Poslovni broj: 6 Us I-725/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja M. D., O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, kojeg zastupa K. T., službena osoba, radi poreznoga nadzora, 18. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/16-01/171, URBROJ: 513- 04/19-2 od 20. veljače 2019.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave V. KLASA: UP/I-410-23/08-02/87, URBROJ: 513-07-27-09-16-04 od 18. veljače 2016.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/16-01/171, URBROJ: 513-04/19-2 od 20. veljače 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave V. KLASA: UP/I-410-23/08-02/87, URBROJ: 513-07-27-09-16-04 od 18. veljače 2016., kojim je poništeno rješenje Ispostave V. KLASA: UP/I-410-23/08-02/87, URBROJ: 513-07-16-01/2008-02 od 30. rujna 2008., te kojim je tužitelju, za 2007. godinu, utvrđena razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 222.394,07 kn.

2. Ovaj sud je presudom poslovni broj UsI-718/2019-6 od 16. listopada 2019. (također) odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/16-01/171, URBROJ: 513-04/19-2 od 20. veljače 2019., a navedena presuda potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 5260/19-2 od 29. travnja 2020.

3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3979/2020 od 8. lipnja 2021. poništena je presuda Upravnog suda u Osijeku broj: UsI-718/19-6 od 16. listopada 2019. i presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj:

Usž-5260/19-2 od 29. travnja 2020., te je predmet vraćen Upravnom sudu u Osijeku na ponovni postupak, uz obrazloženje da je zastara prema utvrđenju Upravnog suda počela teći 1. siječnja 2016., da je drugostupanjsko rješenje doneseno 20. veljače 2019., a da relativna zastara nastupa za tri godine, u skladu sa člankom 94. stavkom 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.); Stav o neprihvatljivosti stajališta Visokog upravnog suda o tome da su samo prvostupanjska tijela vezana uz institut zastare, Ustavni sud je izrazio u odluci broj:

U-III-5660/2016 od 9. srpnja 2019., što su Upravni sud u Osijeku i Visoki upravni sud propustili uzeti u obzir. Stoga Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da su izostankom obrazloženja predmetnog navoda izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjenu kakva je citiranim presudama dana.

4. Tužitelj u tužbi navodi da porezno tijelo nije imalo pravnu osnovu tužitelju utvrditi predmetnu poreznu obvezu iz 2007. godine, jer je nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje iste. Ističe da je prvo privremeno porezno rješenje o utvrđivanju poreza na dohodak za 2007. godinu doneseno 2008. godine, no isto je poništeno, slijedom čega su poništene i sve njegove pravne posljedice. Ističe kako je za utvrđivanje porezne obveze iz 2007. godine izdana obavijest o poreznom nadzoru tek 2014. godine pa je stoga nesporan nastup zastare. Ukazuje kako porezno tijelo nije imalo pravnu osnovu za donošenje pobijanih rješenja, jer je postupak nadzora u potpunosti poništen i time u zastari. Napominje kako porezno tijelo nije imalo pravnu mogućnost primijeniti odredbu članka 63. Zakona o porezu na dohodak te da stoga obavijest o poreznom nadzoru nije valjana i po njoj se nije moglo postupati. Slijedom navedenoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko porezno rješenje.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Stoga tuženik predlaže da sud presudom odbije tužbeni zahtjev.

6. U prethodnom upravnom sporu u ovoj upravnoj stvari održana je rasprava 9. listopada 2019., u nazočnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, primjenom odredbe članka 39. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.). Na navedenoj raspravi tužitelj je predao obrazloženi podnesak u kojemu je ponovio tužbene navode te je istaknuo kako iz relevantne dokumentacije priložene spisu proizlazi da je tužitelj neposredno prije nadzora podigao svojih ušteđenih 100.000,00 EUR i 103.100,00 USD, kao i da je sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu na iznos od 95.250,00 USD te da je s tim novcem u 2006. i 2007. godini kupio kuću sinu i poslije ju adaptirao, što porezno tijelo nije uzelo u obzir.

