REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 168/2014-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. v. d.o.o. Đ., kojeg zastupa punomoćnik Z. J., odvjetnik u Đ., protiv I-tuženice Općine Viškovci, V. i II-tuženice Općine Semeljci, S., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Đ., odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž x-66/2012-2 od 28. studenog 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P- 805/08-30 od 26. listopada 2009., u sjednici održanoj 18. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija prvo i drugotuženice kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je I- tuženici Općini Viškovci naloženo isplatiti tužitelju 237.715,41 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je naznačeno u izreci te odluke, dok je II-tuženici Općini Semeljci naloženo isplatiti tužitelju 347.696,48 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kao u izreci te odluke, dok je u dijelu „iznad dosuđenog“ tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. I-tuženici je naloženo je nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 45.451,00 kn, dok je II-tuženici naloženo nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 51.458,00 kn.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženice podnose reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na reviziju nije podnesen.
4. Revizija nije osnovana.
5. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
6. Nije osnovan revizijski razlog koji se odnosi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.
6.1. Revidentice, među ostalim, reviziju podnose i zbog bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, međutim (osim u odnosu na provedeno vještačenje), ne navode određeno niti obrazlažu u čemu bi se sastojale konkretne povrede, slijedom čega ih ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje (članak 386. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine po osnovi neplaćene kamate za angažiranu snagu plina u tzv. „grace“ periodu i to od I-tuženice u iznosu od 308.054,14 kn, te od II-tuženice u iznosu od 451.708,06 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.
8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da je na temelju Ugovora o kreditnom poslu s inozemstvom broj … (u nastavku teksta: Ugovor o kreditnom poslu) K. L. u. H. A. iz K. (u nastavku teksta: H. b.) odobrila Gradu Đakovu kredit za plinofikaciju,
- da su Grad Đakovo i tužitelj 10. srpnja 1998. sklopili ugovor o otplati kredita kojim se Grad Đakovo obvezao tužitelju doznačiti novčana sredstva s osnove ugovora o kreditnom poslu s inozemstvom, a da je tužitelj prihvatio sve uvjete kredita,
- da je Grad Đakovo kredit podignut u inozemstvu investirao u tužitelja (plinofikacija Grada Đakova),
- da je tužitelj s tuženicama sklopio Ugovore o pravima i obvezama u obavljanju distribucije plina kojima se I-tuženica Općina Viškovci obvezala tužitelju platiti angažiranu snagu od 295.160,00 DEM u protuvrijednosti kuna, a II-tuženica Općina Semeljci angažiranu snagu u iznosu od 436.460,00 DEM u protuvrijednosti kuna pod istim uvjetima kredita H. b. iz K. koji su odobreni i Gradu Đakovu ugovorom o kreditnom poslu s inozemstvom,
- da je tužitelj s tuženicama 5. studenog 1998. sklopio ugovore o otplati kredita,
- da su tužitelj kao davatelj koncesije i HEP Pogon distribucija plina O. (u nastavku teksta: HEP) kao koncesionar 30. travnja 2001. sklopili ugovor o preuzimanju imovine, radnika i obveza,
- da su 31. svibnja 2001. tuženice s HEP-om zaključile Ugovore o preuzimanju imovine, prava i obveza, po kojem HEP (kao koncesionar) prihvaća preuzete obveze tuženica ali ne i obvezu na kamate iz grace perioda za kredit koji su tuženice zaključili s tužiteljem,
- da tuženice nisu ispunile svoju obvezu, odnosno nisu plaćale kamate za „grace“ period upravo u utuženim iznosima.
9. Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženicu osnovan za iznos od 237.715,41 kn, te u odnosu na II-tuženicu za iznos od 347,696,48 kn. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen jer su sudovi primjenom odredbe članka 372. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 71/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 - u nastavku teksta: ZOO) istaknuti prigovor zastare ocijenili djelomično osnovanim.
