Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 37 Gž-1159/2020-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nade Krnjak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u J., protiv tuženice P. b. Z. d.d. Z., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i p. Z., radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu od 13. srpnja 2020. poslovni broj: P-4561/2015, u sjednici vijeća održanoj 19. siječnja 2022.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu poslovni broj: P-4561/2015 od 13. srpnja 2020. te se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu u fazu glavne rasprave.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju u roku 15 dana isplati određene iznose zajedno sa zateznom kamatom od određenog dana do isplate te po stopi sve pobliže određeno u toj točki izreke, a točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 73.602,50 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude koja teče po stopi određenoj primjenom članka 29/2 ZOO.
2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da joj naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i to pred „novo vijeće“ budući je iz tijeka postupka očito da neće imati ravnopravni položaj jer da je sud već zauzeo jasan i pristran stav o predmetnom tužbenom zahtjevu.
3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.
4. Žalba tuženice je osnovana.
5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženica vrati novčane iznose koje joj je na temelju Ugovora o kreditu broj 90112184090 zaključenim s tuženicom 20. prosinca 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u razdoblju od 31. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015. platio s osnova ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa prema odluci banke i u razdoblju od 31. listopada 2008. do 30. rujna 2015. s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, u ukupnom iznosu koji je ovaj sud dobio zbrajanjem svih pojedinačnih dosuđenih novčanih iznosa od 142.788,85 kn. Osim što je tuženica osporavala da bi odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je visina kamatne stope promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i odredbe kojima je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskim francima prema tečaju na dan plaćanja anuiteta bile ništetne, tijekom postupka bilo je sporno da li tužitelj obzirom na činjenicu da su stranke u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK) sklopile 30. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu, ima pravo na restitucijski zahtjev u zahtijevanom novčanom iznosu.
6. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa kojeg je tužitelj odredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 2. rujna 2019., prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:
- da su stranke Ugovorom o kreditu kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 160.000,00 CHF ugovorile obvezu tužitelja na plaćanje ugovorene kamate po godišnjom stopi od 4,35% godišnje koja je promjenjiva prema odluci banke (čl. 4.) te je ugovorena valutna klauzula na način da su se anuiteti trebali plaćati u kunama, prema trenutno važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (čl. 7. t.2.);
- da su stranke 30. prosinca 2015. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu br. 90112184090 te su u tom Dodatku člankom drugim utvrdili da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.;
- da člankom 3. Dodatka stranke suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 85.559,56 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti, a u članku 5. da ukupan iznos pretplate iz članka 3. i 4. Dodatka iznosi 6.876,34 EUR na dan 30. rujna 2015., u članku 6. da mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka iznosi 568,96 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju EUR na dan plaćanja, dok je člankom 7. definirano da se korisnik kredita obvezuje za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos ostale neplaćene glavnice plaćati banci redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja se definira kao zbog referentne kamatne stope u visini 6-mjesečnog EURIBOR-a kao promjenjivog dijela i fiksnog dijela koji iznosi 5,51 postotnih poena s tim da redovna kamatna stopa iz tog dodatka ne može biti viša od maksimalno dopuštene kamatne stope iz točke 7. točka 6. tog članka;
- da je Udruga potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Z. 4. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka između kojih je i tuženica, radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog čega se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO koja je počela ponovno teći 13. lipnja 2014., trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014. u odnosu na utvrđenje nepoštenosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a u odnosu na valutnu klauzulu tek od pravomoćnosti sudske odluke o tom pitanju o čemu je Visoki trgovački sud odlučio odlukom broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. (ispravno 14. lipnja 2018.), pa kako zastara počinje teći iznova po pravomoćnosti sudskih odluka, zaključuje da je tužitelj tužbu podnio unutar petogodišnjeg roka računajući od 13. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2017. s kojim datumom je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova budući je tužbu podnio 13. ožujka 2015. i zbog čega nije osnovan tuženičin prigovor zastare utuženog potraživanja;
- da visina postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka S. K. iz S. kojem je poklonio vjeru nalazeći da je „isti izrađen po pravilima struke te nedvosmisleno upućuje na utvrđenja koja su predmetom ovog postupka i od utjecaja su na donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu pri čemu je vještak odgovorio na sve postavljene zadatke te otklonio sve istaknute prigovore“;
- da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., protiv kojih je presudom i rješenjem VS RH posl.br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena revizija, jasno proizlazi da je utvrđeno da je upravo tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača;
- da u konkretnom slučaju nisu nađene okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. (pravilno 14. lipnja 2018.) potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene ugovorene valutne klauzule.
