Poslovni broj: 6 Us I-498/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja R. D.O.O., S. T., OIB: …, kojeg zastupa direktorica S. B., Slavonski Brod, Šubićeva 4, OIB: 31339068436, a koju zastupa opunomoćenik J. B., odvjetnik u S. B., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, OIB:18683136487, kojeg zastupa N. B., službena osoba, radi poreznog nadzora, 18. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnoga sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/19-01/308, URBROJ: 513-04-21-2 od 26. veljače 2021.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-471-02/19-01/308, URBROJ: 513-04- 21-2 od 26. veljače 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda S. B., KLASA: UP/I-471-02/19-01/24, URBROJ: 513-07-12/19-17 od 9. svibnja 2019.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018. - 31. kolovoza 2018., i to a) porezna osnovica od 908.397,49 kn; b) porezna stopa od 25 %; c) porezna obveza od 227.099,37 kn; te d) kamata zbog nepravovremeno obračunatog poreza obračunata od dana dospijeća do 9. travnja 2019. od 17.217,99 kn; nadalje je tužitelju naloženo da uplati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2018 . - 31. kolovoza 2018. u iznosu od 227.099,37 kn na odgovarajući račun proračuna; da uplati kamate zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost za predmetno razdoblje (od 1. siječnja 2018 . - 31. kolovoza 2018.) u iznosu od 17.217,99 kn na odgovarajući račun proračuna te da obračuna i uplati daljnje kamate na manje obračunati i uplaćeni porez na dodanu vrijednost za predmetno razdoblje do dana uplate na specificirani račun proračuna; Tužitelju je navedenim rješenjem naloženo i da nakon izvršenih prethodnih uplata u svojim poslovnim knjigama provede odgovarajuća knjiženja koja se odnose na povećanje porezne osnovice; te je naloženo da sve prethodno izvrši u roku od 8 dana od dana izvršnosti rješenja, uz prijetnju ovrhom.

