REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 73 Pž-3250/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Gorana Aralica Martinović, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o. P. T. Z., Z., Š. 40/V, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz Z., P. G. D. 57, protiv tuženika J. H., vl. obrta „H. G.“ iz S., B. b.b., OIB …, kojeg zastupa R. N., odvjetnica iz Z., K. 10, radi isplate iznosa od 89.789,21 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-6245/15 od 25. ožujka 2021., 21. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Uvažava se tuženikova žalba te preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-6245/15 od 25. ožujka 2021. i sudi:

1. Ukida se platni nalog za isplatu određen u rješenju javnog bilježnika S. B. iz Z., I. Š. 13, broj Ovrv-2027/15 od 28. rujna 2015. kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana plati tužitelju iznos od 89.789,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a sukladno odredbi čl. 12.a st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to: - na iznos od 12.827,03 kn od 8. siječnja 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 9. veljače 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 8. ožujka 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 9. travnja 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 9. svibnja 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 7. lipnja 2015. pa do isplate, - na iznos od 12.827,03 kn od 9. srpnja 2015. pa do isplate, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.884,86 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu naknadi troškove postupka te se tužbeni zahtjev odbija u cijelosti. 2. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 14.062,50 kn (četrnaesttisućašezdesetdvije kune i pedeset lipa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-6245/15 od 25. ožujka 2021. u točki 1. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 89.789,21 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose i razdoblja. U točki 2. izreke naloženo je tuženiku da u roku od osam dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o zakupu prostora na tržnici u S. broj 21635 od 14. rujna 2006. po cijeni od 45 kn za 1 m2, na određeno vrijeme od 5 godina i to od 1. listopada 2006. do 30. rujna 2011., na kojem je postavljen kiosk tuženika u površini od 80 m2 a, koji ugovor je zbog tuženikovog neplaćanja tužitelj otkazao 31. siječnja 2009. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor u zakupu, da je zbog neplaćanja zakupnine tužitelj otkazao navedeni ugovor tuženiku, da je tuženi obvezan predati zaklopljeni prostor tužitelju u posjed slobodan od osoba i stvari na kojem se nalazi kiosk i uz njega i zimski vrt, da to tuženi nije učinio već i dalje koristi navedeni prostor, a da ne plaća tužitelju naknadu za njegovo korištenje. Tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti primjenom odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da kad netko tuđu stvar uporabi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

3. Presudu žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi, kao što je isticao i tijekom čitavog postupka, da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati utuženi iznos s obzirom na to da se radi o razdoblju kad stranke nisu imale zaključen ugovor. Naime, tužitelj je osoba koja upravlja zemljištem koje je, kako tvrdi sam tužitelj, u vlasništvu grada Zagreba, iako je i to sporno, te bi stoga samo grad Zagreb kao vlasnik mogao eventualno potraživati utuženu naknadu. Pored toga navodi da je sporna i visina naknade. Pobija odluku o troškovima. Predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba je osnovana.

6. Pobijanu odluku ovaj sud je ispitao u granicama razloga navedenim u žalbama i sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od 89.789,21 kn, kako navodi zbog stjecanja bez osnova, jer je tuženik poslovni prostor tržnice u S. u vlasništvu grada Zagreba, a kojim upravlja tužitelj, koristio bez pravne osnove u razdoblju od prosinca 2014. do lipnja 2015., budući da je ugovor o zakupu dijela prostora (80 m2 na kojem je postavljen kiosk), otkazan 30. siječnja 2009., dok za dio prostora kojeg je koristio tuženik (zimski vrt u površini od 95,93 m2 te nenatkriveni tržni prostor u površini od 28,20 m2), ugovor nikad nije ni sklopljen.

8. Dakle, radi se o korištenju tuđe stvari bez pravne osnove jer je tuženik koristio tuđu stvar u svoju korist bez da je plaćao bilo kakvu naknadu za tu (zakupninu i sl.), te na taj način ostvario korist u visini naknade koji bi plaćao za korištenje tog prostora na temelju nekog pravnog posla (npr. ugovora o zakupu).

9. Između stranaka nije sporno da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem predmetnog ugovora o zakupu koji je raskinut otkazom tužitelja 31. siječnja 2009. i to zbog neplaćanja iznosa od 73.976,77 kn, kao što nije sporno da tužitelj nije vlasnik predmetnog prostora koji je bio predmet zakupa već je to Grad Zagreb, osnivač tužitelja.

10. Odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09; dalje: ZV), propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

11. Iz navedene odredbe proizlazi da to pravo naknade koristi koje je imao tuženik može ostvarivati samo vlasnik. To pravo bi mogla ostvarivati i osoba na koju vlasnik pravo prenese.

