Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 37 Gž-1634/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. Š., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. o. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici D. B. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z. i tuženika Z. e. t. d.o.o., OIB: ..., Z., radi naknade štete, povodom žalbi tužitelja i oba tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. srpnja 2021. poslovni broj: Pn- 1487/20-49, 21. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja u cijelosti kao neosnovana, a žalba tuženika djelomično se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn- 1487/20-49 od 29. srpnja 2021. u točkama I., II., IV. i V. izreke,
r i j e š i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačuje odluka o troškovima sadržana u točki III. izreke i rješava:
Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 4.590,72 kn (četiritisućepetstodevedeset kuna i sedamdesetdvije lipe) sa zateznom kamatom od 29. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbijaju se tužitelj i tuženik E. o. d.d. Z. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku E. o. d.d. Z. i tuženiku Z. e. t. d.o.o. Z. da tužitelju A. Š. solidarno isplate iznos od 26.500,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. lipnja 2016. do isplate po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku E. o. d.d. Z. i tuženiku Z. e. t. d.o.o. Z. da tužitelju A. Š. solidarno isplate iznos od 2.760,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2021. do isplate po stopi pobliže određenoj u toj točki izreke. Točkom III. izreke naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.414,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 29. srpnja 2021. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 14.600,00 kn, a u točki V. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.485,58 kn.
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u točki IV. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odluka o troškovima nije žalbeni razlog) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine u točki IV. i V. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da se u tim točkama izreke presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev od 43.860,00 kn zajedno sa zatraženim kamatama uz naknadu svih troškova postupka i troškova sastava žalbe.
3. Prvostupanjsku presudu također pravodobnim žalbama pobijaju tuženici iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) i to u točkama I., II. i III. izreke. Predlažu preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tužitelja je neosnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
6. Predmet postupka zahtjev je tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koja je nastala njegovoj majci B. Š. iza koje je nakon njezine smrti preuzeo predmetni parnični postupak, a zbog ozljeda zadobivenih 20. listopada 2015. oko 1,10 sati u Z., prilikom silaska s autobusa linije ... reg. oznake ... kada je vozač autobusa zatvorio vrata i krenuo dalje pri čemu su vrata autobusa prikliještila lijevu ruku oštećene uslijed čega je izgubila ravnotežu i pala te zadobila prijelom nosa bez pomaka i prijelom velikog tuberkula i luksaciju nadlaktice.
7. Između stranaka nije bio sporan nastanak štetnog događaja te da je autobus reg. oznake ... u vlasništvu tuženika Z. e. t. d.o.o. (dalje u tekstu: Z.) u vrijeme štetnog događaja bio osiguran od automobilske odgovornosti kod tuženika E. o. d.d. Z. (dalje u tekstu: E.) policom br. .... Također je nesporno da je vozač autobusa Z. D. G. iz Z. pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. K-487/16-5 od 24. lipnja 2017. proglašen krivim što je 20. listopada 2015. oko 1,10 sati u Z., upravljajući autobusom linije ... reg. oznake .. kolnikom Ul. ... u smjeru istoka, nakon što se zaustavio nakon ulaska i izlaska putnika na stajalištu, suprotno odredbi čl. 43. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, olako smatrajući da do štetnih posljedica neće doći, zatvorivši vrata ponovno pokrenuo autobus i uključio u promet bez da se prethodno uvjerio da su svi putnici izišli i da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, ne vodeći pritom računa o položaju, brzini i smjeru kretanja svog vozila te položaju drugih sudionika u prometu, što je imalo za posljedicu da su vrata autobusa prikliještila lijevu ruku putnice B. Š., uslijed čega je izgubila ravnotežu i pala te zadobila tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma nosa bez pomaka i prijelom velikog tuberkula i luksaciju nadlaktice, koje ozljede su teške naravi, dakle, iz nehaja kao sudionik u cestovnom prometu kršenjem propisa o sigurnosti prometa izazvao opasnost za život i tijelo ljudi pa je zbog toga prouzročio tešku tjelesnu ozljedu druge osobe, čime je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa, izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu – opisano u čl. 227. st.
1. i 2. Kaznenog zakona te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od 2 godine.
