REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 24/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. K., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19.; dalje u tekstu: KZ/11.- 19) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 9. ožujka 2020. broj Kmp-1/2018-129, u sjednici održanoj 20. siječnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja optuženika, odvjetnika V. M. i A. K.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. L. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. L. K. radnjama činjenično opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, dalje: KZ/11.-15).

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. L. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. L. K. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. KZ/11.-15 zbog kojeg je sada proglašen krivim, na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11-15, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11.-15 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. studenog 2016. do 31. siječnja 2017.

III. U ostalom se dijelu žalba opt. L. K. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu opt. L. K. je proglašen krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. i 2. KZ/11.-19 te je na temelju čl. 153. st. 2. KZ/11.-19 osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju se, na temelju čl. 54. KZ/11.-19 uračunava vrijeme lišenja slobode od 14. studenog 2016. do 31. siječnja 2017.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09.,80/11.,91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19.- dalje: ZKP/08.) ošt. Lj. M. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08., paušalnu svotu 1.500,00 kn, troškove svjedoka i vještačenja 12.181,43 kuna, nužne izdatke oštećenice te nagradu i nužne izdatke njezine opunomoćenice koji će biti (visina troškova) naknadno određeni.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli:

- državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika „osudi na strožu kaznu zatvora“;

- optuženik putem branitelja odvjetnika V. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači izricanjem oslobađajuće presude, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

2.1. Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. ZKP/08. sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenih državnog odvjetnika i optuženika, a u prisutnosti njegovih branitelja, odvjetnika V. M. i A. K.

5. Žalba optuženika je djelomično osnovana dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

6. Optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., st. 2. i st. 3. ZKP/08. Prigovara da „sud nije obrazložio postojanje pravnog kontinuiteta“ što je, upirući na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, obveza sudova. Stoga je presuda „nekontrolabilna“ čime je došlo i do povrede čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 31. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 08/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst, 05/14.; dalje u tekstu: Ustav), odnosno ostvarena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. teškom povredom prava na pravično suđenje. Nastavlja kako navod iz izreke presude o osuđivanosti optuženika ne proizlazi iz izvoda iz KE, u dokaznom postupku nije ni pročitana presuda Općinskog suda u Šibeniku, pa su podaci o osuđivanosti pogrešni što je „odlučujuće utjecalo na odluku o kazni“ čime da je ostvarena i povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Tvrdi da je određenje vremena počinjenja kaznenog djela u činjeničnom opisu u proturječju sa sadržajem isprava i snimki sadržanih u spisu te da sud pogrešno navodi kako „medicinsko vještačenje ...potvrđuje navod oštećenice o nastanku tjelesnih ozljeda -natučenje glave u parijatalnom dijelu“, a po vještaku takva povreda nije utvrđena. Po mišljenju optuženika radi se o vidu povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava. Nastavlja da utvrđenje suda o nesrazmjeru tjelesnih konstitucija optuženika i oštećenice (str. 7 presude) nije moguće ispitati jer se radi o arbitrarnom utvrđivanju na temelju dojma o čemu nema navoda u raspravnom zapisniku, da izlaganje sadržaja iskaza svjedokinje J. V. iz presude ne sadrži njen iskaz sa rasprave već samo iz istrage što onemogućuje ispitivanje presude u ocjeni razlika iskaza oštećenice.

7. Protivno žalbenim zamjerkama, pobijana presuda sadrži jasne, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, korektnu reprodukciju bitnog sadržaja dokaza izvedenih na raspravi, ocjenu proturječnih dokaza (obrane i iskaz oštećenice međusobno i povezano s ostalim dokazima), razloge o dokazanosti sporne odlučne činjenice o nasilnim radnjama izjednačenim spolnom odnosu, kao i primjenu materijalnog zakona na optuženika i terećene radnje. Naime, unatoč izvjesnih nepravilnosti i nedostataka na koje se referira žalitelj, iste nisu takvog značaja da se presuda ne može ispitati odnosno da su od utjecaja na opstojnost presude.

7.1. U pravu je optuženik da presuda ne sadrži eksplicitno obrazloženje po pitanju ocjene postojanja pravnog kontinuiteta i s tim u vezi primjene zakona koji je najblaži za počinitelja. Međutim, i sam je žalitelj razaznao da je prvostupanjski sud, doduše pogrešno, primijenio materijalni zakon koji je bio na snazi u vrijeme presuđenja. Da je tome tako proizlazi iz naznake primijenjenog zakona u uvodu presude, kao i dijela obrazloženja o osudi na „kaznu propisanog minimuma za to kazneno djelo“ u trajanju tri godine. Stoga ovaj nedostatak presudu ne čini nejasnom i „nekontrolabilnom“ u smislu postojanja povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08. kako smatra optuženik, time da je povreda kaznenog zakona iz pobijane presude sanirana ovom odlukom.

