REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 642/2019-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. C. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2019. broj K- 21/2018., u sjednici održanoj 19. siječnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. K. C. i branitelja optuženika, odvjetnika D. C.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. C. i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. K. C. zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz čl. 110. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme oduzimanja slobode od 26. rujna 2017. do 10. studenog 2017.
2. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje: ZKP/08-17), optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.670,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn.
3. Protiv te je presude žalbu podnio optuženik, putem branitelja D. C., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik
I Kž 642/2019-7
oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08-17 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Sjednici vijeća su nazočili optuženik i branitelj koji je u žalbi zahtijevao obavijest o sjednici, dok je u odnosu na uredno obaviještenog državnog odvjetnika sjednica na temelju čl. 475. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08-19) održana u njegovoj odsutnosti.
7. Žalba optuženika nije osnovana.
8. Optuženik obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u toč. I. obrazloženja žalbe samo na paušalan način, ne konkretizirajući o kojoj se to bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08-17 radi, navodi da je sud prvog stupnja svoj zaključak o postojanu kaznenopravne svijesti i ostvarenja ostalih elemenata zakonskog bića inkriminiranog kaznenog djela donio na temelju prvenstveno iskaza samog optuženika te dijela saslušanih svjedoka M. K.1 (oštećenika), M. V. (kuma oštećenika) i M. O. (tete supruge oštećenika) čiji su iskazi u tom kontekstu očito pristrani. Iz izloženog slijedi da u biti ovi progovori nisu postupovnog već činjeničnog karaktera jer optuženik na taj način u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nastojeći time dovesti u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja. Isto se odnosi i na njegove prigovore, koje nakon obrazlaganja činjeničnih prigovora, iznosi u toč. IV. obrazloženja žalbe. I kroz te prigovore optuženik, iako njima nastoji argumentirati povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08-17, tvrdeći da je sud prvog stupnja na temelju čl. 419. st. 3. ZKP/08-17 trebao u cilju utvrđivanja svih odlučnih činjenica provesti i dokaze koji nisu predloženi i da je takvim propustom počinio povredu iz čl. 9. st. 1. ZKP/08-17 jer nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist, u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koje ne prihvaća i s kojim očito nije zadovoljan.
8.1. Nadalje, pod toč. II. obrazloženja žalbe optuženik neosnovano tvrdi da je u pogledu njegovog očitovanja o tome smatra li se krivim ili ne obrazloženje pobijene presude kontradiktorno. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude (str. 2., 10. odlomak) jasno iznio očitovanje optuženika da ne priznaje počinjenje predmetnog kaznenog djela za koje se tereti optužnicom, dok je u reproduciranju optuženikove obrane (str. 3., 3. odlomak), koja je s obzirom na ovakvo očitovanje o krivnji i jer optuženik nije zahtijevao da ga se ispita na početku dokaznog postupka, pravilno na temelju čl. 417.a st. 5. ZKP/08-17 uzeta na kraju dokaznog postupka, konstatirao navod iz obrane optuženika da je on priznao da je pucao iz pištolja u automobil u dvorištu oštećenika, ali da nije počinio predmetno kazneno djelo jer da u tom trenutku K. nije bio u blizini automobila. Prema tome, obrazloženje prvostupanjske presude je
I Kž 642/2019-7
u pogledu optuženikovog očitovanja o krivnji potpuno jasno i nije ni u kakvoj kontradiktornosti s optuženikom tzv. materijalnom obranom u kojoj on priznaje samo pucanje iz pištolja, ali poriče počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju.