8. Prvostupanjski sud, u svezi okolnosti nastanka štetnog događaja i osporavane uzročne veze između štetnog događaja i ozljeda pok. B. Š., pozvao se na članak 12. stavak 3. ZPP kojim je određeno da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, pa uz utvrđenje da provedenim dokazima tuženik Z. nije dokazao da bi sada pok. B. Š. doprinijela da do štetnog događaja dođe dok iz njezinog iskaza kao i iz iskaza svjedoka D. G. ne proizlazi da bi neoprezno izlazila iz autobusa ili da bi pri tome ne bi upotrijebila dovoljnu pažnju, zaključuje da su oba tuženika i to solidarno obvezna naknaditi nastalu štetu.
9. Prigovor tuženika E. da nije pasivno legitimiran, odnosno da stoga što je s tuženikom Z. imao sklopljenu samo policu osiguranja od automobilske odgovornosti, a ne i policu za osiguranje putnika u javnom prometu, sud prvog stupnja otklonio je pozivom da odredbe članka 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZOOP) kojim su definirana obvezna zakonska osiguranja u prometu, zatim članak 17. do 21. kojim je uređeno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja kao obvezno osiguranje i na odredbe članka 22. do 38. istog Zakona kojim je uređeno obvezno osiguranje vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti nanesene trećim osobama, na temelju kojih odredbi zaključuje da je tuženik E. odgovoran za utuženu naknadu štetu nastalu prednici tužitelja temeljem police o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama zbog čega je temeljem članka 11. ZOOP pasivno legitimiran. Ujedno utvrđuje da osiguranje putnika od posljedica nesretnog slučaja ne isključuje obvezu tuženika E. da tužitelju naknadi utuženu štetu nastalu njegovoj pok. prednici. Odgovornost tuženika Z. za naknadu iste štete prvostupanjski sud temelji na članku 1069. stavku 1. i 4. ZOO.
9.1. Provedenim dokazom medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku dr. Igoru Stipančiću prvostupanjski sud utvrdio je da pok. B. Š. zbog zadobivenih ozljeda (prijelom nosnih kostiju bez pomaka i prijelom velike kvrge lijeve nadlaktične kosti i iščašenje lijevog ramena) od kojih je prijelom liječen konzervativno imobilizacijom ramena tijekom šest tjedana i fizikalnim terapijama, trpjela primarni intenzivni i kratkotrajni strah u trenutku ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja, intenzivni sekundarni strah u trajanju od 1-2 dana, srednji oko 5-6 dana i manjeg intenziteta do 30 dana, da je trpjela bol jakog intenziteta oko 3-4 dana, srednjeg oko 10 dana, a manjeg još 45 dana, dok povremena bol ulazi u smanjenje životne aktivnosti koja i zbog zaostalih posljedica ozljeda u području lijevog ramena iznosi 6-7 %, te da joj je tuđa pomoć i njega bila potrebna 3 sata na dan kroz šest tjedana i 2 tjedna tri puta tjedno po 2 sata, dok nije našao da bi zbog ozljeda zaostala naruženost. Posljedično takvom utvrđenju prvostupanjski zaključuje da je pok. majci tužitelja bilo povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te primjenom članka 1100. stavku 1. i 2. ZOO utvrđuje iznos od 26.500,00 kn pravičnom novčanom naknadom koji iznos obvezuje oba tuženike naknaditi tužitelju solidarno primjenom članka 11. ZOOP te članka 1069. stavka 1. i 4., članka 1045. stavka 1 i članka 1046, ZOO, dok imovinsku štetu s osnove tuđe pomoći i njege za ukupno 138 sati tužitelju dosuđuje u iznosu od 2.760,00 kn što je 20,00 kuna po satu takve pomoći. Zateznu kamatu na imovinsku štetu od 3. lipnja 2016. s kojim danom je završeno liječenje pok. B. Š. prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju primjenom članka 1103. ZOO dok za zateznu kamatu na imovinsku štetu koju dosuđuje od dana od 29. srpnja 2021. navodi da zatezne kamate na nenovčanu materijalnu štetu teku od donošenja presude „jer je danom donošenja presude šteta pretvorena iz nenovčane u novčanu tražbinu“.
10. Pobijajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, dakle u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.600,00 kn i preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.485,58 kn (točka IV. i V. izreke) iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.-3. ZPP, tužitelj sadržajem žalbe obrazlaže jedino žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava tvrdeći da je sud prvog stupnja na medicinskim vještačenjem utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio članak 1100. ZOO i članak 223. ZPP te Orijentacijske kriterije promijenjene na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 5. ožujka i 15. lipnja 2020., a da mu je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo dosuditi cijeli zatraženi iznos od 38.720,00 kn s osnove neimovinske štete i s osnove imovinske štete 5.140,00 kn od čega s osnove tuđe pomoći i njege 4.140,00 kn i s osnove troškova liječenja 1.000,00 kn ili ukupno 43.860,00 kn. Osporava i visinu dosuđenih troškova pri čemu tumači način na koji bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 154. stavak 2. ZPP, odnosno zbog čega je sud trebao primijeniti članak 154. stavak 5. ZPP i dosuditi mu sve zahtijevane troškove parničnog postupka.
11. Tuženik E. u žalbi i nadalje osporava svoju pasivnu legitimaciju i odgovornost po utuženoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti iz razloga što vlasnik autobusa nije kritičke zgode imao kod njega osiguranu svoju prijevozničku odgovornost i djelatnost pa da stoga ne odgovara za potraživanu štetu i zbog čega je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi u bitnome nadalje tvrdi da prava i dužnosti ugovornih strana treba cijeniti kroz odredbe ZOO koje reguliraju ugovor o prijevozu roba (članak 694. – 698.), a ne kroz odredbe članka 22. ZOOP te da je vlasnik taj koji je odgovoran za štetu nastalu putniku kao i da pokojna oštećenica nije istovremeno i treće osoba. Ujedno tvrdi da iz odredbe 22. ZOOP jasno proizlazi da je ugovorom o osiguranju pokrivena odgovornost vlasnika za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećoj osobi zbog smrti, tjelesne ozljede, narušenja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, ali samo uz uvjet da nije sklopljen ugovor o prijevozu. Poziva se na odluku Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1104/16 od 19. srpnja 2016., Županijskog suda u Velikoj Gorici broj: Gž-537/12 od 16, svibnja 2012. i odluke VS RH broj: Rev 1020/2007 od 9. listopada 2008.
11.1. E. ujedno osporava dosuđenu visinu naknade štete tvrdeći da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer nije utemeljena na kriterijima, a da se osim toga ne radi o naknadi štete koju trpi oštećenik do kraja života jer je povreda prava bila ograničenog vremenskog perioda.
12. Tuženik Z. u žalbi smatra da prvostupanjska presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama, poglavito glede prigovora na provedeno medicinsko vještačenje. Smatra da pozivanje suda općenito na nalaz i mišljenje vještaka bez navođenja koje se činjenice i zbog kojeg razloga smatraju utvrđenim ne može nadomjestiti razloge o odlučnim činjenicama te su izostali razlozi zbog kojih sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za provođenje kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja. Tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario vrlo bitnu činjenicu da se radi o niskopodnom autobusu koji ne može krenuti dok sva vrata nisu zatvorena zbog čega nastanak štetnog događaja nije moguć na način kako ga je opisala prednica tužitelja, a koja činjenica nije utvrđena u kaznenom postupku. Ukazuje da je prednica tužitelja različito iskazivala o mjestu štetnog događaja što njezin punomoćnik opravdava starošću i protekom vremena zbog čega je upitno kako samo mjesto štetnog događaja tako i dinamika nastanka istog. Zaključuje da iz navedenog proizlazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i na takvo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Posljedično osporava i odluku o troškovima jer da je sud donio pravednu i zakonitu odluku, uspjeh stranaka u parnici bio bi znatno drugačiji što bi utjecalo na odluku o troškovima.