3. Tužitelj u tužbi navodi da osporavano rješenje kao i prvostupanjsko rješenje u ovoj upravnoj stvari smatra nezakonitim zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava kao i uslijed počinjenih bitnih povreda postupka. Tužitelj smatra da je u postupku neosnovano utvrđeno da je tužitelj manje obračunao porez na dodanu vrijednost za uplatu za razdoblje od 01. siječnja 2018. - 31. kolovoza 2018., obzirom da je obračunao porez za uplatu na osnovicu od 2.581.276,88 kuna po stopi od 25% u iznosu od 645.319,22 kn., a ne na osnovicu kako je to utvrdilo prvostupanjsko tijelo u iznosu od 3.489.674,37 kn što po stopi od 25% iznosi 872.418,59 kn., a da je do povećanja osnovice došlo zbog toga što se u predmetnom slučaju radi o isporuci dobara unutar EU. Smatra pogrešnim i stav tuženika da se u predmetnom slučaju ne radi o otpremi robe između prodavatelja i prvog kupca, te da je do stvarne isporuke s prijevozom došlo između tužiteljevih komitenata i prvog kupca, trgovačkog društva H. t. kft. Mjesto isporuke dobara koja otprema ili prevozi isporučitelj, kupac ili treća osoba, sukladno odredbi članka 13. stavak 1. Zakona o PDV-u, smatra se mjesto gdje se dobra nalaze na početku otpreme ili prijevoza kupca. Odredbom članka 45. stavak 1. točka 1. Zakona o PDV- u propisano je da su od plaćanja PDV-a oslobođene isporuke dobara koja iz RH otpremi ili preveze isporučitelj ili neka druga osoba za njegov račun izvan EU. Nadalje odredbom članka 45. stavak 1. točka 2. Zakona o PDV-u propisano je da su od plaćanja PDV-a oslobođene isporuke dobara, osim isporuke goriva i dobara za opremanje i opskrbu bilo kojeg prijevoznog sredstva koje se koristi u privatne svrhe, koja iz RH otpremi ili preveze izvan EU sam kupac koji nema sjedište u RH ili neka druga osoba za njegov račun. Izvoznom isporukom dobara, sukladno odredbama članka 108. stavka 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost smatra se isporuka dobara koju iz RH obavi porezni obveznik na područje izvan EU. Odredbom članka 108. stavak 3. Pravilnika o PDV-u propisano je da porezni obveznik carinskom deklaracijom dokazuje da je obavljena izvozna isporuka (izvoz). Kad se kao carinska deklaracija koristi elektronska deklaracija dokazom da je obavljeno izvozno carinjenje i da je napustilo carinsko područje europske unije smatra se elektronska poruka IE599 iz automatiziranog sustava izvoza (ECS sustava), a u slučajevima kada se u skladu s carinskim propisima koristi papirnata deklaracija (u obliku Jedinstvene carinske deklaracije ili u obliku komercijalne isprave) dokazom se smatra izvozni primjerak, te isprave ovjeren (evidencijski broj, potpis službenika i pečat) od strane nadležnog izvoznog carinskog ureda. Tužitelj ističe da je u predmetnom slučaju primijenio porezno oslobođenje sukladno članku 45. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o PDV-u, a iz kojega proizlazi da je temeljni uvjet za primjenu oslobođenja od plaćanja PDV-a pri izvozu otprema dobara (u predmetnom slučaju tovne junadi) iz Republike Hrvatske i to izvan područja EU-a. Navedeno posljedično znači da izvoznik, uz primjenu oslobođenja od plaćanja PDV-a pri izvozu dobara, može račun izdati izravno kupcu u treću zemlju, ali jednako tako račun za isporuku dobara može izdati i poreznom obvezniku iz Europske unije pod uvjetom da su predmetna dobra napustila carinsko područje Europske unije odnosno Republike Hrvatske što je u konkretnom slučaju porezni obveznik R. d.o.o. i učinio kada je isti kupcu H. T. Fft isporučio 101 komad tovne junadi u vrijednosti 908.394,49 kuna. Ističe da se napuštanje carinskog područja EU odnosno Republike Hrvatske prvenstveno dokazuje carinskom deklaracijom ali to ne znači da se oslobođenje prema članku 45. stavak 1. Zakona o PDV-u može primijeniti samo na poreznog obveznika koji je u carinskoj deklaraciji naveden kao izvoznik dobara (ovdje tovne junadi- 101kom) već i na poreznog obveznika koji je isporučio dobra u tuzemstvu drugom poreznom obvezniku koji će ta dobra izvesti, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno što potvrđuje carinska deklaracija trgovačkog društva H. T. Kft i prateća izvozna isprava MRN … od 12. siječnja 2018. Ističe da i neposredni izvoznik može svome dobavljaču dati carinsku deklaraciju, te bi se i na temelju navedenoga moglo primijeniti