Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj Gž-1477/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca, mr.sc. Senije Ledić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te Lucije Lasić članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. Đ. H. iz Z., OIB: ... i 2. R. M. H. iz Z., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. L. e., Republika Austrija, OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu H., Z. i B. B. j.t.d., u Z., radi utvrđenja ništetnosti i brisanja tereta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P- 505/2014-82 od 22. travnja 2021., koja presuda je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 9 P-505/2014-85 od 29. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 9 P-505/2014-82 od 22. travnja 2021., koja presuda je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 9 P-505/2014-85 od 29. travnja 2021.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.
III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Đ. H. i tužiteljice R. M. H. koji glasi: 1. "Utvrđuje se da je Ugovor o davanju kredita, broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009., potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV– 4616/09 od dana 6. svibnja 2009. ništetan.
2. Utvrđuje se da je Isprava o zalogu od dana 27. travnja 2009. potvrđena (solemnizirana) od strane javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV–4616/09 od dana 6. svibnja 2009. ništetna.
3. Nalaže se Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, brisanje upisanih tereta s osnove Ugovora o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od dana 27. travnja 2009., potvrđeno (solemnizirano) od strane javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV–4616/09 od dana 6. svibnja 2009., u roku od 8 (osam) dana od dana pravomoćnosti ove presude i to u pogledu nekretnine upisane u: z.k.ul. 4801 k.o. G., z.k.č.br. 2986/890 "VISOKOPRIZEMNA STAMBENA ZGRADA U Z., ..., POPISNI BROJ 14896 I DVORIŠTE", površine 84 čhv.
4. Utvrđuje se da je potvrda (solemnizacija) javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV–4616/09, kojom potvrdom je potvrđen (solemniziran) Ugovor o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od dana 27. travnja 2009., ništetna te se u pogledu navedene isprave ukida potvrda ovršnosti javnog bilježnika Z. R.-K. iz V. od 12. lipnja 2011.
5. Tuženik R. L. e., (OIB: ...) sa sjedištem Republika Austrija, dužan je I- tužitelju Đ. H., (OIB: ...) iz Z. i II- tužitelju R. M. H., (OIB: ...) iz Z., naknaditi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana."
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Đ. H. i tužiteljice R. M. H. koji glasi: 1. "Utvrđuje se da je Ugovor o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009., potvrđeno (solemnizirano) od strane javnog bilježnika Z. R.- K. iz V., pod brojem: OV–4616/09 od dana 6. svibnja 2009. ništetan.
2. Nalaže se Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, brisanje upisanih tereta s osnove Ugovora o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od dana 27. travnja 2009., potvrđeno (solemnizirano) od strane javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV–4616/09 od dana 6. svibnja 2009., u roku od 8 (osam) dana od dana pravomoćnosti ove presude i to u pogledu nekretnine upisane u: z.k.ul. 4801 k.o. G. Z.k.č.br. 2986/890 "VISOKOPRIZEMNA STAMBENA ZGRADA U Z., ..., POPISNI BROJ 14896 I DVORIŠTE", površine 84 čhv.
3. Utvrđuje se da je potvrda (solemnizacija) javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., pod brojem: OV–4616/09, kojom potvrdom je potvrđen (solemniziran) Ugovor o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od dana 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od dana 27. travnja 2009., ništetna te se u pogledu navedene isprave ukida potvrda ovršnosti javnog bilježnika Z. R.-K. iz V., od 12. lipnja 2011.
4. Tuženik R. L. e., (OIB: ...) sa sjedištem Republika Austrija, dužan je I- tužitelju Đ. H., (OIB: ...) iz Z. i II- tužitelju R. M. H., (OIB: ...) iz Z., naknaditi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana."
