Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-230/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Snježane Hrupek- Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj K-14/2020. od 9. lipnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2022. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. S. i braniteljice optuženika K. Ć., odvjetnice u Z.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba držanog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi M. S. za kazneno djelo iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., za koje je proglašen krivim po prvostupanjskom sudu, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude, na temelju članka 153. stavak 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme lišenja slobode od 31. srpnja 2020. pa nadalje.

II Odbija se žalba optuženog M. S. kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj K-14/2020. od 9. lipnja 2021. optuženi M. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanjem iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u prvostupanjskoj presudi te je na temelju članka 153. stavak 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine u koju mu je temeljem članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 31. srpnja 2020. pa nadalje.

1.1 Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi M. S. je oslobođen obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08.

2. Protiv te presude žalbe su pravovremeno podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. S. po braniteljima, D. B., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. B., Ž. K. i J. T. u Z. i braniteljici K. Ć., odvjetnici u Z..

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom M. S. za kazneno djelo izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženi M. S. žali se po branitelju D. B., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se ukine pobijana presuda te predmet uputi na ponovno suđenje. U žalbi podnesenoj po odvjetnici K. Ć., optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povrede kaznenog zakona i smatra da "mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda" s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a istražni zatvor ukine. Zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.3. S obzirom da se radi o nadopuni prve žalbe optuženika, obje žalbe će se razmatrati kao jedna.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. S. po braniteljici K. Ć., odvjetnici u Z., s prijedlogom da se odbije žalba državnog odvjetnika.

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Javna sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog M. S. putem video-linka i njegove braniteljice K. Ć., odvjetnice u Z. uz sudskog tumača T. Z., a u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika, sukladno odredbi članka 475. stavak 4. ZKP/08.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog M. S. nije osnovana.

7. U žalbi optuženik navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. pa se "presuda radi toga ne može ispitati, jer ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama koji su izneseni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni dokumentaciji u spisu te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju dokumentacije u postupku te same dokumentacije". Ujedno se žalbom navodi da je odbijanje prijedloga da se žrtva- oštećenica ponovno ispita na raspravi, povreda konfrontacijskog prava sadržanog u članku 29. stavak 1. i 2. alineja 6. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine"

56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/010., 85/10. i 5/14., dalje: Ustav) te članka 298. ZKP/08. te da je time teško povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., 13/17., dalje: Konvencija). Žalitelj optuženik smatra da je državni odvjetnik uz pomoć policije propustio provesti izvide na način da se utvrde sve relevantne okolnosti spornog čina te nije prikupio dokaze o tome što se dogodilo te noći, jer nije izvršeno poligrafsko testiranje žrtve i osumnjičenika, snimke nadzornih kamera nisu zatražene u roku od kada je podnesena prijava te nije proveden ginekološki pregled odmah po događaju.

7.1. Žalbom istaknuti prigovori da prvostupanjski sud nije prihvatio dokazne prijedloge obrane kao i da u vrijeme istrage nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi te da je time povrijeđeno pravo obrane optuženika je ustvari prigovor u vezi s povredom prava na obranu iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.

7.2. Prije svega, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na raspravi prihvatio prijedlog branitelja da se od Prihvatilišta za tražitelje azila pribavi medicinska dokumentacija na ime oštećenice te je medicinska dokumentacija priklopljena spisu, u koju dokumentaciju je i prvostupanjski sud izvršio uvid. Time pak što je raspravni sud odbio dokazne prijedloge za provođenje telekomunikacijskog vještačenja kao i ponovno ispitivanje oštećenice neposredno na raspravi te svjedoka, osobe koju oštećenica spominje u svom iskazu (kada je tu osobu, koja je navodno bila zajedno s optuženikom, pitala što bi bilo da je ona njegova sestra), nije povrijeđeno pravo na obranu.