7.2. Nadalje, točna je i optuženikova tvrdnja da navod o njegovoj osuđivanosti u osobnim podacima izreke presude ne proizlazi iz stanja dokazne građe izvedene tijekom rasprave. Na raspravi 9. ožujka 2020., koja je započela iznova i završila izricanjem presude pročitan je „izvod iz KE za optuženika sa lista 39 spisa“ prema kojem je neosuđivan, nije izveden ni jedan drugi dokaz koji podupire navod o osuđivanosti. No, prvostupanjski sud ovaj podatak ne koristi kao okolnost/činjenicu relevantnu za odluku o kazni (ili krivnji) kako to neutemeljeno tvrdi optuženik u žalbi, što uostalom državni odvjetnik i predbacuje sudu prvog stupnja u svojoj žalbi zbog odluke o kazni. Prema tome, navedena povreda (čl. 450. st. 1. ZKP/08.) nije od utjecaja na presudu.

7.3. Nije u pravu optuženik ni da u izreci naznačeno vrijeme počinjenja djela „dana 13. studenog 2016. između 02,00 i 03,00 sati“ proturječi sadržaju isprava i snimki iz spisa predmeta pa da i to predstavlja oblik povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Istaknuti oblik povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZK/08. ostvaren je kada se proturječno reproducira stvarni sadržaj isprava ili iskaza svjedoka odnosno vještaka i to o odlučnim činjenicama, što ovdje prvostupanjski sud čini korektno i bez proturječja, dok je ocjena dokaza i izvođenje zaključka iz dokazne građe činjenično pitanje tako da se u naravi radi o žalbenom pobijanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga sadržaj službene zabilješke o izvršenom pregledu DVD medija (list 93 spisa) pojašnjava da je „stvarno vrijeme događaja od 01,00 do 3,00 sata, a kamera pokazuje vrijeme od 02,00 do 04,00 sata (vrijeme na kameri nije promijenjeno zbog promjene vremena).“, dakle stvarno vrijeme događaja odgovara izreci presude. Nadalje, precizno vremensko određenje samog događaja u satima i minutama za sam terećeni događaj ne predstavlja odlučnu dvojbenu činjenicu o kojoj ovisi primjena neke materijalnopravne odredbe zakona, a k tome boravak oštećenice u sobi optuženika u noćnim satima nije sporan.

7.4. Nadalje, na raspravi koja je počela iznova 9. ožujka 2020. i završila izricanjem presude, uz suglasnost stranaka, uz ostale dokaze, pročitani su „iskazi svjedoka J.

V. (listovi 118-120 i 343 spisa)“, dakle sadržaj iskaza spomenute svjedokinje čine iskaz dan pred državnim odvjetnikom u istrazi i onaj sa prethodne rasprave od 28. veljače 2019. time da se sud prvog stupnja u presudi koncentrirao na isticanje bitnih dijelova iskaza svjedokinje. Izostanak reprodukcije cjelovitog iskaza svjedokinje, odnosno dijelova na koje se referira žalitelj nije zapreka za ispitivanje pravilnosti ocjene dokaza koji su izvedeni na raspravi niti je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

7.5. Jednako tako, prvostupanjski kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice navodi da „medicinsko vještačenje ...na temelju medicinske dokumentacije i fotografija povreda oštećenice potvrđuju navod oštećenice o nastanku tjelesnih ozljeda“ pa se dakle radi o ocjeni dokazne građe, a ne proturječnoj reprodukciji sadržaja dokaza jer se ozljeda na glavi spominje u medicinskoj dokumentaciji na koju se sud i referira. Druga je stvar što sudskomedicinski vještak ovu ozljedu ne kvalificira kao ozljedu u sudskomedicinskom smislu, a žalitelj koristi pri opovrgavanju vjerodostojnosti iskaza oštećenice što je također prigovor činjenične naravi.

