Poslovni broj: Usž-696/21-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1. F. P. iz K., i 2. I. P. iz K., oboje zastupani po opunomoćenici I. B., odvjetnici iz K., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja RH, Z., radi osnivanja prava služnosti na javnom vodnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI- 1068/20-9 od 4. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj 20. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1068/20-9 od 4. prosinca 2020.

II

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog dijela upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-325- 08/19-05/06, urbroj: 517-07-2-2-20-3 od 16. lipnja 2020., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja (Hrvatskih voda), klasa:

UP/I-325-01/17-16/5022, urbroj: 374-21-4-19-8 od 22. svibnja 2019., kojim je osnovano pravo služnosti u korist tužitelja na javnom vodnom dobru oznake kč.br. 171/2, kanal od 125 m[2] , dvorište od 535 m , ukupno 660 m , sve k.o. K., u korist svakodobnih vlasnika kč.br. 171/1 i kč.br. 175/1 k.o. K., u ukupnoj površini služnosti puta 322 m[2] . Utvrđeno je da naknada za osnivanje prava služnosti u korist svakog od tužitelja iznosi 16.100,00 kn te se utvrđuje da su na temelju izvršnog rješenja o osnivanju prava služnosti Hrvatske vode i tužitelji u roku od 90 dana od dana izvršnosti tog rješenja dužni zaključiti ugovor o pravu služnosti puta na javnom vodnom dobru, te da će se u protivnom predmetno rješenje ukinuti. Tužiteljima je utvrđen i trošak upravnog postupka (točke 1.-5. izreke navedenog rješenja).

2. Tužitelji su protiv citiranog rješenja tuženika podnijeli žalbu obzirom da u obrazloženju osporene presude sud utvrđuje da je određivanje visine naknade sastavni dio odluke o osnivanju prava služnosti, a da su tužitelji kao podnositelji zahtjeva obveznici plaćanja naknade koju određuje prvostupanjsko upravno tijelo svojim rješenjem. Tužitelji smatraju navedeni stav prvostupanjskog upravnog suda pogrešnim s obzirom da je u sporu trebalo utvrditi da je naknada u tom iznosu već plaćena. To stoga što su pri sklapanju kupoprodajnih ugovora između tužitelja kao prodavatelja i Hrvatskih voda kao kupca tužitelji pristali na kupoprodajnu cijenu navedenu u ugovorima pod točkom 3. istih obzirom na činjenicu da su se Hrvatske vode obvezale da će u korist tužitelja osnovati pravo služnosti preko nekretnine javnog vodnog dobra, kako bi tužitelji imali pristupni put svojim nekretninama. U kupoprodajnim ugovorima nigdje nije navedeno da bi tužitelji bili u obvezi naknadno snositi bilo kakve dodatne troškove u pogledu osnivanja predmetnog prava služnosti, niti bi tužitelji pristali na takve uvjete ugovora. Ističu da za svoje nekretnine oznake kč.br. 171/1 i 175/1 k.o. K. ne bi mogli ishoditi građevinske dozvole, ukoliko iste ne bi imale pristupni put, pa je uvjet prodaje nekretnine kč.br. 171/2 k.o. K. kupcu Hrvatskim vodama bio taj da Hrvatske vode preko predmetne nekretnine osnuju služnost puta u korist nekretnina tužitelja i da u tom smislu poduzmu sve potrebne radnje i snose sve troškove. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljima nije spomenuta nikakva obveza plaćanja naknade u upravnom postupku smatrajući da kad je služnost izrijekom navedena u ugovoru, smatra se dijelom kao protučinidba i činjenica da je u ugovoru navedeno da se ista mora ishoditi kroz postupak prema Zakonu o vodama je jasna, budući da bi svaka druga odredba bila ništetna kad Zakon o vodama jasno navodi način na koji se služnost osniva. Osnivanje prava služnosti, kao dijela protučinidbe Hrvatskih voda predstavlja bitni sastojak ugovora iz članka 247. ZOO-a bez kojeg ugovor ne bi bio sklopljen. Prava volja stranaka u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima bila je da se kupoprodajna cijena sastoji od iznosa koji će biti isplaćen u novcu, kao i obveza osnivanja služnosti bez bilo kakvih dodatnih troškova koja volja ugovornih strana proizlazi i očita je iz ugovora jer se nigdje ne spominje bilo kakvo plaćanje troškova u korist osnivanja prava služnosti pa je tijekom pregovora o sklapanju ugovora sa punomoćnikom Hrvatskih voda bilo osnivanje prava služnosti bez obveze plaćanja naknade. Sud nije proveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka niti tužitelja kao stranaka ističući da u konkretnom slučaju volja stranaka nije pravno relevantna. Smatraju da sud nije mogao donijeti odluku ignorirajući tvrdnje jedne strane koja je tvrdila da je naknada već plaćena. Predlažu usvojiti žalbu uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi osporavanu presudu prvostupanjskog upravnog suda smatrajući da su u upravnom postupku utvrđene sve činjenice bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da su tužitelji prvostupanjskom upravnom tijelu dana 17. siječnja 2017., podnijeli zahtjev za zasnivanje prava služnosti puta na javnom vodnom dobru ističući da su ugovorima o kupoprodaji nekretnina od 23. ožujka 2016., ugovorili s Hrvatskim vodama osnivanje pravne služnosti na nekretnini u njihovu vlasništvu, navodeći da su se prema članku 5. ugovora Hrvatske vode kao kupac obvezale u upravnom postupku a na temelju odredbe članka 16. Zakona o vodama donijeti odluku o zasnivanju služnosti prava puta preko kč.br. 171/2, k.o. K. kao poslužne nekretnine, u korist svakodobnog vlasnika čestice br. 171/1 k.o. K. i svakodobnog vlasnika čestice br. 175/1, budući da je to jedini način da podnositelji zahtjeva (tužitelji) dođu do svoje nekretnine dostavljajući svu potrebnu dokumentaciju. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 22. svibnja 2019., udovoljeno je zahtjevu tužitelja te na temelju odredbe članka 16. stavak 3. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 153/09., 63/11., 130/11., 56/13. i 14/14., dalje: ZV) i doneseno rješenje kojim se osniva pravo služnosti puta na javnom vodnom dobru u korist tužitelja 1. i 2., radi osnivanja prava služnosti puta na nekretnini javnog vodnog dobra označeno kao: kč.br. 171/2, kanal, kč.br. 171/1, i kč.br. 1715/1, obje k.o. K., s određenom površinom služnosti od ukupno 322,00 m[2] , neograničenog trajanja prava služnosti puta. Utvrđena je naknada za osnivanje prava služnosti puta i određena svakom od tužitelja u iznosu od 16.100,00 kn koju su dužni platiti tužitelji te na temelju navedenog izvršnog rješenja zaključiti ugovor o pravu služnosti puta na javnom vodnom dobru.