8. Prvostupanjski sud je obrazložio zbog čega je odbio dokazne prijedloge, a posebno da se neposredno ispita oštećenica i to po prijedlogu obrane koji je stavljen zato što obrana smatra da iskaz oštećenice nije precizan te da postoje neke druge okolnosti na koje ju treba ispitati. Međutim optuženik i branitelj bili su nazočni ispitivanju oštećenice u istrazi, na dokaznom ročištu te je to ispitivanje snimljeno, a potom i reproducirano na raspravi. Stoga obrana nije u pravu kada navodi da nisu imali mogućnost ispitati svjedoka optužbe niti se radi o nepoštenom suđenju kada je sud odlučio da se neće ponovno ispitivati oštećenica žrtva kaznenog djela. Naime, svako ponovno saslušanje žrtve temeljem članka 43. stavak 1. točka 5. ZKP/08. je dopušteno samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka.

8.1. Dakle, ne radi se o odbijanju svih tih dokaznih prijedloga obrane čime bi eventualno bilo povrijeđeno pravo obrane, jer prvostupanjski sud nije prihvatio dio dokaznih prijedloga obrane, a isto je smisleno obrazloženo po prvostupanjskom sudu, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pozivanje optuženika na dokazne prijedloge koje je sudac istrage odbio, a koji su se odnosili na provođenje rekonstrukcije, irelevantno je za opstojnost bitne postupovne povrede, jer se o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. može raditi samo ako je počinjeno pri pripremanju rasprave, u tijeku rasprave ili pri donošenju presude. Naime, opet treba naglasiti da pravo na predlaganje dokaza ne podrazumijeva dužnost suda da takve dokaze i provede ukoliko valjano obrazloži razloge za njihovo odbijanje. Također, ne radi se o povredi konfrontacijskog prava iz članka 29. stavak 1. i 2. alineja 6. Ustava u kojem se navodi da svaka osoba ima pravo, ako je osumnjičena ili optužena za kazneno djelo, da ispita i dade ispitati svjedoka optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost ispitivanju svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. U ovom kaznenom predmetu oštećenica-žrtva kaznenog djela ispitana je po sucu istrage na dokaznom ročištu uz nazočnost optuženika i njegovog branitelja te su mogli postavljati pitanja. Taj snimljeni iskaz je reproduciran na raspravi.

8.2. Ujedno, nije u pravu žalitelj kada navodi da je postupljeno protivno odredbi članka 298. ZKP/08. te da se na iskazu "ugroženog svjedoka" ne može temeljiti presuda. Ne radi se o ugroženom svjedoku, budući da, nisu ostvarene pretpostavke iz članka 294. stavak 1. i 2. ZKP/08 kojima se taj status određuje, a ovdje ni žrtva nije ispitana prema odredbama članka 295.-297. ZKP/08. U ovom kaznenom postupku radi se o svjedokinji, žrtvi spolnog kaznenog djela, koja nije imala poseban status, drugačiji od uobičajenih svjedoka, a ispitana je na dokaznom ročištu, kako je to već naglašeno.

9. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te pri tome nije utvrđeno da bi bila počinjena koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. U pogledu brojnih prigovora žalitelja koji je nezadovoljan odlukom prvostupanjskog suda koji je odbio dokazne prijedloge, a čime žalitelj u suštini argumentira žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja za naglasiti je osnovano odbijeno provođenje sudsko-medicinskog vještačenja po vještaku ginekologije i opstetricije, jer je žrtva-oštećenica pregledana u Klinici za ženske bolesti i porode te je utvrđeno kakvo je bilo stanje. Ispravno je odbijeno sudsko-medicinsko vještačenje žrtve na okolnosti utvrđivanja ozljeda po tijelu, jer po proteku od tri mjeseca od navodnog počinjenja kaznenog djela su eventualno nanesene ozljede zacijelile, što je notorno. Također je ispravno obrazloženo odbijanje dokaznog prijedloga da se provede psihijatrijsko vještačenja žrtve- oštećenice na okolnosti pretrpljenog straha, jer njeno psihičko stanje proizlazi iz medicinske dokumentacije Psihijatrijske bolnice …, kao i prema iskazu psihologice iz Prihvatilišta za međunarodne tražitelje zaštite u Z., S. L.. Ujedno nije bilo potrebno pribaviti podatke u evidenciji ulaska i izlaska optuženika iz prihvatilišta te svih zaštitara i policajaca koji su bili u to vrijeme na poslu te nije bilo potrebno utvrditi osobu po imenu H. kojem se žrtva žalila. Također je ispravno odlučeno da nije potrebno uzimati uzorak DNK optuženika i usporediti ga sa tragovima pronađenim na mjestu silovanja, jer nisu na mjestu događaja izuzeti tragovi, jer je prijava za ovo kazneno djelo uslijedila po proteku više dana od počinjenja. Nadalje, nije bilo potrebno utvrditi identitet osobe po imenu S. koji je bio prevoditelj u prihvatilištu s obzirom da su prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela počinitelj i žrtva bili sami pa se ispitivanjem ovog svjedoka ne bi utvrdile nove i bitne činjenice. Optuženik također pobija presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kada navodi da je sud neopravdano odbio prijedlog da se ponovno ispita žrtva kaznenog djela silovanja, jer njenim ponovnim ispitivanjem se ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje, a što je ispravno obrazloženo u prvostupanjskoj presudi pod točkom 4. na što se ukazuje žalitelju, kako ne bi ponavljali osnovane razloge. Žalitelj optuženik navodi da je "trebalo provesti poligrafsko testiranje optuženika i žrtve" iako se gubi iz vida da se radi o radnji koja nema i ne može imati karakter dokaza.

10.1. Optuženik u žalbi, osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, također osporava vjerodostojnost iskaza oštećenice-žrtve na način da dovodi u vezu žrtvino isticanje homoseksualne orijentacije, sugerirajući da to žrtvi omogućuje bolju poziciju u ishođenju međunarodne pravne zaštite te da je motiv oštećenice da lažno optuži optuženika iz razloga što joj nije organizirao prijevoz preko granice, kako je ona očekivala. Ujedno, optuženik osporava vjerodostojnost oštećenice jer je sama navela da je obrazovana osoba, a glavni materijalni dokaz, kao što je kondom, je bacila i nije odmah prijavila kazneno djelo.

10.2. Prvostupanjski sud je utvrđivao je li optuženik u inkriminirano vrijeme došao u sobu oštećenice u P. i, uporabom fizičke sile i prijetnje nožem, ostvario spolni odnos s oštećenicom, jer optuženik osporava bilo kakav kontakt. U tom pogledu je prvostupanjski sud ispravno ocijenio uvjerljivost i logičnost iskaza oštećenice-žrtve, koja je navela da je uzela kondom, da ga je neko vrijeme držala u sobi, razmišljajući hoće li prijaviti optuženika, ali ga se bojala pa zbog straha i srama nije ništa poduzimala pa je kondom na koncu i bacila, a u to vrijeme je bila smještena u prihvatilištu, bila je sama u Republici Hrvatskoj i nije imala zaštitu. Naime, sama prijava je uslijedila nakon što je oštećenica razgovarala sa psihologinjom iz prihvatilišta S. L. pa stoga ispravno sud zaključuje da oštećenica nema interesa neistinito svjedočiti. Ujedno, psihologinja S. L. obavlja svoj dio posla u prihvatilištu pa nema razloga govoriti neistinito o onome što je čula od oštećenice-žrtve. Prvostupanjski sud je ispravno i ocijenio i to što je prilikom davanja svog iskaza oštećenica bila potresena, teško je govorila o događaju, povremeno je plakala, pa nema razloga da se taj iskaz ne uzme kao uvjerljiv i istinit. Naime, i svjedokinja S. L. kao psiholog prihvatilišta je sa stručnog stanovišta zaključila da je upravo nakon povjeravanja o ovom događaju oštećenica-žrtva bila još sniženijeg raspoloženja, da je govorila da ju je strah hodati po hodnicima, osobito ju je strah bilo prijatelja optuženika. Takvi simptomi odgovarali su traumatskom iskustvu žrtve seksualnog nasilja, a to su problemi sa spavanjem, noćne more, problemi s uspostavom povjerenja, povlačenje, osamljivanje, napadi anksioznosti i straha. Time je ispravno prvostupanjski sud zaključio da obrana nije dovela u sumnju iskaz oštećenice i da bi razlog za prijavu bila osveta oštećenice, jer joj nije mogao pomoći da ilegalno pređe državnu granicu.

