REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1203/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja D. Č. iz T…, kojeg zastupaju opunomoćenici u Z. o. u. mr. sc. E. K. i A. K., u P…, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z…, radi svojstva osiguranika, 20. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/21-03/03592330463, URBROJ: 341-99-11/2-21-4218 od 5. srpnja 2021., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli – Pola, KLASA:
UP/I-140-10/21-03/03592330463, URBROJ: 341-13-11/2-21-9450 od 16. travnja 2021., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli – Pola, KLASA: UP/I-140-10/21-03/03592330463, URBROJ: 341-13-11/2-21-9450 od 16. travnja 2021. tužitelju je, po službenoj dužnosti, priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje u svojstvu direktora (člana uprave) trgovačkog društva V. H. d.o.o. P., te je utvrđeno da rješenje podliježe reviziji. Svoju odluku prvostupanjsko tijelo utemeljilo je na činjenici da je tužitelj s danom 3. kolovoza 2011. upisan u Sudski registar kao direktor rečenog društva, u kojem statusu je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje, po članku 12. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, u nastavku teksta: ZOMO), o čemu nije podnio propisanu prijavu na osiguranje.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-10/21-03/03592330463, URBROJ: 341-99-11/2-21-4218 od 5. srpnja 2021., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je zaposlen i po toj osnovi osiguran na mirovinsko osiguranje u Bosni i Hercegovini, da je za tužitelja – kao stranca – najprije trebalo utvrditi je li u sustavu osiguranja države čiji je rezident, tj. je li zaposlen ili samozaposlen u drugoj državi članici Europske unije ili u drugoj državi s kojom Republika Hrvatska ima zaključen ugovor o socijalnom osiguranju. Takav je ugovor Republike Hrvatska sklopila s Bosnom i Hercegovinom, pa tužitelju ne može biti utvrđena obveza obračuna doprinosa u Republici Hrvatskoj, koji doprinos za obvezno mirovinsko osiguranje uplaćuje u Bosni i Hercegovini. Smatra da tuženik pogrešno tumači mjerodavne odredbe ZOMO-a te Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 3/01, u nastavku teksta: Ugovor). Tužitelj predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna (uvećano za PDV).
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i analizira opće prisilno kolizijsko pravilo sadržano u članku 7. Ugovora (što se temelji na načelu obveze osiguranja prema mjestu rada odnosno mjestu ekonomske aktivnosti osiguranika), kao i iznimke uglavljene u člancima 8. i 9. Ugovora, koje iznimke se odnose na istu vrstu obveze osiguranja (istu činjenicu rada ili obavljanja samostalne djelatnosti), i to u razdoblju dopuštene suspenzije materijalnih propisa države zaposlenja ili obavljanja djelatnosti. Ističe da osobi koja obavlja različite djelatnosti i ostvaruje prihode iz različitih izvora u dvije države ugovornice opće pravilo ne daje pravo izbora države zakonodavstva kojim želi biti obuhvaćena. Kada se na osobu ne primjenjuju spomenute iznimke, Ugovorom nije isključena obveza osiguranja u obje države ugovornice. Tome je komplementaran i članak 17. stavak 1. Ugovora. U predmetnom slučaju primijenjeno je kolizijsko pravilo Ugovora kao dio unutarnjeg prava, jer tužitelj nije obuhvaćen navedenim iznimkama. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Prema članku 12. ZOMO-a, obvezno su osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava i upravitelji zadruge, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.
7. Navedena odredba tiče se obveznog osiguranja u Republici Hrvatskoj (ZOMO uređuje sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj). Odnosi se na jednu od ekonomskih aktivnosti uz koje domaći pravni poredak veže financiranje tuzemnoga obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti. Činjenica obveznog osiguranja u drugoj državi može utjecati na primjenu članka 12. ZOMO-a ako je to uglavljeno međunarodnim ugovorom o socijalnom osiguranju. S druge strane, okolnost postojanja međunarodnog ugovora s odnosnom državom sâma po sebi ne utječe na doseg norme članka 12. ZOMO-a, već je odlučan sadržaj mjerodavnih odredaba konkretnog ugovora.
8. U članku 119. stavku 2. ZOMO-a propisano je da će, ako osiguranik iz članka – između ostalog 12. - toga Zakona u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje ne podnese prijavu na osiguranje, Zavod po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika.
9. Nadalje, člankom 7. Ugovora određeno je da se obveza osiguranja zaposlene osobe određuje prema pravnim propisima države ugovornice na čijem teritoriju je osoba zaposlena, ako odredbama članka 8. i 9. toga Ugovora nije drukčije utvrđeno.
10. U obrazloženjima osporavanih rješenja, odnosno u odgovoru na tužbu, citirane su i druge mjerodavne pravne norme Ugovora i domaćeg zakonodavstva. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.
11. Nesporno je da je u dvjema državama (strankama Ugovora) obveza osiguranja na mirovinsko osiguranje (svojstvo osiguranika) tužitelju utvrđeno po različitim pravnim temeljima. U Bosni i Hercegovini to je radni odnos, dok je u Republici Hrvatskoj posrijedi svojstvo člana uprave trgovačkog društva. Nije, dakle, bilo pravne osnove za primjenu iznimki iz članka 8. stavka 1. i 2. Ugovora, a u konkretnom predmetu očito su neprimjenjive odredbe članka 8. stavka 3.-7. i članka 9. Ugovora. K tome, ni jedan drugi uglavak Ugovora ne utječe na primjenu članka 12. ZOMO-a u predmetnoj situaciji. Nije, stoga, bilo pravne zapreke da javnopravna tijela, u skladu sa člankom 7. Ugovora, primijene odredbu članka 12. ZOMO-a. Pritom je nesporno da je tužitelj u konkretnom razdoblju imao svojstvo člana uprave, da u propisanom roku po toj osnovi nije podnio prijavu na osiguranje, te u tom razdoblju u Republici Hrvatskoj nije bio osiguran po drugoj osnovi.
12. Sud je suglasan i s preostalim dijelom elaboracije tuženika iznesene u odgovoru na tužbu, prihvaćajući razloge na kojima je ta elaboracija utemeljena, koji razlozi su tužitelju poznati.
13. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da je prvostupanjsko tijelo osnovano tužitelju po službenoj dužnosti utvrdilo svojstvo osiguranika, što je tuženik pravilno potvrdio.
14. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
15. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).
U Rijeci 20. siječnja 2022.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko, v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