12. Sud otklanja tuženikov prigovor aktivne legitimacije tužitelja s obrazloženjem da tužitelj koji ima pravo dati poslovni prostor u zakup, također ima i pravo tražiti od tuženika koji bespravno koristi prostor da mu naknadi korist koju je imao od upotrebe takvog prostora.

13. Ovaj sud zauzima suprotno shvaćanje s napomenom da okolnost što je djelatnost tužitelja tržnica na malo koju obavlja na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu i ako je vlasnik na njega prenio ovlaštenje davanja u zakup prodajnog prostora, sama po sebi ne znači da ga je vlasnik time ovlastio da umjesto njega traži naknadu koristi na temelju citirane odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a, niti je tužitelj za to pružio dokaze. Naime odredba čl. 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 36/95,109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09,153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13 i 153/13), koja je bila na snazi u sporno vrijeme korištenja prostora, regulira postupak osnivanja vlastitog pogona i iz nje ne proizlazi ovlaštenje tužitelja da u ime vlasnika od tuženika traži povrat koristi koje je stekao bespravnim korištenjem njegovog prostora. To ne proizlazi niti iz odredbe čl. 3. st. 9. navedenog Zakona u kojoj je propisano da se pod djelatnosti tržnice na malo razumijeva upravljanje i održavanje prostora i zgrada izgrađenih na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave u kojima se u skladu s tržnim redom pružaju usluge obavljanja prometa živežnim namirnicama i drugim proizvodima. Dakle, upravljanje i održavanje prostora i zgrada izgrađenih na zemljištu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave u kojima se u skladu s tržnim redom pružaju usluge obavljanja prometa živežnim namirnicama i drugim proizvodima predstavlja komunalnu djelatnost.

14. Ovaj sud dijeli stajalište koje je već zauzeto i u ranijoj odluci ovoga suda poslovni broj Pž-6641/2017 od 18. lipnja 2020, između istih parničnih stranaka, kao i u odluci poslovni broj Pž-40072020 od 28. listopada 2021., da tužitelj ne bi bio ovlašten od tuženika potraživati koristi koje je stekao korištenjem poslovnog prostora u vlasništvu grada Zagreba bez pravne osnove te je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a tužiteljev zahtjev trebalo odbiti u cijelosti kao neosnovan.

15. Valja napomenuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revd 4133/2020-2 od 2. lipnja 2021. dopustio reviziju tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6641/2017-2 od 18. lipnja 2020., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2581/2015-18 od 18. rujna 2017., zbog sljedećih pravnih pitanja glede kojih pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci broj Rev 875/2015-2 od 23. srpnja 2019.:

„1. Je li osoba na koju je vlasnik prenio ovlaštenja davanja u zakup određene stvari, ovlaštena tražiti naknadu koristi (u visini zakupnine) od nepoštenog posjednika te stvari, u smislu čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

2. Uključuje li ovlast raspolagati poslovnim prostorom, koja ovlast proizlazi iz činjenice davanja u zakup, ujedno i ovlast zahtijevati od bespravnog korisnika naknadu za korištenje poslovnog prostora u smislu odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugi, stvarnim pravima, koji bi po redovnom tijeku stvari morao plaćati zakupninu, ako u vezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu, a drugi se na račun toga neosnovano okoristio?

3. Je li bivši zakupodavac po prestanku ugovora o zakupu aktivno legitimiran potraživati od ranijeg zakupnika, koji nije udovoljio ugovornoj i zakonskoj obvezi da po prestanku zakupa preda posjed prostora zakupodavcu, naknadu za korištenje predmeta zakupa?“

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP- a tuženikovu žalbu uvažiti i preinačiti pobijanu presudu kako je odlučeno u izreci ove presude.

17. O troškovima postupka ovaj sud je odlučio na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a. Kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu to mu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, pripada i pravo na troškove postupka i to: za sastav prigovora na rješenje o ovrsi – 1.000,00 kn sukladno Tbr. 11.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 142/12; dalje: OT), uvećano za PDV od 25%, za sastav tri podneska od 16. siječnja 2017., 12. travnja 2018. i 12. listopada 2020. uvećano za 25% PDV-a, za pristup na ročišta od 17. siječnja 2017. i 12. rujna 2017., 13. listopada 2020. i 16. veljače 2021. – u iznosu od po 1.000,00 kn, sukladno Tarifnom broju 9.1. OT, uvećano za PDV od 25%, za pristup na ročišta od 4. srpnja 2017., 17. travnja 2018., 12. ožujka 2018. i 4. veljače 2020. u iznosu od 500,00 kn ili ukupno 10.000,00 kn. O zatraženim sudskim pristojbama prvostupanjskog postupka nije odlučeno jer tuženik nije postavio određen zahtjev. Tuženiku pripada i trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe iznos od 1.250,00 kn, PDV u iznosu od 312,50 kn i sudska pristojba na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 14.062,50 kn.

Zagreb, 21. siječnja 2022.

Sudac

Gorana Aralica Martinović