REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Ppž-9174/2021

ZAGREB

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. Ž.M. i dr., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19 i 84/21), odlučujući o žalbi okr. Ž.M. podnesenoj putem branitelja, D.S., odvjetnika u O., protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj: 87. Pp-1889/2021 od 29. lipnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2022.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. Ž.M. i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. Ž.M. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okr. Ž.M. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te mu je na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao 600,00 kuna pa mu je ostalo za platiti 5.400,00 kuna novčane kazne, koju je okrivljenik dužan platiti u roku od 90 dana od primitka pravomoćne presude, uz dvotrećinsku pogodnost plaćanja novčane kazne, dok je okr. D.M. na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

1.1. Istom presudom je okr. Ž.M. na temelju čl. 13. st. 1. t. 2. i čl. 16. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtava nasilja u obitelji bivšoj supruzi L.R. i sinu D.M., na bilo kojem mjestu na području Republike Hrvatske na udaljenosti manjoj od 5 metara, u vremenskom trajanju od 6 mjeseci, u koju zaštitnu mjeru će se uračunati vrijeme trajanja mjere opreza zabrane posjećivanja kuće i zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze sa bivšom suprugom L.R. i sinom D.M., određene tijekom postupka.

1.2. Tom presudom je određeno da je okr. Ž.M. dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 200,00 kuna dok troškovi prekršajnog postupka u odnosu na okr. D.M. padaju na teret državnog proračuna.

2. Protiv te presude okr. Ž.M. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji-zaštitnoj mjeri, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, a podredno, ukinuti pobijenu presudu i predmet dostaviti na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama te proturječnost i nejasnoća iznesenih razloga, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni te je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

5.1. Naime, ukazuje se žalitelju da je prvostupanjski sud dao jasne razloge za odluku o krivnji okr. Ž.M. te iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlaze razlozi utvrđenja svake odlučne činjenice pa tako i da je ponašanje žalitelja kod žrtava nasilja „izazvalo uznemirenost, ali i povredu dostojanstva“ (odlomak 4. presude), neovisno o tome što svaka žrtva nije decidirano izjavila da je ponašanje okrivljenika kod nje uzrokovalo uznemirenost i povredu dostojanstva, budući da je to razvidno iz cjelokupnih sadržaja iskaza žrtava nasilja te načina njihovog iznošenja, kao i prilikom spontanog suočavanja među okrivljenicima na glavnoj raspravi od 29. lipnja 2021. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je prvostupanjski sud, izvršio uvid i pročitao Zapisnik o ispitivanju svjedokinje L.R. (policijski zapisnik, str. 25 spisa), na temelju kojeg dokaza je, između ostalih, donio osuđujuću presudu (odlomak 3. i 4. presude), a u kojem je jasno opisano kako ju je postupanje okrivljenika i predmetni događaj „psihički potresao i prouzročio osjećaj straha“. Iako je točno da prvostupanjski sud nije posebno ocijenio dokaznu radnju suočenja između okr. Ž.M. i okr. D.M., njegovog sina (odlomak 2.2 presude), isto po mišljenju ovog suda, nije i ne može biti od utjecaja na zakonitost odluke, budući da je razvidno da su se tom prilikom okrivljenici „suočavali“ o drugim okolnostima i obiteljskim problemima koji su prethodili konkretnom događaju, a ne o kontradiktornim izjavama predmetnog događaja pa ne iznošenje ocjene tog dokaza, ukazuje da prvostupanjski sud nije ništa relevantno utvrdio tim izvedenim dokazom, a odluku o krivnji je temeljio na drugim izvedenim dokazima za koje je dao valjane razloge.

5.2. Nadalje, neosnovano žalitelj ističe i da proturječje o odlučnim činjenicama postoji i zbog toga što je prvostupanjski sud s jedne strane utvrdio uznemirenost, odnosno, psihičko nasilje prema svim žrtvama, a s druge strane zaštitnu mjeru zabrane približavanja i uznemiravanja nije izrekao jedino prema žrtvi M.M., okrivljenikovoj kćeri „jer je izjavila da ga se ne boji“. Naime, povreda dostojanstva ili uznemirenost kao posljedica psihičkog nasilja u obitelji, predstavlja konstitutivni element tog prekršaja koje je u konkretnom slučaju utvrđeno kao što je to navedeno pod t. 5.1. ove presude. Neovisno o tome, za izricanje zaštitne mjere zabrane približavanja i uznemiravanja, nije od presudne važnosti da se žrtva boji nasilnika, već da se počinitelj spriječi u daljnjem činjenju nasilja otklanjanjem mogućih rizika koji bi pogodovali da ponovi prekršaj (čl. 51. PZ-a), ali i da se osigura zaštita zdravlja i sigurnosti žrtve nasilja (čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji). Budući da iz razloga za izricanje predmetne zaštitne mjere prema L.R. i D.M., jasno proizlazi da je ista izrečena okr. Ž.M. kao ponavljaču nasilja u obitelji zbog „preveniranja novog nasilnog ponašanja“ (odlomak 8.1. presude), okolnost što je sud naveo i da su te žrtve iskazale bojazan za svoju sigurnost, samo dodatno opravdava odluku o izricanju zaštitne mjere. Stoga, činjenica što prvostupanjski sud nije izrekao zaštitnu mjeru i u odnosu na okrivljenikovu kćer M.M., navodeći da ga se ona ne boji, iako je i u odnosu na nju počinio predmetno psihičko nasilje u obitelji, po stavu ovog suda, ne čini razloge o izrečenoj zaštitnoj mjeri i o odluci o krivnji, proturječnima.

