Poslovni broj: 3 Us I-317/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja A. K j.d.o.o., O., OIB: …kojeg zastupa opunomoćenik A. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, OIB: 18683136487, kojeg zastupa službena osoba N. B., dipl. iur., radi poreza na dodanu vrijednost, 19. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/265, URBROJ: 513- 04-21-2 od 18. siječnja 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-471-02/19-01/79, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-19-01 od 8. travnja 2019.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/265, URBROJ: 513-04-21-2 od 18. siječnja 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-471-02/19-01/79, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-19-01 od 8. travnja 2019., kojim je tužitelju, za razdoblje od 1. ožujka do 30. rujna 2018., utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) po stopi od 13 % u iznosu od 261.430,68 kn s pripadajućom kamatom i obveza PDV-a po stopi od 25 % u iznosu od 308.200,00 kn s pripadajućom kamatom te je tužitelju naložena uplata iznosa od 569.630,68 kn s pripadajućom kamatom u korist računa Državnoga proračuna Republike Hrvatske, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, koja se odnose na utvrđenu obvezu, nakon izvršenih uplata.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je pobijano rješenje od 18. siječnja 2021. nezakonito, jer je pogrešno primijenjen Zakon o porezu na dodanu vrijednost i pogrešno je zaključeno kako je tužitelju roba isporučena u Republiku Sloveniju, a ne u Republiku Hrvatsku, dok je tužitelju suspendiran identifikacijski broj HR ispred OIB- a, čime mu se onemogućava obavljanje registrirane djelatnosti. Ističe kako tuženik pogrešno zaključuje da tužitelj nije stjecatelj dobara u Republici Hrvatskoj, jer se roba prevozi izravno iz Republike Slovenije bez pretovara do mjesta krajnjega istovara u Republici Hrvatskoj. Smatra kako se tuženik neopravdano poziva na presudu Suda Europske unije broj: C-439/04 Kittel, jer se ista ne odnosi na tužitelja te ju tužitelj ne može dokučiti i na nju se očitovati, a radi se o bitnoj činjenici za rješavanje ove upravne stvari. S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 12. siječnja 2022. kod ovog Suda održana je javna rasprava kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i 110/21., nastavno: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravu je pristupio opunomoćenik tužitelja koji je u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te je dodatno predložio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku D. D. na okolnosti osnovanosti prigovora i žalbenih razloga vezanih za obračunavanje poreza i primjenu carinskih propisa. Ujedno je zatražio trošak upravnog spora na ime sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn te na ime pristupa na ročište u iznosu od 2.500,00 kn, uvećano za pripadajući PDV, dakle sveukupno 6.250,00 kn. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS-a.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Prvenstveno valja napomenuti da je Sud, sukladno članku 33. stavku 5. ZUS- a u vezi s člankom 292. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19.), na raspravi održanoj pred ovim Sudom 12. siječnja 2022. odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku D. D. na okolnosti osnovanosti prigovora i žalbenih razloga vezanih za obračunavanje poreza i primjenu carinskih propisa, jer je Sud utvrdio kako je porezno tijelo u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje i na njega pravilno primijenilo odredbe mjerodavnih zakonskih i podzakonskih propisa, kako će to Sud izložiti u nastavku presude te stoga izvođenje navedenog dokaznog prijedloga ne bi utjecalo na drukčije rješavanje ovog upravnog spora.

7. Sukladno odredbi članka 4. stavka 1. točke 2.a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 148/13., 143/14. i 115/16.) predmet oporezivanja PDV-om je stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona.

8. Člankom 9. stavkom 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da je »Stjecanje dobara unutar Europske unije« stjecanje prava raspolaganja pokretnom materijalnom imovinom u svojstvu vlasnika, koju prodavatelj ili stjecatelj dobara ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze stjecatelju tih dobara u državu članicu koja nije država članica u kojoj je započela otprema ili prijevoz tih dobara.

