REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 26/2017-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. S. zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 13. listopada 2016. broj K-11/15-295, u sjednici održanoj 19. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom Z. S. za dva kaznena djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1 Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje KZ/11.), zbog kojih je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11., utvrđuju kazne zatvora u trajanju od po 2 (dvije) godine za svako djelo pa se optuženi Z. S., uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja od 8. ožujka 2015. do 10. ožujka 2015. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. ožujka 2015. do 21. travnja 2015.
II. Odbijaju se kao neosnovane žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženog Z. S. u cijelosti te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
I Kž 26/2017-8
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli - Pola broj K-11/15-295 od 13. listopada 2016. optuženi Z. S. proglašen je krivim zbog počinjenja dvaju kaznenih djela protiv spolne slobode – silovanjem iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavka 1. KZ/11. te mu je za kazneno djelo iz točke 1. izreke, počinjeno na štetu D. M., temeljem članka 153. stavka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a zbog kaznenog djela iz točke 2. izreke, počinjeno na štetu M. Š., temeljem članka 153. stavka 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Nakon toga je optuženik, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci. Temeljem članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja od 8. ožujka 2015. do 10. ožujka 2015., kao i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. ožujka 2015. do 21. travnja 2015.
1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) oštećena D. M. je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-14. optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka koji se odnose na nužne izdatke i nagradu za branitelja po službenoj dužnosti, visina kojih će se naknadno odrediti posebnim rješenjem, nužne izdatke i nagradu opunomoćenice oštećene D. M., visina kojih će se naknadno odrediti posebnim rješenjem, troškove zavoda ... I. ž. u iznosu od 490,00 kuna, troškove izrade fotodokumentacije u iznosu od 270,94 kune, troškove psihijatrijskog vještačenja optuženika u iznosu 3.024,00 kuna, troškove psihologijskog vještačenja oštećene D. M. u iznosu od 4.304,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja oštećene D. M. u iznosu od 4.646,00 kuna, troškove psihologijskog vještačenja oštećene M. Š. u iznosu od 4.304,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja oštećene M. Š. u iznosu od 2.646,00 kuna te paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna.
1.3. Na temelju članka 452. točke 4. ZKP/08.-14. protiv optuženog Z. S. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem, iz članka 140. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.
2. Protiv navedene presude, u odnosu na osuđujući dio, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku utvrdi strože kazne zatvora za svako počinjeno kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. te istog potom osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora te da paušalnu svotu za troškove kaznenog postupka odredi u većem iznosu. U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude žali se i optuženi Z. S. putem branitelja, odvjetnika I. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovnu odluku ili preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe za oba kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, a ukoliko sud ocijeni da je optuženi počinio kaznena djela za koja se tereti predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna od one u osporavanoj
I Kž 26/2017-8
prvostupanjskoj presudi te da se preinači i odluka o troškovima postupka, sve obzirom na utvrđene okolnosti ovog slučaja te ličnosti optuženika“.
3. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.
4. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog Z. S. i branitelja optuženog Z. S., odvjetnika I. S., iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optuženika u cijelosti neosnovana.
7. S obzirom da državni odvjetnik i optuženik nisu izjavili žalbe i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. te pri tome nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Isto tako, budući da ove stranke nisu izjavile niti žalbe zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona, ovaj sud je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., ispitao je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon i pri tome nije našao da bi bila počinjena navedena povreda na koju drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.
8. U pogledu žalbenih navoda kojima optuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja isti smatra da izvedenim dokazima nije s potrebnom izvjesnošću utvrđeno da je počinio kaznena djela za koja se tereti, da je bilo nužno provesti i dokaze predložene po obrani, zbog čega je činjenično stanje u postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a sud prvog stupnja je iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke. Ističe kako je prvostupanjski sud pobijanu osuđujuću presudu donio isključivo na temelju iskaza žrtava ovih kaznenih djela, kojima je u cijelosti poklonio povjerenje te iskazima svjedoka koji o inkriminacijama imaju samo posredna saznanja, a koji iskazi su nevjerodostojni i dovedeni u sumnju s drugim provedenim dokazima.
