Poslovni broj: 14 UsIrs-139/20-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, uz sudjelovanje Radojke Ćupurdija kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: S. K. iz D., …. koju zastupa opunomoćenik D. A., odvjetnik u D., …, protiv tuženika: Grada Dubrovnika, Pred dvorom 1, Dubrovnik, radi rasporeda na radno mjesto, bez održavanja rasprave, dana 21. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/ll-112-02/…, URBROJ: 2117/01-01… od dana 2. lipnja 2020.

Obrazloženje

1. U pravovremenoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tuženika Gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/ll-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 2. lipnja 2020., tužiteljica je, u bitnom, iznoseći tijek postupka koji je prethodio donošenju tog rješenja, navela da je osporeno rješenje skoro pa jednako rješenju pročelnice Upravnog odjela za poslove gradonačelnika KLASA: UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 16. rujna 2019., osim u periodu za koji se rješenje odnosi. A upravo to rješenje od dana 16. rujna 2019. da je poništio gradonačelnik Grada Dubrovnika i zaključio da se u istom nisu poštovali naputci i upute za daljnje postupanje iz presude Upravnog suda u Splitu pod posl. br. UsIrs-… od dana 11. rujna 2017. Odlučujući o žalbi protiv tog rješenja gradonačelnik Grada Dubrovnika da donosi pobijano rješenje, kojim odbija tu žalbu kao neosnovanu. Međutim, da je u ponovljenom postupku tijelo donijelo odluku kojom se ponovno nije vodilo naputcima i uputama iz presude Upravnog suda u Splitu pod posl. br. UsIrs-… od dana 11. rujna 2017. Jasno je navedeno u prvostupanjskom rješenju da je tužiteljica za mjesec svibanj 2011. primila plaću u iznosu od 21.320,53 kn bruto, dok je za lipanj 2011. primila plaću od 16.850,97 kn bruto pa da se osnovano tužiteljica pita kako je moguće da po istom rješenju za svibanj i lipanj 2011. primi plaću od nekoliko tisuća kuna razlike za isti posao. Dakle, da je u ovom slučaju trebalo utvrditi koja prava bi bila ostvarila da je stavljena na raspolaganje ili da je stavljena na radno mjesto na koje je trebala biti stavljena što da je ispravljeno rješenjem od dana 1. lipnja 2012. te tada utvrditi da li joj pripada razlika plaća u odnosu na ono što je isplaćeno. U pobijanom rješenju da je tijelo primijenilo manju osnovicu koju je gradonačelnik donio dana 2. svibnja 2011., a koja da je pratila kasniju sistematizaciju i kasnija rješenja i Pravilnik koji je ukinut te se pozvao na rješenje iz 2009. Ako se već tijelo pozvalo na rješenje iz 2009. (što ne znači da je najpovoljnije za službenicu) tada da je trebalo primijeniti osnovicu koja je primjenjivana prilikom obračuna plaće po tom rješenju iz 2009., a ne novu osnovicu iz 2011. Dakle, da je pogrešno uzeta osnovica za izračun plaće pa da je tako i sam izračun pogrešan, kao i utvrđenje da za period od 6. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. nije nastala razlika u plaćama koju bi trebalo nadoknaditi tužiteljici. Tužiteljice da je trebala primati plaću koju je primala do 6. svibnja 2011., odnosno upravo istu plaću koju je primila za travanj 2011.,a ne nekakvu kombinaciju rješenja i osnovice. Zbog svega navedenog da se predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti pobijani akt.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu, u bitnom, navodeći što proizlazi iz oduka koje su prethodile osporenom rješenju, naveo da je prvostupanjsko tijelo u potpunosti postupilo po uputama te donijelo rješenje kojim se utvrđuje po kojem rješenju tužiteljica ostvaruje prava u periodu od 06. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. kao i da nema pravo na razliku u plaći. Nadalje, da treba istaknuti činjenicu kako je u svibnju 2011. donesen novi Pravilnik o unutarnjem redu te da je upravo zbog toga tužiteljica raspoređena na radno mjesto rješenjem pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/01… od dana 6. svibnja 2011., a koje rješenje je naknadno poništeno zbog proceduralnih razloga budući tužiteljica nije bila stavljena na raspolaganje, niti je za vrijeme raspolaganja premještena u Upravni odjel za poduzetništvo, turizam i more sukladno članku 108. ZSN. Radna mjesta u Pravilnicima o unutarnjem redu da se ne prilagođavaju službenicima, već potrebama službe, stoga da je potrebno da bi neka osoba bila raspoređena na određeno radno mjesto, osim ispunjavanja uvjeta za raspored, i da pročelnik rasporedi tu osobu na isto. Naime, prilikom rasporeda službenika na radno mjesto u slučaju donošenja novog pravilnika o unutarnjem redu da nema zapreke da se službenici rasporede i na poslove manje složenosti od poslova koje su prije obavljali, a sve pod uvjetom da se postupak ispravno i zakonito provede. Naime, zakonska odredba čl. 105. ZSN-a da ne propisuje obligatorni sadržaj da se službenici moraju rasporediti na radna mjesta iste složenosti, već da je navedeno propisano samo kao mogućnost dok konačna odluka ovisi o slobodnoj procjeni pročelnika upravnog odjela. Tužiteljica da također pogrešno tumači da je tek 2012. „ispravljena greška“ kada je raspoređena na radno mjesto savjetnik specijalist. Prvenstveno da treba istaknuti kako je rješenje kojim je tužiteljica raspoređena na radno mjesto savjetnik specijalist samostalno rješenje, doneseno neovisno o rješenju o rasporedu iz 2011. kada je na snagu stupio novi Pravilnik o unutarnjem redu te da je na navedeno radno mjesto, kao i na mjesto drugačije složenosti poslova mogla biti bilo kad raspoređena. U trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja KLASA: UP/l-112- 02/… od dana 16. travnja 2019. da nije stvarno i pravno moguće rasporediti službenicu na radno mjesto, odnosno staviti je na raspolaganje retroaktivno, po Pravilniku kao i njegovim izmjenama koje da više nisu na snazi, stoga da je tim rješenjem i obustavljen postupak rasporeda tužiteljice u spornom periodu. Dakle, obzirom da se stvorio pravni vakuum za period od 6. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. u kojem da tužiteljica nije uopće bila raspoređena na niti jedno radno mjesto, budući je rješenje o rasporedu u drugi upravni odjel u navedenom periodu bilo poništeno, jer nije postupljeno sukladno članku 108. ZSN, da je trebalo odlučiti po kojim rješenjima je ostvarivala prava u navedenom periodu. Vezano za navode koji se tiču osnovice za izračun plaća da se ističe kako je Zaključkom gradonačelnika KLASA: 120-01/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 2. svibnja 2011. određena osnovica u iznosu od 3.725,00 kn koja se primjenjivala u spornom periodu počevši od svibnja 2011. iz čega proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo kako se na obračun plaće u periodu od svibnja 2011. do svibnja 2012. ima primijeniti osnovica koja je na snazi u trenutku obračuna. Zakon pa niti koji drugi podzakonski propis da nije propisao kako se konkretna osnovica za obračun plaća mora vezati za Pravilnik o unutarnjem redu kao i za rješenja o rasporedu. Naime, i osnovica za obračun plaća, kao i rješenje o rasporedu odnosno pravilnici o unutarnjem redu da su u pravnom smislu samostalni akti te da se jedan na drugog mogu pozivati dok ne postoji zakonska obveza kada se mijenja jedan da se mijenja i drugi. Nadalje, da nije sporno da je rješenje gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02…, URBROJ: 2117/… od dana 17. kolovoza 2009. rješenje koje je prethodilo pobijanim rješenjima te da je istim