9. Odredbom članka 12. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako se mjestom isporuke dobara koja se ne otpremaju niti prevoze smatra mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke.

10. U skladu s odredbom članka 13. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, mjestom isporuke dobara koja otprema ili prevozi isporučitelj, kupac ili treća osoba, smatra se mjesto gdje se dobra nalaze na početku otpreme ili prijevoza do kupca.

11. Prema odredbi članka 27. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije smatra se mjesto gdje završava otprema ili prijevoz dobara stjecatelju (stavak 1.). Neovisno o stavku 1. ovoga članka, mjestom stjecanja dobara unutar Europske unije u smislu članka 4. stavka 1. točke 2.a) ovoga Zakona smatra se područje države članice koja je stjecatelju izdala PDV identifikacijski broj pod kojim je stjecatelj stekao ta dobra, osim ako stjecatelj dokaže da je na stečena dobra PDV bio obračunan u skladu sa stavkom 1. ovoga članka (stavak 2.).

12. Iz odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost proizlazi kako pravo na odbitak PDV-a (pretporeza) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti.

13. Člankom 58. stavkom 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je da porezni obveznici, osim iznosa pretporeza navedenih u stavku 1. i 2. ovoga članka, mogu odbiti i sljedeće iznose: 1. PDV koji treba platiti na stjecanje dobara unutar Europske unije prema članku 4. stavku 1. točki 2.a) i članku 9. stavcima 3. i 4. ovoga Zakona, 2. PDV koji treba platiti prema članku 10. stavku 4. ovoga Zakona.

14. Odredbom članka 60. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisano je kako porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: a) odbitak pretporeza nije isključen prema članku 58. stavcima 4. i 8., članku 61. stavcima 1. i 2. te članku 62. stavku 1. ovoga Zakona, b) ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama članaka 78., 79., 80. i 81. ovoga Zakona, osim u slučaju iz točke c) ovoga stavka, c) da za uvezena dobra ima jedinstvenu carinsku deklaraciju u kojoj je naveden kao primatelj ili uvoznik dobara te u kojoj je iskazan iznos PDV-a koji treba platiti ili je omogućeno njegovo izračunavanje, d) kada je obvezan platiti PDV temeljem prijenosa porezne obveze prema članku 75. stavku 1. točkama 3., 6. i 7. te članku 75. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona, e) da iznos obveze PDV-a, kao i sve podatke potrebne za obračun PDV-a na stjecanje dobara unutar Europske unije iskaže u prijavi PDV-a iz članka 85. stavka 1. ovoga Zakona i da ima račun, f) kod plaćenog predujma pretporez može odbiti ako je primljeni račun izdan u skladu s člankom 78. stavkom 1. ovoga Zakona.

15. Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured O. 18. ožujka 2019. sastavio zapisnik KLASA: 471-02/18-01/834, URBROJ: 513-07-14-02-05/5-19-8 o obavljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja PDV-a kod tužitelja, dok je predmet poreznog nadzora bio PDV za razdoblje od 1. ožujka do 30. rujna 2018.

16. Iz označenog zapisnika od 18. ožujka 2019. proizlazi kako je nadzorom isporuka prema kupcu M.-M. d.o.o. utvrđeno da se iste najvećim dijelom odnose na isporuke sojine sačme otpremljene iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku, koju je tužitelj nabavio od slovenskih društava Simtro energija d.o.o. i Gala d.o.o., iskazane kao stjecanje dobra unutar Europske unije s pravom na odbitak pretporeza po stopi od 13 %.

