REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-1216/2020-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. J., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku S. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: …, zastupan po odvjetnici M. V. L., iz O. d. L. i P., iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 06. prosinca 2021. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 20. siječnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. … koji su tužitelj V. J., Z., kao korisnik kredita i tuženik P. b. Z. d.d., Z., zaključili dana 19.4.2007.godine u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., isplatiti tužitelju V. J., Zagreb, iznos u visini od 27.830,85 kn sa zateznom kamatom tekućom do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza. 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 18,87 kn tekuće od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,54 kn tekuće od 26. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,65 kn tekuće od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,28 kn tekuće od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 136,58 kn tekuće od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 22,41 kn tekuće od 18. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 157,66 kn tekuće od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 158,39 kn tekuće od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 165,16 kn tekuće od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 128,37 kn tekuće od 18. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 131,48 kn tekuće od 20. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 107,60 kn tekućom od 18. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 95,89 kn tekuće od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 113,39 kn tekuće od 22. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 102,75 kn tekuće od 24. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 113,29 kn tekuće od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 100,28 kn tekuće od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 124,62 kn tekuće od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 142,37 kn tekuće od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 161,66 kn tekuće od 18. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 188,96 kn tekuće od 24. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 192,90 kn tekuće od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 230,44 kn tekuće od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 234,53 kn tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 294,68 kn tekuće od 27. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 346,77 kn tekuće od 26. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 357,89 kn tekuće od 18. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 310,38 kn tekuće od 28. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 296,73 kn tekuće od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 381,44 kn tekuće od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 486,92 kn tekuće od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 414,21 kn tekuće od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 440,60 kn tekuće od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 405,15 kn tekuće od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 410,48 kn tekuće od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 551,44 kn tekuće od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 560,92 kn tekuće od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 682,57 kn tekuće od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 623,59 kn tekuće od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 558,57 kn tekuće od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 550,46 kn tekuće od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 544,67 kn tekuće od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 573,25 kn tekuće od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 603,31 kn tekuće od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 605,57 kn tekuće od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 585,42 kn tekuće od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 595,40 kn tekuće od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 604,82 kn tekuće od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 586,85 kn tekuće od 18. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 594,89 kn tekuće od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 586,47 kn tekuće od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 565,06 kn tekuće od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 587,67 kn tekuće od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 600,14 kn tekuće od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 595,79 kn tekuće od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 547,38 kn tekuće od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 588,61 kn tekuće od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 590,61 kn tekuće od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 527,10 kn tekuće od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 527,10 kn tekuće od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 525,87 kn tekuće od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 535,83 kn tekuće od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 554,49 kn tekuće od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 574,54 kn tekuće od 26. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 575,86 kn tekuće od 30. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 586,44 kn tekuće od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 564,88 kn tekuće od 17. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 595,55 kn tekuće od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 608,38 kn tekuće od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 596,90 kn tekuće od 05. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 593,13 kn tekuće od 05. travnja 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., naknaditi tužitelju Vedranu Jukiću, iz Z., parnični trošak u iznosu od 12.132,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. siječnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje kojeprethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 19. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu br. … (dalje: Ugovor o kreditu) radi kupnje novog vozila,