7. Sud je (u ponovnom postupku) održao raspravu 11. siječnja 2022. u nazočnosti tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, primjenom odredbe članka 39. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima , kao i članka 6. i članka 7. Zakona o upravnim sporovima, odnosno kako bi se svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na navedenoj raspravi tužitelj je ponovio tužbene navode kao i navod prethodno iznesen na raspravi održanoj 9. listopada 2019.

8. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te sve isprave koje su priložene istome.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 55. stavka 3. i članka 31. Zakona o upravnim sporovima, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. 1. Člankom 63. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 125/13. i 148/13.) propisano je da je, radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava dužna tijekom godine prikupljati podatke o oporezivim primicima fizičkih osoba, pratiti promet dobara i obavljati sve druge potrebne radnje (stavak 1.). Porezna uprava je dužna dohodak po osnovi nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti, imovine i imovinskih prava, od kapitala, od osiguranja i drugog dohotka, a i druge neoporezive primitke i potraživanja, uspoređivati s podacima o nabavljenoj nepokretnoj, pokretnoj i drugoj imovini te drugim izdacima fizičkih osoba i njihovim obvezama tijekom poreznog razdoblja. Usporedbu obavlja na temelju podataka s kojima raspolaže, podataka koje priopći porezni obveznik i podataka iz drugih izvora (stavak 2.). Ako Porezna uprava u tijeku postupka prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1. i 2. ovoga članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje (stavak 3.). U postupku ispitivanja izvora imovine ispitivat će se izvor cjelokupne imovine fizičke osobe stečene od 1. siječnja 2005. (stavak 6.).

10.2. Odredbom članka 65. Zakona o porezu na dohodak propisano je kako se glede utvrđivanja, naplate, povrata poreza, žalbenog postupka, zastare i prekršajnog postupka primjenjuju odredbe Općega poreznog zakona i Prekršajnog zakona.

10.3. Iz odredbe članka 94. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08., 18/11., 78/12., 136/12. i 73/13.) proizlazi kako pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći (stavak 1.). Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje (stavak 4.).

10.4. Člankom 96. stavkom 2. Općeg poreznog zakona propisano je da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata u postupku ispitivanja izvora imovine u kojem je utvrđeno da ima osnove za oporezivanje nastupa za šest godina od dana kada je zastara počela prvi put teći.

11. Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je kako je tužitelj prvostupanjskom poreznom tijelu 26. veljače 2008. podnio prijavu poreza na dohodak za 2007. godinu, u kojoj je iskazao dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 193.296,19 kn, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje KLASA: UP/I-410-23/08-02/87, URBROJ: 513-07-16-01/2008-02 od 30. rujna 2008.

12. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured V. je 17. veljače 2014. donio obavijest o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/14- 01/51, URBROJ: 513-07-16-14-1, kojom je tužitelja obavijestio da će kod njega provesti porezni nadzor poreza i drugih javnih davanja po članku 63. Zakona o porezu na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2013. te da će nadzor započeti 25. veljače 2014.

13. Nadalje, prvostupanjsko porezno tijelo je u postupku provođenja poreznog nadzora po članku 63. Zakona o porezu na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2013. sastavilo zapisnik KLASA: 471-02/14-01/51, URBROJ: 513-07- 16-14-07 od 27. studenog 2014., dopunski zapisnik KLASA: 471-02/15-01/51, URBROJ: 513-07-16-14-19 od 7. travnja 2015. i dopunski zapisnik KLASA: 471- 02/14-01/51, URBROJ: 513-07-27-03-02-03-15-24 od 7. listopada 2015., kojima je utvrdilo da izvori za imovinu tužitelja stečeni u 2007. godini nisu dokazani.

14. Naime, u postupku nadzora, dana 27. veljače i 17. ožujka 2014., zatraženi su podaci od Croatia banke d.d. (KLASA: 471-02/14-01/51; URBROJ: 513-07-16-14- 04, URBROJ: 513-07-16-14-11) o prometu po svim računima za tužitelja za nadzirano razdoblje, kao i otplatni plan i pregled plaćanja po kreditima za nadzirano razdoblje (od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2013.).

