REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kž 6/2021-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Ranka Marijana, Melite Božičević-Grbić, dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. O. zbog kaznenih djela iz čl. 111. toč. 3. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog B. O., podnesenoj protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, broj I Kžzd-5/2021-4, od 15. srpnja 2021., u sjednici održanoj 20. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se žalba optuženog B. O. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i preinačena, u odluci o kazni, prvostupanjska presuda Županijskog suda u Varaždinu od 18. siječnja 2021., broj Kzd-4/2020. Prvostupanjska presuda je preinačena na način da je optuženom B. O., za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 3. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju dvadeset godina, dok je kazna zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11., uzeta kao utvrđena, pa je optuženom B. O., na temelju čl. 51. st. 2. KZ/11., izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset i jedne godine, a na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. veljače 2020., pa nadalje.
2. Protiv ove drugostupanjske presude žalbu je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao trećestupanjskom sudu, podnio optuženik osobno i putem braniteljice S. O., odvjetnice iz Č. Kako su obje žalbe podnesene zbog odluke o kazni, s
III Kž 6/2021-4
prijedlogom preinačiti drugostupanjsku presudu i optuženiku izreći blažu kaznu, to će se one razmatrati kao jedinstvena žalba opt. B. O.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba je neosnovana.
6. Nije u pravu opt. B. O. kada se žali zbog izrečene kazne dugotrajnog zatvora. U žalbi, podnesenoj putem braniteljice S. O., odvjetnice iz Č., između ostaloga se navodi : " ... u fokus se stavlja činjenica da je osmero djece ostalo bez majke, a da se pri tome apsolutno zanemaruje činjenica da je optuženik otac te djece … kazna zatvora od 21 godinu predstavlja veliku socijalnu stigmatizaciju ...". U osobnoj žalbi optuženik navodi: " ... kazna zatvora od 13 godina je dostatna … moja djeca su ostala bez majke a sada i bez oca ... jako me brine što će se desiti sa mojom djecom nakon 21 godine kada ja odslužim svoju kaznu …“.
7. Žalitelj, očito, grubo zanemaruje pravilno utvrđenu činjenicu optuženikovog ranijeg ponašanja i višekratnog zlostavljanja žrtve V. B., i to pred njihovom brojnom zajedničkom djecom. Naime, P. B. je iskazivala kako je optuženik ranije, pred djecom, bacio nož na njihovu majku. B. B. je govorila o tome kako je optuženik i ranije više puta tukao njihovu majku pred djecom koja su morala bježati iz kuće. D. B. je iskazala da je optuženik maltretirao njihovu majku, tukao ju svaki dan i prijetio da će ubiti kako nju tako i njihovu djecu.
8. S obzirom na izloženo, optuženik u žalbi očito samo verbalizira brigu što će se dogoditi sa njegovom djecom „... koja su ostala bez majke ...“. Optuženik je taj koji je i ranije zlostavljao majku njihove zajedničke djece, a naposljetku ju i ubio, pa su samo zato „... djeca ostala bez majke ...“. Optuženik je taj koji je i grubo povrijedio djetetova prava, pa je iznenadna briga za zajedničku djecu, o kojoj govori u žalbi, lažna i usmjerena na blaže kažnjavanje. Naime, navodni žal u kontekstu njegovih žalbenih tvrdnji, isključivo je usmjeren na umjetno stvaranje nepostojećih olakotnih okolnosti koje bi, po mišljenju žalitelja, možda mogle povoljno utjecati na odluku o kazni.
9. Premda žalitelj tvrdi kako nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti (optuženikovo priznanje djela, te stanje povišenih tenzija tempore criminis, zbog svađe sa suprugom) iz pobijane presude proizlazi kako su te okolnosti pravilno i jasno valorizirane. Pravilno je cijenjeno da je optuženikova ubrojivost tempore criminis bila smanjena, ali ne u bitnoj mjeri, zbog čega se ne radi o naročito značajnoj olakotnoj okolnosti. U postupku je, između ostaloga, utvrđeno kako je optuženik, nakon smrtonosnog uboda, bacio nož „negdje u dvorište“, a što je vještak psihijatar dr. sc. G. A. ocijenio kao postupak iz kojeg, dodatno, proizlazi da je optuženik znao što je učinio. Vještak je zaključio kako se termpore criminis kod optuženika radilo o afektivnom pražnjenju izazvanom svađom, a što je dovelo do blažeg stupnja
III Kž 6/2021-4
smanjenja njegovih sposobnosti shvatiti značenje svojih postupaka i upravljanja postupcima. (list 329 spisa).
10. Žalitelj, nadalje, ignorira nedvojbenu činjenicu da se radi o već ranije osuđivanoj osobi (za kaznena djela imovinske naravi), kod koje izrečene bezuvjetne kazne zatvora nisu postigle željeni učinak. Optuženik je ubio svoju izvanbračnu suprugu V. B., a što je pogodilo osmero zajedničke djece od kojih je sedmero bilo maloljetno u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Smrtonosnim ubodom nožem, nepovratno i drastično je utjecao na život i razvoj djece, jer ih je, na najgrublji mogući način, lišio zajedničkog života sa njihovom majkom.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nalazi da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Ovo je jasno izloženo i u tvrdnji kako se „ ... uloga suda ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne ...“.
12. S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to u trajanju dvadeset godina zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. KZ/11., i jedne godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2 KZ/11., međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, svrsi kažnjavanja i pravilima o stjecaju kaznenih djela, pravilno je utvrđenje drugostupanjskog suda kako će se jedinstvenom kaznom dugotrajnog zatvora u trajanju dvadeset i jedne godine, izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela. Pravilno je utvrđenje kako će se ovako odmjerenom kaznom dugotrajnog zatvora, optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.
13. Ispitujući drugostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u skladu čl. 490. st. 2. u svezi čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.
14. S obzirom na izloženo, primjenom čl. 490. st. 2. u svezi čl. 482. ZKP/08., presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 20. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