utvrđen koeficijent za izračun plaće u vrijednosti 3,40, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Uvidom u navedeno rješenje da nedvojbeno proizlazi kako je u istom naveden samo obračunski koeficijent za radno mjesto te da nije izrijekom navedena osnovica koja se na njega primjenjuje, stoga da se na isto primjenjuje osnovica koja je na snazi u vrijeme za koje se obračunava i isplaćuje plaća. Iz navedenog da proizlazi kako su u potpunosti pogrešni navodi tužiteljice kada kaže da se upravno tijelo kada se već pozvalo na rješenje iz 2009., za koje smatra da nije najpovoljnije za tužiteljicu, trebalo pozvati i na osnovicu koja je bila na snazi prilikom obračuna plaće po tom rješenju. Po navodima tužiteljice da se trebalo u spornom periodu od 2011. do 2012. pozvati na osnovicu koja da tada nije više bila na snazi. Takvi navodi tužiteljice da nemaju uporišta niti u jednom zakonskom niti podzakonskom propisu. Također, da ni navodi kako rješenje iz 2009. nije najpovoljnije za službenicu da nemaju uporišta u zakonu. Naime, obzirom da je rješenje o rasporedu iz 2011. poništeno, a samim time da su poništene i sve pravne posljedice koje je isto proizvelo, da se na navedeni period jedino moglo primijeniti rješenje iz 2009. kao rješenje koje je prethodilo pobijanom, a sve u skladu s odredbama ZSN. Obzirom na gore izneseno da je prvostupanjsko tijelo ispravno postupilo kada je prilikom obračuna razlike isplaćenih davanja na obračunski koeficijent 3,40 utvrđen rješenjem iz 2009. primijenilo osnovicu u iznosu od 3.725,00 kuna, koja da je bila na snazi i koja se primjenjivala na obračune plaća u periodu od 6. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. Nastavno na navedeno da je prvostupanjsko tijelo jasno, nedvojbeno i detaljno utvrdilo koliku bi plaću tužiteljica u spornom periodu ostvarila po rješenju gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 17. kolovoza 2009. kao i kolika je plaća zaista tužiteljici isplaćena po poništenom rješenju pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more KLASA: UP/l-112-052/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 6. svibnja 2011. te je slijedom istog pravilno utvrdilo kako u navedenom periodu nije nastala razlika koju bi trebalo isplatiti tužiteljici. Da je navedeno postupanje tuženika ispravno da potvrđuje i pravna praksa Upravnog suda u Splitu u predmetu pod poslovnim brojem: Uslrs-… koja je presuda potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Usž-… u predmetu rasporeda službenika D. M. po novom Pravilniku o unutarnjem redu Grada Dubrovnika iz 2011. Slijedom svega navedenoga da je nedvojbeno kako je osporeno rješenje tuženika kao i prvostupanjsko upravno rješenje zakonito i pravilno pa predlaže naslovljenom sudu da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Osporenim rješenjem tuženika Gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/ll-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 2. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja pročelnice Upravnog odjela za poslove gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 16. ožujka 2020., a kojim je utvrđeno da u razdoblju od 6. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012., S. K., ovdje tužiteljica, plaću i ostala prava koja ima iz službe ostvaruje po rješenju gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 17. kolovoza 2009., a da će se na obračun plaća primijenit osnovica koja je na snazi u vrijeme za koje se obračunava plaća i to u visini od 3,725,00 kuna, dok je točkom 2. izreke utvrđeno kako za period od 6. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. nije nastala razlika u plaćama koja bi trebala biti nadoknađena S. K., ovdje tužiteljici.