III. Nalaže se 1. tužitelju Đ. H., OIB: ... i 2. tužiteljici R. M. H., OIB: ... da tuženoj R. L. e., Republika Austrija, OIB: ..., naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 86.156,25 kn (Slovima: osamdeset šest tisuća sto pedeset šest kuna dvadeset pet lipa) zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu sam tri postotna poena, tekućima od dana 22. travnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
2.Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj 9 P-505/2014-85 od 29. travnja 2021. odlučeno je:
"Ispravlja se presuda ovoga suda poslovni broj poslovni broj 9 P. 505/14-82 od 22. travnja 2021. u točki III. izreke presude tako da umjesto riječi
"Nalaže se 1. tužitelju Đ. H., OIB: ... i 2. tužiteljici R. M. H., OIB: ... da tuženoj R. L. e., Republika Austrija, OIB: ..., naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 86.156,25 kn (Slovima: osamdeset šest tisuća sto pedeset šest kuna dvadeset pet lipa) zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu sam tri postotna poena, tekućima od dana 22. travnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. " treba ispravno pisati "Nalaže se 1. tužitelju Đ. H., OIB: ... i 2. tužiteljici R. M. H., OIB: ... da tuženoj R. L. e., Republika Austrija, OIB: ..., solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 86.156,25 kn (Slovima: osamdeset šest tisuća sto pedeset šest kuna dvadeset pet lipa) zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu sam tri postotna poena, tekućima od dana 22. travnja 2021. pa do isplate, sve u roku od 15 dana. "
3.Protiv prvostupanjske presude žale se tužitelji pobijajući odluku u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4.U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neutemeljenu.
5.Žalba nije osnovana.
6.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka su zahtjevi tužitelja na utvrđenje ništetnim Ugovora o davanju kredita, Broj računa 10.471.019, od 27. travnja 2009., utvrđenje ništetnom Isprave o zalogu od 27. travnja 2009., potvrđene (solemnizirane) od strane javnog bilježnika Z. R.-K. u V., pod brojem OV–4616/09 od dana 6. svibnja 2009., zahtjev na nalog Općinskomu građanskom sudu u Zagrebu, Zemljišnoknjižnom odjelu, na brisanje upisanih tereta temeljem Ugovora o davanju kredita od 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od 27. travnja 2009. i zahtjev na utvrđenje ništetnim potvrde (solemnizacija) javnog bilježnika Z. R.-K. u V., pod brojem OV–4616/09, kojom potvrdom je potvrđen (solemniziran) Ugovor o davanju kredita od 27. travnja 2009. s Ispravom o zalogu od 27. travnja 2009.
7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:
-kako tužitelji u tužbi navode da su kao korisnici kredita potpisali Ugovor o davanju kredita broj 10.471.019 dana 27. travnja 2009. i Ispravu o zasnivanju založnog prava 27. travnja 2009., kako im je Ugovorom o davanju kredita dan kredit u visini od 70.000,00 €, a radi osiguranja kredita kao založni dužnici tužitelji su dali u zalog nekretninu u svojem suvlasništvu upisanu u z.k.ul. br. 4801 k.o. G., kao i da je na temelju Ugovora o davanju kredita i spomenute Isprave o zasnivanju založnog prava uknjiženo pravo zaloga na nekretnini radi osiguranja potraživanja u iznosu od 70.000,00 € s pripadajućim kamatama te dodatnim pristojbama od 21.000,00 €,
-kako tužitelji navode da je tužena pravna osoba registrirana u Republici Austriji i nikada nije imala osnovanu podružnicu u Republici Hrvatskoj niti je tužena ikada imala odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, gdje je putem mreže neovlaštenih posrednika poslovala, kako je predmetni Ugovor potpisan u Republici Hrvatskoj, a sukladno odredbama tada važećeg Zakona o bankama, Zakona o deviznom poslovanju i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, da tužena nije mogla sklopiti predmetni Ugovor o davanju kredita, odnosno kako je taj pravni posao sklopljen bez potrebnih odobrenja i dozvola Hrvatske narodne banke, kao i ostalih nadležnih javnih tijela Republike Hrvatske za davanje kredita na području Republike Hrvatske te je Ugovor ništetan,
-kako tužitelji tvrde i da je Ugovor o davanju kredita s Ispravom o zalogu potvrđen od strane javnog bilježnika Z. R.-K. 6. svibnja 2009. pod brojem OV- 4616/09, na nezakonit način, kako je potvrđen ovjerovljeni prijevod s njemačkog jezika, dok izvornik nije potvrđen, jer nije niti mogao biti potvrđen s obzirom da je izvornik sastavljen na njemačkom jeziku, kako ovjereni prijevod navedenih isprava s njemačkog jezika ne sadrži potpise tuženika, odnosno odgovorne osobe tuženika te stoga da nije moglo biti provedeno njegovo zakonito potvrđivanje, odnosno solemnizacija, kao i da ovjerene prijevode isprava s njemačkog jezika nisu potpisali svi sudionici iz članka 69. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu pa da Ugovor o davanju kredita s Ispravom o zalogu nema svojstvo javnobilježničke isprave, odnosno ovršne isprave te kako je i javnobilježnička potvrda ništetna,