8.2. Slijedom navedenog, jer je obrana optuženika s obzirom na navedeno očitovanje optuženika, koji je jasno rekao da se ne smatra krivim, pravilno uzeta na kraju dokaznog postupka, a nakon što su u tijeku dokaznog postupka na sve odlučne okolnosti izvedeni odgovarajući dokazi, promašen je daljnji prigovor optuženika, da je sud prvog stupnja unatoč priznanju optuženika da je pucao, trebao ex offo u kontekstu presumpcije nevinosti i načela materijalne istine, takvu obranu provjeriti. Međutim, kako to nije učinjeno optuženik tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu čime da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-17 te da je počinjena i povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Sadržajno i kroz ove prigovore optuženik zapravo prigovara ispravnosti utvrđenja suda prvog stupnja da je on kritične zgode ispalio hitac iz nepoznatog vatrenog oružja, koju okolnost sud prvog stupnja, suprotno tvrdnjama žalbe, nije utvrdio samo na temelju optuženikovog priznanja da je pucao, već i na temelju niza ostalih personalnih i materijalnih dokaza, o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu ove presude, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.3. Iz istih razloga, jer je sud prvog stupnja optuženika koji je izjavio da se ne smatra krivim pravilno na temelju odredbe čl. 417.a st. 5. ZKP/08-17 ispitao na kraju dokaznog postupka, promašen je i prigovor optuženika (str. 7., 4. odlomak obrazloženja žalbe), da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 8. ZKP/08-17 jer da je optuženika ispitao prije kraja dokaznog postupka. Sud prvog stupnja, nakon što je na kraju dokaznog postupka uzeo optuženikovu obranu, nije izveo niti jedan drugi dokaz već je ispravno na zapisniku konstatirao da daljnjih dokaza stranke ne predlažu niti da je sud našao potrebnim izvoditi druge dokaze te je nakon toga objavio da je dokazni postupak dovršen. Prema tome, sud prvog stupnja nije, kako to krivo smatra žalitelj, time što je nakon iznošenja obrane pravilno upotrijebio navedenu formulaciju, na taj način nastavio s dokaznim postupkom, tako da nema govora o počinjenju navedene postupovne povrede.
8.4. Nadalje, optuženik neosnovano pod toč. V. obrazloženja žalbe tvrdi da sud prvog stupnja nije, nakon što je u tijeku postupka došlo do promjene predsjednika vijeća, postupio sukladno odredbi čl. 407. st. 3. ZKP/08-17 jer nije ponovo izveo do tada provedene dokaze, zanemarujući da su se stranke, na raspravi koja je započela iznova, u smislu odredbe čl. 431. st. 1. toč. 6. ZKP/08-17 suglasile (list 304.) da se čitaju zapisnici o iskazima svjedoka i vještaka.
8.5. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje ukazuje optuženikova žalba, niti je počinio bilo koju od postupovnih povreda koje su
I Kž 642/2019-7
taksativno navedene u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-19 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
9. Neosnovano se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.
9.1. Optuženik u žalbi na neuvjerljiv način nastoji opovrgnuti dijelove svoje obrane u kojoj je priznao da je kritične zgode pucao iz pištolja u automobil oštećenika. Tvrdi da je ovo djelomično priznanje u vezi pucanja dao dok se nalazio u pritvoru i to zbog straha za integritet i zdravlje svoje obitelji, supruge i djece, ali da je istina da on uopće nije pucao na oštećenika. U argumentaciji te tvrdnje optuženik se poziva na okolnosti da se on ne razumije u pištolje, da nikakvo oružje kod njega nije pronađeno, da na njegovom tijelu nisu nađeni tragovi čestica baruta i da su on i njegova obitelj bili pod kontinuiranim pritiskom oštećenika i njegovog kuma M. V., zbog čega je pod pritiskom odlučio priznati nešto što nije učinio.
9.2. Međutim, iako je točno da je optuženik obranu u kojoj je priznao da je pucao dao 3. studenog 2017., dok se nalazio u istražnom zatvoru, on se i kasnije, nakon što je pušten iz istražnog zatvora, jer mu je rješenjem od 10. studenog 2017., broj Kir- 1815/17 ta mjera zamijenjena mjerom opreza iz čl. 98. st. 1. i 2. toč. 4. i 5. ZKP/08-17 tijekom rasprave kao i tijekom provođenja rekonstrukcije, pokazujući poziciju iz koje je pucao (list 268.-271.) i iznoseći obranu na kraju dokaznog postupka (list 305.) također branio na isti način priznajući da je pucao, ali je tvrdio da nije pucao u oštećenika jer njega tada nije bilo u blizini. Prema tome, ovakav radikalan obrat načina obrane optuženika koji je iznesen u žalbi, u odnosu na koncepciju obrane koju je iznosio tijekom prethodnog tijeka postupka krajnje je neuvjerljiv i neživotan. Optuženik se u dosadašnjem tijeku postupka branio na način da je vrlo detaljno opisivao ne samo okolnosti samog pucanja već i okolnosti nabavke pištolja i bacanja oružja u S. Ovom drugostupanjskom sudu nije prihvatljivo da bi optuženik, samo zbog toga što je bio u pritvoru i što se bojao za sebe i svoju obitelj zbog pritiska oštećenika i njegovog kuma V., priznao sam čin pucanja, ali ipak nije priznao da je počinio djelo za koje ga se teretilo optužnicom, što je samo po sebi proturječno. Žalitelju se ukazuje da je prvostupanjski sud priznanje optuženika da je kritične zgode pucao, pravilno doveo u vezu s iskazima oštećenika, svjedokinje M. O. i M. V. te podacima dobivenim pretragom mobitela optuženika u vezi učestalosti njegovih telefonskih kontakata s oštećenikom i M. V., te je na taj način potpuno nedvojbeno zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako je to utvrđeno u izreci pobijane presude.