15. Od Croatia banke d.d. dobiveni su podaci o prometu preko kunskog i deviznog računa tužitelja (broj kunskog računa 2160010536, broj deviznog računa 3160017294) za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2013. te podaci o deviznim oročenjima za isto razdoblje. Navedena banka dostavila je i otplatni plan i pregled plaćanja po kreditima koji su odobreni na ime tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2013. Naime, tužitelju je tijekom navedenog razdoblja Croatia banka d.d. odobrila ukupno 5 kredita kako slijedi: - kredit s brojem partije 2485003-2100341528 je još uvijek otvoren (iznos zajma 108.000,00 EUR, isplaćena tranša 10. prosinca 2012.), - kredit s brojem partije 2485003-2100190128 je zatvoren (iznos zajma 61.980,00 USD, isplaćena tranša 31. kolovoza 2005., zatvoren 31. prosinca 2007.), - kredit s brojem partije 2485003-2100204501 je zatvoren (iznos zajma 33.250,00 USD, isplaćena tranša 25. siječnja 2006., zatvoren 30. travnja 2006.), - kredit s brojem partije 2485003-2100273521 je zatvoren (iznos zajma 60.000,00 EUR, isplaćena tranša 26. ožujka 2008., zatvoren 31. prosinca 2010.) i - kredit s brojem partije 2485003-2100319221 je zatvoren (iznos zajma 95.800,00 EUR, isplaćena tranša 20. siječnja 2011., zatvoren 31. prosinca 2013.). Navedene tranše kredita su, za potrebe upravnog postupka, u trenutku isplate na račun tužitelja definirane kao „primitak“, dok su isplaćene rate kredita (uključujući i zaračunatu bankarsku kamatu) definirane kao „izdatak“ u razdoblju u kojem su plaćene. Primici i izdaci su kolone u tabelarnim prikazima u zapisniku od 27. studenog 2014. i dopunskom zapisniku od 7. travnja 2015. za svaku nadziranu godinu. Razlika primitaka i izdataka može predstavljati nerazmjer ako su izdaci u navedenoj godini premašili primitke. Također, u koloni „primici“ evidentirane su sve isplate s oročenja, uključujući i pripis kamate, a uplate oročenja su evidentirane u koloni „izdaci“. Svakoj nabavci imovine (nekretnine, pokretnine, nekog financijskog iznosa; ušteđevine, pa tako i oročenog iznosa u nekom trenutku) razmjeran je i izdatak za nabavku imovine. Ne postoji razlika u činjenici da je tužitelj imao sredstva za nabavku imovine bilo da se radi o nekretninama, pokretninama ili štednim ulozima, nego je važno pitanje izvora sredstava za nabavku imovine.

16. Uvidom u ugovore za gore navedene kredite koje je tužitelj koristio tijekom nadziranog razdoblja porezno tijelo je utvrdilo da su kao sredstva osiguranja naplate kredita za sve kredite navedeni oročeni depoziti. Kao što je ranije navedeno, svi oročeni depoziti su za potrebe upravnog postupka knjiženi u koloni „primici“ u trenutku isplate istoga, te uvećani za iznos kamate unatoč tome što je za razdoblje od 1996. do 2006. godine utvrđeno da imovina koju je tužitelj u tom razdoblju stekao (nekretnine, pokretnine i dr.) daleko nadmašuje dohotke iskazane u poreznim prijavama za isto razdoblje, ali kako navedeno razdoblje nije predmetom nadzora, navedena analiza je provedena kako bi se utvrdila vjerodostojnost navoda tužitelja s ciljem utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja.

17. Ukupni primici od obavljanja samostalne djelatnosti tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006. iznosili su 798.082,93 kn. Vrijednost stečenih nekretnina i pokretnina, utvrđena je uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave i iznosi 1.483.985,69 kn, čemu treba dodati i godišnje troškove domaćinstva, kao i druge troškove.

