REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-2656/2018

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog Z. B., zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17, 126/19 i 84/21) i članka 21. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94),, odlučujući o žalbi okrivljenog Z. B. podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu M. i partneri j.t.d. iz Z., protiv presude Prekršajnog suda u Zadru od dana 28. rujna 2018., broj: Pp 4 J-946/18, na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2022.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog Z. B. i potvrđuje se pobijana presuda

II.

Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni Z. B. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 (sto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni Z. B. proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično pobliže opisanog u izreci te presude, za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 30 dana, te je u izrečenu kaznu okrivljeniku uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 15 dana zatvora, pa mu je preostala kazna zatvora u trajanju od 15 dana, a koja kazna se neće izvršiti ukoliko u roku kušnje od 12 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

2. Na temelju članka 53. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju do jedne godine.

3, Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. stavka 2. točke 3. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna, te troška vještačenja po stalnom sudskom vještaku u iznosu od 1.600,00 kuna.

4. Nadalje, okrivljenik je temeljem članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođen od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 21. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

5. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu u odnosu na osuđujući dio odluke zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o sankcijama i trošku. Žalitelj navodi, u bitnom, da je odluka u cijelosti nezakonita, te da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, dok je izreka nerazumljiva i proturječi razlozima presude koji su nejasni i proturječni, niti su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Sud ne obrazlaže u čemu se iz samog činjeničnog opisa očituje počinjenje djela nasilja, te osporava bitan dio činjeničnog opisa djela koji bi mogao predstavljati čin verbalnog nasilja. Iskazi supružnika se razlikuju upravo glede bitnih dijelova, a tužitelj mu inkriminira verbalni napad koji ne konkretizira, već općenito navodi „pogrdnim riječima“. Tužitelj je morao konkretizirati riječi da bi se moglo utvrditi predstavljaju li one uvredu jer delikt i jest verbalan upravo po njegovom sadržaju, dok bez konkretiziranja nije niti moguće tvrditi da je počinjen verbalni napad, kojeg zapravo nije niti bilo već se radilo o uobičajenoj verbalnoj prepirci između supružnika, jer da bi postupanje bilo ponižavajuće sud je dužan dati razloge, a koji ne proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja. Supruga nikad ne bi zvala policiju da nije bilo kasnijeg pucanja jer prepirka nije imala značaj nasilja, pa je u tom pravcu trebalo ispitati i njegovu majku S. B. na okolnost da se radilo o obostranoj prepirci. Preostali dio činjeničnog opisa se uopće ne može podvesti pod čin nasilja odnosno ponižavanja člana obitelji, jer on nikome od ukućana nije prijetio, mahao ili bilo kako koristio oružje koje kao policijski službenik ionako uobičajeno posjeduje pa ta činjenica nema negativne konotacije. Naknadno opaljenje se dogodilo dok ni djece ni supruge nije bilo u sobi, a on to zasigurno ne bi izvršio namjerno. Ukazuje da je bilo određenih bračnih problema, zbog čega je supruga evidentno iskazivala na način da svu krivnju prebaci na njega, no nikako se ne može govoriti o nasilju, slijedom čega djelo koje mu se stavlja na teret nije prekršaj. Dakle, uz povredu materijalnog prava i niz bitnih procesnih povreda je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a sankcija prestroga, pogotovo uzimajući u obzir nekažnjavanost i sve olakotne okolnosti, dok sud pogrešno uzima kao otegotno ranije ponašanje koje u postupku nije utvrđeno. Bez valjanog zakonskog razloga je obvezan na snošenje psihijatrijskog vještačenja, pri čemu sud nije uzeo u obzir da takav prijedlog nije potekao od njega, te da sa skromnim primanjima uzdržava uz suprugu i djecu još i majku i oca, predlažući da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati i njega oslobodi optužbe, odnosno odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Žalba nije osnovana.

7. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona (proturječnosti, nerazumljivost, nedostatak razloga) kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenih, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da da mu je omogućeno da iznesu svoju obranu i da angažiraju branitelja, pa je evidentno da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

7. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika.

Naime, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenika i svjedokinju - njegovu suprugu D. B., te pročitao dokumentaciju u spisu. Na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, prvostupanjski sud je odluku temeljio na analizi međusobno suprostavljenih iskaza, nalazeći da postupanje žalitelja na način opisan u izreci pobijane presude ispunjava zakonsko biće djela.

Činjenica da je sud temeljio odluku na analizi iskaza sudionika događaja iako drugih materijalnih dokaza nije bilo, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. Naime, obiteljsko nasilje i jest pojava koja se često događa u intimnom okruženju, kada su članovi obitelji sami i bez prisutnosti potencijalnih nezainteresiranih svjedoka – očevidaca, a prvostupanjski sud nije našao da bi navedena svjedokinja iskazivala neobjektivno s isključivom svrhom da lažno tereti i našteti okrivljeniku, te istinitost njezina iskaza u postupku nije dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi ista bezrazložno neistinito teretila žalitelja.

8. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog prava, ukazuje se da pravilno ističe okrivljenik da samo navođenje da je „…vrijeđao suprugu pogrdnim riječima…“ a bez konkretiziranja o kojim se izrazima i riječima radilo, ne predstavljaju samo po sebi djelo nasilničkog ponašanja u obitelji. No, predmetni navodi u činjeničnom opisu djela opisuju ukratko cijeli kontekst i dinamiku događaja koji je kulminirao okrivljenikovim pitanjem „…bi li ti mogla živjeti bez mene…“ praćenim prislanjanjem pištolja na svoju sljepoočnicu zbog čega je supruga s djetetom pobjegla u drugu sobu i u strahu se zaključala, a koje ponašanje ispunjava zakonsko biće prekršaja (psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo uznemirenost). Naime, opisano ponašanje žalitelja svakako predstavlja nasilno ponašanje – neprihvatljivo ponašanje koje ispunjava obilježja psihičkog nasilja i uznemiruje člana obitelji, pri čemu treba uzeti u obzir u obzir cijeli tijek i okolnosti događaja, dakle žaliteljevu alkoholiziranost te prilike, činjenicu da njegovo dugotrajnije konzumiranje alkoholnih pića dovodi do agresivnosti (supruga opisuje ranije situacije i ispade pod utjecajem alkohola), da je supruga te prilike čula i „škljocanje“ i repetiranje pištolja, da je u pištolju doista i bilo streljivo i da je na kraju i došlo do opaljenja…Dakle, psihičko nasilje nije samo direktno verbalno upućivanje uvredljivih ili ponižavajućih riječi žrtvi, već se može izvršiti i na druge suptilnije načine (npr. stvaranje krivnje kod partnera…), a upravo „školski“ primjer takvog oblika psihičkog nasilja jest prijetnja vlastitim samoubojstvom. Navedeno se prosuđuje kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima po kojima se nedvojbeno radi o ponašanju koje duboko uznemiruje cijelu obitelj, te se doista niti jedan član obitelji ne bi smio naći u situaciji u kojoj nazoči da partner u alkoholiziranom stanju tijekom međusobne rasprave drži vatreno oružje u ruci i prislanja ga na glavu. U tom kontekstu žaliteljevo ponašanje uznemiruje cijelu obitelj, predstavlja neprihvatljivo ponašanje i psihičko nasilje, a ne čin zrele komunikacije i odgovornog partnerskog i roditeljskog ponašanja.

S obzirom na sve navedeno, žalbeni navodi žalitelja da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

9. Razmotrivši odluku o uvjetnoj osudi, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Za prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je u vrijeme događaja bila propisana novčana kazna od najmanje 6.000,00 kuna (do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna propisanog člankom 33. Prekršajnog zakona), odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju najmanje 30 dana (do najviše 90 dana propisanog člankom 35. Prekršajnog zakona). Primjenjujući prema okrivljeniku mjeru upozorenja - uvjetnu osudu, na način da je primjenom instituta ublažavanja izrečena kazna zatvora u minimalnoj duljini trajanja od 30 dana, čije se izvršenje odgađa za vrijeme roka kušnje od 12 mjeseci, evidentno je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Stoga ovaj Sud drži takvu sankciju primjerenu prirodi i težini prekršaja, svim utvrđenim okolnostima na njegovoj strani i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja

10. Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica o kojima ovisi primjena zaštitne mjere, da je ista opravdano izrečena i da je od strane prvostupanjskog suda zadovoljavajuće obrazložena, te će se njenom primjenom otkloniti uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na okrivljenika u činjenju novih prekršaja.

Cijeneći da iz nalaza i mišljenja psihijatra D. L. proizlazi da je žalitelj ovisnik o alkoholu koja bolest je dovela do poremećaja ponašanja uzrokovanog uzimanjem alkohola, da negira ovisnost, te da su potrebne mjere obaveznog liječenja od ovisnost o alkoholu jer postoji visoka vjerojatnost počinjenja prekršaja ukoliko nastavi konzumirati alkohol, ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj Sud, nalazeći da su izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani, te držeći da će se jedino izricanjem navedene mjere otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje i efikasno zaštititi žrtva nasilja.

Sve okolnosti koje je okrivljenik naveo u svojoj žalbi, nisu takve prirode da bi utjecale na odluku prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere. Naime, člankom 11. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je jasno propisano da je svrha zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe koja je izložena nasilju, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, pa su sve druge okolnosti na strani okrivljenika - njegovi osobni i imovinski razlozi, pravno irelevantne i nisu od bitnog utjecaja na izricanje navedene zaštitne mjere, pri čemu cilj zaštite obitelji preteži nad pojedinačnim interesom okrivljenika, čime je ostvarena mjera prevencije razvidna legitimnom cilju.

11. Ispitujući povodom žalbe okrivljenika odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao istog na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u minimalnom paušalnom iznosu od 100,00 kuna su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, a materijalni troškovi vještačenja su određeni sukladno odredbama Pravilnika o naknadi troškova u prekršajnom postupku („Narodne novine“, broj: 126/03) i Pravilnika o stalnim sudskim vještacima („Narodne novine“, br. 38/2014, 123/2015, 29/2016 i 61/2019), čiji je sastavni dio i Cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka. Navedeni troškovi predujmljeni su od strane prvostupanjskog suda, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim, pri čemu je irelevantno to što inicijativa za provođenje vještačenja nije došla od strane obrane, a svakako se radi o dokaznoj radnji koja je bila neophodna za pravilno i točno utvrđivanje bitnih činjenica koje može jedino utvrditi ovlašteni sudski vještak medicinske struke dajući svoj nalaz i mišljenje o tome boluje li isti od bolesti ovisnosti o alkoholu i jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje zaštitne mjere tretmanskog tipa.

12. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

14. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. siječnja 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 6 otpravaka: za spis, okrivljenika, oštećenicu, branitelja i tužitelja.