Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-351/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Marijana Bitange, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj K-7/2021-33 od 20. kolovoza 2021., u sjednici održanoj 18. siječnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. B. i branitelja optuženika, mr.sc. D. L.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog A. B., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom A. B. za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje je proglašen krivim, na temelju istih propisa, uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točke 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok mu se za kazneno djelo iz članka 136. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. prihvaća kao utvrđena po prvostupanjskom sudu kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženi A. B. temeljem članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

II Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. prosinca 2020. pa nadalje.

III Žalba državnog odvjetnika i žalba optuženog A. B. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi A. B. proglašen je krivim pod točkom 1. za kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te pod točkom 2. za kazneno djelo protiv osobne slobode, protupravno oduzimanje slobode, iz članka 136. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanih u izreci presude, pa mu je za kazneno djelo iz točke 1. na temelju članka 110. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za kazneno djelo iz točke 2. temeljem članka 136. stavka 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te je na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. prosinca 2020. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje: ZKP/08.) optuženi A. B. oslobođen je u cijelosti obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda."

3. Protiv te presude žalbu je podnio i optuženi A. B. po branitelju mr.sc. D. L., odvjetniku u Z. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, te predlaže da se prihvati žalba optuženika i ukine pobijana presuda. U žalbi branitelja optuženika zatraženo je da se isti obavijesti o sjednici vijeća.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

6. U skladu sa zahtjevom iz žalbe o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik, a sjednici su nazočili optuženi A. B. putem video veze i branitelj optuženika, odvjetnik mr.sc. D. L., a uredno izviješteni državni odvjetnik sjednici nije pristupio, pa je sjednica vijeća, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

7. Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

8. Prije osvrta na žalbene navode optuženika, uočeno je da se istaknuti postupovni prigovori većim dijelom izjednačavaju, ali i isprepliću sa činjeničnim prigovorima, odnosno, ponavljaju se kroz sve žalbene osnove, iako je riječ o različitim žalbenim osnovama pobijanja presude, pa će se u ovoj drugostupanjskoj odluci o istaknutim povredama i pojedinačnim žalbenim osnovama dati zasebno obrazloženje.

8.1. Iako optuženik u uvodu žalbe kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu pravno ne označava, a niti pobliže sadržajno ne obrazlaže, nego samo parcijalno parafrazira dio teksta zakonske odredbe iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da je "izreka presude protivna sama sebi i dokazima u spisu", da postoji proturječje izreke i obrazloženja, a posebno u pogledu oblika krivnje optuženika, a što je posljedica, po mišljenju žalitelja, izmjene činjeničnog opisa od strane suda.

9. Uporište za takvo stajalište optuženik nalazi u tome što su iskazi oštećene, izvanbračne supruge K. I., na kojem je prvostupanjski sud u pretežitoj mjeri temeljio svoju odluku, proturječni, kako sami sebi, a tako i iskazima ispitanih svjedoka R. A. i R. K., ali i u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima.

9.1. Nadalje, optuženik tvrdi da je izreka presude nerazumljiva kao posljedica izmjene činjeničnog opisa od strane prvostupanjskog suda, te da zbog toga presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su naznačeni da su u znatnoj mjeri proturječni, te da postoji razlika između onoga što je navedeno u razlozima presude i sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka, te provedenom vještačenju, poglavito u odnosu na oblik krivnje, jer da kada je sud utvrdio da je djelo počinjeno sa neizravnom namjerom zapao je u proturječje navodeći da "optuženik nije želio usmrtiti svoju suprugu", pa da onda nije ni mogao počiniti kazneno djelo pokušaja ubojstva.

9.2. Iz takvih žalbenih prigovora jasno proizlazi da optuženik zapravo prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio prvostupanjsku presudu te potkrijepljenosti tih utvrđenja u izvedenim dokazima, čime u biti upire na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu postupovnu povredu.