8.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, iz razloga pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica osim jasnih, detaljnih i opširnih iskaza koje su žrtve dale tijekom istrage i na raspravi imao u vidu i iskaze brojnih svjedoka koji o inkriminiranim događajima imaju saznanja upravo iz razgovora koje su obavili sa samim žrtvama nakon što se sve to i dogodilo, ali isto tako i dokumentaciju koja je pročitana i u koju je izvršen uvid tijekom dokaznog postupka. Tako je u odnosu na žrtvu D. M. sud prvog stupnja ispitao u svojstvu svjedoka J. M., H. M., T. Z. i M. B. te su pročitani nalaz i mišljenje vještaka
I Kž 26/2017-8
psihijatra dr. D. S. i psihologa prof. V. L. P., zapisnik o tjelesnom pregledu i ginekološki nalaz za žrtvu D. M., dok su u odnosu na žrtvu M. Š. ispitani u svojstvu svjedoka T. Ž., I. H., M. Š. i A. S., pročitan je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. D. S. i psihologa prof. V. L. P. te je pročitan sadržaj SMS poruka koje su razmjenjivali ova žrtva i optuženik prije podnošenja kaznene prijave, pri čemu je sve ove dokaze sud doveo u međusobnu vezu i u kontekst iskazivanja samih žrtava o inkriminiranim događajima. Pri tome ovaj žalitelj zanemaruje činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o takvim kaznenim djelima koja se vrlo često i u pravilu događaju „u četiri oka“ i gdje u pravilu nema neposrednih očevidaca samog događaja, a koji bi kasnije mogli iskazivati o onome što su vidjeli i što se doista dogodilo tom prigodom, zbog čega sudu onda preostaje da jedino na temelju svestrane analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza samih sudionika događaja utvrđuje odlučne činjenice i o tome donosi zaključke. Zbog toga je to onda i vrlo često jedina mogućnost za utvrđivanje dinamike samog događanja i kronologije zbivanja, a što je bio slučaj i u ovom kaznenom predmetu. Upravo zbog navedenog iskazi svjedoka koji o tome imaju posredna saznanja, a do kojih su došli u razgovoru sa žrtvama te pročitana i pregledana dokumentacija te na taj način tako utvrđene činjenice, po ocjeni drugostupanjskog suda, predstavljaju tzv. kontrolne činjenice za ocjenu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza samih žrtava, ali i obrane samog optuženika.
8.2. Stoga, a kada se imaju u vidu iskazi koje je žrtva D. M. dala tijekom istrage i na raspravi, gdje je u bitnim i važnim detaljima predmetni događaj opisivala na jasan, detaljan, identičan i precizan način, a koji navodi su u odnosu na odlučne činjenice u cijelosti potkrijepljeni iskazima svjedoka J. M., njezine majke i H. M., njezine prijateljice te pročitanom materijalnom dokumentacijom, a djelomično i iskazom svjedoka T. Z., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se njezini iskazi zbog svega navedenog mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni. To tim više što je ova žrtva u svojim iskazima iznosila takve detalje i pojedinosti samog događanja i ponašanja optuženika (prije, tijekom i nakon samog događaja) koji se teško mogu smatrati nepostojećima i izmišljenima od strane same žrtve, to tim više što su isti, u bitnim dijelovima, u cijelosti potvrđeni i drugim provedenim dokazima. Iz potpuno suglasnih i u bitnim dijelovima identičnih iskaza njezine majke J. M. te njezine dobre prijateljice H. M., a s kojima je ona razgovarala neposredno nakon samog događaja, jasno i nedvosmisleno proizlazi da ju je optuženik silovao upravo na način kako je to opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude. Naime, navode žrtve D. M. o tome da je ona već slijedeće jutro išla na pregled u O. b. P., a nakon toga na nadležnu policijsku postaju gdje je podnijela i kaznenu prijavu protiv optuženika ove svjedokinje u cijelosti potvrđuju kao istinite i vjerodostojne, pri čemu naglašavaju da im je sama žrtva detaljno i precizno ispričala detalje samog događaja koji se prethodne večeri odigrao i koje prethodio pregledu i podnošenju prijave. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica, koja također proizlazi iz iskaza ovih svjedoka, da je ova žrtva, a kada je pričala o samom događaju, „izgledala užasno, sva se tresla, zamuckivala je i suze su joj navirale na oči“ (svjedok J. M.) odnosno „da je plakala i bila je sva van sebe, da nikada nije ništa slagala i da ne zna zašto bi netko tako nešto slagao“ (svjedok H. M.), tada je pravilan zaključak suda prvog stupnja da iskazi ovih svjedoka u potpunosti potvrđuju navode ove žrtve kao uvjerljive i točne te da su iste, kada su govorile o svojim saznanjima, iskazivale detaljno, okolnosno i iskreno, pri čemu nisu imale niti jednog razloga neosnovano teretiti optuženika. Kada se uz navedeno ima u vidu i iskaz svjedoka T. Z., koja je rekla kako je dan nakon
I Kž 26/2017-8
inkriminiranog događaja bila na kavi sa žrtvom D. M. pa kada ju je pitala što joj je to na vratu da joj je ista “ispričala što joj se dogodilo odnosno da ju je optuženik silovao tako što ju je odveo u M., da joj je svašta govorio i da ju je pritom i istukao, da je uzela pilulu za dan poslije, da ju je nakon događaja odveo kući, da ju je bilo strah zbog čega ga je pustila da prespava, da su imali i odnos, nakon čega je ujutro pozvala mamu i rekla joj da ju je optuženi istukao jer joj nije odmah htjela reći da je silovana“ te kada se uz sve to ima u vidu i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. D. S. i psihologa prof. V. L. P., a iz kojeg proizlazi kako je žrtva D. M. sposobna zapamtiti događaje i vjerno ih reproducirati, dati vjerodostojan iskaz te da manipulativnost vještačenjem i sklonost konfabuliranju kod iste nisu evidentirani, tada je također pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se iskaz ove žrtve doista može prihvatiti kao životan, logičan i uvjerljiv. To što je svjedok T. Z. tijekom postupka svoj raniji iskaz na neki način ublažila i relativizirala, navodeći kako je iz naknadnog ponašanja žrtve „stekla dojam da ista nije silovana budući da ju je cijelo vrijeme zanimalo gdje se nalazi optuženik“, te to što je i svjedok M. B. rekao da mu je nakon ovog događaja žrtva D. M. rekla „da nije bila silovana, da mu je to rekla u povjerenju, moleći ga da to nikome ne kaže“, i po ocjeni suda drugog stupnja, ne može se, kod drugih provedenih dokaza i tako utvrđenih činjenica, prihvatiti kao vjerodostojno i uvjerljivo iskazivanje s obzirom na to, a kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, da se radi o sobama koje su u bliskim i prijateljskim odnosima s optuženikom, dok su se sa žrtvom u međuvremenu posvađale tako da s njom više nisu u dobrim odnosima, zbog čega su njihovi iskazi pristrani i dani u cilju da ne štete optuženiku, pa se stoga ne mogu prihvatiti kao objektivni i nepristrani. Slijedom svega navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor optuženika da u iskazu žrtve D. M. postoji čitav niz nelogičnosti i proturječnosti jer je ista od samog početka kaznenog postupka pa sve do okončanja rasprave o bitnim i odlučnim činjenicama iskazivala na potpuno identičan i dosljedan način i niti u jednom trenutku nije odstupila od svojih navoda i tvrdnji koji se odnose na inkriminirane radnje. Isto tako nije u pravu optuženik kada tvrdi da njezin iskaz nije u dovoljnoj mjeri kritički ispitan, s obzirom da je prvostupanjski sud njezin iskaz detaljno analizirao, dovodeći u vezu iskaze iz istrage i s rasprave, dajući pri tome i ocjenu vjerodostojnosti tih iskaza te je istovremeno tako utvrđene činjenice doveo u vezu i s drugim personalnim i materijalnim dokazima, nakon čega je dao cjelokupnu ocjenu tog iskaza, kako samostalno, tako i u odnosu na druge provedene dokaze.