5.3. Nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izrekao žalitelju mjeru opreza zabrane posjećivanja kuće na adresi xx, u O., a da za to nije dao valjane razloge. Naime, pobijanom presudom prvostupanjski sud uopće nije žalitelju izrekao navedenu mjeru opreza, već je u t. IX. izreke presude naveo da će se vrijeme u kojem je okr. Ž.M. bila određena (produljena) mjera opreza zabrane posjećivanja kuće na navedenoj adresi i zabrana približavanja, uspostavljanja i održavanja veze s bivšom suprugom L.R. i sinom D.M. (koja traje do pravomoćnosti odluke o prekršaju), uračunati u vrijeme trajanja izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja i uznemiravanja žrtava nasilja u obitelji. Stoga su žalbeni razlozi za mjeru opreza koja presudom nije niti izrečena, bespredmetni te ih ovaj sud nije niti razmatrao.

6. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

6.1. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj poriče prekršaj za koji se tereti, ističući da ničim nije dokazano da bi počinio prekršaj, a osobito psihičko nasilje koje bi kod članova obitelji izazvalo povredu dostojanstva i uznemirenost. Međutim, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedoka L.R. i M.M., koje je ocijenio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a u kojima nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, već su bitno u suglasju s obranom okr. D.M. koji je branio sebe i majku od tjelesnog nasilja oca, te materijalnih dokaza, osobito, zapisnika o ispitivanju svjedoka u policiji, imao dovoljno osnova za zaključak da je žalitelj predmetne zgode ponovio nasilje u obitelji i to tjelesno i psihičko, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.2. Naime, prihvaćajući istinitima iskaze žrtava nasilja, kao i obranu okr. D.M., prvostupanjski je sud i po stavu ovog suda, bez sumnje utvrdio da je žalitelj izrazima navedenim u izreci pobijane presude, vikao i vrijeđao žrtve nasilja, a što je kod istih uzrokovalo i povredu dostojanstva i uznemirenost, kako to nedvojbeno proizlazi iz njihovih iskaza, što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao što je to naprijed navedeno te je izvođenjem i pravilnom ocjenom tih dokaza, utvrdio i činjenicu guranja bivše supruge L.R.. Ukazuje se žalitelju da, u smislu čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, tjelesno nasilje predstavlja svaku primjenu fizičke sile (uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda), slijedom čega hvatanje za ruke bivše supruge i guranje iste, svakako predstavlja tjelesno nasilje kao zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 2. istog zakona. Potpuno promašen je i navod žalbe u kojem žalitelj navodi okolnosti vezane za svoja prava iz sudske nagodbe u parničnom postupku o korištenju zajedničkih prostorija kuće gdje se događaj zbio te da „okr. nije mogao biti oglašen krivim za počinjenje prekršaja zbog nasilja u obitelji zato što je ušao u prostorije koje po mišljenju suda nije smio ulaziti“, budući da je mjesto počinjenja prekršaja u izreci i obrazloženju pobijane presude navedeno u svrhu preciznog opisivanja protupravne radnje žalitelja te ne predstavlja bitnu činjenicu koja čine biće predmetnog prekršaja.

6.3. Po stavu ovog suda, sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, suprotno navodima žalbe te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

7. Neosnovan je žalbeni navod koji se odnosi na propust prvostupanjskog suda da ocjenjuje je li žalitelj postupao u nužnoj obrani (a ne okr. D.M. koji je zbog toga oslobođen od optužbe), budući da to očito nije činjenica koja nije postojala u vrijeme prvostupanjskog postupka niti je to činjenica za koju okrivljenik ne bi znao u to vrijeme pa ju ne može s uspjehom isticati niti u žalbi, a u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a.

8. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelji ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, već bezuspješno pokušava diskreditirati i relativizirati iskaze ispitanih svjedoka i obranu okr. D.M., ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

9. Iako žalitelji uvodno u žalbi ističe i žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ju ističe kao tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a jer žalitelji uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

10. Ovaj sud nije ulazio u osnovanost navoda žalbe koji se odnose na odluku o oslobađanju okr. D.M. zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, iz razloga što žalitelj nije ovlaštenik prava na žalbu u smislu odredbe čl. 192. PZ-a kojom su propisani ovlaštenici prava na žalbu, a st. 3. citiranog članka propisano je da protiv prvostupanjske presude samo tužitelj može podnijeti žalbu na štetu (i u korist) okrivljenika, a okr. Ž.M. nije ovlašteni tužitelj u smislu odredbe čl. 109. st. 1. PZ-a.

11. Iako okr. Ž.M. u žalbi ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je prvenstveno izrečena blaža vrsta kazne – novčana kazna i to u minimalnom iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, s obzirom da je za taj prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 6.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana do najviše 90 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud ukazao žalitelju na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne.

12. Razmotrivši odluku o zaštitnoj mjeri zabrane približavanja i uznemiravanja žrtava nasilja u trajanju od šest mjeseci na udaljenost manjoj od pet metara, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilno izrečena da bi se otklonili uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na žalitelja da čini nove prekršaje te radi postojanja opasnosti od ponavljanja djela, kao i zbog zaštite zdravlja i sigurnosti žrtava nasilja, a u skladu je i s načelom razmjernosti u smislu čl. 51.a PZ-a.

13. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

14. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. i čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. siječnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja, žrtve i tužitelja.