9.3. Optuženik u žalbi neosnovano nastoji dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenika i svjedokinje Ožegović, iako su ovi svjedoci iskazivali istinito budući da oni u biti ne terete optuženika izravno jer ne tvrde da su vidjeli da je on ta osoba koja je kritične zgode pucala, već objektivno iznose okolnosti u vezi pucanja ne spominjući optuženika kojega nisu vidjeli. Utvrđenje da je optuženik osoba koja je kritične zgode pucala proizlazi, ne samo iz njegovog priznanja, kako to pogrešno smatra optuženik, već i iz iskaza svjedoka V. kojega nakon pucanja na telefon zove optuženik i opisuje mu što se dogodilo, zbog čega V. poziva oštećenika koji mu potvrđuje da je na njega pucano. Uz navedeno, sud prvog stupnja ukazuje da iz izlista telefonskih poziva s
I Kž 642/2019-7
telefona optuženika proizlazi da je on kritičnog dana više puta zvao oštećenika i uputio mu dvije SMS poruke te je više puta zvao i M. V. Ti podaci potvrđuju iskaze oštećenika i svjedoka V. u kojima oni opisuju kako je optuženik tog dana oštećeniku upućivao prijetnje, što je svakako indikativna okolnost u smislu dokazanosti predmetnog kaznenog djela. Slijedom navedenog, kada se povežu iskazi navedenih svjedoka s navedenim podacima o telefonskim kontaktima i materijalnim tragovima utvrđenih u zapisniku o očevidu i provedenom rekonstrukcijom u vezi pucanja te položaja aktera spornog događaja, ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik, a ne neka druga osoba, bio taj koji je s udaljenosti od 9,93 metra pucao u pravcu oštećenika dok se ovaj nalazio kraj svog automobila, sve u cilju da ga usmrti. Dakle, netočna je tvrdnja žalitelja da je u biti optuženikovo priznaje o pucanju presudni dokaz na kojem se temelji optužba, jer je sud prvog stupnja svoju odluku ispravno utemeljio na nizu personalnih i materijalnih dokaza koji međusobno korespondiraju i koji bez ikakve dvojbe ukazuju na zaključak o dokazanosti predmetnog kaznenog djela.
9.4. Kraj takvog stanja stvari, kada su sve odlučne činjenice utvrđene s punom izvjesnošću, prigovori žalitelja da je sud prvog stupnja trebao cijeniti sadržaj kaznene prijave koju je on podnio protiv optuženika zbog lažnog iskaza i lažnog prijavljivanja, da tvrdnje oštećenika o sklonosti optuženika alkoholu i drogama ne proizlaze niti iz jednog objektivnog dokaza, da je sud prvog stupnja trebao pribaviti podatke o njegovim telefonskim kontaktima s kćerkom oštećenika kako bi se utvrdio da nikakvih prijetnji niti izljeva mržnje prema njoj nije bilo, nisu relevantni i ne dovode u sumnju ispravnost zaključaka sud prvog stupnja. Isto se odnosi i na pozivanje žalitelja na iskaze svjedoka M. K.2 i I. D. jer njihovi iskazi ne sadrže ništa od značaja za ishod ovog kaznenog postupka budući da oni o spornom događaju nemaju neposrednih saznanja.