13. Iako tuženik E. i tužitelj prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog bitne povrede parničnog postupka, istu ne konkretiziraju, a niti sadržajem žalbe ukazuju na bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka, dok tuženik Z. sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući je iznio razloge zbog kojih u svezi osporavanja tuženika E. uzročne veze između štetnog događaja i ozljeda pok. B. Š. nije prihvatio prijedlog tog tuženika za provođenje kombiniranog prometno-medicinskog vještačenja. S tim u vezi ukazuje se na dio obrazloženja pod točkom 30. prvostupanjske presude u kojem prvostupanjski sud navodi da uzročna veza između štetnog događaja i ozljeda pok. B. Š. nedvojbeno proizlazi iz izreke kaznene presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. K-487/16-5 od 24. lipnja 2017. za koju kaznenu presudu u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinioca je vezan jer je D. G. – vozač autobusa tom presudom oglašen krivim. Nakon provedenog dokaza dopunskim vještačenjem ni jedan od tuženika nije imao primjedbe na dopunski nalaz i mišljenje medicinskog vještaka zbog čega su navodi Z. da pobijana presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama „glede prigovora na provedeno medicinsko vještačenje“ u protivnosti stanju spisa predmeta. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije se „samo“ pozvao na liječničko vještačenje već je naveo što je konkretno tim provedenim dokazom utvrdio.
13.1. Ujedno je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH) u vezi članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19).
14. Kaznenom presudom, a kako to proizlazi iz izreke, u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude u cijelosti citiranoj, utvrđeno je i mjesto i vrijeme nastanka štetnog događaja, okolnosti u kojima je došlo do ozljeđivanja oštećenice B. Š., postupanje okrivljenog vozača D. G. i posljedice takvog postupanja u vidu ozljeda koje je zadobila oštećena prednica tužitelja, pa se stoga ukazuju promašeni žalbeni navodi Z. usmjereni na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a posljedično i na pogrešnu primjenu materijalnog prava u svezi odgovornosti tog tuženika za naknadu štete.
15. Materjalnopravno shvaćanje tuženika E. o njegovoj pasivnoj legitimaciji i neodgovornosti za utuženu štetu koje ponavlja u žalbi, utemeljeno je na pogrešnom tumačenju relevantnih odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj:151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZOOP) koji se primjenjuje na konkretnu činjeničnu podlogu tužbe kao lex specialis u odnosu na opći propis obveznog prava – Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje u tekstu: ZOO).
15.1. Naime, ZOOP u svom članku 2. propisuje obvezna osiguranja u prometu, pa tako osim osiguranja vlasnika, odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štete nanesene trećim osobama (osiguranje od automobilske odgovornosti) kakvo osiguranje je sklopio tuženik E. s vlasnikom autobusa – Z. i osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja za koje osiguranje tuženik tvrdi da nije sklopio. Ovo potonje obvezno osiguranje uređeno je u Glavi II ZOOP – „Osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaju“ u kojoj je između ostalog u članku 19. određeno da obvezu društva za osiguranje iz ugovora o osiguranju putnika u javnom prometu predstavlja osigurana svota važeća na dan štetnog događaj, ako ugovorom o osiguranju nije određena viša osigurana svota (stavak 1.), a stavkom 2. istog članka određeno je da najniža osigurana svota po jednom štetnom događaju određena ugovorom o osiguranju putnika po jednom putniku iznosi za slučaj smrti 40.000,00 kn, a za slučaj trajnog invaliditeta 80.000,00 kn.
15.2. Člankom 22. stavkom 1. ZOPP propisano je da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju o odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, a stavkom 2. istog članka da su tim ugovorom pokrivene štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari putnika u vozilu kojim je prouzročena šteta. U članku 23. ZOOP propisano je tko nema pravo po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti (isključenje iz na naknadu štete
osiguranja), pa sukladno navedenoj zakonskoj odredbi proizlazi da tužitelj, odnosno njegova prednica, jest treća osoba u konkretnom slučaju, a to stoga što nije niti vozač vozila kojim je prouzročena šteta (ili njegov srodnik) niti vlasnik, suvlasnik odnosno zajednički vlasnik vozila kojim je prouzročena šteta; niti suputnik koji je dragovoljno ušao u vozilo kojim je uzrokovana šteta kojim je upravljao neovlašteni vozač; niti suputnik koji je dragovoljno ušao u neosigurano vozilo kojim je uzrokovana šteta niti oštećena osoba kojoj je šteta nastala zbog uporabe vozila na športskim priredbama koje se održavaju na cesti ili dijelu ceste zatvorenom za promet drugim vozačima odnosno na vježbama za te priredbe, zbog djelovanja nuklearne energije za vrijeme prijevoza radioaktivnog materijala ili zbog ratnih operacija, pobuna ili terorističkog čina. Isto tako treba reći da se prema odredbi članka 1069. stavak 4. ZOO trećom osobom smatra oštećenik koji nije ujedno vlasnik ni neovlašteni korisnik motornog vozila niti osoba zadužena u vezi s pogonom motornog vozila, te da i iz citirane odredbe ZOO također proizlazi da oštećenica B. Š. u ovom predmetu ima status treće osobe.