-kako je tuženik istakao prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj navodeći i kako nikada nije obavljao poslove na području Republike Hrvatske, budući je predmetni ugovor sklopljen u Republici Austriji, s tim što su Isprava o zasnivanju založnog prava, kao i Ugovor o davanju kreditu solemnizirani u Republici Hrvatskoj, što ne znači ujedno i da je Ugovor u Republici Hrvatskoj sklopljen, kao i osporavajući da bi putem posrednika u Republici Hrvatskoj sklapao ugovore sa stranim državljanima, kao i da su stranke ugovorile primjenu austrijskoga materijalnog prava,
-kako je pregledom predmetnog Ugovora o davanju kredita broj računa 10.471.019 od 27. travnja 2009., utvrđeno da je tužena R. L. e., kao davatelj kredita, s tužiteljima Đ. H. i R. M. H. kao primateljima kredita, sklopila Ugovor o davanju kredita u iznosu od 70.000,00 Eura s fiksnom kamatnom stopom od 9,875 % godišnje te zateznom kamatom po stopi od 6% godišnje, na Ugovoru o kreditu kao mjesto sklapanja ugovora naznačen je L., a Ugovor je potpisan od strane tužitelja i predstavnika tužene,
-kako iz Općih uvjeta tužene, koji su sastavni dio sklopljenog ugovora i na čiju primjenu izričito ukazuje i odredba ugovora o kreditu (odjeljak C "opći poslovni uvjeti“), u odjeljku F "mjesto izvršenja; odabir prava; sudska nadležnost", u točki 20 proizlazi da za sve pravne odnose između stranke i kreditne ustanove vrijedi austrijsko pravo, dok je u označenim osnovnim pravilima tuženika odjeljkom F točka 19. propisano da je mjesto izvršenja za obje ugovorne strane poslovna prostorija one poslovnice kreditne ustanove s kojom je posao zaključen, a u ugovoru u odjeljku A/ Predmet kredita i uvjeti, stranke su izričito potpisom potvrdile kako je ugovor o kreditiranju sklopljen u Republici Austriji i da su u slučaju pravnih sporova mjerodavni pravni propisi koji vrijede u Republici Austriji za austrijsko kreditno poslovanje u važećem izdanju,
-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da su Ugovor o kreditu potpisali kod Javnog bilježnika u V., a da je isplata kredita uslijedila u L., u nazočnosti D. G., da svjedok A. L., bankovni službenik koji je u razdoblju od 2004. do 2009.godine bio zaposlen na poslovima s inozemnim korisnicima i svjedok A. H., koji je ranije bio zaposlen u Banci kao savjetnik za klijente, opisujući modus postupanja u istovrsnim postupcima, navode kako su se svi ugovori o davanju kredita koje je tužena sklapala u tom razdoblju s inozemnim klijentima potpisivali u L., a svjedok D. G. je s klijentima odlazio u banku radi prijevoda prilikom sklapanja više istovrsnih pravnih poslova,
-kako iz iskaza svjedoka, javne bilježnice Z. R.-K., proizlazi da su ugovori uglavnom bili potpisani unaprijed od strane kreditora i korisnika kredita prilikom dolaska u javnobilježnički ured te je ona solemnizirala izvornik ugovora o kreditu, koji je bio uvijek izvorno potpisan od strane ovlaštene osobe tuženika,
-kako nije sporno da je pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u tijeku ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-2186/11, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. L. e., protiv ovršenika D. H. i R. M. H., radi ovrhe na nekretnini, a radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu od 27. travnja 2009. (koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao davatelja kredita i solemniziran po javnom bilježniku Z. R.-K. pod brojem OV-4616/09), u postupku je rješenje o ovrsi doneseno 5. studenoga 2011. i uručeno strankama 8. i 9. studenoga 2011. te da je prema tvrdnjama tužene to rješenje postalo pravomoćno,
-kako je uvidom u mišljenje Hrvatske narodne banke, Direkcije pravnih poslova od 18. travnja 2013. (dalje HNB) utvrđeno da HNB drži kako banka koja ima sjedište na području Republike Austrije, odnosno na području druge države članice Europske unije, ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za sklapanje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske u Republici Austriji, a niti Hrvatska narodna banka mora dati odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu sklopljenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani Republike Hrvatske.
