Poslovni broj: UsI-2332/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: J. M. iz Z., zastupana po opunomoćeniku G. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Z., radi poništavanja rješenja, 19. siječnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/21-02/03362371282, URBROJ: 341-99-11/2-21-4948 od 06. srpnja 2021. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 06. srpnja 2021. godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2021. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se razdoblje od 01. prosinca 1998. godine do 30. travnja 1999. godine utvrdi u mirovinski staž s osnove produženog osiguranja.

Tužiteljica u tužbi navodi da joj je nejasno zbog čega je 27. travnja 1999. godine retroaktivno podnesen zahtjev za prestanak prava na produženo osiguranje s danom 30. studenog 1998. godine. Ističe da je to nelogično, s obzirom na to da je trebala biti prijavljena na produženo osiguranje do ponovnog početka rada i povratka na svoje radno mjesto nakon isteka prava da ne radi do navršene tri godine života djeteta. Ističe da je platila sve doprinose koji su joj bili obračunati, da je i dalje spremna platiti doprinose koji joj eventualno nekim propustom ne bi bili obračunati i da joj nije u interesu izgubiti pet mjeseci mirovinskog staža.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu i pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz dostupne materijalne dokumentacije proizlazi da je tadašnji tužiteljičin poslodavac U. d.d. na njezin zahtjev 30. travnja 1997. godine donio odluku o njezinom pravu da ne radi do navršene tri godine djeteta, odnosno od 30. travnja 1997. godine do 29. travnja 1999. godine.

Na tužiteljičin zahtjev od 02. lipnja 1997. godine joj je tijelo mirovinskog osiguranja 04. lipnja 1997. godine priznalo pravo na produženo osiguranje, počevši od 30. travnja 1997. godine.

Pravo na produženo osiguranje je bilo regulirano i u kasnijem Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 102/98; stupio na snagu 01. siječnja 1999. godine), na način da je u čl. 17. st. 1. i 2. bilo propisano kao dispozitivno pravo osiguranika koje se može ostvarivati pod određenim uvjetima. S obzirom na to da se radilo o dispozitivnom pravu osiguranika, osiguranik je u svako doba mogao naknadno i odustati od ostvarivanja prava na produženo osiguranje, pa i prije prestanka okolnosti zbog kojih je takvo osiguranje bilo odobreno.

Tužiteljica je 27. travnja 1999. godine podnijela zahtjev za prestanak prava na produženo osiguranje (obrazac SOD), ali s danom 30. studenog 1998. godine, uz odgovarajuću prijavu o prestanku produženog osiguranja (obrazac M-2P).

Uvidom u spomenuti zahtjev i prijavu sud je utvrdio da je tužiteljica potpisala navedene dokumente, ali da je u tim dokumentima datum prestanka svojstva osiguranika 30. studenog 1998. godine upisan drugom olovkom i drugim rukopisom. Tužiteljica je u svom iskazu na sudu potvrdila svoj potpis na zahtjevu za prestanak prava na produženo osiguranje od 27. travnja 1997. godine, ujedno potvrđujući da nije ona u tom zahtjevu navela datum 30. studeni 1998. godine s kojim bi prestalo produženo osiguranje.

Iako tužiteljica nije bila u stanju objasniti tko je, zašto i kada u njezin zahtjev upisao datum 30. studenog 1998. godine (kao datum prestanka produženog osiguranja) - činjenica je da je ona zahtjev koji sadržava taj datum potpisala, pa makar i kao bjanko zahtjev za prestanak produženog osiguranja.

U tom smislu sud ne može negirati da je tužiteljica potpisom zahtjeva za prestanak prava na produženo osiguranje i potpisom prijave o prestanku osiguranja dala suglasnost na to da joj produženo osiguranje prestaje s datumom 30. studenog 1998. godine.

U svemu tome bi eventualno moglo jedino biti relevantno pitanje do kada je tužiteljica uplaćivala doprinose za produženo osiguranje, ali je ona u svom iskazu na raspravnom ročištu navela samo to da je platila sve doprinose po uplatnicama koje je bila dobila. Međutim, nije bila u stanju potvrditi je li bila dobila uplatnice (pa time i platila doprinose) za produženo osiguranje i za sporno razdoblje od prosinca 1998. godine do travnja 1999. godine.

