Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 12 Gž-1415/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Franke Zenić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB: ..., zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici I. J., dipl. iur., protiv tuženice M. Ž. iz S., OIB: ..., radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-1/2021-4 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 19. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja G. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-1/2021-4 od 15. srpnja 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja G. S. koji glasi:

"Nalaže se tuženici M. Ž. iz S., OIB ... iseliti iz stana broj 11 – jednosobni stan na II katu desno, lijevo od sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija, u površini od 36,25 m2 i drvarnica u podrumu broj 11, koji je kao poseban dio povezan s 1/32 dijela kč.br. ... stambena zgrada u Ulici ... 339 m2, upisanoj u zk.ul. ..., k.o. N. S. te isti slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju G. S., kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Temeljem čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV) ima zakoniti i legitiman cilj tražiti od tuženice predaju stana u posjed, bez obzira na činjenicu što je tuženica nezaposlena osoba stara 70 godina i nema primanja, te nije osporila svoje dugovanje. Sud prvog stupnja se u obrazloženju prvostupanjske presude poziva na članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda po kojoj svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, dok je st. 2. istoga članka propisano da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda, zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Međutim, tuženica u odgovoru na tužbu nije isticala pravo na poštivanje doma, upravo je na tuženici teret dokaza da tužiteljeva tužba za iseljenje predstavlja miješanje u njezino pravo na dom. Smatra da je nevažna činjenica da odredba čl. 8. Konvencije nameće određene obveze i prava domaćim tijelima vlasti, pa tako i tužitelju kao jedinici lokalne samouprave jer se u konkretnom slučaju ne radi o miješanju tijela javne vlasti, pri tom upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1534/2016 od 3. svibnja 2018. u kojoj se navodi da je uz istaknuti prigovor povrede prava na dom potrebno odgovoriti na slijedeća pitanja: a) je li sporni stan dom podnositelja; b) je li došlo do miješanja u prava podnositelja na poštivanje njegova doma; c) je li prisilno iseljenje podnositelja u skladu sa zakonom; d) ima li prisilno iseljenje podnositelja legitiman cilj; e) je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu. Iz obrazloženja te odluke vidljivo je da Ustavni sud odgovara na pitanja pod c) i d) pozivajući se na odredbe Zakona o najmu stanova i zauzima stajalište da je sudski nalog za iseljenje iz spornog stana zasnovan na zakonu i da naložena mjera iseljenja ima legitiman cilj zaštitu prava vlasništva tužitelja. Iz obrazloženja citirane presude slijedi da tužiteljev zahtjev za iseljenje i predaju stana jest miješanje u tuženikovo pravo na dom, ali je u skladu s čl. 161. st. 1. ZV. Nadalje se u presudi navodi da tuženici nije pružio dovoljnu zaštitu te joj osigurao drugi smještaj što je pogrešno jer prema čl. 19. Zakona o najmu stanova omogućeno je najmodavcu otkazati Ugovor o najmu stana ako zajmodavac ne plati u ugovorenom roku najamninu i druge ugovorene troškove u svezi sa stanovanjem. Obveza tužitelja da tuženici osigura drugi smještaj nije propisana Zakonom o najmu stanova.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja prema tuženici radi predaje stana u posjed koji se nalazi u S. na adresi ...(ulica) i to jednosobnog stana na drugom katu koji se sastoji od sobe i kuhinje i pomoćnih prostorija u površini od 36,25 m2 te isti slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti odbio kao neosnovan, jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da tuženica stan koristi 45 godina, a u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda tuženica ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života i doma. Navedena odredba nameće određena prava i obveze domaćim tijelima vlasti u konkretnom slučaju poštivanje doma pojedinca. Navedena nekretnina je jedini dom tuženice i tuženica nema gdje iseliti zbog čega tužitelj kao tijelo vlasti mora pružiti zaštitu pojedincu kada je to potrebno i koja je potreba u konkretnom slučaju i utvrđena.

9. Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je sljedeće:

- uvidom u izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. Br ... k.o. N. S. utvrđeno je da je tužitelj uknjižen kao vlasnik stana broj 11 – jednosobni stan na II katu desno, lijevo od sobe, kuhinje, pomoćnih prostorija, u površini od 36,25 m2 i drvarnica u podrumu broj 11, koji je kao poseban dio povezan s 1/32 dijela kč.br. ... stambena zgrada u Ulici ... 4 od 339 m2,

- uvidom u Ugovor o najmu stana od 15. prosinca 2011. utvrđeno je da je tuženica kao najmoprimac sklopila ugovor sa tužiteljem kao najmodavcem, a predmet kojeg je stan u S. u Ulici ... na drugom katu broj 11. a koji se sastoji od sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija ukupne površine 36,25 m2, te drvarnice broj 11, a kako je to i ugovoreno čl. 1. Ugovora, da je čl. 4. istog ugovoreno da će tuženica zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva L. Ž. koristiti taj stan. Čl. II Ugovora među strankama je ugovoreno da će najmoprimac za korištenje stana plaćati zaštićenu najamninu u iznosu od 94,61 kn na mjesec i to najkasnije 15 dana po primitku uplatnice svaki mjesec. Člankom III. Ugovora propisano je da je najmoprimac uz ugovorenu najamninu dužan plaćati komunalnu i vodoprivrednu naknadu, naknadu za utrošak električne energije, vode i odvoz smeća. Čl. VIII Ugovora ugovoreno je da najmodavac može otkazati najam stana, između ostalog, ako najmoprimac ne plati najamninu i druge troškove u svezi sa stanovanja šest mjeseci,

- uvidom u poziv tužitelja na plaćanje od 18. listopada 2018. utvrđeno je da u istom navodi da tuženica ne plaća režijske troškove za stan (HEP ''E.'', HEP ''T.'', "S.v.", GOS, te G. S.) a kojeg koristi temeljem Ugovora o najmu, slijedom čega se tuženica poziva da se u roku od 8 dana javi radi podmirenja dospjelog dugovanja dobavljačima, a potvrde o uplati duga da dostavi tužitelju. Uvidom u povratnicu utvrđeno je da je tuženica putem pošte isti poziv primila dana 16. studenog 2018.,

- uvidom u odluku tužitelja o otkazu Ugovora o najmu stana od 18. ožujka 2019. utvrđeno je da je istom odlukom otkazan Ugovor iz razloga što tuženica nije platila komunalnu naknadu, naknadu za uređenje voda, toplinsku energiju, odvoz otpada, potrošnju vode. Člankom II odluke o otkazu Ugovora određeno je da se Ugovor otkazuje uz otkazni rok od 3 mjeseca, a koji počinje teći prvog sljedećeg dana od mjeseca u kojem je otkaz primljen,

- uvidom u povratnicu za istu odluku utvrđen je da dostava odluke o otkazu tuženici putem pošte uručena 28. ožujka 2019.,

- uvidom u poziv tužitelja od 9. prosinca 2019. utvrđeno je da je tužitelj pozvao tuženicu da u roku od 8 dana preda predmetni stan tužitelju, te je istim pozivom tuženici otkazan Ugovor o najmu odlukom o otkazu Ugovora od 18. ožujka 2019. Takav poziv tuženica je primila 17. prosinca 2019., a što je vidljivo iz povratnice, a kojim činom je tuženica svakako obaviještena da joj je odlukom tužitelja otkazan ugovor o najmu te da tužitelj zahtjeva njezino iseljenje,

- uvidom u otvorene stavke i konto karticu te otvorene stavke sud prvog stupnja je utvrdio da tužiteljica ima dug po osnovi neplaćene vode ''S. v.'' d.o.o., zatim tužitelju po osnovi naknade za uređenje voda, komunalne naknade i dr., no po ocjeni suda prvog stupnja sama činjenica visine dugovanja tuženice nije odlučna u ovom postupku, koji se vodi po tužbi vlasnika nekretnine radi predaje u posjed, tim više što sama tuženica ne osporava da bi dug postojao, da isti nije podmirila i da joj je otkazan Ugovor,

- uvidom u rješenje Centra za socijalnu skrb S. od 29. studenog 2018. utvrđeno je da je tuženica korisnica zajamčene minimalne novčane naknade u iznosu od mjesečno 800,00 kn, a iz obrazloženja tog rješenja utvrđeno je da tuženica nema u vlasništvu niti kuću niti stan te da nije vlasnica imovine koju bi mogla prodati ili koristiti, niti vlasnica osobnog vozila niti je nositelj drugih prava, osnovom kojih bi mogla stjecati prihode, niti tuženica može osigurati uzdržavanje po drugoj osnovi osim pravom, koje joj je tim rješenjem priznato,