8.3. Optuženik se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći kako je tijekom dokaznog postupka, radi ocjene vjerodostojnosti iskaza i motiva za ponašanje žrtve D. M., trebalo ispitati u svojstvu svjedoka S. B., s kojim je ranije bila u vezi i od kojeg je tražila novac kako njihove zajedničke fotografije ne bi pokazala njegovoj ženi te V. E., kojemu je žrtva navodno pričala o tome da od optuženika želi izvući novac.
8.4. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je u odnosu na inkriminirano kazneno djelo počinjeno na štetu žrtve D. M. u potpunosti utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice, a na temelju kojih se može osnovano zaključiti o vjerodostojnosti iskaza ove žrtve odnosno o eventualnim motivima njezinog postupanja nakon inkriminiranog kaznenog djela.
I Kž 26/2017-8
8.5. Naime, zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na sve pravno relevantne činjenice zasnivaju se prvenstveno na ocjeni vjerodostojnosti iskaza same žrtve ovog kaznenog djela, o čemu je prethodno već bilo govora. Stoga, kada se ima u vidu navedena činjenica odnosno okolnost da iz provedenih dokaza ne proizlazi nikakav motiv žrtve za lažno terećenje optuženika, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, koji prihvaća i ovaj sud, da se u konkretnom slučaju radi o svjedocima koji nemaju relevantnih saznanja o samom inkriminiranom događaju te bi njihovo ispitivanje u ovom kaznenom predmetu bilo suvišno i nepotrebno za utvrđivanje činjenica koje su važne za odlučivanje te za ocjenu postupanja optuženika tempore criminis. Stoga je prvostupanjski sud s pravom navedene dokazne prijedloge obrane, sukladno članku 421. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-14., odbio kao nevažne.
8.6. Također nije u pravu optuženik kad ističe da je prvostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. pobijane presude, trebao prihvatiti kao vjerodostojan iskaz žrtve M. Š. koji je ona dala na raspravi, a kada je negirala počinjenje kaznenog djela od strane optuženika, a ne njezin iskaz iz istrage, kada je tvrdila da je silovana od strane optuženika, s obzirom da svjedoci koji su iskazivali o ovom kaznenom djelu imaju samo posredna saznanja, a koja su dobili isključivo u razgovoru s ovom žrtvom. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog žalitelja, nije jasno zašto sud smatra da naknadnim negiranjem ovog kaznenog djela od strane same žrtve nisu istovremeno obezvrijeđeni i iskazi ovih svjedoka. Međutim, nasuprot tvrdnjama optuženika da je ova žrtva sve izmislila i da ga je lažno prijavila jer je bila ljubomorna na njega iz razloga što je on u to vrijeme bio u vezi s D. M., a ne s njom, da je time htjela od njega izvući novac te da se možda radi o zavjeri D. M. i M. Š., pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su takve tvrdnje optuženika neprihvatljive jer niti u jednom dijelu nisu potkrijepljene drugim provedenim dokazima te da se uslijed toga iskaz žrtve M. Š., koji je dala tijekom istrage, a ne onaj koji je iznijela tijekom rasprave, treba prihvatiti kao uvjerljiv i vjerodostojan. Naime, upravo taj njezin iskaz iz istrage je u odnosu na odlučne činjenice u cijelosti potvrđen drugim dokazima kao što su iskazi svjedoka M. Š., I. H., T. Ž. i A. S., nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. D. S. i psihologa prof. V. L. P. te pročitanim sadržajem SMS poruka koje su razmjenjivali optuženik i ova žrtva. Naime, iz iskaza ovih svjedoka nedvojbeno proizlazi kako im je žrtva M. Š., u različitim vremenskim razdobljima, ispričala što joj se dogodilo tijekom inkriminirane večeri, pri čemu je ista decidirano i bez bilo kakve dvojbe navela da ju je tom prigodom optuženik silovao, a svi ti razgovori odvijali su se u razdoblju koje je prethodilo podnošenju kaznene prijave. Iako su pri tome svjedoci M. Š. i I. H. u svojim iskazima izjavili kako im tom prigodom ista nije pričala o detaljima samog događaja odnosno silovanja, dok je svjedok T. Ž. izjavila da joj se žrtva već slijedećeg jutra nakon događaja, najprije putem telefona, a onda i neposredno, povjerila rekavši joj kako ju je optuženik silovao, nakon