Tužiteljica nije priložila nikakve materijalne dokaze o uplati doprinosa za produženo osiguranje od prosinca 1998. godine do travnja 1999. godine, a tuženik je u odgovoru na tužbu izričito naveo da je tužiteljica doprinose za produženo osiguranje podmirila samo za razdoblje do 30. studenog 1998. godine. U tom smislu je na tužiteljici bio teret dokaza pozitivne činjenice uplate doprinosa u daljnjem spornom razdoblju od pet mjeseci, ali ona to nije bila u stanju dokazati.

Iz navedenog sud zaključuje da je tužiteljica doprinose za produženo osiguranje platila samo do 30. studenog 1998. godine, što se poklapa s datumom prestanka produženog osiguranja navedenog u zahtjevu za prestanak prava na produženo osiguranje i u prijavi o prestanku tog osiguranja.

Tijelo mirovinskog osiguranja je na temelju tužiteljičinog zahtjeva za prestanak prava na produženo osiguranje od 27. travnja 1999. godine njoj utvrdilo prestanak svojstva osiguranika s danom 30. studenog 1998. godine, rješenjem od 05. svibnja 1999. godine.

Tužiteljica je na raspravnom ročištu izričito potvrdila da se nije žalila na to rješenje o prestanku svojstva osiguranika od 05. svibnja 1999. godine.

Na temelju svega navedenog sud tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje mirovinskog staža na temelju produženog osiguranja za razdoblje od 01. prosinca 1998. godine do 30. travnja 1999. godine (podnesen 05. svibnja 2021. godine i nadopunjen 14. svibnja 2021. godine) tumači kao zahtjev za obnovu upravnog postupka na temelju čl. 123. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 - ZOUP) ili na temelju čl. 134. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - ZMO), odnosno kao zahtjev za izmjenu rješenja na temelju čl. 139. st. 2. i 3. ZMO-a, a sve to u odnosu na rješenje od 05. svibnja 1999. godine.

Zahtjev za izmjenu rješenja po čl. 139. st. 2. i 3. ZMO-a i prijedlog za obnovu upravnog postupka iz mirovinskog osiguranja po čl. 134. st. 1. i 2. ZMO-a mogu imati učinak samo za ubuduće (ex nunc) pa stoga na temelju ovih odredbi tužiteljica ni načelno ne može ishoditi mogućnost naknadnog utvrđenja mirovinskog staža s osnove produženog osiguranja za razdoblje od prosinca 1998. godine do travnja 1999. godine.

Ukoliko bi se pak tužiteljičin zahtjev iz svibnja 2021. godine razmatrao u okviru mogućnosti obnove upravnog postupka na temelju čl. 123. ZOUP-a, tada treba napomenuti da se na temelju čl. 123. st. 1. ZOUP-a obnova postupka s učinkom unatrag (ex tunc) može pokrenuti u objektivnom roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci. S obzirom na to da je u ovom slučaju tužiteljici rješenje o prestanku svojstva osiguranika po osnovi produženog osiguranja s danom 30. studenog 1998. godine doneseno još 05. svibnja 1999. godine, nedvojbeno je da je tužiteljica podnošenjem zahtjeva u svibnju 2021. godine prekoračila spomenuti objektivni trogodišnji rok iz čl. 123. st. 1. ZOUP-a.

S druge strane sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi ni o jednom od slučajeva iz čl. 123. st. 2. ZOUP-a u kojima bi se obnova postupka mogla pokrenuti bez vremenskog ograničenja. Naime, ne radi se o situaciji kaznenog utvrđenja lažne isprave, lažnih iskaza ili postojanja nekog drugog kaznenog djela, o situaciji naknadnog pravomoćnog ukinuća neke presude na kojoj bi se temeljilo ranije doneseno rješenje od 05. svibnja 1999. godine niti o naknadnoj drukčijoj odluci o nekom prethodnom pitanju.

Iz svega navedenog proizlazi da tužiteljica doista više ne može utjecati na utvrđenje o prestanku svojstva osiguranika po osnovi produženog osiguranja s danom 30. studenog 1998. godine, sankcionirano pravomoćnim rješenjem od 05. svibnja 1999. godine.

Zbog toga sud smatra da su upravna tijela pravilno i zakonito odbila naknadni tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje razdoblja od 01. prosinca 1998. godine do 30. travnja 1999. godine u njezin mirovinski staž s osnove produženog osiguranja pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) njezin tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 19. siječnja 2022. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.