17. Nadalje, porezno tijelo je nadzorom utvrdilo kako je tužitelj po ulaznim računima slovenskih društava Simtro energija d.o.o. i Gala d.o.o. nabavio dobra - sojinu sačmu pod hrvatskim PDV ID brojem i iskazao ih kao stjecanje dobara unutar Europske unije s pravom na odbitak pretporeza po stopi od 13 % u ukupnom iznosu od 1.896.005,24 kn, koja je u tranzitu prodao kupcu M.-M. d.o.o. ispod nabavne cijene u ukupnom iznosu od 1.773.185,00 kn, obračunavši hrvatski PDV, sve po računima koji su navedeni u tabeli koja je privitak zapisnika o nadzoru.

18. Porezno tijelo je uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrdilo kako se radi o isporukama u nizu: prva isporuka - na izlaznim računima slovenskih društava PDV nije obračunat /revers charge/ već je iskazana isporuka unutar Zajednice, tj. oporezivanje stjecanja u odredištu, koje je mjesto potrošnje ili korištenja dobara, paritet: Fca Koper – tužitelj je iste isporuke iskazao u PDV prijavama kao stjecanje dobra unutar Europske unije s pravom na odbitak pretporeza od 13 %; - druga isporuka – ima status lokalne isporuke: na izlaznim računima tužitelja kupcu M.-M. d.o.o. obračunat je hrvatski PDV, paritet: Fca Koper, dok prijevoz vrši sam kupac M.- M. d.o.o. vlastitim kamionima, a u nekim slučajevima je kupac angažirao prijevoznike.

19. Iz navedenoga porezno tijelo je utvrdilo kako se roba prevozi direktno iz Republike Slovenije, bez pretovara do krajnjega mjesta istovara u Republici Hrvatskoj, dakle isporuke slovenskih društva prema tužitelju, za dobra koja su izravno isporučena krajnjim hrvatskim kupcima, nisu isporuke s prijevozom te tužitelj nije stjecatelj dobara u Republici Hrvatskoj.

20. Porezno tijelo je nadalje navelo kako je kod isporuka u nizu, ali samo s jednim prijevozom i to od prvoga isporučitelja do krajnjega kupca, potrebno utvrditi u okviru koje isporuke je dgovoren prijevoz, jer se samo za isporuku s prijevozom može prijaviti stjecanje dobra sukladno članku 27. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. 21. Pri tome, isporuke tužitelja prema kupcu M.-M. d.o.o. su isporuke s prijevozom, mjesto oporezivanja je Republika Slovenija, prema članku 13. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, gdje je tužitelj preuzeo robu prije druge isporuke – preprodaje u tranzitu hrvatskom kupcu M.-M. d.o.o., s kojim je ugovorio paritet Fco Kopar, znači kupac je stekao dobra od tužitelja u Republici Sloveniji, a ne u Republici Hrvatskoj.

22. Iz navedenoga je porezno tijelo zaključilo kako je tužitelj u trenutku kada je nabavljao dobra od slovenskih društava znao ili morao znati da se ne radi o isporukama s prijevozom na koje se primjenjuje izuzeće od plaćanja PDV-a, jer je ta ista dobra dalje prodao kupcu M.-M.d.o.o., s kojim je ugovorio predaju robe u Kopru.

23. Porezno tijelo je navelo i kako je Sud Europske unije pod brojem: C-439/04, C-440/04 donio 6. srpnja 2006. presudu u predmetu Kittel i Recolta Recycling, a prema toj presudi, osoba „koja je znala ili je trebala znati da kupnjom proizvoda ili usluge sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om smatrati će se sudionikom u toj prijevari, bez obzira da li je prodajom te robe ostvarila kakvu zaradu ili nije“. U smislu Šeste Direktive, tj. Direktive vijeća 77/388/EEZ, navedena presuda znači da se PDV može naplatiti od svake takve osobe koja je sudjelovala u predmetnoj prijevari, odnosno može joj se uskratiti pravo na odbitak pretporeza.