4. Kako stranke nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave (članak 36. točka 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), a činjenice odlučne za rješavanje ovog spora su nesporne, sud je bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te pregledom dokumentacije priložene u sudskom spisu, kao i dokumentacije priložene u spisu tuženika, koji spis je sudu dostavljen uz odgovor na tužbu tuženika, ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

5. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

6. Odredbom čl. 46. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09, dalje: ZUP-a) propisano je kad se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pravne pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će se obustaviti postupak.

7. Odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, br. 86/08 i 61/11, dalje: ZSN) propisano je da kad se donese pravilnik o unutarnjem redu, službenici se raspoređuju na radna mjesta, sukladno tom pravilniku, vodeći računa o poslovima koje su do tada obavljali. Stavkom 2., istog članka, propisano je ako se pravilnikom ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice upravnog tijela, pojedina radna mjesta u upravnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete. Prednost kod rasporeda na radno mjesto ima službenik koji ima bolje ocjene dosadašnjeg rada i učinkovitosti. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako nema odgovarajućega radnog mjesta u upravnom tijelu, na koje se službenik može rasporediti, donosi se rješenje o stavljanju na raspolaganje. Stavkom 4., istog članka, je propisano da se rješenje o rasporedu na radno mjesto odnosno rješenje o stavljanju na raspolaganje, sukladno odredbama stavka 1.-3. ovoga članka, donosi roku od dva mjeseca od stupanja na snagu novog pravilnika o unutarnjem redu, dok je stavkom 5., istog članka propisano da do donošenja rješenja iz stavka 4. ovoga članka, službenici nastavljaju obavljati poslove koje su obavljali na dotadašnjim radnim mjestima, odnosno druge poslove po nalogu pročelnika upravnog tijela, a pravo na plaću i ostala prava iz službe da ostvaruju prema dotadašnjim rješenjima.

8. Uvidom u spis tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, utvrđeno je:

- da je do donošenja rješenja pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more Grada Dubrovnika KLASA: UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/.. od dana 6. svibnja 2011., tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto savjetnice za gospodarstvo u Uredu gradonačelnika s danom 1. rujna 2009., a sve na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja Gradonačelnika, KLASA: UP/I-112-02…, URBROJ: 2117/.. od dana 17. kolovoza 2009.;

- da je protiv rješenja pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more Grada Dubrovnika KLASA: UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 6. svibnja 2011. kojim se tužiteljica raspoređuje na radno mjesto viši savjetnik I Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more s danom 2. svibnja 2011., tužiteljica izjavila žalbu;

- da je predmetna žalba rješenjem Gradonačelnika KLASA: UP/II-112- 02/…, URBROJ: 2117/… od dana 14. srpnja 2011. odbijena kao neosnovana;

- da je protiv citiranog rješenja tužiteljica podnijela tužbu;

- da je Visoki upravni sud svojom presudom pod poslovnim brojem: Us-… od dana 3. srpnja 2014. usvojio tužbu te predmet vratio na ponovni postupak, a sve iz razloga što tužno tijelo nije dostavilo odgovor na tužbu ni spis predmeta pa Sud nije mogao otkloniti osnovanost prigovora iz tužbe;

- da je u izvršenju naprijed citirane presude Gradonačelnik Grada Dubrovnika donio rješenje KLASA: UP/II-112-02/…, URBROJ: 2117/01-01-… od dana 4. veljače 2016. kojim je poništeno rješenje pročelnika Upravnog pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more Grada Dubrovnika, KLASA:UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 6. svibnja 2011. te predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak;

- da je u ponovljenom postupku u izvršenju naprijed citiranog rješenja doneseno rješenje pročelnika Upravnog odjela za poslove gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 17. veljače 2016.;

- da je citiranim rješenjem u točki I. izreke, riješeno da je S. K., ovdje tužiteljica, kao zatečena i neraspoređena službenica u periodu od 2. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. prava iz službe ostvarila prema pravomoćnom i izvršnom rješenju gradonačelnika KLASA: UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 17. kolovoza 2009., dok je plaću ostvarila prema rješenju pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more Grada Dubrovnika, KLASA:UP/I-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 6. svibnja 2011. jer je isto za službenicu povoljnije te da je točkom 2. izreke riješeno da S. K. kao zatečena i neraspoređena službenica u Upravnom odjelu za poduzetništvo, turizam i more za period od 2. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. nije ostvarila pravo na razliku plaće;

- da je tužiteljica protiv istog podnijela žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženog tijela KLASA: UP/II-112-02/…, URBROJ: 2117/01-01-… od dana 1. travnja 2016. odbijena kao neosnovana, a protiv kojeg rješenja je tužiteljica podnijela tužbu i pokrenula upravni spor:

- da je presudom Upravnog suda u Splitu pod posl. br. UsIrs-.. od dana 11. rujna 2017. poništeno rješenje Gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/II-112- 02/…, URBROJ: 2117/… od dana 1. travnja 2016. i predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak i odlučivanje;

- da je rješenjem Gradonačelnika Grada Dubrovnika KLASA: UP/ll-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 5. lipnja 2019. poništeno rješenje pročelnice Upravnog odjela za poslove gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/… od dana 16. travnja 2019. u točki 2. i 3. izreke i predmet dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak

- da je nakon toga doneseno prvostupanjsko upravno rješenje, a povodom žalbe tužiteljice osporeno rješenje tuženika.

9. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je rješenje pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more KLASA: UP/l-112-052/.., URBROJ: 2117… od dana 6. svibnja 2011., doneseno prilikom rasporeda službenika i namještenika sukladno novom pravilniku o unutarnjem redu iz 2011., poništeno, sukladno odredbi čl. 105. st. 5. ZSN-a za navedeni period da je trebalo primijeniti rješenje kojim su određena plaća i ostala davanja iz službe, a koje je prethodilo pobijanom rješenju. Vezano uz navode žaliteljice kako je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi prava koja bi službenica ostvarila da je stavljena na raspolaganje, odnosno da je stavljena na radno mjesto na koje je trebala biti stavljena, misleći pri tom na radno mjesto na koje je raspoređena rješenjem iz 2012. godine ističe se kako u trenutku donošenja ovdje pobijanog prvostupanjskog rješenja nije stvarno i pravno moguće rasporediti službenicu na radno mjesto odnosno staviti je na raspolaganje retroaktivno, po Pravilniku kao i njegovim izmjenama koje više nisu na snazi. Također se ističe da je žaliteljica na mjesto savjetnika specijalista raspoređena tek rješnjem Upravnog odjela za poslove gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/01-8/… od 30. svibnja 2012., a da je poništeno rješenje pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more KLASA: UP/l-112-052/…, URBROJ: 2117/… od dana 6. svibnja 2011. doneseno nakon donošenja novog Pravilnika o unutarnjem redu iz 2011.

12. Nadalje, u obrazloženju osporenog rješenja se navodi kako se radna mjesta u Pravilnicima o unutarnjem redu ne prilagođavaju službenicima, već potrebama službe, stoga da je potrebno da bi neka osoba bila raspoređena na određeno radno mjesto, osim ispunjavanja uvjeta za raspored, i da pročelnik rasporedi tu osobu na isto. Obzirom da upravnim odjelima upravljaju pročelnici i da su za svoj rad i djelovanje upravnih odjela odgovorni gradonačelniku da isti imaju ovlaštenja za popunjavanje radnih mjesta unutar odjela iz čega proizlazi kako navedeno nije subjektivno pravo koje pripada službenicima. Naime, prilikom rasporeda službenika na radno mjesto u slučaju donošenja novog pravilnika o unutarnjem redu da nema zapreke da se službenici rasporede i na poslove manje složenosti od poslova koje su prije obavljali, a sve pod uvjetom da se postupak ispravno i zakonito provede. Naime, zakonska odredba članka 105. ZSN-a da ne propisuje obligatorni sadržaj da se službenici moraju rasporediti na radna mjesta iste složenosti, već je navedeno propisano samo kao mogućnost dok konačna odluka ovosi o slobodnoj procjeni pročelnika upravnog odjela. Stoga navodi žaliteljice kako je već 2011. godine trebala biti raspoređena na mjesto savjetnik specijalist, na koje je raspoređena rješenjem iz 2012. godine da nisu osnovani, kao što iz istog razloga nisu osnovani ni navodi da je prilikom obračuna razlike u plaćama trebalo uzeti izračune kao da je bila raspoređena na radnom mjestu savjetnik specijalist, odnosno kao da je bila stavljena na raspolaganje. Zatim, da nije sporno kako je rješenjem gradonačelnika KLASA: UP/l- 112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 17. kolovoza 2009. godine koje je prethodilo pobijanim rješenjima utvrđen koeficijent za izračun plaće u vrijednosti 3,40, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Daljnjim uvidom u navedeno rješenje da nedvojbeno proizlazi kako je u istom naveden samo obračunski koeficijent za radno mjesto te da nije izrijekom navedena osnovica koje se na njega primjenjuje, stoga da se na isto primjenjuje osnovica koja je na snazi u vrijeme za koje se obračunava i isplaćuje plaća. Uvidom u akte koji prileže spisu kao i akte Grada Dubrovnika da je utvrđeno kako je Zaključkom gradonačelnika KLASA: 120-01/…, URBROJ: 2117/01-… od 02. svibnja 2011. određena osnovica u iznosu od 3.725,00 kn koja se primjenjivala za sporni period počevši od svibnja 2011. godine iz čega da proizlazi kako je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo kako se na obračun plaće u periodu od svibnja 2011. do svibnja 2012. ima primijeniti osnovica koja je na snazi u trenutku obračuna.