oslobođenje prema članku 45. stavak 1. Zakona o PDV-u što potvrđuje i Direktiva o PDV-u Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. Tužbi prilaže prateću izvoznu ispravu MRN … od 12. siječnja 2018.; M. of g. od 12. siječnja 2018.; uvid u carinsku deklaraciju trgovačkog društva H. T. Kft; uvid u Direktivu o PDV-u Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006.; Veterinarski certifikat za izvoz goveda za klanje iz Hrvatske u Libanon - 282 kom životnih brojeva goveda, te podrijetlo i odredište goveda koji je tužitelj dostavio poreznom tijelu na kojem je rukom napisana Ž. d.o.o., O., R. d.o.o., , S. B. i D.M H, V. za koju smatra da predstavlja vjerodostojnu dokumentaciju koju je porezno tijelo propustilo razmotriti. Tužbi prilaže i veterinarski certifikat za izvoz goveda za klanje iz Hrvatske u Libanon - 282. kom životnih brojeva goveda, te podrijetlo i odredište goveda od 11. siječnja 2018. Ističe da je rukom pisana specifikacija životnih brojeva goveda koju je porezni obveznik Ranč d.o.o. isporučio trgovačkom društvu H. T. Kft. i koja je nedvojbeno izvezena izvan carinskog područja Republike Hrvatske odnosno Europske unije napisana od strane ovlaštenog veterinara koja specifikacija je sastavni dio Veterinarskog certifikata za izvoz goveda za klanje iz Hrvatske u Libanon i predstavlja javnu ispravu koja obvezuje sve sudionike pravnog i carinskog prometa u Republici Hrvatskoj. Smatra da se iz navedenog popisa životnih brojeva goveda može utvrditi da su navedenim popisom obuhvaćena i goveda koja su isporučena od strane poreznog obveznika R. d.o.o. Ističe da je tijekom poreznog nadzora prvostupanjsko porezno tijelo izvršilo provjeru MRN-a koje je dostavio porezni obveznik, putem linka e- Carine kojim je nesporno utvrđeno da je izvoz izvršen ali da navedenom provjerom nije bilo moguće utvrditi životne brojeve goveda koja su izvezena po dostavljenoj pratećoj izvoznoj ispravi kao i da porezni obveznik nije predočio prijave premještanja goveda. Jednako tako uvidom u evidencije goveda koja su boravila kod posjednika R. d.o.o. koja se vode pri Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji je utvrđeno da predočeni životni brojeva nisu evidentirani u istom. Tužitelj smatra da su izvedene provjere u konkretnom slučaju u potpunosti pravno irelevantne odnosno da iste ne odražavaju narav samog pravnog posla koji se dogodio, odnosno da je predmetna junad za tov nesporno napustila carinsko područje Republike Hrvatske odnosno Europske unije što potvrđuje dostavljena prateća izvozna isprava MRN kao i navedeni veterinarski certifikat za izvoz goveda za klanje iz Hrvatske u Libanon od 11. siječnja 2018. Ističe da se napuštanje carinskog područja EU odnosno Republike Hrvatske dokazuje carinskom deklaracijom ali to ne znači da se oslobođenje prema članku 45. stavak 1. Zakona o PDV-u može primijeniti samo na poreznog obveznika koji je u carinskoj deklaraciji naveden kao izvoznik dobara (ovdje tovne junadi - 101 kom) već i na poreznog obveznika koji je isporučio dobra u tuzemstvu drugom poreznom obvezniku koji će ta dobra izvesti, a što je u konkretnom slučaju učinjeno što potvrđuje carinska deklaracija trgovačkog društva H. T. Kft i prateća izvozna isprava MRN … od 12. siječnja 2018. Nadalje smatra da je mjesto isporuke predmetnih goveda nesporno te je kao takvo navedeno i u tovarnom listu. Predmetnu tovnu junad je tužitelj kupio i preuzeo od svojih komitenata te je u predmetnim računima tužitelj iskazao i fakturirao i porez na dodanu vrijednost. Smatra nespornim i da je predmetnu junad prodao i isporučio trgovačkom društvu H. T. Kft., te da je za navedeni pravni posao fakturiran račun- otpremnica broj: 1/1/2 (prilaže kao dokaz račun - otpremnicu 1/1/1 od 11. siječnja 2018. OPG M. P.; račun- otpremnicu 01/1/1 od 24. siječnja 2018. PTO I. vi. L. L.; račun - otpremnicu 1/1/1 od 11. siječnja 2018. OPG D. Đ.; račun- otpremnicu 1/1/1 od 16. siječnja 2018. OPG M. I.; račun - otpremnica 1/1/1 od 26. siječnja 2018. OPG K. Z.). Slijedom navedenog predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika odnosno da sud primjeni porezno oslobođenje sukladno članku 45. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Dana 11. siječnja 2022. u ovome sudu održana je rasprava u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.).

6. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis upravnog postupka, koji je dostavljen uz odgovor na tužbu, te je sukladno odredbi članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je kako je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured S. B., kod poreznog obveznika R. d.o.o. S. B., OIB: …, izvršilo porezni nadzor ispravnosti obračuna i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 31. kolovoza 2018., o čemu je 15. travnja 2019. načinjen zapisnik KLASA: 471-02/19-01/9, URBROJ: 513-07-12119-2, protiv kojega tužitelj nije izjavio prigovor, te je doneseno navedeno porezno rješenje KLASA: UP/1-471-02/19-01/24, URBROJ: 513-07-12/19-17 od 09. svibnja 2019. protiv kojega je tužitelj izjavio žalbu, te je u povodu žalbe tuženik donio osporavano rješenje.

8. Iz spisa predmeta, proizlazi da je nadzorom utvrđeno kako tužitelj kao porezni obveznik nije obračunao i uplatio obveze poreza na dodanu vrijednost u prethodno citiranim iznosima, što je utvrđeno uvidom u izlazne račune, posebice u izlazni račun broj 1/1/2 od 11. siječnja 2018. u iznosu od 908.394,49 kn, a na kojem nije izvršen obračun poreza na dodanu vrijednost već se porezni obveznik pozvao na porezno oslobođenje prema članku 41. stavku 1. toč. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine br. 73/2013, 99/2013, 148/2013, 153/2013, 143/2014 i 115/2016).

9. Tužitelj je izvršio isporuku tovne junadi u količini od 101 komada prema kupcu H. T. kft, Bugyi, PDV ID: HU 17780780 iz Mađarske, po računu 1/1/2 od 11. siječnja 2018., u vrijednosti od 908.397,49 kn, gdje je primijenio citirano porezno oslobođenje. U poreznom nadzoru porezno je tijelo uz navedeni izlazni račun utvrdilo postojanje otpremnica broj 2, broj 3 i broj 4 na kojima postoje samo potpisi primatelja te nije dostavljen popis isporučenih životnih brojeva goveda, a na računu je istaknut paritet isporuke FCA Luka Raša, iz čega proizlazi da je prijevoz dobara organizirao kupac.

10. 1. U međunarodnim tovarnim listovima navedeno je:

- CT 2427144; pošiljatelj je R. d.o.o. prema narudžbi H. T. Kft., primatelj je Khalifeh Livestock Trading Co, Saida, Libanon, mjesto preuzimanja robe:

11. siječnja 2018. S., mjesto isporuke robe-Raša, roba - 36 bikova, robu preuzeo 12. siječnja 2018. J., R.; potpisano od strane pošiljatelja, prijevoznika i primatelja;

- CT 2427352 od 11. siječnja 2018.: pošiljatelj M., Hrvatska; primatelj (Raša, Hrvatska), Libanon, mjesto preuzimanja robe: M., Hrvatska, mjesto isporuke robe-Raša, roba - 24+9 bikova, robu preuzeo 10. siječnja 2018. J., R.; potpisano od strane pošiljatelja, prijevoznika i primatelja;

- CT 2424359 od 11. siječnja 2018.: pošiljatelj je R. d.o.o. prema narudžbi H. T. Kft., primatelj je Khalifeh Livestock Trading Co, Saida, Libanon, mjesto preuzimanja robe: 11.siječnja 2018. S., mjesto isporuke robe-Raša, roba - 32 bika, robu preuzeo 10. siječnja 2018. J., R.; potpisano od strane pošiljatelja, prijevoznika i primatelja;

10.2. Dakle, u međunarodnim tovarnim listovima prijevoznika navedeno je mjesto preuzimanja robe: S., S.-J. i M., Hrvatska, a mjesto isporuke robe: Raša, Hrvatska, što znači da su rizici i troškovi otpreme dobara te time i vlasništvo dobara, po paritetu FCA, prešli s prodavatelja na kupca u trenutku preuzimanja dobara u S., S.-J. i M.