čega je detaljno opisala što joj je sve radio, a koji opis se u bitnim dijelovima u cijelosti podudara s iskazom ove žrtve koji je ista dala tijekom istrage, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se upravo ovaj iskaz iz istrage, a ne onaj s rasprave ima prihvatiti kao istinit, vjerodostojan i uvjerljiv. To tim više što emocionalno i psihičko stanje u kojem se nalazila ova žrtve neposredno nakon samog inkriminiranog događaja u svome iskazu potvrđuje i svjedok A. S. kod koga je ista, na vlastiti zahtjev, tražila da prespava, navodeći kako mu je tom prigodom žrtva rekla da se posvađala s optuženikom, da ne smije izaći van i da je pobjegla iz njegovog auta jer ga se boji, pri čemu je ista izgledala usplahireno i uplašeno, a kako se sigurno ne bi
I Kž 26/2017-8
ponašala i kako ne bi izgledala da se prethodno radilo o dobrovoljnom seksualnom odnosu kako je to u svojoj obrani tvrdio optuženik. Kada se uz navedeno ima u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. D. S. i psihologa prof. V. L. P., koje su i za ovu žrtvu suglasno navele da se radi o osobi koja je sposobna zapamtiti događaje i vjerno ih reproducirati, da je ista sposobna vjerodostojno iskazivati, dok kod iste manipulativnost i sklonost konfabuliranju također nisu evidentirane te kad se sve ovo dovede i u vezu sa sadržajem SMS poruka koje su razmjenjivali optuženik i ova žrtva u razdoblju koje je također prethodilo podnošenju kaznene prijave, a iz kojih proizlazi kako je optuženik prije kritičnog događaja htio obnoviti ranije prekinutu vezu, obećavajući da će se promijeniti i da ju više neće šamarati, a što je ona odbijala te da mu je ona u jednoj poruci prigovarala zbog načina na koji se prema njoj odnosio tijekom inkriminirane večeri („da se nisam spasila mučio bi me kao onaj dan u stanu i tjero da ti pušim kurac...“), tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je iskaz koji je žrtva dala tijekom istrage dosljedan i obiluje takvim detaljima koje osoba koja ga nije proživjela ne bi mogla niti opisati na navedeni način. Kako je isti potvrđen i drugim provedenim dokazima, iz kojih niti u jednom dijelu ne proizlazi neki razlog za lažno terećenje optuženika, kako on to navodi u svojoj obrani, zbog svega navedenog nije bilo niti jednog razloga da se upravo taj iskaz iz istrage ne prihvati kao istinit, uvjerljiv i vjerodostojan. To se međutim, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, ne može reći za iskaz koji je ova žrtva dala tijekom rasprave, a kojim je, u suštini, ekskulpirala optuženika od počinjenja ovog kaznenog djela jer isti nije potkrijepljen, kao takav, niti jednim provedenim dokazom. Njezino mišljenje koje je tom prigodom dala „da se ne osjeća silovanom“ ni na koji način, ni po ocjeni drugostupanjskog suda, ne umanjuje značaj i važnost ranije utvrđenih odlučnih činjenica, a pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno te je stoga i za ovaj sud očigledno da na taj način žrtva M. Š., samo iz njoj znanih razloga, kako to ispravno konstatira i sud prvog stupnja, želi pomoći optuženiku u otklanjanju kazneno-pravne odgovornosti. Iako pri tome optuženik u izjavljenoj žalbi ponovno naglašava okolnost da je ova žrtva kaznenu prijavu podnijela tek sedam mjeseci nakon inkriminiranog događaja te da je u navedenom razdoblju imala i dobrovoljni seksualni odnos s optuženikom, a što bi onda ukazivalo na njezine „skrivene namjere“ i motive kada je pokretala ovaj kazneni progon, po ocjeni drugostupanjskog suda, iste nisu od utjecaja na vjerodostojnost njezinog iskaza koji je dala na dokaznom ročištu jer je žrtva u tom iskazu dala logične, životne i uvjerljive razloge za podnošenje kaznene prijave nakon proteka vremena od sedam mjeseci, koji su u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud. Okolnost da se nakon inkriminiranog događaja među njima dogodio i dobrovoljni seksualni odnos, sama po sebi, a u nedostatku nekih drugih činjenica ne isključuje mogućnost da se prije toga dogodio ovaj inkriminirani događaj, budući da žrtva, kao odrasla i slobodna osoba, može samostalno odlučivati s kim će eventualno imati dobrovoljne spolne odnose.
