REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1424/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. A., Š. (H., St. H. M. C., Irska), OIB … , koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o., O., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o tužiteljičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1272/2020-2 od 27. svibnja 2020., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-859/19 od 19. prosinca 2019., u sjednici održanoj 19. siječnja 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1272/2020-2 od 27. svibnja 2020., kojima su djelomično potvrđeni i djelomično preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-859/19 od 19. prosinca 2019.
2. Tuženica na taj prijedlog nije odgovorila.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Tužiteljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije postavila četiri pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
5. U odnosu na prva dva u tom prijedlogu navedena pitanja tužiteljica nije izložila odgovarajuće razloge zašto su postavljena pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, što je bila dužna učiniti prema odredbi čl. 387. st. 3. toga Zakona. Ne može se, naime, kao razlog važnosti uzeti samo tužiteljičin navod da u vezi s postavljenim pitanjima „revizijski sud još nije zauzeo stav, a pitanje je bitno za osiguranje jedinstvene primjene prava“. Ako, kao što to tužiteljica tvrdi, nema prakse revizijskog suda, a pritom ne tvrdi da je praksa žalbenih sudova u vezi s postavljenim pitanjima nejedinstvena, onda nema ni potrebe da revizijski sud svojom intervencijom osigura jedinstvenu primjenu prava, odnosno ujednačava sudsku praksu.
6. Što se trećeg po redu u prijedlogu navedenog pitanja tiče, tužiteljica neosnovano smatra da je u odlukama Županijskog suda u Varaždinu na koje se pozvala izraženo u vezi s tim pitanjem pravno shvaćanje s kojim nije podudarno shvaćanje izraženo u predmetnoj drugostupanjskoj odluci. U tim je odlukama Županijskog suda u Varaždinu izraženo samo pravno shvaćanje o času nastupanja ovršnosti sudske odluke u slučaju kada u njoj nije naveden rok za dobrovoljno ispunjenje obveze, a prema kojem ovršnost takve odluke nastupa u roku od petnaest dana od njene pravomoćnosti. U predmetnom postupku uopće nije bilo sporno kada je sudska odluka kojom je tužiteljici oduzeta imovinska korist stečena kaznenim djelom postala ovršna, već je bilo sporno zastarijeva li uopće izvršenje takve odluke s obzirom na odredbu čl. 85. st. 4. u vezi s čl. 385. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 126/11).
7. Obrazlažući razlog važnosti četvrtog u prijedlogu postavljenog pitanja, kojim se problematizira tuženičino pravo na naknadu parničnog troška od tužiteljice, tužiteljica pogrešno polazi od toga da se predmetna situacija činjenično i pravno može izjednačiti s onom iz presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 72152/13. Iz te presude, naime, ne proizlazi, kako to pogrešno smatra tužiteljica, da je za zaključak kako odluka kojom je tužitelj koji izgubi parnicu koju je pokrenuo protiv Republike Hrvatske dužan, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, državi kao tuženici nadoknaditi puni iznos troškova zastupanja, predstavlja nerazmjeran teret za tužitelja, dovoljno utvrditi već samo to da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na njegovu financijsku situaciju.
8. Stoga nema potrebe za intervenciju revizijskoga suda u ovome predmetu te je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 19. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