9.3. Nasuprot prethodno navedenih žalbenih tvrdnji pobijana izreka presude nije nerazumljiva već opisuje one bitne činjenice kojima se ostvaruju obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva, a o tim je činjenicama, kao odlučnim, prvostupanjski sud dao potpune i jasne razloge, bez znatnog proturječja, sve uz korektnu reprodukciju dokaznog materijala. Obrazloženje presude sadrži razloge o vrednovanju dokazne građe, poglavito ocjenu različitosti iskazivanja oštećene. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je jasno naveo kojim svjedocima poklanja vjeru, a iz kojeg razloga otklanja obranu optuženika i njegovu tezu da su ozljede kod oštećene nastale "od vezica na kapuljači trenirke", prihvaćanjem iskaza oštećene K. I. i svjedokinje A. L., te ocjenom iskaza svjedoka R. A. i R. K., a potom povezujući te personalne dokaze s ostalim provedenim dokazima i rezultatom sudsko-medicinskog vještačenja, te ozljeda koje je oštećena zadobila, što je temelj za zaključak da je optuženik ostvario obilježje terećenog kaznenog djela, postupajući sa neizravnom namjerom kao oblikom krivnje (točke 14. do 14.2. pobijane presude). Nadalje, s pravom je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika "da mu je to uže slučajno ostalo u džepu hlača kao ostatak od užeta kada je izrađivao ljuljačku djetetu i to tri tjedna prije događaja", kao neuvjerljivu, zaključivši da "nije životno da bi takav komad užeta od 120 cm optuženik bezrazložno nosio i držao u džepu hlača, a isto tako je onda upitno kako su se biološki tragovi oštećenice pronašli na tom užetu."

9.4. Isto tako, protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, prema ocjeni suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge i o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo protiv osobne slobode, protupravnog oduzimanja slobode prema izvanbračnoj supruzi K. I., oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni sa u postupku izvedenim dokazima, pri čemu valja naglasiti da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju utvrdio sve odlučne i pravno relevantne činjenice važne za kazneno pravnu odgovornost počinitelja ovog djela. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća u odnosu na oba kaznena djela, a što se zapravo odnosi, kao što je već navedeno u točki 9.3. ove odluke, na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnu povredu na koju upire u svojoj žalbi.

9.5. Budući da po žalbi bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitnih povreda nije osnovana.

9.6. Optuženik uvodno naznačuje i žalbenu osnovu "pogrešne primjene materijalnog prava", čime upire na povredu kaznenog zakona, a u obrazloženju sugerira da se ustvari ne može raditi o počinjenju kaznenog djela pokušaja ubojstva ako optuženik "nije želio djelo".Takvu tezu potkrjepljuje navodom da je upravo sud naveo kako je optuženi "prestao tek kada je oštećenica izgubila svijest", pa da radnje koje je prethodno poduzeo optuženik, a nakon što je prestao s povlačenjem užeta oko vrata oštećenice ukazuje da njegovo postupanje ne ulazi u obilježje kaznenog djela za koje je proglašen krivim. No, optuženik pritom zanemaruje da se zakonska kvalifikacija kaznenog djela određuje prema činjeničnom opisu inkriminacije, a isti, onako kako je formuliran u dispozitivu presude, sadrži sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Dakle, žalbenim prigovorima optuženik zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica, sugerirajući da bi drugačije, po optuženiku ispravno utvrđeno činjenično stanje dovelo do drugačije odluke i drugačije zakonske kvalifikacije, što znači da optuženik smatra da je došlo do posredne povrede kaznenog zakona. Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu s obvezom iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. drugostupanjski sud utvrdio je da nije ni na koji način došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.

10. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica i provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak kako je optuženik ovo kazneno djelo počinio sa neizravnom namjerom, te predlaže "da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu" i "utvrdi da je optuženi djelo počinio sa izravnom namjerom", kako je i optužen. Uporište za svoje žalbene tvrdnje nalazi u intenzitetu radnji koje je optuženik poduzeo, načinu i sredstvu počinjenja djela, kada je oštećenu duže vrijeme vukao po tlu sa prebačenim lukom omče užeta oko vrata, sve dok se nije onesvijestila, te brojnosti ozljeda koje je zadobila, a što sve ukazuje da je optuženik imao jasnu predodžbu što radi i da je kod njega postojala volja da usmrti svoju izvanbračnu suprugu.