8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je predmetni Ugovor o kreditu potpisan od predstavnika tužene u Austriji, a od strane tužitelja u Hrvatskoj, sud je ocijenio vjerodostojnim navode tužitelja u dijelu u kojem opisuju mjesto potpisivanja ugovora te da su dva puta išli u L. radi isplate kredita u dva dijela, sud je vjerodostojnim ocijenio i navode svjedoka A. L. i A. H. prema kojima je sva dokumentacija pa i ugovor, sastavljena u L. prije solemnizacije u Republici Hrvatskoj i da je ugovor proslijeđen tužiteljima na solemnizaciju, nakon što ga je potpisala ovlaštena osoba tužene pa da su pri solemnizaciji ugovora tužitelji i potpisali ugovor i na njemačkom i prijevod na hrvatskom jeziku. Stoga prvostupanjski sud zaključuje kako je u smislu odredbe članka 252. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u ovom slučaju tuženik ponuditelj, budući da je Ugovor dostavljen tužiteljima radi potpisa i solemnizacije i prihvata, a taj ugovor sadrži bitne sastojke budućeg ugovora i smatra se ponudom od trenutka potpisivanja od strane tužene, kako se smatra i da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima svoje sjedište, a to je u trenutku sklapanja ugovora 2009. godine bio L. u Republici Austriji pa da je taj pravni posao sklopljen i da je kredit nesporno plasiran u Republici Austriji, s tim što su stranke ugovorile primjenu mjerodavnog prava Republike Austrije. Nadalje, kako je sklapanje Ugovora o kreditu dopušteno u svim zakonodavstvima zemalja članica Europske unije pa tako i prema austrijskom pravu, s tim što je sklapanje takvih ugovora o kreditu nedvojbeno dopušteno i u Republici Hrvatskoj, kako je austrijska financijska institucija davala kredit hrvatskim državljanima, fizičkim osobama na teritoriju Republike Austrije pa da je prema ocjeni suda nedvojbeno neosnovan razlog kojeg su tužitelji navodili kao razlog ništetnosti plasiranje kredita na područje RH bez odobrenja HNB. Ovo posebno jer iz mišljenja Hrvatske narodne banke od 18. travnja 2013. proizlazi da zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno, iako su odredbe Zakona o deviznom poslovanju i Zakon o kreditnim poslovima s inozemstvom propisivale obvezu prenošenja kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i prijavu kreditnih poslova s inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci. No, kako je prijava kreditnog posla s inozemstvom bila propisana isključivo za statističke potrebe izrade platne bilance i ne predstavlja nikakvo odobrenje kreditnog posla od strane Hrvatske narodne banke niti je bilo propisano da predstavlja uvjet za valjanost ugovora o kreditu, kao i da glede zasnivanja založnog prava na nekretninama u Republici Hrvatskoj, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 dalje: ZVDSP) nisu propisana nikakva ograničenja za strane fizičke pravne osobe, koje mogu stjecati založno pravo kao i hrvatski državljani na nekretninama u Republici Hrvatskoj. Stoga da u trenutku sklapanja predmetnoga pravnog posla nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja HNB-a za sklapanje ugovora o kreditu između financijske institucije koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske niti odobrenja da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, pa i ako je i nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava, kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj. Osim toga, kako ograničenja ne proizlaze niti iz odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.) niti odredaba Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj 117/08. ,74/09., 153/09., 108/12. i 54/13.), a u tom smislu da je stajalište zauzeto i u Zaključcima sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 11. i 12. travnja 2016. Naposljetku, prvostupanjski sud navodi i kako je odredbama Ovršnog zakona propisano da javni bilježnici sami daju potvrde ovršnosti svojih isprava, a u povodu žalbe u kojoj je istaknut takav prigovor, sud koji vodi ovršni postupak ispitat će jesu li bili ispunjeni uvjeti za davanje javnobilježničke potvrde o ovršnosti, pri čemu će uzeti u obzir i izjave osoba koje su prema toj ispravi ovlaštene potvrditi nastupanje okolnosti na temelju kojih je isprava stekla svojstvo ovršnosti, a ako sud utvrdi da uvjeti za davanje javnobilježničke potvrde o ovršnosti nisu bili ispunjeni, tu će potvrdu ukinuti rješenjem u ovršnom postupku, odnosno kako je ispitivanje valjanosti potvrde ovršnosti ograničeno na ovršni postupak u kojem postupku su i tužitelji mogli isticati prigovor valjanosti potvrde ovršnosti.
