Poslovni broj: 11 Us I-1147/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Glorije Fićor, u upravnom sporu tužiteljice G. G. T. iz R. I., P., V. B. 8, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva K., K. i p. d.o.o., odvjetnici u R., S. 6/III, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3, radi naknade za oduzetu imovinu, 20. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17- 01/181, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 4. svibnja 2021. i rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/12-01/06, URBROJ: 2170-04-02/9-17-27 od 10. travnja 2017.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17-01/181, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-21-02 od 4. svibnja 2021. odbijena je žalba ovdje tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/12-01/06, URBROJ: 2170- 04-02/9-17-27 od 10. travnja 2017. kojim je pod toč. 1. izreke odbijen zahtjev ovdje tužiteljice za utvrđivanje prava na naknadu/povrat u vlasništvo nekretnine označene kao k.č.br. … upisane u zk.ul. … k.o. K., te pod toč. 2. izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Prvostupanjsko tijelo i tuženik utemeljili su svoje odluke na utvrđenju da je prijašnja vlasnica, prednica tužiteljice, G. S. rođ. V. optirala za talijansko državljanstvo, a koja opcija je prihvaćena rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske broj: 3495-IV-1948 od 3. ožujka 1948., te da je prijenos njezine imovine u društveno vlasništvo izvršen temeljem zahtjeva Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu broj: 3488/7827 od 20. studenoga 1955., slijedom čega tužiteljici na temelju čl. 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) ne pripada pravo na naknadu, budući je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

3. Tužiteljica u pravodobno podnesenoj tužbi osporava zakonitost pobijanog rješenja tuženika zbog povrede pravila postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Nastavno ističe kako niti tijekom postupka, a niti u pobijanim rješenjima nije utvrđeno da je bilo prijašnjem vlasniku bilo podnositeljima zahtjeva isplaćena ikakva naknada za oduzetu imovinu, kao niti da bi prijašnji vlasnik imao status optanta sukladno odredbama međunarodnih ugovora sklopljenih između Jugoslavije (kao prednice Republike Hrvatske) i Republike Italije. Nadalje, pogrešno se poziva tuženik i na odredbu čl. 10. Zakona o naknadi, a kojim je propisano da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima. Naime, navedena se odredba ne primjenjuje niti se može primjenjivati na sve talijanske državljane bez obzira na njihov status. Naime, sukladno međunarodnim ugovorima na koje se tuženik poziva u obrazloženju pobijanog rješenja isti se odnose na točno određene osobe (osobe koje su optirale za talijansko državljanstvo) dok se isti ne primjenjuju na ostale talijanske državljane. Slijedom navedenog, na ostale talijanske državljane ne primjenjuje se niti čl. 10. Zakona o naknadi. U svim postupcima u kojima se utvrđuje pravo koje ovisi o utvrđenju da li se radi o optantskoj imovini, ponajprije je potrebno nesporno utvrditi upravo tu činjenicu, da se dakle radi o imovini koja je oduzeta osobi koja je dala opcionu izjavu, odnosno da se radi o imovini koja je bila u vlasništvu optanta na dan 15. rujna 1945. Nažalost, niti prvostupanjsko, a niti drugostupanjsko tijelo nisu nesporno utvrdili činjenicu radi li se u konkretnom slučaju o optantskoj imovini, a niti iz jednog dokumenta priležećeg spisu ne proizlazi da bi pravni prednik podnositeljice zahtjeva ikada optirao za talijansko državljanstvo. Jedina isprava iz koje prvostupanjsko tijelo i tuženik izvode zaključak da podnositeljici zahtjeva ne pripada pravo na naknadu je dopis Ministarstva unutarnjih poslova od 9. veljače 2017. broj: 511-09-19/4-192-4/1, a iz kojeg bi proizlazilo da bi osoba imena G. S. rođena V. optirala za talijansko državljanstvo rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske broj: 3495-IV-1948 od 3. ožujka 1948. Podnositeljica zahtjeva već je tijekom postupka u cijelosti osporila sadržaj navedene isprave te smatra kako ista ne može predstavljati dokaz da je njezina prednica uistinu i optirala za talijansko državljanstvo. Naime, kako i iz same isprave proizlazi, u konkretnom slučaju ne postoji nikakva izjava o opciji, već je Ministarstvo unutarnjih poslova jednostranim aktom (dakle bez ikakvog očitovanja volje osobe na koju se konkretni predmet odnosio) odredio da je ista optirala. Naime, izjavu o optiranju trebala je dati sama osoba na koju se takva izjava odnosila, a istu nikako nije mogao dati netko drugi (a pogotovo ne Ministarstvo unutarnjih poslova). Dakle, jedno ministarstvo je jednostrano odredilo da je pravni prednik tužiteljice optirao za talijansko državljanstvo (bez ikakvog dokaza da je navedena osoba ikada i dala izjavu o opciji), a drugo ministarstvo takvu ispravu potpuno nekritički prihvaća, unatoč općepoznatim okolnostima u kojima je nakon kraja II. Svjetskog rata takva imovina "prenošena" u društveno vlasništvo. Slijedom navedenog, tuženik je pogrešno tumačeći relevantne pravne propise i priloženu dokumentaciju u pobijanom rješenju izveo krivi zaključak kako je u ovom predmetu potrebno primijeniti čl. 10. Zakona o naknadi te je stoga navedena odluka u cijelosti neutemeljena. Tužiteljica nadalje ističe kako niti tijekom postupka, a niti u pobijanom rješenju nije utvrđeno da je bilo prijašnjim vlasnicima bilo podnositeljici zahtjeva kao zakonskoj nasljednici isplaćena ikakva naknada za oduzetu imovinu. Naime, prilikom utvrđivanja prava na naknadu stranim državljanima potrebno je ponajprije utvrditi je li pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom, ali ne na način na koji to čini tuženik u pobijanom rješenju – paušalno navodeći kako prijašnji vlasnici nemaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