7.6. Konačno, prvostupanjski sud je na raspravi pregledao DVD snimke nadzornih kamera i u presudi je izložio činjenicu utvrđenu ovim dokazom (ocjena suda o nesrazmjeru tjelesnih konstitucija optuženika i oštećenice) kako to i predviđa čl. 459. st. 5. ZKP/08. Okolnost da na zapisniku o raspravi nema konstatacije o utvrđenju ove činjenice ne znači da se radi o „arbitrarnom utvrđivanju“ već slobodnoj ocjeni suda koja može biti problematizirana u žalbi.

8. Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara ocjeni dokaza, smatra da je iskaz oštećenice nedosljedan i nevjerodostojan, navodi da je radnju penetracije prstima u spolovilo oštećenica spomenula tek na izravan upit predsjednice vijeća na raspravi pa je tek tada ta radnja dodana u optužnici. Ističe da bitno obilježje kaznenog djela, uporaba sile, ne proizlazi iz provedenih dokaza budući da opseg i težina utvrđenih ozljeda isključuju dinamiku događaja opisanu po oštećenici. Optuženik zamjera prvostupanjskom sudu da je „nekritičko prihvatio iskaz oštećenice, zanemarujući u cijelosti iskaz svjedokinja Č. i K.“ te činjenicu „da je oštećena u inkriminirano vrijeme imala dečka, M. K., koji nije ispitan kao svjedok ni na jednu okolnost pa niti o saznanju o događaju!?“

10. Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, uz pravilan zaključak da je dokazana optuženikova krivnja za kazneno djelo silovanja.

10.1. Nije sporno da su oštećenica i optuženik kao studenti stanovali u istom studentskom domu, dakle nisu bili neznanci te da je inkriminirane noći oštećenica dragovoljno ušla u studentsku sobu optuženika u uvjerenju da će joj dati Linoladu za jesti. Nastavak zbivanja u sobi oprečno opisuju optuženik i oštećenica.

10.2 Naime, optuženik negira djelo i tvrdi da je u svojoj studentskoj sobi imao dragovoljni intimni kontakt (samo su se „hvatali“ i ljubili) sa oštećenicom bez terećenih, spolnom odnošaju izjednačenih, radnji.

10.3. Nasuprot tome oštećenica je tijekom ispitivanja u istrazi i na raspravi otvorena i dosljedna u terećenju optuženika uz neskriven opis svojih postupaka koji doduše odstupaju od očekivanog ponašanja žrtve kaznenog djela silovanja, ali za koje je oštećenica i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iznijela zdravorazumski prihvatljive razloge.

10.4. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice značajan je iskaz J. V. („cimerica“ oštećenice) jer neposredno nakon događaja i povratka oštećenice u sobu vidi i razgovara sa uznemirenom i uplakanom oštećenicom koja odmah opisuje proživljeni događaj i odbija sugestiju svjedokinje za obraćanje policiji zbog bojazni da neće moći ništa dokazati jer je u optuženikovu sobu ušla dragovoljno. Međutim, uz poticaj prijateljice S. K., kojoj se također povjerila o proživljenom spolnom nasilju, oštećenica odlazi na liječnički pregled zbog zadobivenih ozljeda što rezultira kaznenom prijavom za terećeno djelo. Prema tome, oštećenica se odmah nakon događaja povjerava prvoj osobi koju susreće („cimerici“), potom i drugoj prijateljici, obavlja liječnički pregled prilikom kojeg su konstatirane ozljede glave, vrata i lakta što također osnažuje prikaz zbivanja u optuženikovoj sobi po oštećenici.

10.5. U pravu je optuženik kako sudskomedicinskim vještačenjem nije utvrđeno da je na glavi oštećenice nastala ozljeda u sudsko medicinskom smislu (što ne utječe na opstojnost bitnih obilježja djela). Premda je vještak na raspravi naveo da u slučaju „tri ili četiri jača udarca u glavu“ je veća je vjerojatnost da bi u području nosa, lica bila vidljiva vanjska manifestacija, kakav vidljivi trag udarca, nije isključena i mogućnost da takav trag izostane. Ujedno time nije kompromitirana vjerodostojnost iskaza oštećenice da ju je optuženik u više navrata udario „otvorenom šakom“ po glavi. Jednako tako je vještak dopustio dvojni mehanizam nastanka podljeva na vratu (gnječenjem i stiskanjem vrata ili ljubljenjem usisavanjem kože ustima druge osobe) dajući prednost stiskanju vrata nakon što mu je predočena fotodokumentacija ozljeda oštećenice što sve sud prvog stupnja koristi u prilog pozitivnom vrednovanju iskaza oštećenice. Sve da je podljev na vratu i posljedica optuženika intenzivnog ljubljenja oštećenice po vratu (oštećenica i govori o ljubljenju protiv njene volje), kvaliteta i pouzdanost iskaza o primjeni sile (hvatanje za ruke, bacanje na krevet, rušenje na pod...) radi oralnog zadovoljavanja i penetriranju prstima u njeno spolovilo ni za ovaj drugostupanjski sud nije upitna. Okolnost što oštećenica potonju radnju nije navela tijekom ispitivanja u istrazi nego tek na raspravi na upit suda predstavlja njeno dosjećanje na detalje proživljenog događaja. Na ovaj zaključak upućuje iskaz svjedokinje S. K. kojoj je oštećenica rekla da joj je optuženik prste stavio u vaginu, a k tome i sam žalitelj primjećuje da je još u kaznenoj prijavi spomenuta radnja penetracije prstima u spolovilo.