18. Dakle, tužitelj u izjavi o izvorima stjecanja imovine nije naveo da na dan 1. siječnja 2006. ima gotovine u domaćoj i stranoj valuti, ali je naknadno dostavio pisanu izjavu naziva „Ušteđevina u bankama i gotovini za svaku godinu“, u kojoj je naveo ušteđevinu u gotovini u iznosu od 381.796,00 kn. Poreznim nadzorom, usporedbom ostvarenih primitaka i izdataka nastalih u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006., utvrđeno je kako je tužitelj ostvario ukupne primitke (neto dohodak) u iznosu od 798.082,93 kn, dok vrijednost stečenih nekretnina iznosi 1.483.985,69 kn. Temeljem prethodno navedenog ostaje upitna izjava o ušteđevini tužitelja te se ista ne može priznati kao početno stanje s danom 1. siječnja 2006., jer ničim nije dokazano na koji način je ista stečena. Tužitelj je jedino dokazao da su sa štednih računa obavljene uplate i isplate, koje ne dokazuju porijeklo uplaćenih sredstava, odnosno sama uplata na štedni račun ne dokazuje porijeklo uplaćenog novca niti stoga isplata s računa nije vjerodostojan dokaz izvora imovine.

19. Uvažavajući činjenicu da je tužitelj dostavio jedan ugovor o kreditu zaključen s Croatia bankom d.d., koji se odnosi na predmetno razdoblje (svi ostali ugovori datiraju u kasnije razdoblje), a odnosi se na ugovor o nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 61.980,00 USD od 31. kolovoza 2005., što predstavlja iznos od 372.290,43 kn (srednji tečaj USD na 31. kolovoza 2005. godine iznosi 6,006622 kn) te uvažavajući i ostale prihode koje su u navedenom razdoblju mogli ostvariti članovi obitelji tužitelja (sin K. 20.322,95 kn 2005. godine), ostaje upitna ušteđevina od 100.000 EUR i 103.100 USD u banci, koju je tužitelj unio kao početno stanje s danom 1. siječnja 2006., kao i ušteđevina u gotovini u iznosu od 381.8796,00 kuna koju je tužitelj naveo u pisanom obliku „Ušteđevina u bankama i gotovini za svaku godinu“.

20. Slijedom navedenoga, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, Područni ured Slavonija i Baranja, Ispostava V. je donijela porezno rješenje KLASA: UP/I-410-23/08-02/87, URBROJ: 513-07-27-09-16-04 od 18. veljače 2016., kojim je poništila označeno rješenje od 30. rujna 2008. te tužitelju za 2007. godinu utvrdila dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 193.296,19 kn, drugi dohodak u iznosu od 411.107,66 kn te razliku poreza i prireza za uplatu u ukupnom iznosu od 222.394,07 kn. Tužitelj se na označeno porezno rješenje od 18. veljače 2016. žalio, povodom koje žalbe je tuženik donio pobijano rješenje od 20. veljače 2019., kojim je žalbu odbio.

21. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud smatra kako je rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/16-01/171, URBROJ: 513-04/19-2 od 20. veljače 2019. zakonito.

22.1. Nije osnovan tužbeni navod kako je u konkretnom slučaju nastupila (relativna kao ni apsolutna) zastara prava poreznoga tijela na utvrđivanje predmetne porezne obveze.

22.2. U ovoj upravnoj stvari primjenjuje se odredba članka 94. stavka 4. Općega poreznoga zakona, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., a kojom je propisano da kod postupka utvrđivanja izvora imovine zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći tek nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje.

22.3. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju u provedenom postupku ispitivanja izvora imovine donošenjem označenoga zapisnika od 27. studenoga 2014., dopunskoga zapisnika od 7. travnja 2015. i dopunskoga zapisnika od 7. listopada 2015. utvrđeno da ima osnove za oporezivanje tužitelja uslijed nerazmjera između imovine i izvora stjecanja te imovine, proizlazi da je zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata počela teći 1. siječnja 2016. te stoga, imajući u vidu propisane rokove zastare (3 godine za relativnu zastaru sukladno članku 94. stavku 1. i 4. Općega poreznoga zakona, 6 godina za apsolutnu zastaru sukladno članku 96. stavku 2. Općega poreznoga zakona), kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetna obveza utvrđena poreznim rješenjem od 18. veljače 2016., koje je potvrđeno pobijanim rješenjem tuženika od 20. veljače 2019., proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila ni relativna, a ni apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje predmetne obveze poreza na dohodak tužitelju.