11. Suprotno tome, optuženik u svojoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja smatra da na opisani način nije počinio, niti je mogao počiniti kazneno djelo pokušaja ubojstva, jer počinitelj kaznenog djela sa neizravnom namjerom ne može odustati od počinjenja djela (prestao kada je oštećenica izgubila svijest), jer počinitelj u neizravnoj namjeri ne želi počiniti kazneno djelo, već samo prihvaća djelo kao nepovoljan ishod događaja. Za utvrđenje vjerojatnosti neželjenog ishoda, a u pogledu krivnje optuženika, trebalo je dovesti u vezu sve izvedene dokaze, a pogotovo nalaz i mišljenje sudsko-medicinskog vještačenja, te utvrditi da li postupanje optuženika uopće dovodi do smrtne posljedice ili ne. Jedino što je sud ispravno utvrdio, po mišljenju optuženika, je to da on nije želio usmrtiti oštećenicu. Osim toga, žalitelj smatra da se prvostupanjski sud opredijelio za utvrđenje tijeka događaja kombinacijom iskaza oštećene, svjedoka i obrane optuženika, te materijalnih činjenica, pri čemu nije u cijelosti prihvaćena ničija verzija događanja, a provedene dokaze prilagođavao prvostupanjskoj presudi, pri čemu je suprotne iskaze oštećene proglasio sukladnim.

12. Nije u pravu niti državni odvjetnik, niti optuženik kada se žale zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prvostupanjski je sud proveo sve potrebne dokaze, te je njihovom savjesnom, temeljitom i sveobuhvatnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik kaznenopravno odgovoran za radnje opisane u izreci pobijane presude, a kako su u svim bitnim segmentima razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, takvima ih prihvaća i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

13. Naime, optuženik je pod točkom 1. proglašen krivim da je u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu, nakon što je njegova izvanbračna supruga K. I. sa zajedničkim djetetom A. B. I. (dijete staro 1 godinu i 6 mjeseci), izašla u 00,02 sata iz obiteljske kuće, te se uputila cestom u pravcu mjesta B., svjestan da na taj način može usmrtiti izvanbračnu suprugu K. I. i pristajući na to, prišao joj s leđa i prebacio joj omču pletenog užeta debljine oko 1 cm i dužine 120 cm oko vrata, koje je stegnuo te snažno povukao unatrag tako da je K. I. pala na leđa, da bi ju zatim sa snažno stegnutim užetom oko vrata vukao po asfaltu i zemljanoj podlozi, uslijed čega je K. I. izgubila svijest, ….pri čemu je K. I. zadobila tjelesne ozljede opisane u izreci presude, te da je na opisani način počinio kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstvo u pokušaju, označeno u članku 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., počinjeno sa neizravnom namjerom, jer je bio svjestan da postupajući na opisani način i povlačeći oštećenicu s užetom oko vrata može usmrtiti te je i pristao na takvu posljedicu, …., što znači da je poduzeo sve radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva, koje je ostalo u pokušaju.

14. Razmotrivši prethodno navedena suprotstavljena stajališta oba žalitelja, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze oštećene K. I. i svjedokinje A. L. dane u tijeku postupka, pri čemu ih je dovoljno analizirao kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu s drugim dokazima te osnovano zaključio da su ti iskazi vjerodostojni.

14.1. Nadalje, bez temelja su i prigovori oba žalitelja, u pogledu ocjene sudsko- medicinskog vještačenja, za koje optužba tvrdi da ukazuje na počinjenje djela s izravnom namjerom, a optuženik da ukazuje da nanesene ozljede nisu bile takve prirode da bi dovele do smrtne posljedice, zbog čega nema niti mogućnosti za počinjenje terećenog kaznenog djela.