10.6. Nadalje, oštećenica, iako vidno potresena (J. V.) proživljenim nemilim događajem, svjesna da je u optuženikovu sobu dragovoljno ušla, da događaju nitko nije svjedočio, u strahu od reakcije optuženika i podozrivosti okoline ne prijavljuje djelo odmah povratkom u svoju studentsku sobu nego tek uz poticaj i potporu bliske osobe, najbolje prijateljice S. K. Sve ove okolnosti neskriveno objašnjava, kao i svoje mirno napuštanje optuženikove sobe što prvostupanjski sud osnovano drži razumljivim cijeneći osobnost oštećenice i nezavidne životne uvjete u kojima se nalazila. Pored toga, psihijatrijskim vještačenjem kod oštećenice nisu utvrđena psihopatološka odstupanja niti sumanuta doživljavanja, nije opažena motivacija za davanjem iskrivljenog iskaza, dakle iako kod oštećenice postoje zdravstveni problemi psihijatrijske prirode posjeduje dostatne kompetencije za svjedočenje. Nasuprot tome, optuženik nije dao nikakav razuman razlog zbog čega bi ga oštećenica neosnovano teretila, kako to pravilno, razumno i temeljito obrazlaže sud prvog stupnja.

10.7. Bez osnova je žalbeno upiranje optuženika da se oštećenica nije koristila SOS uređajem smještenim u kupaonici budući da iz iskaza oštećenice proizlazi da se događaj odvijao u optuženikovoj sobi i da nije ni bila u mogućnosti otići u kupaonicu te pozvati pomoć sa recepcije, što je uostalom odmah rekla i J. V.

10.8. Svjedočenja N. Č. i A. K. na koje se referira optuženik, o uobičajenom ponašanju oštećenice nakon događaja, brojnosti studenata u sobama na katu i lošoj zvučnoj izolaciji između soba, također ne dovode u sumnju objektivnost prikaza događaja po oštećenici o pruženom fizičkom i verbalnom otporu. Oštećenica je evidentno po svojem funkcioniranju odudarala od ostalih studenata u domu i nije bila omiljena kako je to vidljivo iz iskaza N. Č. Ista navodi da sa oštećenicom nije razvila nikakav prijateljski odnos niti je željela biti s njom cimerica time da je nakon događaja „ponašanje [oštećenice]... bilo uobičajeno. Noću je ne bi bilo, spavala bi po danu“. Nadalje, optuženik u žalbi selektivno izdvaja dio iskaza svjedokinje A. K. o lošoj zvučnoj izolaciji studentskih soba zanemarivši pri tome dio iskaza da većina studenata vikendom odlazi kućama (događaj se zbio u ranim jutarnjim satima u nedjelju), dakle nisu u svojim sobama, a k tome, prema stanju dokazne građe kritične su se noći studenti zabavljali u dnevnom boravku studentskog doma, dakle izvan svojih soba. Valja naglasiti kako odgovor oštećenice, „da je ona svašta prošla sa svojom obitelji i da je ona naučila nositi svoj križ“, kojeg je dala A. K. nakon događaja na upit kako je, znakovito potvrđuje proživljenu traumu o kojoj se u domu nije imala kome povjeriti već se za pomoć obratila Ženskoj grupi „ K.“ (list 134-135 spisa).