15.3. Činjenica da tuženik sa vlasnikom autobusa nije sklopio obvezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nesretnog slučaja nije odlučna, jer tuženik za štetu nastalu tužiteljici kao trećoj osobi odgovara kao osiguratelj koji je s vlasnikom autobusa sklopio ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti temeljem članka 22. stavka 1. i 2. ZOOP. Iz svih naprijed citiranih zakonskih odredbi također proizlazi da putnik u vozilu za koje je sklopljeno obvezno osiguranje putnika u javnom prometu i obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti ima pravo na naknadu u visini osigurane svote (za slučaj smrti ili trajni invaliditet) i na naknadu štete zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari (neimovinsku i imovinsku). Na navedeno nedvojbeno upućuje i sadržaj odredbe članka 20. stavka 2. ZOOP koja glasi: "Ako je za nastalu štetu odgovoran vlasnik prijevoznog sredstva koji je sklopio ugovor o osiguranju putnika u javnom prometu, u naknadu štete koja pripada oštećenoj osobi na temelju osiguranja od automobilske odgovornosti ne uračunava se iznos koji pripada oštećenoj osobi po osnovi obveznog osiguranja putnika u javnom prometu.". Stoga je, ocijenivši da je tuženik E. temeljem sklopljenog ugovora o osiguranja od automobilske odgovornosti obvezan naknaditi štetu nastalu prednici tužitelja, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.
15.4. Vezano za pozivanje tuženika E. na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1020/07 od 9. listopada 2008. valja navesti da je predmet postupka isplata naknade imovinske i neimovinske štete iz štetnog događaja koji je nastupio prije stupanja na snagu ZOOP te da je u tom postupku utvrđeno da je do ozljeđivanja tužiteljice kao putnice u autobusu došlo zbog njezinog postupanja, dok se u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-537/12-2 od 16 svibnja 2012. radi o naknadi štete zbog gubitka ili oštećenja prtljage predana prijevozniku od strane putnika. Točno je da je u presudi Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-1104/16-2 od 19. srpnja 2016. izraženo pravno shvaćanje koje je u protivnosti sa naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem ovog suda koji je već i ranije zauzeo takvo pravno shvaćanje pa tako npr. i u presudi posl.br. Gž-617/2020 od 23. lipnja 2020.
16. Ispitivanjem žalbi tužitelja i tuženika E. s aspekta pravilne primjene članka 1100. ZOO, utvrđeno je da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom te odredbe za utvrđenu povredu prava osobnosti dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 26.500,00 kn. Naime, po ocjeni ovog suda pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade prvostupanjski sud vodio je računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, a isto tako i po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske izmijenjene Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete. Okolnosti u kojima je došlo do ozljeđivanja i način liječenja oštećene B. Š. kao i činjenica da se zbog njezine smrti neimovinska šteta dosuđuje njezinom nasljedniku, nisu takve zbog kojih bi tužitelju trebalo dosuditi veći ili manji iznos pravične novčane naknade. Pri tome valja istaknuti da inzistiranje tužitelja na neimovinskog šteti po kriteriju naruženosti nema činjeničnu podlogu u provedenim dokazima, dapače, u protivnosti je s provedenim dokazom medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku iz čijeg nalaza proizlazi da zbog zadobivenih povreda kod prednice tužitelja nije zaostala nikakva naruženost.