6.1. U svezi navoda tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na što je tužitelj pristao, prvostupanjski sud ukazuje da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Sud prvog stupnja, a obzirom da odredba o zaštiti potrošača omogućavaju potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, zaključuje da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Tvrdi da je koliko je točno tužitelj više platio na osnovu ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te koliko mu je od toga priznato, a koliko nije „ugovorom o konverziji“ vidljivo iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja čije rezultate prihvaća jer su jasno i dostatno obrazloženi. Ujedno konstatira da tužitelj u stvari tužbom traži više naplaćene iznose do sklapanja „ugovora o konverziji“ od 4. veljače 2016. (?) te zaključuje da je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom i ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti odnosno u opsegu i visini kamatne stope kako je isto prvotno ugovorena (čl.324. st. 2. ZOO). Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primjeno na temelju takvog ugovora (čl.323. st. 1. ZOO) zaključuje da je tuženica dužna tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene kamatne stope te valutne klauzule, pa obzirom da tužitelj sklapanjem „ugovora o konverziji“ nije ostvario u cijelosti povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništavih klauzula osnovnog ugovora konačno zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan jer tužitelj konverzijom osnovnog kredita nije ostvario zaštitu koju mu jamči Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja je implementirana u naš pravni ustroj o čemu se izjasnio i sud EU u presudama C-118/17 i C-452/18 budući se tužitelj kod sklapanja „ugovora o konverziji“ nije svojih navedenih prava izričito i informirano odrekao.
7. U žalbi tuženica ukazuje da je s tužiteljem sklopila Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR uz otpust dijela glavnice, a sve sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je naloženo svim bankama da do 15. studenog 2015. svim klijentima s kreditima vezanim za valutu CHF ponude konverziju istog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH u tzv. oglednom postupku br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Daljnjim sadržajem iznosi razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud na drugačiji način trebao revalorizirati Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem pravcu se poziva na presudu Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-457/2018-8 od 15. lipnja 2020., ali i razloge zbog kojih odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF nisu ništetne, zbog čega je potpuno izlišno i promašeno ustrajanje na premisama iz početnog tužbenog zahtjeva jer tužitelj očito potražuje iznose koji su mu priznati i uračunati u okviru konverzije kredita, a što sud u cijelosti zanemaruje, zatim razloge zbog kojih smatra da je pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude VTS-a broj: PŽ-7129/13 pravno irelevantno u smislu članka 138. ZZP i 502.c ZPP te razloge zbog kojih osporava stajalište prvostupanjskog suda o istaknutom prigovoru zastare. Zaključno ocjenjuje očitim da je donoseći pobijanu presudu sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno postojeći razlozi su nejasni i proturječni, ili o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
8. Osnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP) i na koju bitnu povredu ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi i po službenoj dužnosti.
8.1. Naime, da je u potrošačkim ugovorima o kreditu tuženica koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu, utvrđeno je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o redovnoj kamate u dijelu kojim je ugovorena njezina promjenjivost u skladu s jednostavnom odlukom tuženice, i donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je glavnica vezana za valutu švicarski franak, te je u skladu sa člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) i članka 502.c ZPP prvostupanjski sud vezan na pravna utvrđenja iz tog kolektivnog spora u ovom individualnom sporu kojom tužitelj traži da mu tuženica isplati ovo što je stekla na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a na koja utvrđenja iz tih presuda se tužitelj i pozvao. Člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21- dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Vraćanje onog što je primljeno s osnova ništene odredbe ugovora procjenjuje se primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1120. ZOO. Međutim, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a apostrofira žalba, stranke su 30. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012184090 i to kako navode u članku prvom, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (160.000,00 CHF) u kredit denominiran u kunama s valutom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15). Provedbom konverzije sukladno članku 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju s kojim prihvatom izračuna konverzije su obje stranke ugovora suglasne (članak drugi), stranke su utvrdile ostatak glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. od 85.559,56 EUR i iznos preplate od 6.788,48 EUR.
8.2. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je koliko je točno tužitelj više platio na osnovu ništetnih odredbi osnovnog ugovora te za koliko mu je od toga priznato, a koliko nije „ugovorom o konverziji“ vidljivo „iz knjigovodstveno financijskog vještačenja“ čije rezultate, sud prihvaća jer kako navodi, su jasno i dostatno obrazloženi time da navodi i da tužitelj tužbom u stvari traži više naplaćene iznose do sklapanja ugovora o konverziji od 4. veljače 2016. (iako je isti sklopljen 30. prosinca 2015., a tužitelj traži razliku do 30. rujna 2015. - ops. ovog suda) u dijelu koji mu nije iz tog osnova ili drugačije priznat samim „ugovorom o konverziji“. Protivno navodima prvostupanjskog suda, niti je knjigovodstveno-financijski vještak utvrdio više plaćene iznose s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji mu nisu priznati Dodatkom Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2015., a niti takvu razliku tužitelj potražuje predmetnom tužbom.