8.7. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza na pravilan način utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je optuženik počinio kaznena djela upravo na način kako je to opisano u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
I Kž 26/2017-8
8.8. S obzirom da je drugostupanjski sud prihvatio sva utvrđenja odlučnih činjenica od strane suda prvog stupnja, koja žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u sumnju, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud precijenio značaj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti, dok je s druge strane podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, zbog čega je utvrdio preblage pojedinačne kazne zatvora, a potom i preblagu jedinstvenu kaznu zatvora. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik ističe kako sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da su oba ova kaznena djela počinjena na štetu njegovih djevojaka, kojom prigodom je optuženik postupao na prijevaran način koristeći povjerenje koje su one imale prema njemu s obzirom da ih je poznavao, da je navedena kaznena djela počinio u relativno kratkom vremenskom razdoblju, što ukazuje na njegovu upornost i bezobzirnost prilikom počinjenja istih, da je motiv za počinjenje ovih kaznenih djela ljubomora optuženika prema drugim muškarcima koji su se pojavljivali u životu žrtava te da se u konkretnim situacijama radi o pitanju spolne slobode svake osobe, zbog čega se pojedinačno utvrđenim kaznama, a potom i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od jedne godine i osam mjeseci neće ostvariti svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
9.1. Nasuprot tome optuženi Z. S., žaleći se zbog odluke o kazni, smatra da je izrečena kazna prestroga i da je prvostupanjski sud, imajući u vidu njegov prijašnji život i okolnost da nikada ranije nije osuđivan, njegov odnos s oštećenicama i sve posljedice djela, trebao izreći blažu kaznu od one koja je izrečena prvostupanjskom presudom.
9.2. Uvodno treba napomenuti da određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora voditi računa o tome kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.
9.3. S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je kod optuženika pravilno cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, dok je kao otegotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je u relativno kratkom vremenu počinio čak dva kaznena djela silovanja, čime je iskazao izrazitu upornost u činjenju kaznenih djela protiv spolne slobode. Međutim, za razliku od optuženika, u pravu je državni odvjetnik kada u ovom dijelu izjavljene žalbe tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti odnosno da nije u dovoljnoj mjeri vrednovao i cijenio okolnosti koje se odnose na sam način izvršenja ovih kaznenih djela, a koji se sastoji u zlouporabi povjerenja koje su žrtve, kao osobe koje su u određenom razdoblju svog života bile u vezi s optuženikom, imale prema optuženiku te da je ova kaznena djela počinio u kratkom vremenskom razdoblju čime je iskazao naročitu upornost, bezobzirnost i veći stupanj kriminalne volje od uobičajenog za ova
I Kž 26/2017-8
kaznena djela. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada ističe da se u konkretnom slučaju radi o maksimalnom ugrožavanju zaštićenog dobra s obzirom da je u pitanju spolna sloboda osobe, pri čemu žrtve, sa svoje strane, nisu dale nikakvog povoda za ovakvo nasilno ponašanje optuženika.