14.2. Sud prvog stupnja u razlozima presude prenosi nalaz i mišljene sudsko- medicinskog vještaka P. Š., dr.med., iz kojeg nedvosmisleno proizlazi utvrđenim da je oštećena zadobila ozljede u vidu oguljotina i krvnih podljeva kože prednje i bočnih strana vrata, desno ispod te obostrano iznad Adamove jabučice, ozljedu u vidu okruglastog defekta kože obje pete tipa oguljotine, površinske oguljotine i krvne podljeve kože debelog mesa obostrano kao i tanke linearne ogrebotine kože stražnjih strana obje noge, koje ozljede predstavljaju tjelesne ozljede i da se prema mehanizmu nastanka mogu uklopiti u jedinstveni događaj kada bi nastale prebacivanjem luka otvorene omče nekog elastičnog sredstva preko glave na vrat oštećene te pritiskom i povlačenjem luka omče oko vrata, a pritom se osoba koja ozljeđuje, oštećenici nalazi iza leđa, vuče je prema otraga na način da je napetim konopom na vratu gornji dio tijela podignut od podloge, a po podlozi struže donji dio tijela oslonjen debelim mesom i petama o podlogu, a opis događaja, kako ga prikazuje oštećenica, u potpunosti se uklapa u način zadobivanja ozljeda koje je nesporno zadobila. Intenzitet pritiska varirao je tijekom povlačenja od slabog do jakog intenziteta i navedeno je trajalo neko dulje vrijeme. Radi ovog povlačenja i djelovanja konopa dolazi do pritiska na dišni put i velike krvne žile vrata, a ovisno o intenzitetu i vremenskoj dužini trajanja za očekivati je da kod žrtve dođe do poremećaja svijesti, od blage ošamućenosti preko besvjesnog stanja sve do smrti, a sredstvo za počinjenje djela može biti između ostalog i PVC uže dužine 120 cm koje je oduzeto od optuženika.

14.3. Prema tome utvrđene su sve odlučne činjenice, kako glede karaktera i težine ozljeda te mehanizma nastanka, intenziteta pritiska na vrat oštećene i stupnja opasnosti da kod žrtve dođe i do smrti, kao i sredstvo počinjenja djela, koje je i oduzeto od optuženika. Na taj način je utvrđen objektivni učin kaznenog djela.

14.4. Stoga je prvostupanjski sud s pravom našao da je iskaz oštećene u bitnim okolnostima vjerodostojan u pogledu dinamike inkriminiranog događaja i načina na koji je zadobila ozljede, kako je osjetila gušenje, te se onesvijestila, a što je potkrijepljeno i zaključkom sudsko-medicinskog vještaka P. Š., dr.med. Pri tome valja istaći da različitost iskazivanja oštećene, a koje se ističe u žalbi optuženika, o tome da je u prethodnom postupku rekla kako joj je optuženik konop pokazao u polju, a na raspravi da joj je taj konop pokazao ujutro u kući, kao i o tome da se probudila u polju, a na raspravi da ju je optuženik još vukao i da se probudila u kukuruzištu, nisu one odlučne činjenice koje imaju utjecaja na prethodna utvrđenja glede karaktera i težine ozljeda te mehanizma nastanka, intenziteta pritiska na vrat oštećene i stupnja opasnosti da kod žrtve dođe i do smrti. Uostalom, sama oštećena je objasnila na raspravi, kada su joj predočene različitosti iskaza koji je dala pred sucem istrage, da kod suca istrage nisu ulazili u detaljan opis, a na raspravi da je na pitanja šire iskazivala.

15. Pravilnost zaključka suda nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima optuženik fragmentarno citirajući dio iskaza sudsko-medicinskog vještaka tvrdi da je u konkretnom slučaju "neželjeni ishod, smrt oštećene, malo vjerojatan, rijetka iznimka, a ne vjerojatan ishod", jer ovisi o "intenzitetu i dužini trajanja…povlačenja oštećene konopom dok joj donji dio tijela … struže po podlozi..", jer su takve tvrdnje u suprotnosti s nalazom i mišljenjem tog vještaka.

15.1. Neosnovani su i žalbeni prigovori, kako državnog odvjetnika, tako i optuženika kojima osporavaju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ostvarenju subjektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela, tj. o postojanju izravne namjere po stavu tužitelja, odnosno po stavu optuženika da nije bilo namjere usmjerene na njegovu želju i volju da liši života oštećenu. U tom se pravcu žalbom optuženika apostrofira da optuženik nije želio ubiti svoju izvanbračnu suprugu i da to nije bio motiv njegova postupanja.