9.S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud zaključuje kako nije utvrđeno da bi predmetni Ugovor o davanju kredita i Isprava o zalogu i potvrda javnog bilježnika bili ništetni, jer nije utvrđeno da bi poslovanje tuženika i sklapanje ovih pravnih poslova bilo protivno bilo kojem prisilnom propisu Republike Hrvatske, odnosno kako nije utvrđeno da bi postojao bilo koji razlog za ništetnost ovih pravnih poslova ili razlog za brisanje upisanih tereta na nekretnini te su u cijelosti odbijeni glavni i podredni tužbeni zahtjevi kao neosnovani.
10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba, kao niti koja druga povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.
11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
12.Dakle, u konkretnom slučaju je sporno pitanje mjesta sklapanja predmetnog Ugovora jer tužitelji tvrde kako je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, dok tuženik tvrdi da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji, s tim što nije sporno kako je tuženik banka sa sjedištem u Republici Austriji i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik nije imao ovlaštenje Hrvatske narodne banke za kreditne poslove u Republici Hrvatskoj.
13.Ugovor o kreditu je dvostrano obvezan, konsenzualan i naplatan pravni posao, a bitni sastojci tog ugovora su obveza banke staviti korisniku kredita na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava ili na određeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je, s druge strane, obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Zakon propisuje obvezni pisani oblik ugovora (članak 1022. stavak 1. ZOO-a). Člankom 247. ZOO-a uređuje se načelo konsenzualnosti ugovora propisujući kako je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a što znači da je za pravnu valjanost (perfektnost) ugovora dovoljno da se ugovorne stranke suglase o bitnim sastojcima ugovora, dok ispunjenje činidbe ne spada u akt sklapanja konsenzualnih ugovora, već u njegovu realizaciju, u skladu s odredbom članka 166. ZOO-a. Ugovor je, u skladu s odredbom članka 252. stavka 1. ZOO-a, sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu s tim što se, prema stavku 2. članka 252. ZOO-a, smatra kako je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.
14.U konkretnom su slučaju tužitelji, kao ponuđenici, primili izjavu tuženika kao ponuditelja, kako prihvaća ponudu onda kada su pristali da im se isplati iznos kredita, a prvostupanjski sud je utvrdio da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji, za što je dao i prihvatljive razloge. Činjenica što je tuženik kao ponuditelj možebitno primio izjavu tužitelja kao ponuđenika da prihvaćaju ponudu kada su ponuđenici preuzeli isplatu, odnosno kada im je isplaćen iznos odobrenog kredita u sjedištu tuženika, nije u neskladu sa zakonskom presumpcijom iz članka 252. stavka 2. ZOO- a. U okolnostima kada predmetni Ugovor nije sklopljen u Republici Hrvatskoj nije moguće primijeniti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (''Narodne novine'', broj 72/17; dalje: Zakon o ništetnosti), jer se taj Zakon primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sklopljene u Republici Hrvatskoj (članak 1. stavak 1.).
15.No, neovisno o navedenomu, s obzirom na činjenicu kako tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovora koji je sklopljen 2009. godine, i na temelju propisa koji su donijeti i stupili na snagu u kasnijem razdoblju, pozivajući se očito na njihovu retroaktivnu primjenu, istaći je kako je u svezi s pitanjem retroaktivnosti djelovanja Zakona o ništetnosti i usklađenosti s člancima 56. i 63. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU - Slobodno pružanje usluga - Slobodno kretanje kapitala), Sud Europske unije u predmetu C-630/17 donio presudu povodom zahtjeva za prethodnu odluku Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, a u istovrsnoj pravnoj stvari. U toj je presudi Sud ocijenio kako članak 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Presudom Europskog suda zauzet je jasan i nedvosmislen stav kako su odredbe Zakona o ništetnosti, s njegovim retroaktivnim djelovanjem na kreditne odnose nastale prije stupanja na snagu tog Zakona, u suprotnosti sa slobodom pružanja usluga iz članka 56. UFEU. Navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Europskog suda u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. To znači i kako se ne može više govoriti o tomu da bi predmetni Ugovor o kreditu bio ništetan zbog toga što je sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, pri čemu valja imati na umu i to da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen, a zabrana se odnosila samo na jednu ugovornu stranu. Polazeći od takvog tumačenja suda, načela pravne sigurnosti i općeg pravnog standarda o zabrani retroaktivnog djelovanja zakona, Zakon o ništetnosti ne može se primijeniti na sporne ugovore sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona.