22.4. Pravni stav da zastara počinje teći uzimajući u obzir datum sastavljanja dopunskoga zapisnika, kojim je utvrđeno da ima osnove za oporezivanje tužitelja uslijed nerazmjera između imovine i izvora stjecanja te imovine, izražen je i u presudi Upravnoga suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-1351/16-9 od 10. studenoga 2017., koja je potvrđena presudom Visokoga upravnoga suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-661/18-2 od 15. svibnja 2018.

22.5. Stoga na činjenicu oporezivanja tužitelja i računanja zastare nije od utjecaja što je poništeno označeno rješenje od 30. rujna 2008. i što obavijest o poreznom nadzoru datira iz 2014. godine.

22.6. Nadalje, u ovoj upravnoj stvari nije nastupila niti relativna zastara utvrđenja porezne obveze u svezi činjenice da je osporavano rješenje tuženika doneseno 20. veljače 2019., dok je prvostupanjsko rješenje doneseno 18. veljače 2016., dakle da je osporavano rješenje doneseno (po žalbi) protekom roka od tri godine, u smislu odredbe članka 94. stavak 1. i stavak 4. Općeg poreznog zakona.

22.7. Naime, odredba članka 197. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/2016 – dalje: OPZ), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., propisuje da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dovršiti prema odredbama toga Zakona. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da će se iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona. Valja istaknuti da je OPZ ukinuo razlikovanje relativne i apsolutne zastare koje je predviđao Opći porezni zakon te je propisan jedinstveni šestogodišnji zastarni rok.

22.8. Navedenu odredbu o zakonskom uređenju prijelaznog zastarnog režima (odredbe članka 197. stavak 1. i stavak 2. OPZ-a) istumačio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-zpz 28/2021-6 od 25. svibnja 2021. (i drugim, primjerice u odluci poslovni broj: U-zpz 14/2021-6 od 13. listopada 2021.), povodom zahtjeva Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj:

Usž-2588/2020-2 od 8. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci broj: UsI-167/2020-4 od 7. travnja 2020., te je preinačio obje nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev. Predmet upravnog spora bila je ocjena zakonitosti poreznih rješenja donesenih u postupku oporezivanja prometa nekretnina ostvarenog na temelju kupoprodajnog ugovora od 26. studenoga 2014. U bitnome iz navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da prema odredbi članka 197. stavak 2. OPZ-a nedvojbeno proizlazi da će se postupci za utvrđivanje porezne obveze započeti prema odredbama Općeg poreznog zakona, a u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama novog zakona, odnosno OPZ-a, što znači da ukoliko do dana stupanja na snagu OPZ-a nije nastupila relativna zastara postupci koji su pokrenuti za vrijeme važenja ranijeg zakona dovršiti će se prema novom zakonu (OPZ), a samo oni postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se po ranijem zakonskom propisu, odnosno Općem poreznom zakonu koji je poznavao institut relativne zastare. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da iz te odredbe proizlazi da će se OPZ primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona. Dakle, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka 2. OPZ-a, glede primjene materijalnog prava vezano za pitanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje i naplatu poreza odlučno je - je li u vrijeme stupanju na snagu OPZ-a, odnosno na dan 1. siječnja 2017., nastupila relativna odnosno apsolutna zastara po pravilima Općeg poreznog zakona.