10.9. Prema izloženom, dokazi izvedeni na raspravi bili su dostatni za pouzdan i siguran zaključak o dokazanosti predmetnog kaznenog djela, a kako obrana nije ni predlagala ispitivanje svjedoka M. K. to je promašeno tek u žalbi uopćeno prigovarati da isti nije ispitan „ni na jednu okolnost pa niti o saznanju o događaju“. Slijedom navedenog žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Međutim, u pravu je optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08., dok ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti nije utvrđeno postojanje koje druge povrede kaznenog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

11.1. Prvostupanjski sud je na djelo počinjeno 13. studenog 2016. primijenio KZ/11.- 19 kojim je za kazneno djelo silovanja propisana kazna zatvora od tri do deset godina. Prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela (KZ/11.-15) pa sve do V. Novele Kaznenog zakona (Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, „Narodne novine“ broj 126/19.) za predmetno je kazneno djelo bila propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Stoga je osudom za kazneno djelo pravno označeno po KZ/11.-19 prema optuženiku primijenjen stroži zakon, dakle zakon koji se ne može primijeniti, slijedom čega je u tom dijelu valjalo optuženikovu žalbu prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

12. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da „kaznom koja je minimalno propisana ...za ovakvo teško kazneno djelo kod okrivljenika neće biti postignuta svrha kažnjavanja“. Zamjera da je sud previdio optuženikovu kažnjavanost za kazneno djelo protiv života i tijela te da je trebalo „voditi obzira i o žrtvi...koja boluje od teške duševne bolesti“ pa će kazneno djelo imati odraza na njen kasniji život. 12.1. Nasuprot tome, osim što smatra da je trebalo primijeniti odredbe maloljetničkog prava, jer je psihijatrijskim vještačenjem kod optuženika utvrđen emocionalno nezreli poremećaj ličnosti, optuženik prigovara da je kazna zatvora od tri godine nezakonita i previsoka s obzirom na „okolnosti konkretnog slučaja“, terećenje za „silovanje u kojem nije bilo seksualnog odnosa, a oštećena je (navodno) … zadobila … lake tjelesne ozljede“ i nastavila se uobičajeno ponašati.

13. Razmotrivši žalbene navode stranaka, kao i uslijed utvrđene povrede kaznenog zakona i preinake u pravnoj oznaci djela pod toč. I., ispitana je i odluka o kazni.

13.1 Prije svega, kod optuženika nema mjesta primjeni maloljetničkog prava jer nisu ispunjeni kumulativno predviđeni uvjeti iz čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15.; dalje u tekstu: ZSM/11.). Ovo stoga što vrsta i način na koji je došlo do počinjenja predmetnog kaznenog djela silovanja (toč. 10.1. ove odluke) nije odraz infantilnosti i mladenačke nepromišljenosti optuženika. Povrh toga, optuženik je kazneno djelo počinio sa navršenih dvadeset godina života, već je bio tretiran maloljetničkom prekršajnom sankcijom, a potom i prekršajnom novčanom kaznom. Učinom predmetnog kaznenog djela optuženik progredira, nastavlja sa nesuklađenim ponašanjem zbog čega se ne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja primjenom maloljetničke sankcije (čl. 105. st. 1. ZSM/11.), odnosno kazne primjenom čl. 105. st. 2. ZSM/11. (optuženik u vrijeme suđenja navršio dvadeset i tri godine života).

13.2. Nadalje, kod odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku olakotno cijenio mladost i da se nakon završenog školovanja zaposlio (svojim radom ostvaruje sredstva za život), dok je otegotnim vrednovao prekršajnu kažnjavanost odnosno neusklađenost ponašanja s pozitivnim propisima te „nekritičnost u odnosu na svoje protupravno ponašanje“. Međutim, osim što se prvostupanjski sud očito rukovodio pogrešnim zakonskim okvirima propisane kazne za predmetno kazneno djelo, budući da je optuženik koristio svoje zakonsko pravo braniti se poricanjem kaznenog djela to mu se nekritičnost, ustvari izostanak žaljenja zbog djela, ne može predbacivati pri odmjeravanju kazne. Jednako tako optuženik je u vrijeme počinjenja djela neosuđivana osoba jer je prema podacima u spisu predmeta osuda na koju se u žalbi referira državni odvjetnik postala pravomoćna nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela. Shodno tome, kako je optuženik sada osuđen po blažem propisu, valjalo je prihvatiti njegovu žalbu i osuditi ga na kaznu zatvora u trajanju dvije godine. Ova kazna u odnosu na zakonski minimum kazne od jedne godine za predmetno kazneno djelo primjerena je težini i posljedicama djela te osobnim prilikama optuženika, u dostatnoj mjeri izražava društvenu osudu te će utjecati na ostvarenje generalne i specijalne prevencije pa nema mjesta strožem kažnjavanju kako predlaže državni odvjetnik.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 20. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.