9.1. U tom se smislu u pobijanoj odluci navodi da obveza tuženih općina postoji sukladno zaključenom Ugovoru o pravima i obvezama u obavljanju distribucije plina s tuženicama, ali i ugovorima između tužitelja i Grada Đakova, tužitelja i HRP-a, kao koncesionara te tuženika i koncesionara. Pritom, nižestupanjski sudovi, kao odlučno, ističu da je Ugovorima o preuzimanju imovine, prava i obveza koje su tuženici zaključili s koncesionarom, ugovoreno da HEP prihvaća preuzete obveze tuženica, ali međutim, ne i obvezu na plaćanje kamata iz „grace“ perioda za kredit koji su tuženice sklopile s tužiteljem. Polazeći od toga, oslanjajući se na utvrđenja iz iskaza svjedoka (tadašnjih načelnika općina) i provedeno financijsko vještačenje, nižestupanjski sudovi zaključuju da su tuženici dužni isplatiti tužitelju sporne novčane tražbine zaključujući da nigdje nije ugovoreno - da bi tuženici na koncesionara prenijeli i svoje obveze plaćanja kamata iz „grace“ perioda, već iz provedenih dokaza proizlazi suprotno da koncesionar takvu obvezu zapravo ne prihvaća.
9.2. Slijedom toga, kako je utvrđeno da tuženice nisu platile odnosni dug iako im je tužitelj neupitno ispostavljao i slao račune za te tražbine, to je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosima pobliže naznačenim u izreci.
10. Tuženice revizijom osporavaju utvrđenje nižestupanjskih sudova o postojanju njihovog duga prema tužitelju te u tom smislu analiziraju iskaze svjedoka D. D. i M. E. (načelnika tuženih općina). Budući da su takvi revizijski prigovori zapravo činjenične naravi to u smislu odredbe članka 385. ZPP-a od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje.
10.1. Revidentice tvrde da su se one u Ugovorima o otplati kredita sklopljenim s tužiteljem obvezale pod istim uvjetima kao u osnovnom Ugovoru o kreditu između H. B. i Grada Đakova, kao i da je prema odredbama Ugovora o preuzimanju imovine, radnika i obveza sklopljenog između tužitelja kao davatelja koncesije i HEP-a kao koncesionara, koncesionar preuzeo potraživanja koja proizlaze iz dosadašnjih ugovora s potrošačima za angažiranu snagu (domaćinstva i industrija) sa stanjem na dan 30. studenog 2000. u ukupnom iznosu od 3.372.885,11 kn, a da je potraživanja za angažiranu snagu Općina Semeljci i Viškovci u ukupnom iznosu od 731.620,00 DEM koja predstavljaju njihov udio u otplati kredita H. b., koncesionar neutralizirao preuzimanjem kredita, uz daljnju tvrdnju da se niti jedna odredba tog ugovora o preuzimanju imovine ne odnosi na plaćanje kamata u tzv. „grace“ periodu.
11. Međutim, protivno takvim tvrdnjama, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova, utemeljena na rezultatima cjelokupnog postupka i posebice provedenog vještačenja, da je prema Ugovorima o preuzimanju imovine, prava i obveza koje su tuženici zaključili s koncesionarom, ugovoreno da koncesionar (HEP) prihvaća obveze tuženica, ali ne i obvezu plaćanja kamata iz „grace“ perioda za kredit koji su tuženice sklopile s tužiteljem.
12. Iako je točno da se vještak u nalazu i mišljenu izričajem „da je osnovan tužbeni zahtjev“ na određen način upustio u pravnu ocjenu tužbenog zahtjeva za što bez daljnjega nije ovlašten, treba istaknuti da je vještačenje jasno odgovorilo na odlučno pitanje u ovoj pravnoj stvari, tj. da koncesionar nije preuzeo spornu obvezu plaćanja kamata iz „grace“ perioda (list 83. spisa) Pritom, tuženice u vrijeme kada su to mogle i morale, ni u čemu nisu prigovarale ovakvom nalazu i mišljenju vještaka. Štoviše, u podnesku predanom u spis na ročištu 5. prosinca 2006. (list 119-120. spisa) izričito su navele da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka - iz kojeg neupitno proizlazi postojanje (i visina) spornog duga. Slijedom toga, polazeći uz ostalo i od načina na koji su tuženice vodile ovaj postupak, nema niti pretpostavki da se u reviziji uspješno prigovara pravilnosti pobijane presude u odnosu na takav prigovor, to tim više jer vještakov „pravni zaključak“ s obzirom na odlučno činjenično i pravno utvrđenje zapravo nije utjecao na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
13. Što se tiče prigovora zastare, s obzirom da se tražbina tužitelja ne odnosi na isporuku plina već na ispunjenje posebnih kreditnih obveza, to se revidentice neosnovano pozivaju na odredbu članka 378. ZOO-a kojom je propisano da potraživanje naknade za isporučeni plin zastarijeva za jednu godinu.
14. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.
Zagreb, 18. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