9.4. Slijedom svega naprijed navedenog, i po ocjeni suda drugog stupnja, utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine za svako počinjeno kazneno djelo te potom izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci nisu primjerene ne samo počinjenim kaznenim djelima i težini posljedica koje su za žrtve nastupile, već isto tako i samoj ličnosti optuženika, stupnju njegove krivnje (izravna namjera kao najteži oblik krivnje), pobudama i motivima zbog kojih su ova kaznena djela počinjena, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra odnosno svim onim okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena. Stoga, a kako se to s pravom ističe u žalbi državnog odvjetnika, sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti u konkretnom slučaju opravdavaju strože kažnjavanje optuženika pa je ovaj sud optuženiku za svako od počinjenih kaznenih djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11. utvrdio kazne zatvora u trajanju od po dvije godine za svako djelo, nakon čega ga je, uz primjenu odredbi o stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, pri čemu mu je u ovako izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja od 8. do 10. ožujka 2015. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. ožujka do 21. travnja 2015. Utvrđene pojedinačne kazne i potom izrečena jedinstvena kazna zatvora u sebi sadrže dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela prouzročio žrtvama, ali i društvenoj zajednici u cjelini. Na taj način njima će se na potpuno jasan i nedvosmislen način izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren te društveno i moralno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio ovakva, ali i druga kaznena djela. Istovremeno će se poslati i poruka drugim članovima društvene zajednice kako ovakva postupanja nisu primjerena i prihvatljiva te da počinitelji ovakvih kaznenih djela zaslužuju odgovarajuću reakciju društva i primjerenu kaznu, čime će se ostvariti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, ali i druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
9.5. Stoga je trebalo, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način kako je to pobliže označeno u točki I. izreke ove presude jer blažom kaznom, kako to u izjavljenoj žalbi sugerira optuženik, imajući u vidu sve naprijed navedene i utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, ne bi se mogle ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
10. Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Pri tome državni odvjetnik navodi kako je paušalna svota u iznosu od 1.000,00 kuna prenisko određena, imajući u vidu trajanje i složenost ovog kaznenog postupka, s obzirom da je samo rasprava trajala deset dana, dok optuženik osporava dio odluke o troškovima kaznenog postupka koji se odnosi na troškove zastupanja po branitelju po službenoj dužnosti, držeći da se radi o troškovima koji padaju na teret državnog proračuna pa stoga, sukladno odredbama ZKP/08., nije dužan podmiriti te troškove.
I Kž 26/2017-8
10.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika, odluka o troškovima kaznenog postupka je zakonita. Naime, sukladno članku 145. stavku 3. ZKP/08.-14. paušalna svota se utvrđuje u okviru svota određenih posebnim propisom s obzirom na složenost i trajanje izvida i kaznenog postupka. Kako je prvostupanjski sud prilikom određivanja visine paušalne svote postupao u skladu s ovom odredbom i u okviru svota koje su određene posebnim propisom to je prigovor državnog odvjetnika u odnosu na ovaj dio troška kaznenog postupka, po ocjeni suda drugog stupnja, neosnovan. Isto tako, a imajući u vidu činjenicu da je pobijanom presudom optuženik proglašen krivim zbog počinjenih kaznenih djela sud prvog stupnja ga je pravilno, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08.-14., obvezao i na plaćanje troškova kaznenog postupka na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja, s obzirom da je tada važeća odredba članka 148. stavka 1. ZKP/08.-14. izričito propisivala da će sud, kada okrivljenika proglasi krivim, izreći u presudi da je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka. Iako je optuženik u pravu kada tvrdi da se, sukladno odredbi članka 145. stavka 4. ZKP/08.-14., nužni izdaci za postavljenog branitelja za kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti isplaćuju iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, pri tome isti zanemaruje činjenicu da je u nastavku te iste odredbe propisano da se ti troškovi kasnije naplaćuju od osoba koje su ih dužne naknaditi prema odredbama ovog Zakona, a u ovom konkretnom slučaju to je, sukladno članku 148. stavku 1. ZKP/08.-14., upravo optuženik koji je u ovom kaznenom postupku proglašen krivim za utužena kaznena djela. Stoga je i prigovor optuženika u odnosu na troškove kaznenog postupka neosnovan, što međutim ne priječi optuženika da u ovom trenutku, a u odnosu na troškove kaznenog postupka, postupi sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08.-19.
11. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., trebalo žalbu optuženika u cijelosti te u ostalom dijelu žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovane te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.
Zagreb, 19. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