9.5. Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Optuženik pod toč. VI. obrazloženja žalbe iznosi prigovor povrede kaznenog zakona navodeći da je sud prvog stupnja trebao primijeniti pravilo iz čl. 3. st. 2. ZKP/08-17 i u dvojbi uzeti kao utvrđeno ono činjenično stanje koje je povoljnije za optuženika, kao i prigovor da je sud prvog stupnja propustio utvrditi sve okolnosti koje isključuju krivnju optuženika (ne konkretizirajući o kojim se to okolnostima radi) što su u suštini također činjenični prigovori, a ne prigovori iz čl. 469. ZKP/08-17. U odnosu na prigovor žalbe da je sud prvog stupnja u citiranju KZ/11 koji je u konkretnom slučaju primijenjen naveo i izmjene i dopune kaznenog zakona koje su objavljene u „Narodnim novinama“ broj 101/17, a koje su stupile na snagu 12. listopada 2017., dakle, nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, radi se samo o formalnom propustu suda prvog stupnja. Naime, u uvodu prvostupanjske presude kod navođena brojeva službenih glasila u kojima je objavljen Kazneni zakon s izmjenama i dopunama očitom omaškom su navedene i izmjene i dopune koje nisu bile na snazi u vrijeme izvršenja predmetne inkriminacije. Međutim, nesporno je da sud prvog stupnja taj naknadni propis koji je citirao u uvodu u konkretnom slučaju nije primijenio. Navedene izmjene i dopune uopće niti ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na konkretna slučaj već je de facto i de jure primijenio Kazneni zakon
I Kž 642/2019-7
(„Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Stoga ovaj formalni propust nema značaj povrede kaznenog zakona, kako to pogrešno smatra optuženik.
10.1. Slijedom navedenog nije osnovana žalba zbog povrede kaznenog zakona jer sud prvog stupnja nije počinio povrede kaznenog zakona na koje ukazuje žalba, a pri ispitivanju pobijene presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-19 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.
11. Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni jer je sud prvog stupnja optuženiku, imajući u vidu da je djelo je ostalo u pokušaju, na temelju odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11, izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine što je najniža kazna koju mu je mogao uz ublažavanje izreći, pri čemu je sud prvog stupnja od olakotnih okolnosti imao u vidu i optuženikovu neosuđivanost i obiteljske prilike, dok mu otegotnih okolnosti nije našao. Kada je sud prvog stupnja optuženiku pravilno ublaženu kaznu zatvora izrekao temeljem tzv. zakonskog ublažavanja iz čl. 48. st. 1. KZ/11, jer se radi o pokušaju kaznenog djela za koji zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja, neosnovano optuženik smatra da je uz to bilo mjesta i primjeni odredbe čl. 48. st. 2. KZ/11 jer da postoje naročite olakotne okolnosti. Nadalje, kako se radi o teškom kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zavora u trajanju od 5-20 godina zatvora, a koje je optuženik počinio na način da je s ulice, po principu tzv. sačekuše, tj. kriminalnog postupanja tipičnog za mafijaške obračune, iz svog automobila pucao na oštećenika dok se ovaj, ništa ne sluteći, nalazio u svom dvorištu, neosnovano optuženik smatra da je bilo mjesta izricanja djelomične uvjetne osude. Dakle, jer se radi o izuzetno pogibeljnom postupanju koje zaslužuje primjerenu društvenu osudu, blažom kaznenom sankcijom od izrečene i po ocjeni ovog suda drugog stupnja ne bi se ostvarila svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, u smislu individualne i generalne prevencije.
11.1. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.
12. Neosnovano se optuženik žali i zbog troškova kaznenog postupka navodeći da je bilo mjesta primjeni odredbe o oslobođenju od obveza plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 148. st. 6. ZKP/08-17. Naime, sud prvog stupnja je optuženika koji je u ovom kaznenom postupku proglašen krivim pravilno na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08-17 obvezao na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 1.670,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn koje će troškove on, s obzirom na njegovo imovno stanje, bez obzira na stambeni kredit koji je podigao zajedno sa suprugom, moći platiti, a da time ne ugrozi svoju i egzistenciju osoba koje je dužan uzdržavati.
13. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana, na temelju čl. 482. ZKP/08-19 presuđeno je kao u izreci.
Zagreb, 19. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Vesna Vrbetić, v.r.