iznos kredita od 22.189,22 CHF. Nadalje navodi kako su ugovorne strane ugovorile sukladno članku 6 st.2 Ugovora o kreditu da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je mjesečni anuitet od početka ugovorne obveze do 31. srpnja 2007. godine iznosio 314,66 CHF, od 31. kolovoza 2007. godine do 31. siječnja 2008. godine 324,86 CHF, od 29. veljače 2008. godine do 31. ožujka 2014. godine 337,98 CHF, a anuitet plaćen 4. travnja 2014. godine iznosio je 335,84 CHF. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj ističe kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Navodi kako je tijekom otplatnog vremenskog razdoblja spornog ugovora došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na valutu EUR što se odrazilo na tečaj kune u odnosu na valutu CHF iako je kuna u odnosu na valutu EUR stabilna. Navodi da banka kao trgovac raspolaže u konkretnom pravnom odnosu informacijama o mogućem riziku vezanja obveza za tečaj CHF, ali da tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi mogle proizaći iz takvog ugovornog odnosa i da tužitelj nije imao sve informacije kako bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit povoljniji te je na taj način pristao na valutnu klauzulu u CHF. Tuženik je bio u obvezi kako to proizlazi iz odredbe o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku, time da tuženik nije tužitelju pojasnio bitne značajke predloženog proizvoda (ugovora u kreditu u valuti CHF) i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi kako je tužitelj koncipirao tužbu na način da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 naloženo tuženiku da prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s njegovom jednostranom odlukom, a kako povrede u trenutku podnošenja tužbe nema to u ovoj pravnoj stvari odluka suda ne može biti usmjerena na utvrđenje i otklanjanje povrede koje više nema jer je ugovorni odnos prestao. Tuženik ističe kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove pa je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude poslovni broj Pž- 7129/13 time da ugovorne odredbe koje se predmet ovog spora nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima i radi se o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša time da je 80% svih depozita (štednje) u valuti, pa tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Ističe da iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora u članku 7. ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dakle kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne sadržava iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Navodi kako je prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima poduzetniku kao vjerovniku dopušteno ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, pa je pogotovo interes banke da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu napose kod dugoročnih kredita, pa nema uporišta da se valutna klauzula ne bi mogla ugovorati za kredite u CHF niti takvo ugovaranje valutne klauzule za ugovore u švicarskom franku ukazuje na nejednaki položaj ugovornih strana, a na takvo stajalište ukazuje i odluka Vrhovnog suda poslovni broj Vs-Rev 1990/91 i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1746/2006 od 17.06.2009. godine. Tuženik ističe kako se primjenjivala valutna klauzula za koju postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik u odnosu na ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa navodi da izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa sukladno odredbi čl. 296.st.3. Zakona o obveznim odnosima tj. čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije podvrgnuta sudskoj kontroli, a ugovorne strane su na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Navodi kako tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine kao da je među strankama za vrijeme ugovornog odnosa ugovorena fiksna kamatna stopa. Navodi kako je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran pa isti ima snagu javnobilježničkog akta i odraz je stvarne volje ugovornih strana, a tuženik je ponudio tužitelju uslugu za koju je on sam kao potrošač trebao procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik navodi kako je visinu kamatne stope u tijeku ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao zbog promjene tržišnih uvjeta. Ističe kako je volja ugovornih strana, tužitelja i tuženika u ovom sporu, bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a kako visina kamatne stope nije prelazila visinu stope propisane zakonom ista se ne može smatrati nezakonitom, a tuženik je i objavio na internetskim stanicama Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi za vrijeme ugovornog odnosa od 01. studenog 2004. godine pa do 14. srpnja 2007. godine, dakle i za vrijeme utuženog vremenskog razdoblja kada su bili objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, a o promjeni kamatne stope tužitelj je bio obaviješten kako je to i propisivao Zakon. Tuženik u odgovoru na tužbu detaljno i iscrpno obrazlaže da je tuženik imao opravdan interes mijenjati visinu kamatne stope, parametre koji su utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu i otplatni plan (list 22-37 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 14.05.2019.g. (list 38-40 spisa), Ugovor o kreditu broj … od 19.04.2007.g. (list 41-46, list 73-77 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o., Zagreb, vještak D. P..

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj navodi da se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018, a kojim presudama je utvrđeno kako su poslovne banke, a time i tuženik u ugovorima o kreditu koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je tuženik propustio dati tužitelju sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a priroda i specifičnost valute franak je itekako bila poznata tuženiku. Navodi da nije sporno da ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne povlači i ništetnost cijelog ugovora, niti je ništetnost cijelog ugovora predmet ovog postupka, da je u predmetu povodom kolektivne tužbe utvrđena ništetnost odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a navedena odredba bila je tužitelju kao potrošaču nerazumljiva, te je ista citiranim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom. Tužitelj ističe kako mu prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije predočeno i rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, a što je utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, da je tužitelj potrošač koji je u spornom periodu sklopio s poslovnom bankom ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, te se na istog primjenjuje presude na koje se je tužitelj pozvao u svojoj tužbi a kojima je nesporno utvrđeno kako tuženik i njegovi djelatnici nisu upoznali tužitelja sa rizikom od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Navodi da su netočni i neistiniti navodi tuženika da ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače na odabir kredita sa CHF valutnom klauzulom jer tuženik brojnim potrošačima nije odobrio EUR kredit, dok je CHF kredit odobrio bez ikakvih problema, da je tuženik prodao tužitelju takav kredit uz uvjeravanje da je to najbolja i najsigurnija opcija, što je u stvarnosti bila dobra opcija isključivo za tuženiku, da se tuženik koristio zavaravajućim oglašavanjem, da tužitelju nikada nije prezentiran Bilten o bankama br. 12 HNB, a niti je navedeni Bilten opće relevantan za predmetni postupak, a niti je tužitelj, a niti bilo koji potrošač opće upoznat sa navedenim Biltenom. Ističe kako je tužitelj potrošač koji je u spornom periodu sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu, koji je potrošački ugovor, a kojim ugovorom tuženik je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a o kojoj se nije pregovaralo, te je takva ugovorna odredba ništetna, time da je povreda postojala tijekom trajanja ugovornog odnosa između stranaka. U odnosu na navode tuženika kako je ovdje riječ o postupku stjecanja bez osnove, a ne o postupku radi naknade štete tužitelj se nanovo poziva na čl.502 Zakona o parničnom postupku, a u kojem članku je propisano kako fizičke osobe mogu se pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate. Ističe kako je nesporno da tuženik prije i za vrijeme zaključivanja ugovora sa tužiteljem propustio ga je informirati o bitnim činjenicama i to općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom uz činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR-u, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiju iz ožujka 1997. godine, te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj kamati, čini nepoštenim, pa samim time i ništavim time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske detaljno obrazložio ispravnost odluke o utvrđenju ništetnosti valutne klauzule. Protivi se istaknutom prigovoru zastare.