15.2. Neprihvatljiva je logički i životno ovakva optuženikova teza, pogotovo stoga što kao potpuno poslovno sposobna osoba zna i svjestan je da takvom svojom radnjom (zatezanjem konopa oko vrata) dolazi do pritiska na dišni put i velike krvne žile vrata, što oštećenu može usmrtiti, pa unatoč tome, radnju poduzima pristajući na sve posljedice koje iz iste mogu proizaći. Opisano postupanje, neovisno o tome koliko je intenzitet pritiska na vrat varirao, a nedvojbeno je da je bio duže vrijeme jak, što je i dovelo do gušenja i gubitka svijesti kod oštećene, ni na koji način ne može opravdati tezu "da je dozirao jačinu pritiska", jer je to u suprotnosti sa lokacijom i vrstom ozljeda koje je vještak našao, te u suprotnosti s iskazom oštećene čiji iskaz je u tim bitnim dijelovima potvrđen i nalazom vještaka, pa je kao takav vjerodostojan.

16. S obzirom na sve prethodno izneseno, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su se u postupanju optuženika stekla sva bitna subjektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. Naime, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik postupao s neizravnom namjerom, a takav zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je optuženiku, s obzirom na njegovu dob, nesumnjivo bilo poznato da se u vratu nalaze vitalni dijelovi tijela, a posebice, kako je to vještačenjem i naglašeno, dišni put i velike krvne žile i da se zatezanjem konopa oko vrata mogu ozlijediti i glavne krvne žile i dovesti do gušenja, što može dovesti i do smrti, pa je na to pristao. To što je prvostupanjski sud u dio činjeničnog opisa unio "pa je, misleći kako je usmrtio K. I., prestao sa stezanjem", nema utjecaja na onu dinamiku i one radnje koje je optuženik poduzeo prije no što se onesvijestila, a te radnje neprijeporno prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva, koje ostalo u pokušaju.

17. Nadalje, žalbeni navodi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu kaznenog djela iz točke 2., protupravnog oduzimanja slobode prema izvanbračnoj supruzi K. I., također nisu osnovani.

17.1. Osim što je već u točki 9.5. ove odluke ocijenjeno da je sud utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na ovo kazneno djelo, ovdje se valja ponovno osvrnuti na iskaze oštećene i ispitanih svjedoka u pogledu činjeničnih navoda iz točke 2. optužbe.

17.2. Naime, optuženik je proglašen krivim "što je 15. prosinca 2020. u vremenu od 09,00 sati do 14,00 sati u obiteljskoj kući… onemogućio slobodno kretanje izvanbračnoj supruzi K. I., zaključao ulazna vrata kuće i sakrio ključ, pa kada je K. I. u više navrata htjela izaći iz kuće nije joj to dozvolio", te na taj način počinio kvalificirani oblik kaznenog djela iz članka 136. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., jer je drugoga protupravno zatvorio, a djelo je počinjeno prema bliskoj osobi.

17.3. Kako je prvostupanjski sud ispravno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za zaključak da je optuženik svojom djelatnošću počinio terećeno kazneno djelo, budući tako proizlazi iz iskaza oštećene, a da je bio motiviran time da o događaju koji je prethodio (pokušaj ubojstva) oštećenica ne izvijesti policiju i da joj nije dozvolio niti da koristi mobitel i čak ju je pratio na WC-u, potvrđuje se i iskazom svjedokinje A. L. koju je oštećenica uspjela kontaktirati mobitelom u trenutku kada je optuženik nakratko izašao iz kuće, pa je tada zatražila od nje pomoć, rekavši joj da je optuženik nadgleda, da se nikome ne smije javiti, niti koristiti mobitel i da ju je zaključao u kuću, što potvrđuju i poruke koje je ova svjedokinja predočila sudu sa svog mobilnog uređaja, onda je posve jasno da žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana i u ovom dijelu. Pri tome valja istaći da nije osnovan prigovor žalitelja o tome da bi iskazi svjedoka R. A. i R. K., a da su pravilno cijenjeni, potvrdili da oštećena nije bila protupravno zatočena u kući, jer da su oni bili to jutro u kontaktu s njom i u kući. No, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaze ovih svjedoka, kao one koji nemaju bilo kakvog utjecaja na utvrđivanje činjeničnog stanja. Naime, uvidom u iskaze ovih svjedoka i drugostupanjski sud se uvjerio u takvu pravilnu ocjenu, budući je svjedok A. iskazao da je bio u kući optuženika oko 5 sati ujutro, jer je čuo plač djeteta, dok je svjedok K. bio u dopodnevnim satima ispred kuće i nije ulazio u kuću optuženika, a razdoblje "zatočenja" trajalo je od 09,00 h do 14,00 h, te prekinuto dolaskom policije.

