REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2265/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. n. p. d.d. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N.
I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu I. & P., u S., protiv tuženika Agencija za obalni linijski pomorski promet, S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8527/2014-2 od 21. veljače 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-741/2010 od 1. rujna 2014., u sjednici održanoj 18. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu iznosa od 7.065.780,00 kuna s osnove naknade štete (stavak I izreke), dok je u stavku II izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 906.868,40 kuna, dok je sa viškom zatraženog troška parničnog postupka u iznosu od 375.769,10 kuna zahtjev tuženika odbijen.
2. Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I izreke te u dijelu točke II izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 877.203,40 kuna. U stavku II izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu točke II izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 29.665,00 kuna i suđeno je na način da je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za iznos od 29.665,00 kuna. U stavku III izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 75.412,50 kuna.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se pobijane presude preinače na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev te se tuženika obveže na plaćanje parničnog troška tužitelju, odnosno podredno, ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ia kao neosnovana odbije.
5. Revizija nije osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7.1. Time što se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude osvrnuo na upravni postupak dodjele koncesije i o nekim upravno-pravnim okolnostima ne čini presudu nerazumljivom, pa time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
8. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnost dodjele koncesije i poništaja natječaja za dodjelu koncesije, posebno glede postupanja tuženika, te u odnosu na sadržaj isprava i izjava koje su u postupku upotrijebljeni kao dokaz iz čega slijedi da se radi o revizijskim prigovorima činjenične naravi u kojima tužitelj iznosi svoje stavove o ocjeni provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, budući prema tužiteljevom shvaćanju sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza, dok su materijalne dokaze pogrešno ocijenili. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji ispituje osnovanost revizije polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.065.780,00 kuna koju je pretrpio nedobivanjem koncesije na javnom natječaju za brzo-brodske linije J.-B.-S. i S.-M.-H.
10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je tuženik 16. prosinca 2016. objavio natječaj za davanje koncesije na više brodskih linija, među kojima su i brzo-brodske linije J.-B.-S. i S.-M.-H.,
- da je tužitelj tuženiku dostavio prijavu u kojoj je naznačio brod B.,
- da je tuženik 11. travnja 2017. donio odluku o davanju koncesije za ove dvije brodske linije brodaru J., za brod K.,
- da je brodar J. u prijavi za natječaj za ove dvije brodske linije prijavio brod D.,
- da je tužitelj podnio žalbu protiv ove tuženikove odluke,
- da je Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka odlukom od 5. lipnja 2007., Klasa: UP/II-342-01/07-01/39, Urbroj: 530-04-07/2 SP usvojilo žalbu tužitelja odnosno njegovog radnika i poništilo odluku tuženika o davanju koncesije za obavljanje javnog prijevoza u linijskom obalnom pomorskom prometu na državnoj brzobrodskoj liniji ... J.-B.-S. i ... S.-M.-H., od 11. travnja 2017., zbog nezakonitosti koja se očitovala prihvatom ponude s brodom koji nije bi označen u prijavi na natječaj, te je predmet vraćen Upravnom vijeću agencije za obalni linijski pomorski promet,
- da je tuženik odlukom Klasa: U I-342-74/08-1 Urbroj: 388-08-1 od 20. prosinca 2007., poništio natječaj u odnosu na ove dvije brodske linije,
- da je tužitelj protiv te odluke podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je presudom poslovni broj US-4655/2008-4 od 20. listopada 2010. odbio tužbu kao neosnovanu,
- da je tuženik utvrdio da uvjete natječaja ne ispunjavaju niti ponuditelj UTO K. L. vl. I. T. iz J., koji je već dobio koncesiju za obavljanje javnog prijevoza na drugoj liniji, kao i ponuđač M. T. d.d. Z.,
- da je tužitelj tuženikovom odlukom od 26. lipnja 2007. dobio koncesiju za obavljanje prijevoza s brodom B. na liniji P.-U.-M. L.-I.-Z. (linija br. ...),
- da je ponuda prednika tužitelja bila na zadnjem mjestu jer je tražena potpora za tuženika neprihvatljiva s ekonomsko-financijskog stajališta, jer je zatražena u većem iznosu od ostalih potpora u ponudama drugih ponuditelja.
11. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi na temelju odredbe čl. 219. i 221.a ZPP odbijaju tužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan zaključivši da nisu ispunjene zakonske pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu za koju tvrdi tužitelj da mu je nastala tuženikovim postupanjem, jer tužitelj nije dokazao zakonsku pretpostavku odgovornosti za štetu, odnosno nije dokazao da je šteta nastala nepravilnim i nezakonitim postupanjem tuženika (uzročno-posljedična veza i protupravnost).
12. U konkretnom predmetu valja poći od osnove odštetne odgovornosti. Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke o odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.
13. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
14. Slijedom navedenog da bi tužitelj uspio u sporu treba dokazati u skladu sa odredbom čl. 7. i 219. ZPP da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna odnosno nezakonita ili nepravilna i u adekvatnoj uzročnoj vezi sa utuženom štetom. Izostankom tog propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za štetu propisana navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO.
15. Konkretno, u ovom predmetu koji se vodi radi naknade štete ne može biti predmetom preispitivanje zakonitosti ili nepravilnosti odluka odnosno rješenja donesenih u upravom postupku, a na temelju kojih nije došlo do izbora tužitelja kao najpovoljnijeg ponuđača za koncesiju navedenih brodskih linija. Dakle, revizijski sud ne može razmatrati jesu li te odluke upravnih tijela donesene u nepravilno vođenim postupcima ili uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer bi to moglo biti relevantno samo u postupcima u kojima su te odluke donesene i povodom pravnih lijekova protiv tih odluka. Obzirom da se nezakonit i nepravilan rad tih tijela ne može poistovjetiti samo zbog ocjene zbog kojih je natječaj za dodjelu koncesije poništen, tužitelj je trebao dokazati da tuženik nije postupao u skladu sa svojim pravima i obvezama i da u uzročnoj vezi s takvim njegovim postupanjem, odnosno postupanjem tijela za koje ona odgovara, trpi utuženu štetu.
16. Prema čl. 33. st. 2. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom linijskom obalnom prometu ("Narodne novine" broj 33/06 – dalje: Zakon) ako podnositelj najpovoljnije ponude odustane od natječaja, izbor se može izvršiti između drugih ponuda koje ispunjavaju uvjete ili se može poništiti natječaj.
17. U ovom slučaju tužitelj takvo protupravno postupanje tuženika i uzročnu vezu nije dokazao, a sama njegova tvrdnja da je šteta koju trpi uzrokovana nepravilnim i nezakonitim radom tijela za kojeg tuženik odgovara, ne može imati vrijednost dokaza za suprotno shvaćanje.
18. Naime, tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. ZOO nije dokazao postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete, niti da je tužitelj nakon ukidanja tuženikove odluke bio jedini ponuditelj s valjanom ponudom koju je tuženik zato bio dužan usvojiti neovisno od visine u njoj zatražene započete novčane potpore, a pogotovo u situaciji kada je odluka tuženika potvrđena odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske.
19. Pri tome valja imati na umu i sadržaj odredbe čl. 33. Zakona koji daje mogućnost tuženiku poništiti natječaj pod pretpostavkama propisanim tim zakonom, pa je takvu mogućnost tuženik iskoristio, čime zakon nije povrijeđen na štetu tužitelja. Stoga njegovi navodi o primjeni Uredbe o uvjetima i postupku davanja koncesije za obavljanje javnog prijevoza u linijskom obalnom pomorskom dobru ("Narodne novine" broj 136/06 – dalje: Uredba), a imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, obzirom da je tužitelj iskoristio svoje zakonsko ovlaštenje.
20. Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i riješiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 18. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