10.3. Iskaz oštećenice se osnovano u prvostupanjskoj presudi povezuje s medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da je žrtva u vrijeme kada je počinjeno ovo kazneno djelo imala slomljeno rame i nadlakticu pa se nije mogla oduprijeti fizički nadmoćnijem i jačem napadaču, optuženiku, koji joj je uz to prijetio nožem. Provedenim psihijatrijskim vještačenjem po Zavodu za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju … proizlazi da je kod žrtve došlo do promjene psihičkog zdravlja u smislu intenziviranja psihičkih tegoba s dijagnosticiranim anksiozno-depresivnim smetnjama. Zaključak je psihologijske obrade da je dominantan mehanizam obrane oštećenice-žrtve potiskivanje, a rezultati psihijatrijskog intervjua i psihologijske obrade ne ukazuju na smetnje koje bi dovodile u pitanje sposobnost žrtve oštećenice za davanje vjerodostojnog iskaza. Također, osporavanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice, po obrani, iz razloga što iz ginekološke dokumentacije proizlazi da je oštećenica pri ginekološkom pregledu nesuradljiva, da je ulazak instrumentima bolan te da ima cističnu promjenu, ne dovode u pitanje ispravan zaključak suda o počinjenju kaznenog djela, odnosno mogućnosti počinjenja kaznenog djela kako ih oštećenica opisuje. Ujedno su neosnovani navodi u žalbi optuženika da je iskaz oštećenice nevjerodostojan iz razloga što je oštećenica pokazivala emocionalnu patnju pri iskazivanju o događaju, naime, vrlo teško je govorila o samom počinjenju kaznenog djela, a iskaz je isprekidan plačem. Objašnjenje oštećenice, koja govori o detaljima i to da ju je za vrijeme počinjenja kaznenog djela optuženi ozlijedio do te mjere da joj je krvarila ruka, koja je bila operirana, također ne dovodi u pitanje je li kazneno djelo počinjeno, a kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, već ukazuje na vrlo uvjerljivo iskazivanje oštećenice o proživljenom.

10.4. Navod žalbe da je problematično što je oštećenica žrtva navela da nije znala da će psihologinja S. L. prijaviti kazneno djelo, jer joj je to psihologinja i priopćila nakon što ga je prijavila, nema takvu važnost koja dovodi u sumnju istinitost iskaza oštećenice. Iznošenje u žalbi osobnih i intimnih podataka žrtve koja je pobjegla iz svoje zemlje te o njenoj trudnoći, silovanju na putu, je neprihvatljivo iznošenje podataka o žrtvi, kojima se želi obezvrijediti žrtva i prikazati ju kao osobu, koja je lošeg ponašanja, što je netočno i nije u vezi s izvršenjem ovog kaznenog djela, konkretnog slučaja, kada se žrtva nalazi u prihvatilištu P., gdje joj je bilo ozlijeđeno rame i nadlaktica pa ju je optuženik iskoristio na način da joj je prijetio nožem, ali i uporabom svoje fizičke snage i slomio otpor i obavio s njom spolni snošaj.