11. 1. Porezni obveznik je tijekom nadzora naknadno dostavio prateću izvoznu ispravu MRN … od 12. siječnja 2018. gdje je: kao izvoznik dobara (659 kom bikova za klanje i 408 junica za klanje) naveden kupac H. T. Kft, Bugyi, Mađarska, a kao primatelj Khalifehlivestock Trading co., Saida, Libanon, odnosno kupac H. T. Kft je obavio izvozno carinjenje, na polju (15) šifra zemlje otpreme/izvoza navedeno je : HU, odnosno Mađarska, a u polju (29) izlazni carinski ured HR060305, odnosno Hrvatska.

11.2. Kao komercijalni dokument N380 u MRN-u naveden je dokument:

HUTR-S0- 029151, 152/12.1.2018., te je uz prateću izvoznu ispravu (MRN) porezni obveznik dostavio Veterinarski certifikat za izvoz goveda za klanje iz Hrvatske u Libanon - 282 komada te Podrijetlo i odredište goveda na kojem je rukom nadopisano Ž. d.o.o., O.; R. d.o.o., S. B. i D.M.H, 31403 V.; iz kojih dokumenata nisu razvidni potrebni životni brojevi goveda koja idu u izvoz. Dakle, iz navedenog popisa životnih brojeva goveda ne može se točno utvrditi koja goveda je R. d.o.o. isporučio H. T. Kft niti se isti popis može smatrati vjerodostojnom dokumentacijom da su navedena goveda napustila Carinsko područje RH, odnosno EU.

11.3. Porezni obveznik je naknadno dostavio i popis životnih brojeva za 101 govedo gdje je porezno tijelo izvršilo uvid u evidencije goveda koja su boravila kod poreznog obveznika, a koja evidencija se vodi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji, te predočeni životni brojevi od strane poreznog obveznika nisu zatečeni u predmetnim evidencijama, što tužitelj ne osporava.

11.4. Putem linka e-Carine (https://e-carina.carina.hr/cjs-status- deklaracije/search.html) izvršena je provjera MRN-a koju je porezni obveznik predočio te je utvrđeno da je izvoz izvršen kako slijedi: status-pušteno u izvoz 12. siječnja 2018. - izvoz završen 7. ožujka 2018. - zemlja HR. Navedenom provjerom ponovno nije bilo moguće utvrditi životne brojeve goveda koja su izvezena po navedenoj pratećoj izvoznoj ispravi te je utvrđeno da je izvoz završen u ožujku 2018. godine (7. ožujka 2018.). a isporuka predmetnih goveda je bila u siječnju 2018. godine (12. siječnja 2018.).

11.5. Prema usmenoj izjavi poreznog obveznika, životni brojevi goveda koja su isporučena kupcu H. T. Kft. po navedenom izlaznom računu, nisu prijavljena Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji jer je kupac H. T. Kft. direktno od samih dobavljača pravne osobe R. d.o.o. preuzimao robu u S., S. – J. i M. a navedena goveda nisu bila ni prijavljena u propisane evidencije goveda za posjednika R. d.o.o.

11.6. Porezno je tijelo pregledom predočene dokumentacije zaključilo da porezni obveznik nije predočio dokaze da je izvoz dobara stvarno izvršen odnosno da su navedene životinje napustile carinsko područje RH/EU. Nadalje, porezno tijelo je utvrdilo da je do oporezivog događaja došlo u RH te da je porezni obveznik prema članku 4., 12., 30., 33. stavka 1., 37. stavka 1. i članka 38. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost trebao obračunati porez na dodanu vrijednost po izlaznom računu broj 1/1/2 od 11. siječnja 2018.,te je stoga i utvrđena predmetna porezna obveza.

12. Uz pitanje identifikacije predmetnih goveda odlučna činjenica u ovoj upravnoj stvari je trenutak kada je došlo do isporuke dobara i koje mjesto je isporuke dobara.

