Poslovni broj: UsII-141/21-9

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca tog Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja H. t. d.d., Z., kojeg zastupa I. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, Z., radi tržišnog natjecanja, na sjednici održanoj 19. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-034-03/17-01/018, urbroj: 580-10/76- 2021-289 od 3. ožujka 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika odbija se zahtjev poduzetnika H. t. d.d., sa sjedištem u Z., R. c. 21, zaprimljen u Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja 4. veljače 2021., za uvid u dokumentaciju i podatke prikupljene od strane drugih poduzetnika koji djeluju na mjerodavnim tržištima pružanja veleprodajne i maloprodajne bulk SMS usluge na teritoriju Republike Hrvatske u spisu predmeta, klasa: UP/I-034-03/17- 01/018, kao neosnovan u smislu članka 53. stavaka 2. i 3. te članka 47. stavka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ("Narodne novine", 79/89. i 80/13. – dalje: ZZTN).

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je ovom Sudu podnio tužbu osporavajući zakonitost tog rješenja iz svih zakonom propisanih razloga, a posebno jer smatra da protivno zaključku tuženika traženi podaci i dokumentacija ne predstavljaju poslovnu tajnu, zbog čega nije bilo zakonske osnove da se zahtjev tužitelja djelomično odbije. Dodaje da tuženik nije omogućio tužitelju da pristupi svim traženim podacima, a time mu je uskratio i razumijevanje konteksta i donošenje pouzdanih zaključaka o utvrđenjima u svezi poslovanja i cijena poduzetnika T. H. d.o.o. (ranije: T. 2) i A. H. (ranije: V. n. d.o.o.), jer je očitovanje u svezi toga u cijelosti izostavljeno u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao i dopuni Obavijesti, a na tu točku tužiteljevog zahtjeva se tuženik uopće nije očitovao u osporenom rješenju. Dalje u tužbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih u cijelosti osporava osnovanost i zakonitost preliminarnih utvrđenja tuženika iz dopunjene Obavijesti. Posebno tužitelj smatra pogrešnim zaključak tuženika da dio traženih podataka o cijenama ili rasponu cijena pružanja bulk SMS usluga drugih operatora koji pružaju tu uslugu na mjerodavnim tržištima udovoljava kvalifikaciji poslovne tajne iz članka 53. stavka 3. ZZTN-a, zbog čega da dio traženih podataka ulazi u granicu obveze tuženika na čuvanje poslovne tajne i da uživaju zaštitu od javnog objavljivanja, jer udovoljavaju svim propisanim kriterijima takve vrste podataka.

3. Dodaje da je pogrešan i zaključak tuženika da navedeni podaci predstavljaju povjerljive informacije, neovisno o proteku vremena, jer nisu opće poznati i javno dostupni, niti su izgubili svoju tržišnu vrijednost, a da bi otkrivanjem objektivno mogle nastupiti iznimno štetne posljedice za gospodarske interese drugih poduzetnika na koje se ti podaci odnose, tj. da bi otkrivanje ili uporaba takvih podataka mogla rezultirati ekonomskom prednosti za druge poduzetnike, jer podaci sadrže informacije o njihovim klijentima, tržišnim udjelima, listi konkurenata, vlastitu analizu tržišta i podatke do kojih su drugi poduzetnici došlo neformalnim putem ili na temelju podataka od vlastitih klijenata. Također da već dio dokumentacija koja je tužitelju dostavljena na uvid sadrži određena analitička predviđanja i njihova zaključka razmatranja, na temelju kojih tužitelj može izvesti određene zaključke i bez uvida u podatke koji su označeni kao poslovna tajna.

4. Tužitelj u tužbi navodi i obrazlaže razloge zbog kojih svaki od pojedinih zaključaka tuženika smatra neosnovanima, a prije svega jer su protivni ovdje mjerodavnom propisu, kao i propisanim pravilima o tržišnom natjecanju u Europskoj uniji (dalje: EU), kao i relevantnim pravilima i praksi Europske komisije te Suda Europske unije. Također smatra da je tuženikovo postupanje protivno temeljnim načelima upravnog postupka, načelu razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa te načelu utvrđivanja materijalne istine, kao i pravu stranke na izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Upire i na povredu ustavnih i konvencijskih prava, posebno prava na pošteno suđenje, kao i pobliže navedenim člancima Povelje Europske unije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.