10.5. Također, neosnovano je navođenje da je žrtva ispoljavala psihičke probleme, dakle, "imala određenu simptomatologiju jer nelogičan je i neživotan stav da je takva simptomatologija ispoljena zbog spornog događaja", a što je suprotno jasnom i logičnom zaključku prvostupanjskog suda koji se temelji na nalazu i mišljenju psihijatra i psihologa Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju … iz kojeg mišljenja i nalaza proizlazi promjena psihičkog zdravlja oštećenice kao i iz mišljenja svjedokinje psihologinje, koja je razgovarala s oštećenicom-žrtvom.

11. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je ispravno analizirao obranu optuženika i otklonio ju opravdano ju ocjenjujući neistinitom, jer je uvjerljiv iskaz oštećenice kao i iskaz svjedokinje psihologinje o realnom prikazivanju događaja kritične noći te da se prijašnja iskustva oštećenice pa i eventualno moguće silovanje u nekoj drugoj zemlji se može dovesti i vezu s ovim kaznenim djelom.

12. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti zbog povrede kaznenog zakona, koja se kasnije ne konkretizira niti obrazlaže. Na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti te je utvrdio da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

13. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni jer da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra i način počinjenja kaznenog djela i to da su žrtva i optuženik bili u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite P. u Z.. Nadalje, osim što je žrtva bila ozlijeđena, govorila je optuženiku da je lezbijka, a on joj je pokazao nož, bacio ju na krevet te takvim načinom postupanja pokazao izostanak empatije prema žrtvi, koja je ranije ozlijeđena i koja je drugačije seksualne orijentacije. Ujedno, sljedećeg dana nakon počinjenja ovog kaznenog djela, slao joj je poruke, došao do vrata njezine sobe, lupao po vratima i prijetio joj te joj govorio da će ju ubiti ako ikome kaže, pa stoga državni odvjetnik smatra da je kazna od 3 godine zatvora preblaga.

14. Optuženik je u okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni naveo da je kazna prestroga i da su precijenjene otegotne okolnosti, jer je sud trebao više cijeniti olakotne okolnosti poput prijašnje neosuđivanosti te životne situacije u kojoj se optuženik nalazio kao tražitelj azila.

15. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nalazi da je ispravno prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno cijenio da on, prema podacima iz Republike Hrvatske, nije dolazio u sukob sa zakonom te da je i sam tražitelj međunarodne zaštite kao i oštećenica. Istodobno je ispravno otegotnim kvalificirao to što je oštećenica bila hendikepirana zbog ozljede ramena i nadlaktice te što mu je ukazivala da je i drugačije spolne orijentacije te da je posljedica počinjenja kaznenog djela bilo pogoršanje već ionako lošeg psihičkog zdravlja oštećenice. Imajući na umu da je za kazneno djelo iz članka 153. stavak 2. KZ/11. zapriječena kazna zatvora u trajanju od 3 godine i do 10 godina, ovaj drugostupanjski sud je zaključio da po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine ne odgovara navedenim otegotnim okolnostima. Iako je, u žalbi i odgovoru na žalbu optuženik ispravno naveo da se kao otegotna okolnost ne može cijeniti iznošenje obrane, jer optuženik ima pravo braniti se na način koji odabere pa se njegova obrana u ovom predmetu zato što nije pokazao žaljenje ne može smatrati otegotnom okolnošću, navedene pobrojene otegotne okolnosti odmjeravanje kazne zatvora u duljem trajanju pa je za ovo kazneno djelo po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna kazna zatvora u trajanju od 4 godine, a ne kazna koja odgovara minimumu kazne zatvora predviđene za ovo kazneno djelo. Takvom kaznom postići će se svrha kažnjavanja, ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, utjecati na optuženika da poštuje pravni poredak i ubuduće ne čini kaznena djela, a drugima biti adekvatno upozorenje da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

16. Sve su to razlozi zbog kojih nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, već je prihvaćena žalba državnog odvjetnika.

17. Obzirom na sve naprijed navedeno, presuđeno je na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08. kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 20. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

mr.sc. Ljiljana Stipišić, v.r.