REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4047/2019-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. G. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku dr. sc. N. C., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1425/2018-3 od 14. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6070/2012-47 od 12. srpnja 2018., ispravljena rješenjem tog suda broj P-6070/2012-53 od 12. rujna 2018., u sjednici održanoj 18. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1425/2018-3 od 14. ožujka 2019. potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-6070/2012-47 od 12. srpnja 2018., ispravljena rješenjem tog suda broj P-6070/2012-53 od 12. rujna 2018. kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 4.827.488,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 423.700,00 kn.

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

4. Revizija nije osnovana.

5. Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o svim, za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, zbog čega se pravilnost istih može ispitati, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju revident sadržajno u reviziji upire.

7. Revizijski navodi tužitelja kojima pokušavajući prigovoriti pravilnosti pobijane presude kojom su prihvaćeni razlozi odbijajuće prvostupanjske presude, vrši preocjenu izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

8. Pritom revident očito gubi iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Pa kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ocjenom svih izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i njih zajedno te ocjenom ukupnih rezultata provedenog postupka ocijenili da tužitelj nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva to ga odbili davši za to valjane razloge.

9. Neosnovano se u reviziji prigovara da u pobijanoj presudi nije odgovoreno na odlučne žalbene navode, jer je naprotiv drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude odgovorio na sve one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, davši za to valjane razloge, pri čemu treba imati u vidu da je drugostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke istu donio sukladno tada važećoj odredbi čl. 375. st. 5. ZPP-a (ista je brisana odredbom čl. 65. ZID ZPP s primjenom od 1. rujna 2019.), a prema kojoj ako se žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primijenjeno materijalno pravo. To pak znači da razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude su ujedno i razlozi obrazloženja drugostupanjske presude i kao takvi čine jednu cjelinu. U skladu s prednjim neosnovano se prigovara da bi pobijana drugostupanjska presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

10. Obzirom na rezultate provedenog postupka i činjenična utvrđenja, a prema kojima je na temelju dva ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenih između stranaka 18. svibnja 2009. na rok od pet godina, tužitelj kao zakupnik uzeo u zakup od tuženika kao zakupodavca dva poslovna prostora u zgradi Podružnice Autobusnog kolodvora u Z., jedan površine 90,71 m[2] radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, a drugi površine 40,40 m[2] radi obavljanja trgovačke djelatnosti; ugovoreno da će prilikom predaje poslovnog prostora u posjed zakupniku se sastaviti primopredajni zapisnik u kojem će se unijeti podaci o stanju poslovnog prostora, a ako zapisnikom nije utvrđeno stanje poslovnog prostora, smatrat će se da je zakupnik primio poslovni prostor u stanju prikladnom za obavljanje ugovorene djelatnosti; ugovoreno da zakupnik ne smije bez suglasnosti zakupodavca vršiti preinake poslovnog prostora, a troškove odobrenih izvedenih radova snosi zakupnik, a u slučaju raskida ugovora nema pravo na naknadu njihovih vrijednosti; ugovoreno da zakupnik nema pravo na naknadu troškova radi tekućeg održavanja poslovnog prostora za vrijeme trajanja zakupa ili koje je imao radi obavljanja adaptacije poslovnog prostora za vrijeme trajanja zakupa; na zahtjev tužitelja tuženik mu je dao suglasnost za adaptiranje zakupljenih poslovnih prostora njihovim spajanjem u jednu cjelinu te odgodu plaćanja najma dok se prostor ne uredi; zbog neplaćanja dospjelih režijskih troškova tuženik kao zakupodavac je raskinuo ugovor o zakupu s tužiteljem kao zakupnikom 27. rujna 2011.; tužitelj je izvršio određena ulaganja u adaptaciju zakupljenog prostora kojeg nije priveo svrsi niti je u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost,

pravilno su nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev tužitelja, kako onaj za naknadu mu troškova izvršenih ulaganja u poslovni prostor tako i onaj s osnova izgubljene zarade odbili ocijenivši ga neosnovanim.

11. Naime kod činjenice da je tužitelj pisanom zamolbom od 6. srpnja 2009. od tuženika zatražio da mu uz adaptaciju u smislu spajanja dva zakupljena prostora u jednu cjelinu, odobri "poček plaćanja najma dok se prostor ne uredi ...", a ne tražio i oslobođenje odnosno poček s plaćanjem režijskih troškova za zakupljeni prostor, a tuženik mu dopisom od 8. srpnja 2009. dao suglasnost u odnosu na pisano traženje tužitelja, onda se ne može prihvatiti tvrdnja tužitelja da bi tuženik tužitelju ujedno odobrio i neplaćanje režijskih troškova za zakupljeni prostor za vrijeme dok je izvodio radove na njegovoj adaptaciji.

Teško je naći smislene razloge zašto bi tuženik, mimo pisanog zahtjeva tužitelja, ovom usmeno odobrio neplaćanje režijskih troškova za poslovni prostor koji je tužitelju dat u zakup. Okolnost da je tuženik, unatoč ugovorima o zakupu utvrđenih obveza tužitelja kao zakupnika, mu omogućio da za vrijeme izvođenja adaptacije ne plaća ugovorenu zakupninu, ukazuje na susretljivost i uviđavnost tuženika kao zakupodavca, te je doista teško očekivati da bi usto dopustio tužitelju, a bez da on to traži, da ga oslobodi plaćanja režijskih troškova za vrijeme trajanja zakupnog odnosa tj. da ih tuženik za tužitelja plaća.

12. Naprotiv, kako je plaćanje režijskih troškova bilo ugovorena obveza tužitelja, sve u smislu odredbe čl. 5. Ugovora o zakupu, a njihovo neplaćanje tim člankom ugovora predviđeno kao razlog za raskid ugovora nakon pisane obavijesti, a kako je to tuženik i učinio dopisom od 27. rujna 2011., sve sukladno odredbi čl. 29. Zakona o zakupu poslovnih prostora ("Narodne novine", broj 91/96, 124/97, 174/09 i 38/09) onda je ocijeniti kako je za raskid ugovora o zakupu poslovnih prostora sklopljenih između stranaka odgovoran tužitelj, zbog čega tužitelja, a polazeći od odredbe čl. 19. u vezi sa čl. 7. Ugovora o zakupu sklopljenog između stranaka te čl. 1046. i čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) ne pripada potraživati kako naknadu izvršenih ulaganja u poslovni prostor, tako ni izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti rada u tom prostoru.

13. Slijedom navedenog, a kako je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi sa odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

14. Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke o reviziji tužitelja.

Zagreb, 18. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.