24. Primjenjujući navedeno pravno shvaćanje na konkretan slučaj, porezno tijelo je zaključilo kako su isporuke slovenskih društava tužitelju isporuke bez prijevoza, paritet je Fca Koper, a mjesto oporezivanja prema članku 12. Zakona o porezu na dodanu vrijednost je mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke, dakle tužitelju je roba isporučena u Republici Sloveniji te je mjesto stjecanja dobara Republika Slovenija, a ne Republika Hrvatska.

25. Slijedom navedenoga, porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj dužan obračunati i platiti PDV prema članku 27. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ali nema pravo odbiti pretporez u Republici Hrvatskoj - državi članici koja mu je dodijelila PDV ID broj, jer robu nije primio u Republici Hrvatskoj, već je mjesto stjecanja druga država članica – Republika Slovenija te se na takvo stjecanje ne može primijeniti opći postupak odbitaka pretporeza.

26. Također, porezno tijelo je tijekom nadzora utvrdilo kako je tužitelj u nadziranom razdoblju iskoristio pretporez u iznosu od 323.150,00 kn po primljenim ponudama od dobavljača za pšenicu i kukuruz, što je prikazano na stranici 9 zapisnika o poreznom nadzoru od 18. ožujka 2019.

27. Naime, nadzorom je utvrđeno kako roba po ponudama nije isporučena, fakturirana niti plaćena te dobavljači nisu obračunali PDV pa iz navedenoga proizlazi kako je tužitelj odbio pretporez koji nije imao pravo odbiti, uzimajući u obzir odredbe članka 57., 58. i 60. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

28. Na temelju navedenog činjeničnog stanja utvrđenog tijekom poreznog nadzora, prvostupanjsko tijelo je donijelo označeno porezno rješenje od 8. travnja 2019., na koje se tužitelj žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 18. siječnja 2021., kojim je žalbu odbio.

29. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Sud smatra kako su pobijano rješenje tuženika od 18. siječnja 2021. i porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. od 8. travnja 2019. zakonita.

30. Naime, tužitelj u tužbi ističe kako se u konkretnom slučaju radi o pogrešnoj primjeni gore citiranih odredbi Zakona o porezu na dodanu vrijednost, jer je tužitelju roba isporučena u Republiku Hrvatsku, a ne u Republiku Sloveniju, odnosno tužitelj je stjecatelj predmetne robe u Republici Hrvatskoj, a da mu se nezakonitim postupanjem poreznih tijela onemogućava obavljanje registrirane djelatnosti.

31. Suprotno takvim navodima tužitelja, porezno tijelo je nadzorom isporuka prema kupcu M.-M. d.o.o. utvrdilo kako se iste najvećim dijelom odnose na isporuke sojine sačme otpremljene iz Republike Slovenije u Republiku Hrvatsku, koju je tužitelj nabavio od slovenskih društava Simtro energija d.o.o. i Gala d.o.o., iskazane kao stjecanje dobra unutar Europske unije s pravom na odbitak pretporeza po stopi od 13 %.

32. Tužitelj je po ulaznim računima slovenskih društava Simtro energija d.o.o. i Gala d.o.o. nabavio dobra - sojinu sačmu pod hrvatskim PDV ID brojem i iskazao ih kao stjecanje dobara unutar Europske unije s pravom na odbitak pretporeza po stopi od 13 % u ukupnom iznosu od 1.896.005,24 kn, koja je u tranzitu prodao kupcu M.- M. d.o.o. ispod nabavne cijene u ukupnom iznosu od 1.773.185,00 kn, obračunavši hrvatski PDV, dok je porezno tijelo je uvidom u dostavljenu dokumentaciju utvrdilo kako se radi o ranije opisanim isporukama u nizu.

33. Slijedom navedenog, Sud smatra kako je porezno tijelo valjano utvrdilo da se roba prevozila izravno iz Republike Slovenije, bez pretovara do krajnjega mjesta istovara u Republici Hrvatskoj, odnosno isporuke slovenskih društva prema tužitelju, za dobra koja su izravno isporučena krajnjim hrvatskim kupcima, nisu isporuke s prijevozom te tužitelj nije stjecatelj dobara u Republici Hrvatskoj.

