REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3053/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku R. J., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice i tužene za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž 474/2020-2 od 30. ožujka 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5399/15 od 31. prosinca 2019., u sjednici održanoj 18. siječnja 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.
II. Odbacuje se prijedlog tužene za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Obje su stranke podnijele prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž 474/2020-2 od 30. ožujka 2021., svaka u djelu u kojem nije uspjela u sporu.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije svaka od njih je postavila pitanje za koje su naveli da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3. U obrazloženju prijedloga/važnosti postavljenog pitanja su naveli zbog čega smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno pravo.
4. Ovaj je sud prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 385., 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).
O prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije
5. U pogledu pravnog pitanja tužiteljice, za navesti je da je ono postavljeno i koncipirano na krajnje uopćen i neodređen način te se njime u osnovi samo pita je li pobijana odluka u skladu s konvencijskim pravom i jesu li presude Europskog suda za ljudska prava „superiorne“ presudama nacionalnih sudova pa, slijedom toga, je li osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete.
5.1. Međutim, ne postavlja se pravno pitanje u pogledu tumačenja nekog konkretnog postupovnopravnog ili materijalnopravnog instituta ili odredbe propisa, u pogledu kojega bi ovaj sud, svojim očitovanjem trebao izraziti pravno shvaćanje i tako uspostaviti pravni standard za buduće slučajeve.
5.2. U smislu potonjeg bi se jedino moglo prepoznati iznesena dilema o „superiornosti“ presuda navedenog suda nad presudama nacionalnih sudova; međutim, u tom smislu sud u pobijanoj odluci niti nije izrazio pravno shvaćanje (koje bi se posljedično moglo revizijom preispitivati), a, uostalom i samo davanje odgovora na pitanje ne bi utjecalo na odluku u sporu, jer, čak i kada bi se (samo hipotetski – u što ovaj sud u ovom predmetu neće ulaziti zbog već spomenutih formalnih nedostataka prijedloga) izrazilo pravno shvaćanje o vezanosti nacionalnih sudova pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Europskog suda za ljudska prava, i dalje bi ostalo otvoreno pitanje primjene kojeg konkretnog materijalnopravnog shvaćanja na konkretan spor, a, ponavlja se, tužiteljica u prijedlogu takvo konkretno materijalnopravno shvaćanje/institut/odredbu koje bi trebalo preispitati i u pogledu njega (revizijski sud) izraziti mišljenje, nije precizirala.
5.3. Stoga je ocjena ovoga suda da se tako koncipirano pitanje zbog svoje uopćenosti i nepreciznosti niti ne može smatrati pravnim pitanjem u smislu čl. 385.a ZPP-a, jer se na njega, upravo zbog neodređenosti i nepreciznosti i uopćenosti ne može dati jasan odgovor koji bi predstavljao pravni standard za sve buduće situacije pa je već to osnov za odbacivanje prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije.
O prijedlogu tužene za dopuštenje revizije
6. U pogledu pravnog pitanja koje postavlja tužena, za obrazložiti je da je tužena problematiku utjecaja (eventualno moguće) izmjene zaštićene najamnine prema odredba Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ br. 40/97 i 117/08) – pa tako i o utjecaju tih promjena, uzrokovanih primjenom toga općeg akata, na razliku između tržišne cijene najamnine i visine zaštićene najamnine, pa posljedično na naknadu ovopredmetne imovinske štete – potencirala tek u žalbi, slijedom čega, u tom smislu, drugostupanjski sud (s obzirom na to da se radi o pitanju za koje se neminovno veže pitanje činjeničnih novota) nije niti izrazio pravno shvaćanje, pa tako niti utemeljio svoju odluku, koja bi se odluka (da je u tom smislu pravno shvaćanje izraženo) mogla pobijati takvim pitanjem.
6.1. Zato to pitanje nema utjecaja na odluku u ovome sporu.
6.2. Osim toga, u odluci na koju se, kao na razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a tužena poziva (VSRH Rev 2364/2016 od 19. prosinca 2018.) nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu pitanja kako ga koncipira tužena, osobito u smislu da se nije sagledavao utjecaj navedenog podzakonskog propisa na utvrđivanje nakade štete zbog izmake dobiti u smislu ovopredmetnog potraživanja.
6.3. Stoga, čak i kada bi se uzelo da je to pitanje tužene odlučno za ishod ovoga spora, moralo bi se utvrditi da u pogledu njega nije dokazan razlog važnosti u smislu čl. 385.a ZPP-a.
7. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje podnošenja revizije određene odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a, pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješiti kao u izreci ovoga rješenja.
Zagreb, 18. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.
