Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1835/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja T. a. V. d.o.o., Z., kojeg zastupa A. C., odvjetnik u Z., Ilica 5, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-702/2021-12 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2024.
II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-702/2021-12 od 28. veljače 2023.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/19-01/198, urbroj: 513-04-21-2 od 4. siječnja 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/18-01/405, urbroj: 513-07-01-19-9 od 15. veljače 2019. godine te odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/18-01/405, urbroj: 513-07-01-19-9 od 15. veljače 2019. godine kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 20. siječnja do 30. lipnja 2018. godine u iznosu od 577.205,92 kn i kamata zbog nepravodobno plaćanog poreza u iznosu od 23.154,79 kn.
3. Osporenu presudu tužitelj pobija žalbom zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je počinjena bitna povreda sudskog postupka jer da je presuda zrela za preinačenje jer sud nije uzeo u obzir sve prigovore i prijedloge tužitelja. Navodi da se u ovom predmetu ne radi o standardnom poreznom nadzoru već o utvrđenju postoji li zlouporaba poreznog sustava u kojem postupku se pored nacionalnog zakonodavstva moraju poštovati i prava EU. Ponavlja tužbeni navod o nepravilnom provođenju testa o postojanju zlouporabe prava jer nije utvrdio objektivne, subjektivne i procesnopravne uvjete koji moraju biti kumulativno ispunjeni, a da sud nije obrazložio zašto u ovom predmetu nije morao biti ispunjen ni jedan od navedenih uvjeta. Pored odluka suda EU poziva se i na ustavno načelo zakonitosti koje znači da pojedinac treba biti u mogućnosti predvidjeti hoće li njegove radnje biti dopuštene ili nedopuštene, odnosno da je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno. Ističe kao bitno da je tužitelj društvo koje je nastalo zbog poslovnog razilaska nekadašnjih poslovnih partnera dok je jedini član društva D. B. što nije slučaj kod ni jednog drugog trgovačkog društva da je D. B. tek 2018. godine nakon poslovnog razilaska osnovao novo društvo radi čega smatra da je imao pravo primijeniti članak 90. Zakona o PDV-u i pri tome nije počinjena zlouporaba prava. Prigovara zakonitosti osporenog rješenja jer je porezno tijelo propustilo utvrditi sve poreze na koje je navodna zlouporaba prava imala utjecaj. Predlaže sudu da donese presudu kojom će prihvatiti sve žalbene razloge uz nadoknadu troškova za sastav žalbe.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12. i 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21 - dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj je Sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.
7. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela te je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora pa je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. ZUS-a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Kako to proizlazi iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu kod tužitelja je proveden porezni nadzor u kojem je zapisnički utvrđeno da je tužitelj kao porezni obveznik povezana osoba sa više trgovačkih društava (pobliže navedenih u zapisniku i osporenim rješenjima); da je D. B. jedan od osnivača, član društava i osoba odgovorna za zastupanje društava Q. F. T. d.o.o., M. P. d.o.o. i T. A. V. d.o.o. koja imaju sjedište na istoj adresi u Z., …; da su sva društva obavljala djelatnost restorana i ostalo za pripremanje i usluživanje hrane; da su na adresi ... u Z. u istom prostoru gospodarsku djelatnost obavljala društva M. P. d.o.o., Q. F. T. d.o.o.; da si navedena društva međusobno daju pozajmice te temeljem ugovora o preuzimanju duga jedni za druge vrše plaćanje obveza prema dobavljačima. Iz utvrđenih porezno relevantnih činjenica zaključeno je da se ulaganje osnivača D. B. u društvo M. P. d.o.o. u obliku pozajmica, što je rezultiralo obvezom da pozajmice prenosi sa tvrtke M. P. d.o.o. na tvrtku Q. F. T. d.o.o. i dalje u 2018. godini na društvo nadziranog poreznog obveznika, da se poslovanje nakon milijunskog prometa u društvu Q. F. T. d.o.o. na početku iduće godine prenosi na društvo T. A. V. d.o.o. pri čemu ni jedno društvo u godini milijunskog prometa nije u sustavu poreza na dodanu vrijednost. Također je utvrđeno da je društvo Q. F. T. d.o.o. na kraju 2017. godine fakturiralo zalihu robe od 239.510,89 kn društvu T. t. d.o.o. koje je osnovano 13. studenog 2015. i koje nije u sustavu PDV-a i ne posluje, da je navedeno društvo na početku 2018. godine zalihu robe iste vrijednosti (239.510,89 kn) fakturiralo društvu T. A. V. d.o.o. koje započinje sa poslovanjem u siječnju 2018. izvan sustava PDV-a, a da su se istovremeno s prijenosom poslovanja u novim društvima prijavljivali i zaposlenici iz prethodnog društva preuzimajući i postojeće ugovore o najmu, kao i dugovanja za pozajmice od fizičkih osoba temeljem ugovora o preuzimanju duga. Slijedom opisanog poreznim nadzorom je utvrđeno kako društva nisu obračunavala PDV na prihode u iznosima pobliže navedenim u poreznom rješenju.
9. Prema odredbi članka 90. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ 143/14., 115/16., 106/18., 113/22. i 114/23. – dalje: Zakon o PDV-u) malim poreznim obveznikom smatra se pravna osoba sa sjedištem, stalnom poslovnom jedinicom, odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj ili tekućoj kalendarskoj godini nije bila veća od 40.000 eura (stavak 1.). Porezni obveznik iz stavka 1. ovoga članka oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazivati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza (stavka 2.).
10. S obzirom da je tužitelj u svom poslovanju osnivao nove poslovne subjekte kojih su vrijednost isporuke dobara i obavljenih usluga premašivale iznose propisane člankom 90. stavkom 1. Zakona o PDV-u, na taj je način nezakonito koristio poreznu povlasticu iz članka 90. Zakona o PDV-u i ostvarivao poreznu korist. Pravilno je zaključeno u poreznom postupku da je tužitelj zlouporabio porezne propise i da je takvim načinom poslovanja i poduzetničkim odlukama oštetio Državni proračun za neobračunati, neiskazani i neplaćeni porez na dodanu vrijednost, jer je nezakonito koristio poreznu povlasticu i ostvario poreznu korist.
11. Radi navedenog nije osnovan žalbeni prigovor da je u postupku pred prvostupanjskim upravnim sudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na koje je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo.
12. Što se tiče prigovora da sud nije odgovorio na sve tužbene prigovore tužitelja, valja reći da ni taj prigovor nije osnovan. Naime, uvidom u obrazloženje osporene presude proizlazi da je sud odgovorio na sve prigovore koji su važni za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari, obrazlažući ih u svojoj odluci o ocjeni neosnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva. I sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlože svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koje stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske, broj: 20883/09). I prema dosljednoj praksi Ustavnog suda RH obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluka ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja, imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio.
13. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u slučaju tužitelja pravilno protumačio i primijeni mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu, te svoju odluku dostatno i razumno obrazložio.
14. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
15. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, jer tužitelj nije uspio u sporu.
U Zagrebu 6. ožujka 2024.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković, v.r.