16.1. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud nije imao nikakvu činjeničnu podlogu za usvojiti tužbeni zahtjev za naknadu troškova liječenja u iznosu od 1.000,00 kn jer tužitelj ni u tužbi, a niti tijekom postupka ne iznosi nikakve tvrdnje o nastanku tih troškova bilo u vidu troškova prijevoza, bilo u vidu plaćene participacije i visini istih zbog čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 1.000,00 kn. Imajući u vidu da je pok. oštećenici tuđa pomoć pružana u razdoblju od osam tjedana od dana ozljeđivanja 2. listopada 2015., dakle krajem 2015., ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 223. stavak 1. ZPP utvrdio visinu tuđe pomoći od 20,00 kn po satu, a to uvažavajući da joj je tuđa pomoć bila potrebna zbog prijeloma kvrge lijeve nadlaktične kosti i kroz vrijeme imobilizacije lijeve ruke (šest tjedana po tri sata dnevno), te nakon toga kod svakodnevnih poslova koji iziskuju opterećenje (dva tjedna tri puta tjedno po dva sata).
17. Osnovano međutim tuženik E. pobija odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužbenim zahtjevom iznesenim u tužbi sada pokojna tužiteljica B. Š. zahtijevala je isplatu štete u iznosu od 185.000,00 kn te je tužitelj nakon provedenog medicinskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 43.860,00 kn. Pravilno taj tuženik u žalbi ukazuje da je smanjenje tužbenog zahtjeva u procesnopravnom smislu djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP, pa kako je podneskom od 15. lipnja 2021. pristao na povlačenje tužbe i zatražio trošak postupka u odnosu na djelomično povučenu tužbu, to bi taj tuženik imao pravo na trošak do djelomičnog povlačenje tužbe primjenom članka 158. stavka 1. ZPP, odnosno takvo disponiranje tužbenim zahtjevom odlučno je za pravilnu primjenu članka 154. stavka 2. ZPP. Konkretno to znači da se uspjeh stranaka u postupku u kvalitativnom i kvantitativnom smislu do djelomičnog povlačenja tužbe procjenjuje prema vrijednosti predmeta spora od 185.000,00 kn, a nakon toga od 7. lipnja 2021. prema vrijednosti predmeta spora od 43. 860,00 kn.
17.1. Obzirom da su oba tuženika osporavala pravni osnov tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva, te da s osporavanjem pravnog osnova nisu uspjeli, dok su djelomično uspjeli s osporavanjem visine tužbenog zahtjeva, to je tužiteljev kvalitativni uspjeh 100%, a kvantitativni 15,82% ili prosječno 57,91%, a uspjeh tuženika 42,09% do djelomičnog povlačenja tužbe, dok, obzirom na kvantitativni uspjeh nakon toga uspjeh tužitelja je 83,34%, a uspjeh tuženika 16,66%. Stoga primjenom članka 158. stavka 1. i članka 154. stavka 2. ZPP, uz uvažavanje uspjeha tužitelja u prvoj fazi postupka od 9,82% (57,91 – 42,09%) od ukupnog troška zastupanja priznatog tužitelju po prvostupanjskom sudu pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) od 8.125,00 kn s PDV-om, tužitelju za prvu fazu postupka pripada trošak od 797,87 kn, s u drugoj fazi prema uspjehu tužitelja od 66,68% (83,34 – 16,66%) trošak od 2.192,84 kn (trošak zastupanja s PDV-om i pristojba od 788,60 kn = 3.288,60), a što sve treba uvećati za trošak vještačenja u iznosu od 1.600,00 kn zbog čega tužitelju pripada trošak postupka u iznosu od 4.590,71kn. Kako pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju pripada trošak u manjem iznosu od dosuđenog to je njegova žalba i u dijelu kojim pobija odluku o trošku neosnovana.
18. Imajući u vidu sve naprijed iznesene razloge valjalo je u cijelosti odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu u točki IV. i V. izreke, djelomično odbiti žalbu oba tuženika i potvrditi točku I. i II. izreke, sve primjenom članka 368. stavka 1. ZPP, te djelomično prihvatiti žalbu tuženika i primjenom članka 380. točka 3. u vezi članka 373. točka 3. ZPP rješenjem preinačiti odluku u troškovima na način da se tuženici obvezuju solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.590,72 kn sa zateznom kamatom od 29. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
19. Budući tužitelj nije uspio sa žalbom, a da se djelomični uspjeh tuženika u žalbenom postupku odnosi isključivo na sporedno potraživanje koje u smislu članka 35. ZPP ne čini vrijednost predmeta spora, to je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP valjalo odbiti zahtjeve tužitelja i tuženika E. za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Varaždinu 21. siječnja 2022.
Sutkinja
Tanja Novak-Premec v.r.