8.3. Naime, iz konačnog nalaza i mišljenja sudskog vještaka dostavljenim sudu 10. svibnja 2019., nedvojbenim proizlazi da je vještak utvrdio pojedinačnu razliku između anuiteta obračunatih prema Ugovorom o kreditu ugovorenoj redovnoj kamati od 4,35% godišnje i onih promjenjivih (do 6,10% godišnje) koje je koristila tuženica (stupac 18 Tablice 1. - ukupno 55.059,73 kn) i ukupnu tečajnu razliku kao rezultat izračuna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju CHF/kn na dan dospijeća svakog anuiteta i obračuna tih istih anuiteta prema tečaju CHF na dan isplate kredita (stupac 22 Tablice 1. ukupno 87.002,85 kn). Tužitelj pak tužbenim zahtjevom s osnove promjenjiva kamate i tečajne razlike ukupno potražuje iznos od 142.788,85 kn što je više od iznosa utvrđenog po sudskom vještaku (142.062,29 kn). U odnosu na postavljeno pitanje da li postoji razlika između ovako utvrđene obveze tužitelja i one koju je obračunala tuženica u Dodatku ugovora o kreditu od 30.12.2015., a ako postoji, kolika je ona u odnosu na ukupnu glavnicu navedenu u Dodatku (6.788,48 EUR ili protuvrijednost prema tečaju na dan 30.9.2015. od 51.847,02 kn), vještak u nalazu navodi da ukupna razlika s osnove promjenjive kamate i tečaja od 142.062,29 kn nije usporediva s razlikom koja je dobivena konverzijom u EUR jer je prema Dodatku vršen obračun po promjenjivim kamatnim stopama i nema fiksiranog tečaja niti tečajnih razlika. Navodi i da se ne može koristiti pretplata nastala iz konverzije kredita pretvaranjem istoga u valutnu klauzulu s EUR umjesto CHF i razlika po aniutetiuma u CHF primjenom fiksne i promjenjive kamatne stope jer bi to bilo dupliranje preplaćenog iznosa, te dodatno pojašnjava da se ne mogu koristiti obje razlike, ili se koristi razlika po obračunu u EUR ili razlika po obračunu U CHF s tim da jedan ili drugi obračun opstoje do konca otplate i da se ne miješaju CHF i EUR kao „kruške i jabuke“.
8.4. Dakle, navodi prvostupanjskog suda o tome da je financijsko-knjigovodstveni vještak izračunao više naplaćene iznose do sklapanja ugovora o konverziji od 4. veljače 2016. (pravilno 30. prosinca 2015.), u dijelu koji mu nije iz tog osnova ili drugačije priznat samim „ugovorom o konverziji“, u suprotnosti su s nalazom i mišljenjem tog vještaka, time da niti tužitelj takvu razliku potražuje već potražuje ukupnu razliku između onog što je do 30. rujna 2015. platio s osnova ništetnih odredbi ugovora i onog što je trebao platiti da te ništetne odredbe nisu ugovorene.
9. Zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, ni činjenično stanje u pravcu ostvarenja prava na punu restituciju u slučaju konkretne utvrđene ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu u korelaciji sa činjenicom da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su provele postupak konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (160.000,00 CHF) u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, nije pravilno ni potpuno utvrđeno. Napominje se da se o značenju sporazuma ili dodatka ugovoru o konverziji provedenoj u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 70/19) pobliže izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. na koju rješidbu se osnovano poziva tuženica u žalbi.
10. Već zbog naprijed navedenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu tuženice i primjenom članka 369. stavka 1. ZPP ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
11. U ponovnom postupku sud će ponovno provesti sve već provedene dokaze te će ocijeniti od kakvog je značaja na restitucijski zahtjev činjenica da su stranke promijenile osnovni ugovor Dodatkom ugovora o kreditu od 30. prosinca 2015. u vezi čega je Općinski sud u Zagrebu Sudu Europske unije podnio zahtjev za prethodnu odluku 29. listopada 2020. koji predmet se vodi pod brojem C-567/2020 i zbog čega se sugerira prvostupanjskom sudu da prekine ovaj postupak primjenom članka 213. stavak 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19) do donošenja odluke Suda Europske unije.
U Varaždinu 19. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća
Dubravka Bosilj v.r.