16.S obzirom na činjeničnu osnovu tužbe i da se tužitelji pozivaju isključivo na činjenicu kako je tuženik strani vjerovnik bez ovlaštenja za obavljanje kreditnih poslova, a što ističu i u žalbi, tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu valja razmotriti i kroz odredbu članka 322. ZOO-a. Činjenicu što je tuženik strana banka koja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije raspolagala odobrenjem HNB-a valja dovesti u svezu s odredbom članka 322. stavka 2. ZOO-a koja propisuje da, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije ništa drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi će odgovarajuće posljedice. U smislu odredbe članka 322. stavka 2. ZOO-a, zabrane upravnog ili prekršajnog karaktera propisane posebnim propisima jednoj ugovornoj strani, ne mogu rezultirati ništetnosti pravnog posla, osim u slučaju kada je ništetnost propisana kao posjednica postupanja protivno zabrani. Glede navoda tužitelja koji se odnose na primjenu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju, ovaj sud drži da takvi navodi nisu utemeljeni jer takva posljedica nije propisana Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015., kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, i to za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu, a Ugovor o davanju kredita, Isprava o zalogu i predmetna solemnizacija sačinjeni su u mjesecu travnju 2009. godine, a prema članku 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 145/10. i 76/13.) tuzemnim primateljima kredita izričito je dopušteno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.
17.Naime, člankom 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., dalje: ZPK), koja odredba je 30. rujna 2015. stupila na snagu (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“, broj 102/15., dalje: ZID ZPK), je u tekst ZPK-a dodana odredba kojom je u stavku 1. propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a ZID ZPK-a nema povratno (retroaktivno) djelovanje, zbog čega se odredba članka 19.j stavak 1. ZPK-a ne primjenjuje na predmetni Ugovor, pa je stoga neosnovano pozivanje tužitelja na tu odredbu ZPK-a kao razlog ništetnosti Ugovora.
18.U odnosu na zahtjev za ništetnost potvrde (solemnizacije) javnobilježničkog akta, valja navesti kako se takva ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnog posla u svezi s kojim je taj akt sačinjen (Ugovor o davanju kreditu), a kako taj Ugovor nije ništetan, to se njegova valjanost proteže i na predmetnu javnobilježničku potvrdu. Glede zahtjeva na nalog za brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih pravnih poslova na nekretninama tužitelja, taj je zahtjev zasnovan na posljedici ništetnosti založnog prava. Tužitelji nisu iznosili činjenice ni predlagali dokaze iz kojih bi proizlazilo da brisanje založnog prava traže po nekoj drugoj osnovi, a iz utvrđenoga činjeničnog stanja ne proizlazi da bi založni ugovor bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odnosno da bi iz tih razloga bio ništetan. 19.Tužitelji u žalbi iznose svoje pravne stavove i svoje tumačenje navedenih zakonskih odredaba, međutim ovakvi pravni stavovi već su u bitnom zauzeti i u recentnoj sudskoj praksi (primjerice Županijski sud u Zagrebu, presuda broj 15 Gž- 1901/2021-2, Županijski sud u Splitu, presuda broj Gž-52/2019-7), a iznijeti žalbeni navodi ni na koji način ne dovode u sumnju pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda te se ukazuju kao pravno neutemeljeni.
20.Glede žalbenih navoda tužitelja koji se odnose na nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje i na primjenu materijalnog prava u pobijanoj odluci, valja navesti kako su tužitelji već podnošenjem tužbe, zapravo, očitovali se i o nadležnosti hrvatskog suda, a u ovom žalbenom stadiju postupka nije sporno i nije niti predmet odlučivanja odluka o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj. Osim toga, predmetnim Ugovorom stranke su ugovorile, za slučaj pravnih sporova, primjenu materijalnog prava Republike Austrije, a takva ugovorna odredba u skladu je s člankom 3. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), koja Uredba predstavlja temeljni izvor kolizijskih norma o ugovornim obvezama u Europskoj uniji. Stoga je, imajući u vidu sva utvrđenja i nesporne činjenice, prvostupanjski sud pravilno zaključio kako se radi o valjanom pravnom poslu i prema austrijskom pravu, jer je nedvojbeno da je sklapanje ugovora o kreditu dopušteno u svim zakonodavstvima zemalja članica Europske unije pa tako i prema austrijskom pravu, a tužitelji se i ne pozivaju na možebitne drukčije razloge ništetnosti.
21.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba kada je tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
22.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14 i 144/14 i 107/15), a što tužitelji određeno niti ne osporavaju.
23.Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer tužitelji nisu uspjeli u žalbenom stadiju postupka. Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka.
24.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.
Split, 19. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Senija Ledić, v. r.