34. Pri tome, a sukladno članku 27. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, samo za isporuku s prijevozom može se prijaviti stjecanje dobara, dok iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kako su isporuke tužitelja prema kupcu M.-M. d.o.o. isporuke s prijevozom, mjesto oporezivanja je Republika Slovenija, prema članku 13. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, gdje je tužitelj preuzeo robu prije druge isporuke – preprodaje u tranzitu hrvatskom kupcu M.-M. d.o.o., s kojim je ugovorio paritet Fca Koper te je kupac zapravo stekao dobra od tužitelja u Republici Sloveniji, a ne u Republici Hrvatskoj pa je prema tome tužitelj u trenutku kada je nabavljao dobra od slovenskih društava znao ili morao znati da se ne radi o isporukama s prijevozom na koje se primjenjuje izuzeće od plaćanja PDV-a, jer je ta ista dobra dalje prodao kupcu M.-M. d.o.o., s kojim je ugovorio predaju robe u Kopru.

35. Prema tome, porezno tijelo je pravilno utvrdilo kako je tužitelj dužan obračunati i platiti PDV prema članku 27. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ali nema pravo odbiti pretporez u Republici Hratskoj - državi članici koja mu je dodijelila PDV ID broj, jer robu nije primio u Republici Hrvatskoj, već je mjesto stjecanja druga država članica – Republika Slovenija te se na takvo stjecanje ne može primijeniti opći postupak odbitaka pretporeza.

36. Slijedom iznesenoga, Sud je utvrdio kako zaključci poreznih tijela iz provedenog upravnog postupka nisu nezakoniti pa stoga nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja da mu se opisanim postupanjem poreznih tijela onemogućava obavljanje gospodarske djelatnosti.

37. Nadalje, tužitelj iznosi kako se presuda Suda Europske unije br. C-439/04 Kittel ne odnosi na tužitelja i tužitelj ju ne može dokučiti i na nju se očitovati.

38. Upravo suprotno, Sud Europske unije je 6. srpnja 2006. pod brojem: C- 439/04, C-440/04 donio presudu u predmetu Kittel i Recolta Recycling, prema kojoj će se osoba koja je znala ili je trebala znati da kupnjom proizvoda ili usluge sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om smatrati sudionikom u toj prijevari, bez obzira je li prodajom te robe ostvarila kakvu zaradu ili nije.

39. Uzimajući u obzir navedeno pravno shvaćanje Suda Europske unije, porezno tijelo je pravilno zaključilo kako su isporuke slovenskih društava tužitelju isporuke bez prijevoza, paritet je Fca Koper, a mjesto oporezivanja prema članku 12. Zakona o porezu na dodanu vrijednost je mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke, dakle tužitelju je roba isporučena u Republici Sloveniji te je mjesto stjecanja dobara Republika Slovenija, a ne Republika Hrvatska i tužitelj, kao što je već izneseno, nema pravo odbiti pretporez u Republici Hrvatskoj, a što je pokušao učiniti prije poreznog nadzora.

40. Pri tome, presude Suda Europske unije su obvezujuće za sve države članice Europske unije te su države članice dužne poštivati i primjenjivati pravna shvaćanja koja proizlaze iz istih, a što je sukladno odredbama članka 141.c Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i članka 19. Ugovora o Europskoj uniji („Službeni list Europske unije“, broj: C 202/1 od 7. lipnja 2016.), kao i dugogodišnjoj praksi izraženoj u presudama Suda Europske unije, posebice u presudi br. 6/64 Costa v. ENEL od 15. srpnja 1964., iz koje proizlazi nadređenost prava Europske unije nacionalnom pravu.

41. Slijedom navedenoga, Sud je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I izreke presude.

42. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 19. siječnja 2022.

Sutkinja

Jasenka  Beker

v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).