22.9. Kako je već navedeno, zastara utvrđenja porezne obveze u ovoj upravnoj stvari počela je teći 1. siječnja 2016., te relativna zastara u smislu odredbe članka 94. stavak 1. i 4. Općega poreznoga zakona nije nastupila do stupanja na snagu OPZ-a (1. siječnja 2017.), te stoga, uvažavajući činjenicu da zakonsko uređenje prijelaznog zastarnog režima, sukladno navedenom tumačenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, mora vrijediti jednako za postupke pokrenute po službenoj dužnosti kao i za postupke pokrenute po zahtjevu poreznog obveznika, uvažavajući načelo pravne sigurnosti, ovaj sud zaključuje da relativna zastara u ovoj upravnoj stvari nije nastupila 1. siječnja 2017.,te stoga nije niti mogla nastupiti po toj osnovi, a postupak je valjalo dovršiti prema odredbama OPZ-a kao postupovnog zakona.

23. Dakle, porezno tijelo je utvrdilo da su ukupni primici od obavljanja samostalne djelatnosti tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006. iznosili 798.082,93 kn, dok je vrijednost stečenih nekretnina i pokretnina, utvrđena uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave, iznosila 1.483.985,69 kn, čemu treba dodati i godišnje troškove domaćinstva, kao i druge troškove.

24. Tužitelj u izjavi o izvorima stjecanja imovine nije naveo da na dan 1. siječnja 2006. ima gotovine u domaćoj i stranoj valuti, ali je naknadno dostavio pisanu izjavu naziva „Ušteđevina u bankama i gotovini za svaku godinu“, u kojoj je naveo ušteđevinu u gotovini u iznosu od 381.796,00 kn. Poreznim nadzorom, usporedbom ostvarenih primitaka i izdataka nastalih u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 2006., porezno tijelo je utvrdilo kako je tužitelj ostvario ukupne primitke (neto dohodak) u iznosu od 798.082,93 kn, dok vrijednost stečenih nekretnina iznosi 1.483.985,69 kn.

25. Slijedom navedenoga sud smatra da je porezno tijelo valjano zaključilo da se ne može smatrati vjerodostojnim dokazom izjava o ušteđevini tužitelja te se ista ne može priznati kao početno stanje s danom 1. siječnja 2006., jer ničim nije dokazano na koji način je ista stečena. Tužitelj je jedino dokazao da su sa štednih računa obavljene uplate i isplate, koje ne dokazuju porijeklo uplaćenih sredstava, odnosno sama uplata na štedni račun ne dokazuje porijeklo uplaćenog novca niti stoga isplata s računa nije vjerodostojan dokaz izvora imovine.

26. Valja naglasiti i da je tužitelj poreznom tijelu dostavio jedan ugovor o kreditu zaključen s Croatia bankom d.d., koji se odnosi na predmetno razdoblje (svi ostali ugovori sklopljeni su kasnije), i to ugovor o nenamjenskom kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 61.980,00 USD od 31. kolovoza 2005., što predstavlja iznos od 372.290,43 kn (srednji tečaj USD na 31. kolovoza 2005. godine iznosi 6,006622 kn) te je porezno tijelo također zaključilo, uvažavajući i ostale prihode koje su u navedenom razdoblju mogli ostvariti članovi obitelji tužitelja (sin Krešimir 20.322,95 kn 2005. godine), kako ostaje upitna ušteđevina od 100.000 EUR i 103.100 USD u banci, koju je tužitelj unio kao početno stanje s danom 1. siječnja 2006., kao i ušteđevina u gotovini u iznosu od 381.8796,00 kuna koju je tužitelj naveo u pisanom obliku „Ušteđevina u bankama i gotovini za svaku godinu“.

27. Slijedom navedenoga sud zaključuje da nisu osnovani navodi tužitelja o tome da nije bilo osnove za primjenu odredbe članka 63. Zakona o porezu na dohodak, te je porezno tijelo u provedenom upravnom postupku poreznog nadzora pravilno utvrdilo da izvori za imovinu tužitelja nisu dokazani vjerodostojnim dokazima pa je po toj osnovi tužitelju označenim poreznim rješenjem od 18. veljače 2016. utvrdilo dohodak kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje.

28. Zbog navedenih razloga, sud je sukladno odredbi članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u toč. I. i toč. II. izreke presude.

U Osijeku 18. siječnja 2022.

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).