13. Sud ocjenjuje pravilnim stav tuženika da je u ovoj upravnoj stvari jedna od odlučnih činjenica koje utemeljuju obvezu plaćanja PDV-a činjenica da je tužitelj vršio isporuke prema ino kupcu (društvo sa sjedištem u drugoj članici Europske unije) te da je pri tome koristio porezno oslobođenje prema članku 41. stavku 1. točci a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost.

14. Prema članku 41. stavku 1. toč. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost PDV-a su oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobro ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koji djeluju kao takvi u toj drugoj državi članici.

15. Dakle, sukladno citiranom propisu do oslobođenja od plaćanja poreza na dodanu vrijednost dolazi ako je riječ o isporukama u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku, te ako prodavatelj (ovdje tužitelj) ili osoba koja stječe dobro (ovdje prvi kupac) ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu drugom poreznom obvezniku (ovdje prvom kupcu), pri čemu se roba morala otpremiti (faktično) između prodavatelja i prvog kupca, što u isporuci između prodavatelja (tužitelja) i prvog kupca (H. T. kft, Bugyi, PDV ID: HU 17780780), nije bio slučaj, već se radilo o transakciji u nizu.

16. Odredba članka 108. stavak 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost propisuje (Narodne novine br. 79/2013, 85/2013, 160/2013, 35/2014, 157/2014, 130/2015, 115/2016, 1/2017, 41/2017, 128/2017) propisuje da je obavljena izvozna isporuka (izvoz) porezni obveznik dokazuje carinskom deklaracijom. Kad se kao carinska deklaracija koristi elektronska deklaracija dokazom da je obavljeno izvozno carinjenje i da je dobro napustilo carinsko područje Europske unije smatra se elektronska poruka IE599 iz automatiziranog sustava izvoza (ECS sustava), a u slučajevima kada se u skladu s carinskim propisima koristi papirna deklaracija (u obliku Jedinstvene carinske deklaracije ili u obliku komercijalne isprave) dokazom se smatra izvorni primjerak te isprave ovjeren (evidencijski broj, potpis službenika i pečat) od strane nadležnog izlaznog carinskog ureda. Kad se radi o popravku, obradi, prilagodbi, doradi ili preradi uvezenih dobara, porezni obveznik mora osim izvozne imati i uvoznu carinsku dokumentaciju.

17. Odredba članka 85. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost propisuje da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju.

18. Prema članku 4. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost predmet oporezivanja PDV-om je: isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav, stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu: a) porezni obveznik koji djeluje kao takav ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, ako je prodavatelj (isporučitelj) porezni obveznik koji djeluje kao takav u drugoj državi članici i koji u skladu s propisima te države članice nije oslobođen obračunavanja PDV-a kao mali porezni obveznik i na njega se ne odnose odredbe članka 13. stavaka 3., 4. i 10. ovoga Zakona; b) u slučaju novih prijevoznih sredstava, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom a) i b) ovoga Zakona ili bilo koja druga osoba koja nije porezni obveznik; c) u slučaju proizvoda koji podliježu trošarinama, ako se trošarina na stjecanje unutar Europske unije obračunava tuzemstvu u skladu sa propisima koji uređuju trošarine, porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik čija ostala stjecanja nisu predmet oporezivanja PDV-om, u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkama a) i b) ovoga Zakona, obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav i uvoz dobara.