5. Dalje u tužbi tužitelj posebno napominje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) postupci koje nacionalna tijela država članica (konkretno tuženik) vode radi utvrđivanja i sankcioniranja povreda propisa o tržišnom natjecanju, podliježu primjeni članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) i smatraju se postupcima kaznene naravi ("odlučivanje o sumnji ili optužbi zbog kaznenog djela"), zbog čega strankama protiv kojih se takvi postupci vode mora biti zajamčena primjena načela presumpcije nevinosti te najšira prava obrane i jednakosti oružja. Sa time u vezi dalje u tužbi tužitelj daje sumarni prikaz relevantnih pravnih pravila ZZTN-a o zaštiti poslovnih tajni u postupcima zbog povrede pravila tržišnog natjecanja, kao i interpretativnih instrumenata iz prava i prakse EU koji se trebaju uzeti u obzir sukladno članku 74. ZZTN-a. Sukladno članku 48. ZZTN-a svrha dostave pisane obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama da je osigurati stranci protiv koje se postupak vodi mogućnost da se izjasni o svim relevantnim činjenicama i okolnostima, zbog čega tuženik ne može svoju odluku temeljiti na činjenicama i okolnostima o kojima stranci nije dana mogućnost obrane.

6. Posebno tužitelj u tužbi upire na primjenu članka 53. ZZTN-a koji propisuje koji sve podaci i informacije se ne smatraju poslovnom tajnom. Posebno napominje da se neće smatrati povjerljivim informacijama koje se odnose na nekog poduzetnika one informacije koje su već poznate izvan tog poduzetnika, niti informacije koje su izgubile komercijalnu važnost, npr. zbog proteka vremena. S time u vezi upire i na primjenu Smjernica iz 2018. koje je donijela Europska komisija, kao i Smjernice o načinu na koji Komisija priprema javne verzije svojih odluka kako bi se osigurala zaštita poslovnih tajni. Tužitelj pobliže ukazuje na sudsku praksu i konkretne sudske odluke donesene u predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata kakav je i predmetni slučaj, a iz kojih proizlazi da pravo stranke na obranu nalaže da se poduzetniku pod istragom omogući da tijekom upravnog postupka iznese svoje stajalište o istinitosti i relevantnosti navodnih činjenica i dokaza koji se koriste kao dokaz navoda o povredi, tj. u konkretnom slučaju radi utvrđivanja postojanja tužiteljeve zlouporabe vladajućeg položaja/tzv. cjenovno istiskivanje (eng. margin squeeze). Pri tome ukazuje na opće načelo jednakosti oružja, prema kojem je nužno da svaka stranka u postupku ima pristup relevantnim dokumentima da bi mogla odlučiti hoće li ih koristiti u svojoj obrani, tj. da bi se strankama omogućilo stvarno saznanje ponašanja za koja ih se tereti, kao i svi dokazi kojima se raspolaže i koriste se kao dokaz navoda o povredi.

7. Dalje u tužbi tužitelj u bitnom daje osvrt na meritum predmetne upravne stvari, tj. utvrđivanje postojanja tužiteljeve zlouporabe vladajućeg položaja na mjerodavnom tržištu/tzv. cjenovno istiskivanje pa s time u vezi navodi što je sve potrebno utvrditi da bi se u konkretnom slučaju utvrdilo postojanje zlouporabe vladajućeg položaja tužitelja. Tužitelj dodaje da je riječ o činjenično i pravno iznimno složenoj materiji, a da bez bar okvirnih podataka o cijenama navedenih drugih poduzetnika (mobilnih operatora i sistemskih agregatora), ne može provjeriti je li tuženik ispravno utvrdio stanje na mjerodavnim tržištima, uključujući i jednu od ključnih činjenica u postupku – visinu tržišnog udjela tužitelja. Dakle, s obzirom da se radi o postupku pokrenutom radi utvrđenja je li postoji tužiteljeva zlouporaba vladajućeg položaja na mjerodavnim tržištima, u kojem se imputira da svojim cijenama istiskuje konkurenciju s tržišta, tužitelj smatra da mu je trebalo dati okvirnu naznaku cijena koje drugi poduzetnici nude ili mogu ponuditi. Bez toga da ne može provjeriti osnovanost navoda tuženika o mogućem isključujućem učinku njegovih cijena, a time se i uskraćuje tužitelju pravo na obranu. Dalje tužitelj pojašnjava da iz sadržaja inicijative podnesene tuženiku za pokretanje predmetnog postupka protiv tužitelja proizlazi da je stvarni podnositelj inicijative i pokretač postupka protiv tužitelja upravo N., zbog čega je za očekivati da su očitovanja tog poduzetnika u postupku izravno usmjerena protiv tužitelja i mogu biti neistinita, ili prezentirana na zavaravajući način koji bi tuženika mogao dovesti u zabludu oko stvarnog stanja na tržištu i ocjene tužiteljevog postupanja. Stoga, smatra da je poduzetnik N. neosnovano i bez valjanog obrazloženja svoje podneske i njihove priloge te očitovanja proglasio poslovnom tajnom i time onemogućio tužitelju da ih provjeri i o potrebi opovrgne. Dodaje da je tuženik svoje zaključke o indicijama o tužiteljevoj povredi u značajnoj mjeri temeljio i na navedenim očitovanjima. Tužitelj dalje u tužbi dodaje da je u upravnom postupku koji suštinski ima kazneni karakter, upravo "neformalne" informacije potrebno posebno provjeriti i omogućiti obranu poduzetniku protiv kojeg se postupak vodi, posebno u slučaju ukoliko bi takvi podaci bili inkriminirajući ili oslobađajući za stranku postupka ili se izravno odnosili na stranku postupka. Stoga je za pretpostaviti da je poduzetnik N. iznio očitovanja koja su barem u dijelu inkriminirajuća za tužitelja.

8. Dodaje i da je tuženik u skladu sa svojim javnopravnim ovlastima morao objaviti pobliže navedena predviđanja analitičkih kuća s obzirom da sukladno članku 53. stavku 5. ZZTN-a informacije pribavljene putem specijaliziranih servisa i institucija (dakle i analitičkih kuća) nisu poslovne tajne niti povjerljivi podaci. S obzirom da je tužitelju u postupku koji se protiv njega vodi zapriječena značajna novčana sankcija ukoliko se utvrdi povreda, ne smije biti u poziciji da o inkriminirajućim dokumentima posredno "izvodi određene zaključke", već mu se mora omogućiti pristup svim informacijama da bi mogao učinkovito izraziti svoje mišljenje o preliminarnim zaključcima tuženika. Tužitelj smatra da je svako protivno postupanje tuženika protivno načelu presumpcije nevinosti i dokida tužiteljevo pravo na obranu. Kako se predmetni upravni postupak vodi zbog navodne tužiteljeve povrede prava tržišnog natjecanja u razdoblju od 2013. sve do danas, jasno je da već stoga bar dio trženih podataka u trenutku tužiteljevog zahtjeva predstavlja povijesne podatke koji ne mogu predstavljati poslovnu tajnu ni povjerljivu informaciju. Pri tome upire na primjenu članka 53. ZZTN-a, koja izričito propisuje da se poslovnom tajnom ne smatraju tzv. povijesne informacije, a osobito informacije starije do 5 godina, neovisno o tome jesu li bile smatrane poslovnom tajnom, a da tuženik kod odbijanja dijela zahtjeva nije uopće razmotrio tu zakonsku odredbu. Protivno tome je tuženik obrazlažući razloge za odbijanje zahtjeva tužitelja za uvid u pobliže navedena očitovanja, u osporenom rješenju naveo da je "unatoč proteku određenog vremenskog razdoblja" riječ o podacima koji nisu opće poznati i javno dostupni, koji nisu izgubili svoju tržišnu vrijednost, a čijim bi otkrivanjem objektivno mogle nastupiti iznimno štetne posljedice za gospodarske interese poduzetnika N. M. d.o.o., tj. čije bi otkrivanje ili uporaba mogla rezultirati ekonomskom prednosti za druge poduzetnike, koje obrazloženje je prema mišljenju tužitelja u cijelosti neosnovano. Ovo stoga jer se povijesni podaci koji su i bili inicijalno proglašeni povjerljivim informacijama, moraju razotkriti već prema odredbi članka 53. stavka 5. ZZTN-a, s obzirom da isti više ne predstavljaju poslovnu tajnu, tj. povjerljivu informaciju od trenutka kada postanu povijesni podaci. Činjenica da podaci nisu opće poznati i javno dostupni, tj. da bi otkrivanjem tih podataka mogla nastati ekonomska prednost za druge poduzetnike u cijelosti smatra irelevantnom za tumačenje radi li se o povijesnim podacima. Tužitelj u tužbi dodaje da prema tumačenju Suda Europske unije danom u predmetu C- 162/15 Evonik Degussa GmbH protiv Komisije od 14. ožujka 2017., povjerljivi podaci (uključujući i poslovne tajne) koji su stari najmanje 5 godina gube svoju povjerljivu prirodu osim ako stranka koja traži da isti i dalje ostanu povjerljivi dokaže da usprkos svojoj starosti ti podaci i dalje predstavljaju ključne elemente poslovnog položaja te stranke ili zainteresirane treće osobe. Dakle, iz takvog tumačenja proizlazi da sam poduzetnik koji traži zadržavanje povjerljivosti mora za to dati odgovarajuće argumente i dokaze, a što je u ovom postupku izostalo. Zaključno tužitelj smatra da je tuženik bio dužan utvrditi je li koji od podataka koje je tužitelj u zahtjevu tražio predstavlja povijesne podatke i omogućiti tužitelju uvid u takve povijesne podatke, ali je zbog propusta tuženika da na taj način postupi, osporeno rješenje nezakonito. Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi tuženikovo rješenje od 3. ožujka 2021., naloži tuženiku da u cijelosti postupi sukladno zahtjevu tužitelja i omogući mu uvid u dokumentaciju navedenu u zahtjevu te dodatno dopuniti Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku gornje klase i urbroja: 580-10/76-2021-290 od 3. ožujka 2021. te donese odgovarajuću odluku sukladno prijedlogu koji sadrži tužbeni zahtjev, a i da se tuženiku naloži da nadoknadi tužitelju troškove u naznačenom iznosu u troškovniku.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ponavlja razloge već navedene u osporenom rješenju. Dodaje i druge razloge te obrazlaže zbog čega je osporeno rješenje pravilno i zakonito, a tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu iscrpno obrazlaže na temelju kojih činjenica je donio osporeno rješenje, a da je relevantne zaključke donio na temelju pravilno utvrđenih činjenica i okolnosti te uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava. Podredno da je na odgovarajući način primjenjivao i kriterije iz pravne stečevine Europske unije koja služi kao interpretativni instrument za primjenu odredbi ZZTN-a, osobito u slučaju pravnih praznina ili dvojbi pri tumačenju propisa, u skladu s člankom 1. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 2/12), kako to propisuje članak 74. ZZTN-a. Dodaje da je izvršio i uvid u odredbe zakona koji uređuje predmetnu materiju, Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17. – dalje: ZEK). Također da je utvrdio kako određena dokumentacija i podaci prikupljeni od strane drugih poduzetnika koji djeluje na mjerodavnim tržištima pružanja veleprodajne i maloprodajne bulk SMS usluge na teritoriju Republike Hrvatske udovoljavaju kvalifikaciji poslovne tajne iz članka 53. stavka 3. ZZTN-a i time ulaze u granice obveze tuženika na čuvanje poslovne tajne te uživaju zaštitu od javnog objavljivanja, što je sve već naveo i obrazložio u osporenom rješenju. Nastavno u odgovoru na tužbu tuženik daje osvrt na svaki pojedini tužbeni navod, zaključno smatrajući da su svi navodi neosnovani. Tuženik dodaje da je prethodno donošenju osporenog rješenja dopisom od 9. veljače 2021. od regulatornog tijela (Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti) (dalje: HAKOM) zatražio da odgovori na upit o tome moraju li svi operatori, kako na veleprodajnoj tako i na maloprodajnoj razini, dostaviti HAKOM-u i potom objaviti cjenike za pružanje bulk SMS usluge, unatoč tome što je riječ o nereguliranoj djelatnosti i mogu li predmetni podaci biti označeni poslovnom tajnom. Iz zaprimljenog odgovora 10. veljače 2021. proizlazi da se cjenici i rasponi cijena za bulk SMS uslugu mogu označiti kao poslovna tajna. Dodaje da je o tome tužitelj bio upoznat i prije donošenja osporenog rješenja, jer mu je tuženik dostavio dokumente, uključujući i dopis u kojem traži stručnu pomoć sektorskog regulatora, kao i dopis HAKOM-a kojim se daje odgovor na tražena pitanja.

11. Tuženik smatra indikativnim da se tužitelj u svezi navedenog ne osvrće u tužbi, a slijedno navedenom jasno proizlazi da se očitovao o svakom dijelu zahtjeva tužitelja. Smatra da tužitelj u tužbi pokušava nametnuti stav da su cjenici i rasponi cijena te dokumenti drugih poduzetnika neophodni i da ne mogu predstavljati poslovnu tajnu, parcijalno se pozivajući na odredbe Ustava, pojedinih zakona, Konvencije, praksu sudova i da donosi zaključke o odlučnim pitanjima na temelju uopćenih razmatranja i stajališta, svodeći naznačene poslovne tajne na razinu obične informacije. Dodaje da su svi akti i informacije bili dostupni tužitelju u punom sadržaju, osim onih informacija koje su poslovna tajna, rukovodeći se kod te ocjene svim kriterijima iz pravne stečevine EU, koji su potvrđeni kroz sudsku praksu sudova EU.

12. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik posebno daje osvrt na primjenu članka 53. stavka 3. ZZTN-a i s time u vezi ocjenu koje informacije se smatraju poslovnom tajnom, tj. koje su povjerljive informacije, zbog čega pristup takvim informacijama može biti djelomično ili potpuno zabranjen. Dodaje da točka 18. Obavijesti Komisije eksplicitno navodi da poslovnu tajnu čine informacije o poslovnim aktivnostima nekog poduzetnika čijim se otkrivanjem može izazvati ozbiljna šteta tom poduzetniku, a primjerice su to informacije koje se tiču i strukture troškova i cijena i prodajne strategije poduzetnika. Pri tome se tuženik poziva i na sudsku praksu sudova EU i konkretne presude, iz kojih proizlazi da otkivanje poslovnih tajni javnosti ili prenošenje istih osobi koja nije ona koja je pružila informacije može ozbiljno naštetiti njezinim interesima, zbog čega se mora pružiti "vrlo posebna zaštita" za poslovne tajne na način da se zaštite legitimni interesi poduzetnika. Dodaje i da se prema Obavijesti Komisije, na koju tužitelj daje osvrt na str. 5 tužbe pobliže definira opseg prava na pristup spisu, posebno naglašavajući da u pristupu tim dokumentima postoje izuzeci, među ostalim, u vidu poslovnih tajni drugih poduzetnika i drugih povjerljivih informacija, koji dio tužitelj u tužbi izostavlja. Prema navedenim zaključcima i stajalištima izraženim u sudskoj praksi sudova EU jasno i nedvosmislene proizlazi da se pravo na uvid u spis ne proširuje na dijelove spisa, dokumenata koji sadrže poslovne tajne ili druge povjerljive informacije. Dodaje i da su traženi podaci poduzetnika, koji su te podatke sukladno članku 53. stavku 2. točki 2. ZZTN-a, označili poslovnom tajnom, a za to su dali valjanu argumentaciju da se radi o njihovim internim podacima koji nisu dostupni javnosti i odnose se na njihovo poslovanje. Navedenu argumentaciju poduzetnika je tuženik provjerio uvidom u službene mrežne stranice tih poduzetnika, kao i na druge načine, a zbog čega su tužbeni prigovori protivni tome neosnovani. Tuženik dodaje i da banke u Republici Hrvatskoj kao najveći korisnici bulk SMS usluga, prilikom odabira pružatelja te usluge objavljuju javni natječaj te prikupljaju ponude koje sadrže tajne i poslovno osjetljive podatke te na temelju prikupljenih ponuda odabiru pružatelja takve usluge, koja činjenica dodatno govori o važnosti, osjetljivosti i tajnosti cijena na predmetnom bulk SMS tržištu. Iz očitovanja pojedinih banaka jasno proizlazi napomena da je sadržaj ugovora sklopljenog s korisnicima bulk SMS usluge poslovna tajna za obje ugovorne strane i da priopćavanje tehničkih i komercijalnih uvjeta navedenih u ugovorima trećoj osobi predstavlja kršenje ugovora u kojem slučaju ugovorna strana koja je otkrila povjerljive informacije odgovara za štetu drugoj ugovornoj strani. Tuženik posebno daje osvrt i na navod tužitelja da se povijesni podaci, a osobito informacije starije od 5 godina ne smatraju poslovnom tajnom, uz interpretaciju članka 53. stavka 5. ZZTN-a, tumačeći sadržaj te zakonske odredbe, koju tužitelj ignorira, kao i mogućnost izuzetka zbog dijela zakonske norme "u pravilu". Dopuštenost izuzetaka potvrđuje i sudska praksa, pri čemu tuženik navodi konkretne odluke u kojima se izričito navodi, među ostalim, da će se informacije koje još uvijek predstavljaju ključne elemente poslovnog položaja poduzetnika smatrati poslovnom tajnom neovisno o njihovoj starosti. Tuženik dodaje da čak i u odluci na koju se poziva tužitelj u predmetu Evonik Degussa (Evonik Degussa GmbH protiv Europske Komisije od 14. ožujka 2017; T-162/15, ECLI:EU:T:2017:205), Opći sud predviđa taj izuzetak (paragraf 64). Stoga, iz argumentacije poduzetnika je tuženik zaključio da su pojedine informacije, iako starije od 5 godina i unatoč proteku vremena, strateški važan instrument rasta i konkurentnosti i njihovim otkrivanjem bi objektivno mogle nastupiti iznimno štetne posljedice za gospodarske interese poduzetnika, tj. njihovo otkrivanje ili uporaba bi mogli rezultirati ekonomskom prednosti za druge poduzetnike. Posebno tuženik ukazuje i na bitan element koji se mora utvrditi, tj. je li informacija neophodna, a podaci o cijenama drugih poduzetnika ne predstavljaju neophodnu informaciju, jer nisu niti inkriminirajući niti oslobađajući, budući da su za utvrđivanje stanja na mjerodavnim tržištima tj. prilikom analize položaja i postupanja tužitelja korišteni upravo podaci i cijene samog tužitelja s drugim podacima koji su dostavljeni tužitelju, a s time u vezi tuženik dalje u odgovoru na tužbu daje iscrpno obrazloženje. Protivno tužbenim navodima, prilikom izračuna tržišnih udjela poduzetnika na mjerodavnim tržištima i posredno njihovog položaja na tim tržištima, tuženik nije koristio podatke o cijenama poduzetnika, niti se ti podaci mogu koristi za utvrđivanje udjela ili položaja pojedinog poduzetnika, a dodaje i da je iscrpno obrazložio metodologiju provođenja testa koji je koristio, tzv. "test jednako učinkovitog poduzetnika" koji je svojevrsni dokazni standard u predmetima zlouporabe vladajućeg položaja cjenovnim istiskivanjem marže, koji je upravo koristio kod analize konkretnog postupanja tužitelja, a koji se ne temelji na cijenama koje navodi tužitelj, već isključivo na cijenama i podacima samog tužitelja, koje su mu, kao i svi izračuni, dostupni u Dopunjenoj obavijesti. S time u vezi tuženik opreza radi pobliže obrazlaže metodologiju provođenja predmetnog testa i pojašnjava podatke koji su pri tome korišteni. Tuženik dalje obrazlaže da cilj predmetnog testa nije usporedba cijena između poduzetnika koji djeluju na mjerodavnom tržištu, već je sukladno sudskoj praksi cilj testa pokazati je li jednako učinkoviti poduzetnik u odnosu na poduzetnika u vladajućem položaju (u konkretnom slučaju tužitelj) poslovao pozitivno, tj. profitabilno s maloprodajnim cijenama i troškovima poduzetnika u vladajućem položaju, da mora plaćati veleprodajnu cijenu koju poduzetnik u vladajućem položaju (u konkretnom slučaju tužitelj) naplaćuje svojim konkurentima. Dakle, prilikom konkretne analize koriste se cijene i troškovi poduzetnika u vladajućem položaju, u konkretnom slučaju isključivo podaci samog tužitelja i podaci banaka koji su tužitelju dostavljeni te svi izračuni dostavljeni tužitelju kao sastavni dio točke 8. Dopunjene obavijesti. Iz navedenog slijedi da cijene drugih poduzetnika nisu korištene prilikom predmetne analize, niti su za provedenu analizu bile relevantne. Zbog toga da je neosnovana i potpuno netočna tvrdnja tužitelja da mu je uskratom bar okvirnih informacija o cijenama koje su drugi poduzetnici dostavili u postupku onemogućeno pravo na obranu i izjašnjavanje o svim relevantnim okolnostima u postupku.

13. Konačno, tuženik naglašava da ograničenje pristupa predmetnoj dokumentaciji ne dovodi u pitanje ostvarivanje tužiteljevog prava na obranu, dok bi se otkrivanjem traženih podataka drugih poduzetnika mogla nanijeti nepopravljiva šteta, jer se u konkretnom slučaju radi o javno nedostupnim, povjerljivim, komercijalno vrijednim i poslovno osjetljivim podacima, a irelevantnim za utvrđivanje stanja na tržištu i visine tržišnih udjela. Također da bi pristup tim podacima mogao rezultirati stjecanjem ekonomske prednosti za tužitelja i štetiti poslovnim ili financijskim interesima, strateškoj poziciji ili sposobnosti tržišnog natjecanja drugih poduzetnika, a time bi se osobito povrijedilo načelo zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti.

14. Tuženik predlaže da ovaj Sud tužbu odbije.

15. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

16. Sud je uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kao i očitovanja stranaka tijekom upravno-sudskog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Odlučujući o zakonitosti osporenog rješenja u granica tužbenog zahtjeva, ovaj Sud je ocijenio da tuženik nije povrijedio zakon donošenjem osporene odluke na štetu tužitelja, a dao je valjano i iscrpno obrazloženje, tj. naveo je razloge koji su utemeljeni na podacima spisa premeta te na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

18. Također je u predmetnoj stvari tuženik rješenje donio na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju pravilno izvedenih zaključaka na temelju utvrđenih činjenica, podredno uz odgovarajuću primjenu kriterija iz pravne stečevine EU kao interpretativnog instrumenta za primjenu odredbi ZZTN-a.

19. Dalje je tuženik u pobijanom rješenju pobliže obrazložio razloge na kojima je utemeljio zaključak da konkretni podaci udovoljavaju kvalifikaciji poslovne tajne iz članka 53. stavka 3. ZZTN-a zbog čega uživaju zaštitu od javnog objavljivanja. U tom pravcu je tuženik dao valjanu i iscrpnu argumentaciju koju prihvaća i ovaj Sud.

20. Tuženik u pobijanom rješenju dalje navodi da je o svim utvrđenjima tijekom postupka tužitelj bio upoznat, jer mu je tuženik dostavio svu relevantnu dokumentaciju na temelju koje je razmatrao mogućnost pružanja traženih podataka i osnovanost zahtjeva tužitelja.

21. Naime, pod poslovnom tajnom smatraju se u smislu članka 53. stavka 3. ZZTN-a osobito poslovne informacije koje imaju stvarnu ili potencijalnu tržišnu vrijednost, a čije bi otkrivanje ili uporaba mogli rezultirati ekonomskom prednosti za druge poduzetnike.

22. U cilju utvrđenja jesu li dostavljeni podaci drugih poduzetnika istiniti, tuženik je utvrdio da predmetni cjenici doista nisu javno obavljeni i nisu javno dostupni. Zbog toga je zaključio da su svi poduzetnici valjano obrazložili razloge zbog kojih su predmetne podatke označili poslovnom tajnom, uz daljnju argumentaciju da se radi o internim podacima koji nisu dostupni javnosti i odnose se na njihovo poslovanje.

23. Uz navedeno, tuženik dodaje da je unatoč proteku određenog vremenskog razdoblja, riječ o podacima koji nisu opće poznati i javno dostupni, koji nisu izgubili svoju tržišnu vrijednost, tj. da bi njihovim otkrivanjem objektivno mogle nastupiti iznimno štetne posljedice za gospodarske interese poduzetnika, tj. čije bi otkrivanje ili uporaba mogli rezultirati ekonomskom prednosti za druge poduzetnike. Takav zaključak je tuženik utemeljio na činjenici da je riječ o podacima koji sadrže informacije o klijentima poduzetnika, tržišnim udjelima, listi konkurenata, vlastitu analizu tržišta i podatke do kojih su poduzetnici došli na način zbog kojih se te informacije mogu ocijeniti povjerljivim. Naime, riječ je o informacijama koje nisu opće poznate ili dostupne osobama koje se bave predmetnom vrstom informacija, zbog čega bi njihovo pribavljanje, korištenje ili otkrivanje moglo naštetiti interesima poduzetnika koji ih kontrolira. To dalje znači da bi se time mogli narušiti poslovni ili financijski interesi, strateške pozicije ili sposobnost tržišnog natjecanja tih poduzetnika, a iz kojih razloga su ih poduzetnici i označili poslovnom tajnom.

24. Tuženik posebno daje osvrt na značaj povijesnih podataka, tj. informacija starijih od 5 godina, zaključujući da je cilj zakonodavnog rješenja da se takve informacije u pravilu ne smatraju poslovnom tajnom bio propisati mogućnost izuzetaka, što potvrđuje i sudska praksa. Zbog toga je neosnovan stav tužitelja o prihvaćanja opće predmnjeve o prestanku povjerljivosti informacija po proteku vremena, jer time neosnovano negira mogućnost i dopuštenost izuzetaka.

25. Kako je tuženik iz cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja te danih očitovanja drugih poduzetnika zaključio da, unatoč proteku vremena, pojedine informacije predstavljaju važan instrument rasta i konkurentnosti i da bi njihovim otkrivanjem mogle nastupiti iznimno štetne posljedice za gospodarske interese poduzetnika i ekonomska prednost za druge poduzetnike, osnovano je zaključio da ti podaci predstavljaju poslovnu tajnu.

26. Konačno, valja dodati da podaci o cijenama drugih poduzetnika u konkretnom slučaju ne predstavljaju neophodne informacije, jer su za utvrđivanje stanja na mjerodavnim tržištima, tj. prilikom analize položaja i postupanja tužitelja i visine njegovog tržišnog udjela korišteni podaci i cijene koje je dostavio tužitelj uz druge podatke, zbog čega su tužbeni navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani. U osvrtu na tužbene navode koji se odnose na tzv. "test razumno učinkovitog poduzetnika", valja reći da je tuženik kod analize konkretnog postupanja tužitelja u predmetu zlouporabe vladajućeg položaja cjenovnim istiskivanjem marže, koristio tzv. "test jednako učinkovitog poduzetnika", koji se koristi kao dokazni standard u takvim predmetima. Tuženik je u odgovoru na tužbu valjano i iscrpno dao osvrt na sve tužbene navode pojedinačno, uz navođenje konkretnih sudski odluka kojima potvrđuje svoje zaključke i stajališta, a kojima se pobliže obrazlaže metoda na kojima se temelji analiza je li konkretni poduzetnik u vladajućem položaju, u ovom slučaju tužitelj. Iz navedenih sudskih odluka, kao i obrazloženja koje je dao tuženik jasno proizlazi da se prilikom analize i utvrđenja potencijalne zlouporabe vladajućeg položaja putem istiskivanja marže, koriste cijene i troškovi poduzetnika u vladajućem položaju, ovdje tužitelja, kao i relevantni podaci banaka dostavljeni tuženiku, koji su također dostavljeni i tužitelju. IZ navedenog dalje slijedi da cijene drugih poduzetnika prilikom predmetne analize nisu korištene, niti su u predmetnom slučaju bile relevantne. Stoga, nije osnovan niti navod tužitelja da je uskratom informacija o cijenama drugih poduzetnika onemogućen u ostvarivanju svojih procesnih prava i izjašnjavanju o relevantnim okolnostima konkretnog slučaja. Protivno tome iz podataka spisa, kao i obrazloženja tuženikovog rješenja, proizlazi da za ograničenje pristupa predmetnoj dokumentaciji postoji zakonska osnova, tj. da bi otkrivanje podataka o cijenama i rasponima cijena i dokumentacije drugih poduzetnika koja sadrži povjerljive i komercijalno vrijedne podatke, moglo rezultirati stjecanjem ekonomske prednosti za tužitelja i proizvesti štetu poslovnim ili financijskim interesima drugih poduzetnika. Također da ti podaci nisu odlučni za utvrđivanja stanja na tržištu i visine tržišnih udjela poduzetnika.

27. Ovaj Sud je ocijenio da tuženikovo rješenje sadrži valjano i razložno obrazloženje, pravilnim je prihvatio zaključke i stajališta tuženika, koji su utemeljeni na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Tuženikovo rješenje je doneseno uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava i uz uvažavanje te primjenu kriterija i stajališta iz pravne stečevine EU izraženih u sudskoj praksi koji potvrđuju pravilnim utvrđenja i zaključke tuženika.

28. Naime, tuženik je osporeno rješenje donio u granicama zakonom propisanih ovlasti i za odluku je naveo pravno odlučne razloge. Odluku je donio uz pravilnu primjenu mjerodavnog prava, zbog čega ovaj Sud tužbene navode nije ocijenio osnovanima, jer nisu s uspjehom osporili zakonitost tuženikovog rješenja.

29. Tužitelj u tužbi u bitnom ustraje na istim razlozima koje je isticao i tijekom postupka koji je prethodio donošenju tuženikovog rješenja, pri čemu ne ističe osnovane razloge o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, već na drugačiji način interpretira primijenjene odredbe mjerodavnih propisa i stajališta izražena u konkretnim sudskim odlukama. Stoga tužbeni navodi, zbog naprijed navedenih razloga, nisu odlučni za ishod ovog postupka i donošenja drukčije odluke u predmetnoj stvari.

30. Slijedom navedenog je ovaj Sud osiguravajući sudsku zaštitu prava i pravnih interesa stranaka u predmetnom upravnom sporu tuženikovo rješenje ocijenio zakonitim, a na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

31. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 79. stavku 4. ZUS-a, jer je tužitelj upravni spor izgubio u cijelosti, zbog čega je njegov zahtjev za naknadu troška upravnog spora Sud odbio.

U Zagrebu 19. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.