4. Tužbenim zahtjevom stoga predlaže poništavanje rješenja tuženika i prvostupanjskog upravnog tijela te vraćanje predmeta prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak, podredno poništavanje rješenja tuženika te vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak.

5. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na navode obrazloženja pobijanog rješenja te predložio odbijanje tužbenog zahtjeva.

6. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu pozvala se u bitnom na navode iz obrazloženja pobijanog rješenja tuženika te predložila odbiti tužbeni zahtjev.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 12. siječnja 2022. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i zainteresirane osobe, a na temelju čl. 39. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji svoj izostanak nije opravdao.

8. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka kao i spisu predmetnog upravnog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

10. Iz podataka spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je prednica tužiteljice G. S. rođena V. rođ. 7. veljače 1885. na Krku (Veglia) bila optant po opciji uvaženoj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Narodne Republike Hrvatske broj: 3495-IV-1948 od 3. ožujka 1948.

11. Nadalje, iz spisu priloženog dopisa Državnog sekretarijata za poslove opšte uprave i budžet, Ureda za zaštitu jugoslavenske imovine u inostranstvu broj: 3488/7827 od 20. studenog 1955. proizlazi da je po predmetu prijenosa slobodne nepokretne italijanske imovine u vlasništvu FNRJ, a na osnovu paragrafa 2. čl. 2. Sporazuma između FNRJ i Italije o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza i ekonomskog i financijskog karaktera, koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma, potpisanog u Beogradu 18. prosinca 1954., nepokretna imovina italijanskog optanta prešla u vlasništvo tadašnje države kao općenarodna imovina po zahtjevu broj: 7827/S-2678 V. G. pok. G. udata S., a koji se odnosi na imovinu upisanu u zk.ul. ..-čest-..-u prizemlju jedno potstubište, I. kat s terasom i 9/80 zajedničkih dijelova zgrade u k.o. K.. te da se prema gornjem Sporazumu dosadašnji nosioci prava smatraju potpuno isplaćeni od strane FNRJ i to za punu vrijednost dobara, s tima da će naknadu isplatiti Republika Italija. Nastavno, iz spisu priloženog rješenja Narodnog odbora kotara Rijeka, Odjela za opće poslove i budžet broj: 12244-II/3-1955 od 20. kolovoza 1956. koje je doneseno temeljem paragrafa 2. čl. 2. Sporazuma između FNRJ i Italije o definitivnom reguliranju uzajamnih obveza i ekonomskog i financijskog karaktera, koje proistječu iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma, potpisanog u Beogradu 18. prosinca 1954. i čl. 7. Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini proizlazi da je isto doneseno temeljem odštetnog zahtjeva V. G. pok. G. udata S. broj: 7327/S-2678 i utvrđeno da se nekretnine upisane na njeno ime u zk.ul. … k.o. K. u cjelini, čestica ..-dio kuće broj 24 u ulici B. – prije B. broj 24- i to u prizemlju prostor pod stubom i cijeli I. kat s pripadnostima, te da prelaze u vlasništvo FNRJ te se imaju brisati s imena dosadašnjeg vlasnika i upisati na ime i vlasništvo općenarodne imovine s organom upravljanja NOO općine Stari Grad.

