i učinio.

15. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

U Zadru 21. siječnja 2022.

Sudac

Igor Delin, v.r.