6. Tužitelji su u žalbi protiv naprijed citiranog prvostupanjskog upravnog rješenja od 16. lipnja 2020., kao i u tužbi protiv ovdje osporenog rješenja tuženika od 16. lipnja 2020., te konačno u žalbi protiv ovdje osporene presude prvostupanjskog upravnog suda osporavali da bi bili u obvezi plaćanja bilo kakve naknade za osnovano pravo služnosti ističući da je naknada u tom iznosu već plaćena prilikom zaključenja kupoprodajnih ugovora te da u istima nigdje nije navedeno da bi tužitelji bili u obvezi naknadno snositi bilo kakve dodatne troškove u pogledu osnivanja predmetnog prava služnosti s obzirom da je služnost izrijekom navedena u ugovoru pa se smatra dijelom protučinidbe o čemu da su predlagali dokaze kojima sud nije odlučio.

7. Odbijajući tužbu tužitelja prvostupanjski upravni sud se pozvao na mjerodavne odredbe članka 16. Zakona o vodama prema kojem pravne i fizičke osobe mogu na dijelu javnog vodnog dobra ostvariti pravo najma, zakupa, služnosti i građenja radi ostvarivanja svojih gospodarskih, odnosno osobnih potreba, samo ako to pravo neće utjecati na ostvarivanje namjena iz članka 9. istog Zakona. Odluku o davanju prava iz stavka 1. ovog članka donose Hrvatske vode u upravnom postupku. Primjerak odluke dostavlja se ministarstvu i središnjem tijelu državne uprave nadležnom za upravljanje državnom imovinom. O žalbi protiv odluke odlučuje ministarstvo. Ugovore o najmu, zakupu, služnosti i pravo građenja na javnom vodnom dobru sklapaju Hrvatske vode, u ime Republike Hrvatske. Primjerak ugovora dostavlja se ministarstvu. Visinu naknade za prava iz stavka 1. ovog članka, te izuzeća, rokove i namjene za koje se ta prava daju propisuje Vlada Republike Hrvatske. Prihod od naknade za pravo građenja i pravo služnosti na javnom vodnom dobru prihodi je državnog proračuna, a prihod od naknade za pravo zakupa i najma na javnom vodnom dobru prihod je Hrvatskih voda (točke 1.-6.). Sud se pozvao i na odredbu članka V. Odluke o visini naknade najma, zakupa, služnosti i građenja na javnom vodnom dobru (Narodne novine, broj 89/10., 88/11., 66/19., dalje: Odluka).

8. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda dato u citiranoj presudi prema kojem se odluka o davanju prava služnosti donosi u upravnom postupku, da se u istom postupku određuje visina naknade koja čini sastavni dio odluke prvostupanjskog upravnog tijela, te da je prema zakonskim odredbama obveznik plaćanja naknade podnositelj zahtjeva u čiju korist se osniva pravo služnosti (ovdje tužitelji). Točan je i navod prvostupanjskog upravnog suda da se od plaćanja te naknade ni u kojem slučaju ne mogu izuzeti fizičke osobe kako to proizlazi iz odredbe članka VII. citirane Odluke. Nadalje, uvidom u kupoprodajne ugovore na koje se pozivaju tužitelji ne proizlazi da bi isti bili oslobođeni obveze plaćanja iste naknade, niti je to u ovom upravnom postupku od važnosti za donošenje odluke prvostupanjskog upravnog tijela, pa je u pravu prvostupanjski upravni sud kada se nije upuštao u ocjenu i tumačenje ugovora između tužitelja i Hrvatskih voda, uz činjenicu da Hrvatske vode nisu niti zakonom ovlaštene ugovorom osloboditi fizičke osobe pa tako ni tužitelje od plaćanja predmetne naknade. Stoga u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda nije bilo potrebe za saslušanjem u upravnom postupku kako tužitelja tako niti punomoćnika Hrvatskih voda na navedene okolnosti.

9. Slijedom izloženog, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) riješiti kao pod točkom I. izreke, dok je u odnosu na zatraženi trošak sastava žalbe a imajući u vidu da tužitelji nisu uspjeli sa žalbom, riješeno kao pod točkom II. izreke na temelju odredbe članka 79. stavak 4. istog Zakona.

U Zagrebu 20. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.