13. Ujedno je u osporenom rješenju istaknuto da žaliteljica pogrešno tumači kako je osnovica koja se primjenjivala prije one određene Zaključkom gradonačelnika KLASA: 120-01/…, URBROJ: 2117/01-… od dana 2. svibnja 2011. vezana za rješenje iz 2009. godine odnosno za pravilnik o unutarnjem redu koji je bio na snazi prije donošenja Pravilnika iz 2011. godine, i to upravo iz gore obrazloženih razloga. Naime, zakon pa niti koji drugi podzakonski propis nije propisao kako se konkretna osnovica za obračun plaća mora vezati za Pravilnik o unutarnjem redu kao i za rješenja o rasporedu. Naime, i osnovica za obračun plaća, kao i rješenje o rasporedu odnosno pravilnici o unutarnjem redu da su u pravnom smislu samostalni akti te da se jedan na drugog mogu pozivati dok ne postoji zakonska obveza kada se mijenja jedan da se mijenja i drugi. Obzirom na gore izneseno da je prvostupanjsko tijelo ispravno postupilo kada je prilikom obračuna razlike isplaćenih davanja na obračunski koeficijent 3,40 utvrđen rješenjem iz 2009. godine primijenilo osnovicu u iznosu od 3.725,00 kuna koja je bila na snazi i koja se primjenivala na obračune plaća u periodu od 06. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. Nastavno na navedeno prvostupanjsko tijelo je jasno, nedvojbeno i detaljno utvrdilo koliku bi plaću žaliteljica u periodu od 06. svibnja 2011. do 31. svibnja 2012. ostvarila po rješenju gradonačelnika KLASA: UP/l-112-02/…, URBROJ: 2117/01-… od 17. kolovoza 2009. kao i kolika je plaća zaista žaliteljici isplaćena po poništenom rješenju pročelnika Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more KLASA: UP/l-112-052…, URBROJ: 2117/01-… od dana 6. svibnja 2011. te je slijedom istog pravilno utvrdilo kako u navedenom periodu nije nastala razlika koju bi trebalo isplatiti žaliteljici.

14. Naprijed navedeno obrazloženje tuženog tijela prihvaća i ovaj Sud, tim više što je navedeno pravno shvaćanje izraženo i u presudi Visokog upravnog suda pod poslovnim brojem Usž-2021/19 od dana 7. studenog 2019., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu pod poslovnim brojem: Uslrs-… od dana 28. siječnja 2019., a kojom presudom je potvrđeno rješenje Gradonačelnika Grada Dubrovnika u predmetu drugog službenika Grada D. u kojem je odlučeno na istovjetan način kao u ovom predmetu.

15. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice izneseni u tužbi nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice.

16. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09, dalje: ZUP), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

17. Radi toga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 21. siječnja 2022.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužiteljice D. A., odvjetniku u D., … uz naredbu ovog Suda od dana 11. siječnja 2021.,

- tuženiku Gradu Dubrovniku, Pred dvorom 1, Dubrovnik uz naredbu ovog Suda od dana 11. siječnja 2021.,

- u spis

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.

2. Oslobođena plaćanja sudske pristojbe na temelju članka 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).

3. Kalendar 60 dana.