5. Tuženik na navode tužitelja u odnosu na istaknuti prigovor zastare navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, jer niti u jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Nadalje navodi da je sukladno odredbi čl. 502. ZPP-a jedino sud nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se potom utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok se pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, ovlašten pozvati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, što ne znači automatski da je u svakom pojedinom slučaju i za svaki pojedinačni ugovorni odnos o kojem se odlučuje u kontekstu utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a priori osnovana tvrdnja o ništetnosti bilo koje odredbe pojedinačnog ugovora. Tuženik se poziva na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da u ovom konkretnom slučaju, ne samo da se radi o ugovornom odnosu koji je nastao prije stupanja na snagu spomenute Direktive, nego se radi o ugovornom odnosu koji je zasnovan puno prije nego što je Republika Hrvatska uopće postala članica Europske unije, slijedom čega je, u ovom slučaju, pozivanje na obvezu interpretacije nacionalnog propisa u duhu prava EU u potpunosti bespredmetno i neprimjenjivo u ovom i svim ostalim istovjetnim predmetima. Ističe kako prvostupanjski sud motiviran je pravnim stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev 2245/17 po pitanju zastare, a time postupa protivno kogentnoj zakonskoj odredbi kojom se navedeni institut podrobno regulira važećim zakonom, te postupa upravo suprotno pravu Europske unije na koje se poziva kada ističe svoju obvezu postupanja i interpretiranja nacionalnog propisa u svjetlu i duhu primjene europskog prava.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu uz valutu švicarski franak (CHF) odnosno odredba čl. 1. i 6.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj … od 19. travnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu) utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 22.189,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,10% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 6. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje između stranaka nije sporno da su stranke ugovorile citiranom točkom 6. Ugovora o kreditu otplatu u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu i da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (točka 6.4. Ugovora o kreditu).

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

9. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

10. Sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u kojem je ugovorena valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora niti u tijeku ovog postupka iznosi relevantne činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "P.".

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak u članku 1. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između P. b. Z. d.d. Z., tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja V. J., iz Z., te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem osobnog bankara tužitelja i javnog bilježnika na okolnost da su tužitelju bile protumačene sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku (CHF) jer su sve relevantne činjenice utvrđene u sporu „P.“. Nadalje ovaj sud ističe i kako je u presudi Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/18 zauzeto stajalište kako nema potrebe „u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

11. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu dana 01. ožujka 2020. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

12. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o., Z., vještak D. P. na okolnost utvrđenja razlike koja je nastala između tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja koji su povećavani u odnosu na valutu CHF u utuženom vremenskom razdoblju Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 04. ožujka 2021. godine (list 136-145 spisa) sud je utvrdio da je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,10%, rok otplate 84 mjeseca. Na temelju nalaza vještaka sud je utvrdio da se srednji tečaj Kreditora mijenjao za vrijeme otplate kredita. Vještak navodi u mišljenju da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračuna banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 27.830,85 kn.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od 15. ožujka 2021. godine tužitelj specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja – list 148-160 spisa).

Tuženik navodi da osporava nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstva, a što se tiče promjene tečaja tijekom otplate kredita i s tim u vezi danog zadatka vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Ističe se kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu time da nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane. Ne predlaže dopunski saslušati vještaka.

13. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao neosnovane budući je vještak nalaz i mišljenje sastavio stručno u skladu s pravilima struke. U odnosu na navode tuženika da vještak nije odgovorio na pitanje koja je to visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita a koja je nezakonita isti su ocijenjeni kao neosnovani iz razloga jer je zadatak vještak određen tako da utvrdi preplaćene iznose u utuženom vremenskom razdoblju imajući u vidu početni tečaj na dan isplate kredita i razliku u isplatama mjesečnih anuiteta imajući u vidu povećanje tečaja valute CHF.

14. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba u valutnoj klauzuli i da mu tuženik isplati iznos od 27.830,85 kn te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. do II. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

15. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 01.03.2020.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 24.06.2020.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 28.08.2020.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročišta dana 01.12.2020.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.03.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.03.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 20.05.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 06.12.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 8.000,00 kn, trošak PDV-a u iznosu od 2.000,00 kn, ukupno 10.000,00 kn, uvećano za trošak vještaka u iznosu od 1.500,00 kn kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 316,00, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 316,00 kn, tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 12.132,00 kn.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 94/14). Zatezne kamate od 1. srpnja 2015. do isplate temelje se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15).

U Zagrebu, 20. siječnja 2021. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 316,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku

Broj zapisa: eb304-e3789

Kontrolni broj: 035ec-89daa-c4627

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LJILJANA MATUŠKO ANTONIĆ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.