REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 37 P-13488/2019-19.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. G. iz N., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. A. d.d., OIB …, zastupanog po O. d. G. i G., odvjetnicima iz Z., nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2021., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenicepunomoćnika tuženika, radi utvrđenja i isplate, dana 21. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. (IZNOS KREDITA) Ugovora o kreditu broj …, solemniziran dana 8. 3. 2006. kod javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice, pod brojem OU-248/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 25.057,00 (dvadesetpettisućapedesetsedam švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.".

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. (NAČIN OTPLATE) Ugovora o kreditu broj …, solemniziran dana 8. 3. 2006. kod javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice, pod brojem OU-248/2006, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...".

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.835,42 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

- 54,90 kuna od 23.10.2008. - 78.75 kuna od 18.12.2008. - 95,94 kuna od 13.01.2009.

- 103,71 kuna od 11.02.2009.

- 82,31 kuna od 12.03.2009. -

86,39 kuna od 16.04.2009. -

53,65 kuna od 09.05.2009.

- 29,55 kuna od 09.06.2009

- 35,96 kuna od 11.07.2009.

- 48,67 kuna od 14.08.2009.

- 47,56 kuna od 09.09.2009.

- 34,72 kuna od 14.10.2009.

- 58,82 kuna od 06.11.2009.

- 78,14 kuna od 11.12.2009.

- 105,63 kuna od 20.01.2010.

- 99,33 kuna od 18.02.2010.

- 136,63 kuna od 17.03.2010.

- 129,56 kuna od 20.04.2010.

- 143,34 kuna od 21.05.2010.

- 262,73 kuna od 09.06.2010.

- 238,15 kuna od 10.07.2010.

- 313,24 kuna od 08.08.2010.

- 287,30 kuna od 10.09.2010.

- 245,57 kuna od 11.10.2010.

- 333,61 kuna od 09.11.2010.

- 445,61 kuna od 10.12.2010.

- 366,30 kuna od 06.01.2011.

- 394,12 kuna od 10.02.2011.

- 358,74 kuna od 12.03.2011.

- 365,10 kuna od 07.04.2011.

- 515,24 kuna od 11.05.2011.

- 529,87 kuna od 11.06.2011.

- 655,31 kuna od 07.07.2011.

- 590,87 kuna od 22.08.2011.

- 520,33 kuna od 08.09.2011.

- 512,77 kuna od 07.10.2011.

- 507,33 kuna od 11.11.2011.

- 540,98 kuna od 10.12.2011.

- 570,31 kuna od 10.01.2012.

- 574,24 kuna od 09.02.2012.

- 553,95 kuna od 05.03.2012.

- 567,65 kuna od 12.04.2012.

- 577,02 kuna od 04.05.2012.

- 561,25 kuna od 05.06.2012.

- 565,40 kuna od 10.07.2012.

- 553,58 kuna od 07.08.2012.

- 528,03 kuna od 06.09.2012.

- 555,26 kuna od 10.10.2012.

- 568,33 kuna od 06.11.2012.

- 559,17 kuna od 04.12.2012.

- 507,80 kuna od 04.01.2013.

- 555,26 kuna od 05.03.2013.

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.119,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2022. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi kako je s tuženikom 7. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za