12. Slijedom navedenih utvrđenja, nekretnine oduzete prednici tužiteljice nedvojbeno predstavljaju optantsku imovinu.

13. Naime, optantska imovina je ona imovina koja je na dan 15. rujna 1947., kada je stupio na snagu Ugovor o miru s Italijom, bila u vlasništvu optanata. Predmetnim ugovorom zaključeno je da imovina talijanskih državljana koja se nalazi na pripojenom području osobe koja je optirala za talijansko državljanstvo i preselila u Italiju, ostaje u njezinom vlasništvu, s time da je može prodati pod istim uvjetima kao i državljani države slijednice. Oni su time s nekretninama mogli neograničeno raspolagati sve do 23. prosinca 1950., odnosno do Jugoslavensko-talijanskog sporazuma u Rimu, kada je dogovoreno da se Jugoslavenska vlada obvezuje otkupiti svu optantsku imovinu koju njezini vlasnici, sada državljani Republike Italije žele prodati. Svi optanti koji su dali izjavu da svoju imovinu žele prodati, nisu više nakon toga mogli mijenjati pravni status te imovine.

14. Nakon toga, po Sporazumu između FNRJ i R. Italije od 18. prosinca 1954. u društveno vlasništvo prešle su sve nekretnine optanata koji su ih željeli prodati, dok je istovremeno imovina osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo, ali svoju imovinu nisu željeli prodati, obuhvaćena privremenom mjerom zabrane raspolaganja. Status slobodne optantske imovine imao se riješiti kasnijim sporazumom dviju vlada što se i učinilo zaključenim Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. godine ("Službeni list SFRJ" broj 8/65) zaključenog 3. srpnja 1965., kada je optantska imovina, izuzevši nekretnine navedene u prilogu "A“ sporazuma koje su ostale u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla u društveno vlasništvo danom zaključenja Sporazuma od 1954. godine.

15. Protokolom između SFRJ i Republike Italije od 18. veljače 1983., o definiranju liste "A“ kao aneksa Sporazuma između Jugoslavije i Italije o reguliranju neriješenih slučajeva opcije za talijansko državljanstvo, utvrđena je i zaključena lista od 500 optantskih dobara koja su ostavljena u vlasništvo optanata.

16. U pogledu potonjeg, u upravnom postupku utvrđeno je da se nekretnine koje su predmetom zahtjeva za povrat ili naknadu ne nalaze na tzv. listi „A“ dobara koja je ostavljena u vlasništvo talijanskih državljana, odnosno nisu ostavljene u slobodno vlasništvo optanata.

17. Slijedom navedenog, proizlazi da je pitanje naknade za imovinu oduzetu prednici tužiteljice riješeno međudržavnim sporazumima te stoga tužiteljici na temelju čl. 10. Zakona o naknadi ne pripada pravo na naknadu za tu imovinu.

18. Zaključno, u odnosu na prigovor tužiteljice da njezina prednica nije nikada obeštećena za oduzetu imovinu ističe se da, prema pravnom shvaćanju ustaljenom u upravnosudskoj praksi, pravo na naknadu prijašnji vlasnik neće imati ako je propustio ostvariti to pravo po međudržavnom sporazumu ili na drugi način. Naime, pitanje naknade za oduzetu imovinu regulirano je Ugovorom o miru s Italijom i kasnije sklopljenim sporazumima između Republike Italije i bivše SFRJ, prema kojima je prijašnji vlasnik imao pravo potraživati naknadu od talijanskih vlasti pa, ukoliko je to propustio učiniti, isto nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari. Takvo stajalište izraženo je između ostalog u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2671/16-2 od 1. prosinca 2016.

19. Stoga je, na temelju utvrđenja da u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu nisu povrijeđene odredbe općeg upravnog postupka, da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdili odlučne činjenice i na iste pravilno primijenili materijalno pravo, valjalo na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

20. Odluka suda o troškovima spora temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tužiteljica nije uspjela u ovom sporu, to je dužna snositi svoje troškove. Stoga je o trošku tužiteljice odlučeno kao pod toč. II. izreke.

U Rijeci 20. siječnja 2022.

Sutkinja

Dubravka Zec v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- OD K., K. i p. d.o.o., R., S. 6/III

- Ministarstvu pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka, Frana Kurelca 3