- prema čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari,

- u konkretnom slučaju između stranka nije sporno da bi tužitelj bio vlasnik predmetnog stana, a kako to u konačnici proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka i Ugovora,

- nadalje u smislu čl. 162.st. 1. ZV da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu,

- u konkretnom slučaju tuženica ne osporava niti posjed stana, identitet stana, niti tužiteljevo vlasništvo nad tim stanom, a kako to u konačnici i proizlazi iz dostavljenog zemljišnoknjižnog izvatka i Ugovora. Sama činjenica da tuženica aktualno, zbog oštećenja nekretnine u potresu, ne koristi sporan stan već je smještena u kontejner, ne utječe na činjenicu da je tuženica i nadalje u posjedu stana s obzirom da u stanu ima svoje osobne stvari, a koji posjed tuženica niti ne osporava,

- jedini prigovor kojeg je tuženica tijekom postupka istakla je činjenica da svoje obveze ne može podmirivati zbog lošeg materijalnog stanja te činjenicu da predmetni stan koristi gotovo 45 godina te da nema drugih nekretnina niti ima gdje stanovati, a predmetni stan smatra svojim domom,

- sud prvog stupnja smatra da okolnosti visine duga tuženice nisu od utjecaja na predmet ovog postupka jer tuženica ne osporava da bi bila u dugu prema tužitelju po osnovi režija (a koje naglašava da sada otplaćuje u ratama), da bi joj tužitelj zbog toga otkazao Ugovor, već samo ističe da nema kuda iseliti iz predmetne nekretnine, a koju nekretninu smatra svojim domom, ističe i svoje loše imovinsko stanja, a koje je i potvrđeno rješenjem Centra za socijalnu skrb S. od 29. studenog 2018.,

- jedina relevantna okolnost konkretno, a obzirom da tuženica nije isticala druge prigovore iz čl. 164. ZV, je činjenica, a koju tuženica ističe i koju tužitelj nije osporio niti dokazao protivno, da tuženica nema kuda iseliti te da u vlasništvu nema nekretnina niti pokretnina veće vrijednosti (negativnu okolnost tuženica ne mora dokazivati), te da joj je predmetna nekretnina jedini dom,

- u smislu čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (''Međunarodni ugovori'': 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 dalje: Konvencija) koju konvenciju je 5. studenog 1997. ratificirala Republika Hrvatska i koja sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske, predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad nacionalnih zakona, svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a st 2. istog članka Konvencije je određeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih,

- dakle navedena odredaba nameće određena prava i obveze domaćim tijelima vlasti (pa tako i lokalnim, u konkretnom slučaju jedinici lokalne samouprave odnosno tužitelju) da mora poštivati dom pojedinca,

- predmetna nekretnina dakle, kako to tuženica i ističe, je jedini dom tuženice te nema kuda iseliti, slijedom čega tužitelj, kao tijelo vlasti, mora pružiti zaštitu pojedincu kada je to potrebno, a koja potreba je u konkretnom slučaju i utvrđena (tuženica je ekonomski ugrožena osoba te nema vlastite imovine a osnovom koje bi si osigurala drugi dom –ESLJP, Š. protiv H.),

- u konkretnom slučaju tuženica u predmetnoj nekretnini, a kako to proizlazi iz Ugovora, živi barem 10 godina (kako to proizlazi iz Ugovora, dok tuženica ističe da u istom živi i 45 godina), a koji period je dovoljno dugo vrijeme da tuženica tu nekretninu smatra svojim domom, te činjenica da joj je u međuvremenu jednostranom odlukom tužitelja otkazan Ugovor o najmu za tu nekretninu, nije od utjecaja na činjenicu da tuženica upravo tu nekretninu smatra svojim domom te da nema drugog doma (Europski sud za ljudska prava, B. protiv H.),

- kako je utvrđeno tijekom postupka, upravo se tužitelj jednostranom odlukom (otkazom Ugovora) umiješao u pravo tuženice na dom (bez obzira na razloge donošenja takve odluke, a i pravo na donošenje takve odluke) a da pri tome nije tuženici pružio dovoljnu zaštitu niti na drugi način zaštitio tuženicu (osiguravajući joj drugi smještaj), dok sama tuženica, zbog svog materijalnog i socijalnog statusa, nije u mogućnosti riješiti na drugi način svoje stambeno pitanje,

- unatoč činjenici da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje temeljem čl. 161. ZV tražiti od tuženice predaju u posjed predmetne nekretnine, tijekom postupka tužitelj nije dokazao, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, da bi tužitelju predmetna nekretnina bila potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih (potrebu da nekog, čija je potreba veća od potrebe tuženice, smjesti u predmetnu nekretninu, tužitelj nije dokazao), a ekonomski interes tužitelja (da mu tuženica ne plaća režije) nije dovoljan razlog da se umiješa u pravo tuženice na dom,

- s druge strane tuženica, ne samo da je ekonomski slabija i ugrožena osoba, već u spornoj nekretnini živi već najmanje 10 godina (a prema navodima tuženice, koje tužitelj nije osporio, 45 godina), bez imovine je i stalnih prihoda te nema drugog adekvatnog smještaja u koji bi preselila i

- dakle, konkretno u testu razmjernosti javnog interesa i privatnog (konkretno interesa tuženice, a u smislu čl. 16. st. 2. Ustava RH) sud prvog stupnja smatra da prednost treba dati privatnom interesu, odnosno da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo tuženice na dom (čl. 8. Konvencije) nije opravdano, slijedom čega je odbio zahtjev tužitelja.

10. Suprotno žalbenim navodima tužiteljima ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Nije sporno da je tužitelj vlasnik stana kojeg temeljem Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom koristi tuženica 45 godina, da je trenutno stan oštećen zbog potresa zbog čega živi u kontejneru, da je nezaposlena, bez primanja, da je korisnik zajamčene minimalne novčane naknade u visini od 800,00 kn, da joj sporna nekretnina predstavlja dom odnosno jedinu nekretninu koju može koristiti, da je tužitelj tuženici otkazao ugovor zbog neplaćanja režijskih troškova, a ekonomski interes kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja ne može biti razlogom za povredu prava doma, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Što se tiče žalbenog navoda da se tuženica tijekom postupka nije pozvala na čl. 8. Konvencije pa da posljedično tome sud prvog stupnja na istu nije mogao pozvati valja navesti da je tuženica u odgovoru na tužbu jasno navela i opisala svoje materijalne, stambene, obiteljske i financijske mogućnosti posebno navodeći da je to jedina nekretnina koju koristi, jer da je tome tako u situaciji kada je predmetni stan oštećen, svakako ne bi stanovala u kontejneru.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da prigovor tuženice da nema nekretninu i nema gdje drugdje živjeti predstavlja prigovor kojim ista ističe svoje pravo na dom te da je u konkretnom postupku po službenoj dužnosti bilo potrebno izvršiti test razmjernosti, što je sud prvog stupnja i učinio.

14. Zahtjev tužitelja za iseljenje iz stana odnosno predaju u posjed predstavlja miješanje javne vlasti u ostvarivanju prava tužitelja, ali u sukobu njihova dva prava, prava na dom i prava vlasništva provodi se test razmjernosti uz pomoć tri eliminacijska pitanja a to su: da li je miješanje utemeljeno na zakonu; je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

15. Može se zaključiti da je miješanje tužitelja bilo utemeljeno na zakonu, jer tužitelj kao vlasnik ima to ovlaštenje u smislu čl. 161. st. 1. ZV, ali je s obzirom na istaknut prigovor tuženice na pravo na dom, te činjenica da je riječ o stanu koji služi za rješavanje stambenog pitanja socijalno ugroženih osoba, te u situaciji kada tuženica ne koristi stan jer je isti oštećen u potresu i nije siguran za život već koristi kontejner, tada miješanje tužitelja nije usmjereno na postizanje legitimnog cilja i nije bilo nužno u demokratskom društvu.

16. Prema tome, pravilno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja zaključuje bez obzira na ovlaštenje iz čl. 161. ZV da tužitelj nije dokazao da bi istome predmetna nekretnina bila potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih jer se radi o pravnoj osobi, a sami ekonomski interes tužitelja nije dovoljan razlog da se miješa u pravo tuženice na dom.

17. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zadru, 19. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Igor Delin, v.r.