kupnju vozila u iznosu od 25.057,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dalja navodi kako je navedeni ugovor 8.ožujka 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice pod brojem OU-248/2006, kako je ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te kako je kredit otplaćivan u mjesečnim ratama s rokom otplate od 84 mjeseca. Tužitelj smatra kako su predmetnim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a cjelokupno ponašanje tuženika predstavljalo je zavaravajuću poslovnu praksu. Tužitelj se nadalje poziva na sudske odluke donesene u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tvrdi kako je primjena ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF bila nedopuštena i nepoštena, tvrdi kako je tuženik primjenom navedene ugovorne odredbe neosnovano stekao iznos od 24.118,53 kn, a slijedom svega navedenog traži da sud utvrdi da su ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan u valuti CHF i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u valuti CHF, te da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznose koje je primio na temelju navedenih ugovornih odredbi. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži isplatu iznosa od 17.835,42 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate i uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, navodi kako se u postupku kolektivne zaštite prava potrošača pruža zaštita na općenitoj tj. apstraktnoj razini, kako u tom postupku nisu izvedeni dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene, ističe kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, smatra kako tužitelj mora dokazati nepoštenost i ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, tvrdi kako su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, ističe kako se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, tvrdi kako ista nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi kako je tužitelj tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF i kako je pristao na takav kredit, ističe kako je institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj uveden zbog dugogodišnjih negativnih iskustava vezano za inflaciju i deprecijaciju nacionalne valute zbog čega je taj institut opće prihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača, navodi kako je tužitelj prije zaključenja predmetnog ugovora dobio sve potrebne informacije te kako je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika. Smatra kako je u predmetnom sporu potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, ističe kako se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i kako je tužitelj mogao birati između ugovora s valutnom klauzulom u CHF i ugovora s valutnom klauzulom u EUR, smatra kako se zbog svega prethodno navedenog sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, čak i u slučaju da je ista bila nerazumljiva tužitelju. Ističe kako valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već da ista djeluje u odnosu na obje ugovorne strane, navodi kako je tužitelj doveden u nepovoljni položaj ne zbog postupanja tuženika već zbog naglog rasta vrijednosti švicarskog franka u kratkom vremenskom periodu što ni tuženik nije mogao previdjeti. Konačno, tuženik ističe i prigovor zastare te slijedom svega iznesenog predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz financijskim vještačenjem i uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

4. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu za kupnju vozila, da je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.057,00 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca i redovnu kamatu po stopi od 5,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da je tijekom otplate kredita došlo do povećanja iznosa anuiteta. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je platio tuženiku zbog primjene valutne klauzule. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara.

5. Iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. proizlazi da je U. P. - Hrvatski savez …., kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti

potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom presudom potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u gore navedenom dijelu.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Budući da je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene, sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) iste su ništetne. Stoga je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz valutu švicarski franak. Posljedično tome, predmetni ugovor u navedenom dijelu nema učinak.

9. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Imajući u vidu prethodno navedeno, sud je ocijenio da saslušanje stranaka i predloženih svjedoka nije potrebno, isto kao niti drugi dokaz predloženi radi utvrđivanja činjenica bitnih za ocjenu ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

11. Slijedom svega iznesenog, temeljem čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke.

12. Posljedica ništetnosti jest ta da je tuženik, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, dužan vrati tužitelju iznose koje mu je ovaj isplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Na okolnost visine potraživanja, odnosno izračuna razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, provedeno je financijsko vještačenje.

13. Stalni sudski vještak C. za f. v. d.o.o. u svom je nalazu na temelju izvršenih izračuna utvrdio da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 17.835,42 kn.

14. Sud je prihvatio nalaz kao stručan i objektivan jer izneseno mišljenje proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju prigovorima tuženika koji nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka već samo ponavlja ranije iznesene navode i tvrdnje koji se prije svega tiču pravne osnove tužbenog zahtjeva.

15. Prigovor zastare nije osnovan. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Temeljem odredbi čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te je počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. te je rok zastare počeo ponovno teći od navedenog datuma. Takav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, u konkretnom slučaju se primjenjuje opći petogodišnji rok iz članka 225. ZOO.

16. Slijedom svega navedenog tuženiku je naloženo da tužitelju vrati iznose isplaćene temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zateznim kamatama dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora jer se radi o ugovoru kakve tuženik kao banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

17. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje se sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), a od 1. kolovoza 2015. nadalje sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

18. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 143/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 14. svibnja 2020., 23. veljače 2021. i 3. svibnja 2021. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 28. listopada 2020. i 25. studenog 2021. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 1.000,00 kn za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42) iznosi ukupno 7.500,00 kn. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 591,00 kn i prvostupanjsku presudu u iznosu od 528,00 kn.

U Zagrebu 21. siječnja 2022.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku