Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 10 Gž-1722/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d. (OIB: …) iz Z., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz V. i tužitelja K. Š. (OIB:…) iz S., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz V., protiv tuženica Z. K. (OIB:…) i J. Š. (OIB: …), obje iz S., obje zastupane po punomoćnicima iz Z. o. u. R. B. i D. N. iz V., radi predaje u posjed, povodom žalbe tuženica izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-113/2020-28 od 29. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženica odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-113/2020-28 od 29. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicama da tužiteljima predaju u posjed, slobodan od stvari i osoba, nekretninu - stan u prizemlju, ulaz br. 1, koji se sastoji od 2 sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, ostave, drvarnice u podrumu, ukupne površine 65 m2 a koji se nalazi u stambenoj zgradi u S. koja je sagrađena na čkbr. 4257/12 upisanoj u poduložak 425/zk. uložak 4354 knjige položenih ugovora P. S., te da tužiteljima solidarno naknade prouzročeni parnični trošak i to svakome u iznosu od 2.100,00 kn.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženice pobijaju navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje podredno da je preinači i odbije tužbeni zahtjev.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženica je neosnovana.

5. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne - da su tužitelji suvlasnici svaki u ½ dijela uvodno u ovom obrazloženju opisanog stana, da se stan nalazi u posjedu tuženica jer im služi za stanovanje i da je predmetni stan prodan u okviru ovršnog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da tuženice nisu dokazale da u smislu odredbe čl. 163. stav. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje:ZV – „Narodne novine“ broj 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak) imaju pravo koje ih ovlašćuje na posjedovanje stvari (pravo na posjed), a u kojem slučaju bi bile ovlaštene odbiti predaju stvari tužiteljima kao vlasnicima, to više što njihovi navodi da im je predmetni stan „oduzet u ovrsi“ ukazuju na to da su u trenutku kada im je prestalo pravo vlasništva na predmetnom stanu bile svjesne da više nemaju pravo na posjed istog, što njihov posjed od tog trenutka čini nepoštenim (sukladno odredbi čl. 18. stav. 3. ZV).

5.1. U odnosu na njihov prigovor povrede prava na dom, proklamiranog čl.8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija – „Narodne novine“ – broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) koja u citiranom čl. 8. propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (stav. 1.) koji tužene temelje na svojoj visokoj životnoj dobi te činjenici da su obje umirovljenice sa niskim mjesečnim primanjima te tezi da im predmetni stan služi za zadovoljavanje stambenih potreba i da nemaju drugi stambeni prostor niti novčanih sredstava da iznađu drugi, prvostupanjski sud iz činjenice što tužene predmetni stan koriste za stanovanje neprekidno više od 20 godina, da je predmetni stan nekada bio njihovo vlasništvo a koje pravo su izgubili u postupku ovrhe, nalazi utvrđenim da su tužene tijekom neprekidnog višedesetljetnog korištenja predmetnog stana za stanovanje razvile posebnu povezanost u odnosu na predmetni stan opravdano ga smatrajući svojim domom u smislu odredbe čl. 34. stav. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 8. Konvencije, međutim, zaključuje i da tužene nisu dokazale da im je predmetni stan jedina nekretnina koju mogu koristiti za stanovanje obzirom da je utvrđeno da su vlasnice brojnih nekretnina te da svaka od njih posjeduje vlastitu kuću za život, što proizlazi iz sadržaja zk.ul. 4806 k.o. P. S. u kojemu je tužena Z. K. evidentirana kao vlasnica čkbr. 2728 kuće i zgrade te dvora u ulici B. Radić sa 588 m2, iz zk.ul. br. 124 k.o. P. u kojemu je tužena J. Š. evidentirana kao vlasnica čkbr. 406/1 kuće i dvorišta sa 197 čhv, iz zk.ul.br. 1002 k.o. P. u kojemu je evidentirana kao vlasnica čkbr. 405/1 vrta kod kuće sa 409 čhv i čkbr.885/1 oranice sa 1495 čhv, u zk.ul.br. 1003 k.o. P. kao vlasnica čkbr. 400/1 livade sa 132 čhv, čkbr. 402/2 oranice sa 310 čhv, čkbr. 403/1 oranice sa 357 čhv, čkbr. 404/1 livade sa 166 čhv, čkbr. 874/1 oranice sa 308 čhv i čkbr. 984/1 oranice sa 703 čhv. 5.2. O tvrdnjama tuženica - da je nekretnina u k.o. P. S. u naravi okućnica na kojoj se ne nalazi kuća jer je ista porušena prije Domovinskog rata, a da se na nekretninama k.o. P. nalazi derutna kuća koja nije podobna za stanovanje - prvostupanjski sud je zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja normiranog odredbom čl. 219. stav. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. i čl.119.stav.2. ZID ZPP/19) obzirom da tužene, protivno svojoj obvezi propisanoj odredbom čl. 219. stav. 1. ZPP radi utvrđenja takvih tvrdnja nisu predložile dokaze, npr. očevid na licu mjesta, to više što dokaz saslušanjem tužene Z. K. sud nije bio u mogućnosti provesti unatoč višekratnim nastojanjima, dok je tužena J. Š. odustala od prava na vlastito saslušanje obzirom na svoju životnu dob od 95 godina, demenciju i činjenicu da je nepokretna.

5.3. Naime iako uredno pozvana, tužena Z. K. se nije odazivala pozivima suda pravdajući se strahom od zaraze korona virusom, dok je saslušanja određena na adresi predmetnog stana dana 13. srpnja 2020. i 7. rujna 2020. onemogućila jer iz istih razloga nije dozvolila ulaz u predmetni stan. Nije se odazvala niti pozivu radi saslušanja na glavnoj raspravi dana 27. rujna 2021. iako je prema dopisu njezine liječnice obiteljske medicine dana 7. rujna 2021. primila cjepivo „J.“, koje cjepivo se aplicira u jednoj dozi, primitkom kojeg cjepiva se osigurava dovoljna zaštita od zaraze korona virusom, slijedom čega je prvostupanjski sud njezin izostanak sa ročišta određenog (i) u svrhu njezinog saslušanja ocijenio neopravdanim i usmjerenim ka odugovlačenju postupka.

5.4. Po provedenom testu razmjernosti, prvostupanjski sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju suprotstavljeni pravo vlasništva tužitelja na spornom stanu i pravo tuženica na dom, no da obzirom na sve utvrđene okolnosti preteže pravo vlasništva tužitelja na spornom stanu nad pravom tuženih obzirom da su tužene vlasnice većeg broja nekretnina, između kojih tužena Z. K. kuće sagrađene na čkbr. 2728 u S., upisane u zk ul. br. 4806 k.o. P. S., a tužena J. Š. kuće sagrađene na čkbr. 406/1, upisana u zk. ul. br. 124 k.o. P. pa imaju mogućnost na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje, na što ukazuje i njihova tvrdnja (iako nedokazana) da prodajom nekretnine čiji su vlasnice namjeravaju steći financijska sredstva za kupnju predmetnog stana.

5.5. Rezimirajući prednja utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da se tužene u posjedu predmetnog stana nalaze bez valjane pravne osnove te da je miješanje javne vlasti u njihovo pravo na dom u skladu sa zakonom, da je opravdano i da to miješanje ima legitimni cilj te da je nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se želi postići pa je pozivom na odredbu čl. 161. stav. 1. ZV usvojio tužbeni zahtjev.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

7. Naime, pobijajući opisanu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a žaliteljice iznose zakonski opis citirane odredbe no navodne nedostatke ne konkretiziraju ni u odnosu na samu presudu niti u odnosu na postupanje prvostupanjskog suda. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženica utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Iznoseći u žalbi činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tužene plediraju na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.8. ZPP-a te na žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, naglašavajući da je prema odredbi čl.75. Ovršnog zakona od ovrhe izuzeta jedina nekretnina ovršenika koja služi za stanovanje, no pri tom se ne referiraju na opširne razloge koje je u tom kontekstu iznio prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. Način na koji pri tom inzistiraju na svom pravu da budu saslušane kao stranke (pri čemu tužena J. Š. zanemaruje da se tog prava odrekla) nema uporišta u sadržaju po njima poduzetih dispozicija tijekom postupka a koje sadržajno i uvjerljivo reflektira stanje prvostupanjskog spisa.

7.2. Žalbeni navodi žaliteljica ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer način na koji u žalbi nastoje prikazati da im je onemogućeno raspravljanje pred sudom nemaju uporišta u stanju spisa, dok se s druge strane uopće ne referiraju na sadržajno obrazloženje prvostupanjskog suda o razlozima zbog kojih smatra da nije povrijeđeno njihovo pravo na dom. Stoga žaliteljice valja upozoriti da relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a kojim zahtjevima je prvostupanjski sud u potpunosti udovoljio.

8. Imajući u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice što je i odluka o troškovima postupka – koju tužene pobijaju očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobijaju način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka - utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl.154.stav.1. i čl.155.stav.1. ZPP-a, na pravilnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zakonu – i Tarifi sudskih pristojbi, valjalo je žalbu tuženica pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

U Varaždinu, 19. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj, v.r.