18. Stoga, kako žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, to žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

19. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ukazuje na okrutnost postupanja prema oštećenoj, bez obzira što su kod nje nastupile samo tjelesne ozljede, budući da ona još uvijek trpi posljedice takvog njegovog postupanja, da joj je onemogućio traženje medicinske pomoći i kretanje, dok je precijenjen značaj olakotnih okolnosti. Smatra da se, s obzirom na izloženo, utvrđenim kaznama u propisanom minimumu za počinjena kaznena djela, a potom i jedinstvena kazna zatvora neće izraziti jasna društvena osuda niti ostvariti generalna svrha kažnjavanja, pogotovo što je sve češće prisutno ponižavajuće ponašanje prema ženama od strane njihovih partnera, što iziskuje izricanje strože kazne.

19.1. Optuženik u žalbi odluku o kazni pobija uz paušalni i neobrazloženi navod "da zbog navedenih propusta niti odluka o kaznenim sankcijama nije mogla biti ispravna", dok je na javnom dijelu sjednice istakao da je optuženik prestrogo kažnjen, jer se radi o mladoj osobi, da je neosuđivan i da nema nikakvu kriminalnu prošlost te predlaže blaže kažnjavanje, te se pokajao zbog svog čina.

20. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

20.1. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

20.2. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

20.3. S tim u vezi je prvostupanjski sud, kao olakotno na strani optuženika cijenio u odnosu na oba kaznena djela da do sada nije osuđivan, da je tek navršio 21. godinu života, odnosno mlađu punoljetnost, a u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju kao olakotno je cijenio da su kod oštećenice nastupile samo tjelesne ozljede bez težih posljedica, dok je kao otegotno cijenio određeni veći stupanj okrutnosti u postupanju spram oštećenice kada ju je optuženik na ponižavajući način s užetom oko vrata vukao po cesti i polju, što je osim fizičke boli koju je trpjela oštećenica dovelo i do znatnog osjećaja straha kako je to opisala u svom iskazu.

20.4. No, upravo činjenica da je kazneno djelo iz točke 1. ostalo u pokušaju te da je sam prvostupanjski sud proglasio optuženika krivim za blaži oblik krivnje, počinjeno u neizravnoj namjeri, koje okolnosti, a uz ostale utvrđene olakotne okolnosti da je optuženik u statusu mlađeg punoljetnika i da je neosuđivan, po mišljenu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne i to zakonskom ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 1. KZ/11., to je optuženiku za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., na temelju članka 110. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, dok mu je za kazneno djelo iz članka 136. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11. prihvaćena kao utvrđena po prvostupanjskom sudu kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa je optuženi A. B. temeljem članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. prosinca 2020. pa nadalje.

20.5. Ovako odmjerenom i izrečenom kaznom, po uvjerenju Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, u potrebnoj mjeri izraziti će se prijekor društva prema počiniteljima kaznenih djela s elementima nasilja, a izdržavanje izrečene kazne dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, pa će se ujedno takvom kaznom utjecati na optuženika, a i na sve druge da ne čine kaznena djela, te ojačati svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, te o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a počinitelju omogućiti ponovno uključivanje u društvo, čime će se ispuniti zahtjevi specijalne i generalne prevencije te će kaznom zatvora u navedenom trajanju biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., pa je blaže kažnjavanje za koje se zalaže optuženik opravdano, dok strože kažnjavanje za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano budući da su otegotne okolnosti koje se ističu u žalbi državnog odvjetnika istovjetne onima koje su sadržane u činjeničnom opisu, zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kaznenih djela za koja je osuđen, pa bi se u tom slučaju radilo o dvostrukom negativnom vrednovanju istih okolnosti.

21. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), to je na temelju članka 482. i 486. stavak.1. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 18. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Marijan Bitanga, v.r.