19. Članak 141. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. godine o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 11.12.2006.) propisuje da su sve države članice dužne poduzeti posebne mjere kojima se osigurava da se PDV ne obračunava na stjecanje robe unutar Zajednice unutar njihovog teritorija, koje se provodi u skladu s člankom 40., ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) stjecanje robe provodi porezni obveznik koji nema sjedište u dotičnoj državi članici ali je identificiran u svrhu PDV-a u drugoj državi članici; (b) stjecanje robe provodi, u svrhu njezine daljnje isporuke, u dotičnoj državi članici, porezni obveznik iz točke (a); (c) roba koju na taj način stječe porezni obveznik iz točke (a) izravno se otprema ili prevozi iz države članice osim iz one u kojoj je on identificiran u svrhu PDV-a, osobi za koju on treba izvršiti daljnju isporuku; (d) osoba kojoj se izvršava daljnja isporuka je drugi porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik, koji je identificiran u svrhu PDV-a u dotičnoj državi članici; (e) osoba iz točke (d) određena je u skladu s člankom 197. kao osoba odgovorna za plaćanje PDV-a za isporuku koju obavlja porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici u kojoj se porez plaća.

20. Članak 197. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. godine o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL L 347, 1 1.12.2006.) propisuje da 1. PDV je odgovorna plaćati osoba kojoj se isporučuje roba ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: (a) oporeziva transakcija je isporuka robe obavljena sukladno uvjetima iz članka 141.; (b) osoba kojoj se isporučuje roba je drugi porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik identificiran u svrhe plaćanja PDV-a u državi članici u kojoj se obavlja isporuka; (c) račun koji izdaje porezni obveznik koji nema poslovni nastan u državi članici osobe kojoj je roba isporučena izdaje se sukladno člancima 220. do 236.; 2. Ako je u skladu s odredbama članka 204. porezni zastupnik određen kao osoba koja je odgovorna za plaćanje PDV-a, države članice mogu propisati iznimku od stavka 1. ovog članka.

21. Člankom 12. Zakona o porezu na dodanu vrijednost definirano je mjesto isporuke dobara bez prijevoza, odnosno mjestom isporuke dobara koja se ne otpremaju niti prevoze smatra se mjesto gdje se dobra nalaze u trenutku isporuke.

22. Nesporno je u ovoj upravnoj stvari da je tovna junad isporučena u mjestu S., S.-J. i M. od strane komitenata tužitelja, a koju junad je s prijevozom preuzeo kupac H. T. kft, dok su komitenti tužitelja izdali račune prema tužitelju, koji je izdao račun prema kupcu H. T. kft uz iskazano porezno oslobođenje iako je do stvarne isporuke s prijevozom došlo između komitenata i H. T. kft.

23. Dakle, u slučajevima transakcija u nizu, što je u ovom predmetu slučaj, nije došlo do stvarne otpreme robe između tužitelja i ino kupca, te predmetna transakcija ne predstavlja porezno oslobođenje prema članku 41. stavku 1. toč. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te se stoga s obzirom na činjenicu da je došlo do isporuke robe na području RH, smatra da je riječ o tuzemnoj isporuci u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a na koju se plaća porez na dodanu vrijednost.

24. Stoga sud ocjenjuje pravilnim stav tuženika da do oslobođenja dolazi ako se roba otpremi između prodavatelja i prvog kupca, a ne prilikom otpreme prema sljedećem kupcu. Dakle, kod tužitelja nije bila riječ o isporuci između prodavatelja (tužitelja) i prvog kupca, već je riječ o slučaju transakcije u nizu jer je isporuka završila kod drugog kupca. Odlučna je činjenica da li je došlo do otpreme robe između prodavatelja i prvog kupca (kada dolazi do poreznog oslobođenja) ili je riječ o otpremi robe između prodavatelja i drugog kupca u nizu (kada ne dolazi do poreznog oslobođenja), pri čemu nije odlučno ispostavljanje računa u nizu. U slučajevima transakcija u nizu, došlo je do stvarne otpreme robe između isporučitelja i drugog kupca, koja situacija nije propisana kao porezno oslobođenje prema članku 41. stavku 1. točci a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te se stoga s obzirom na činjenicu da je došlo do isporuke robe, smatra da je riječ o tuzemnoj isporuci u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost a na koju se plaća porez na dodanu vrijednost.

25. Slijedom navedenoga, obzirom da u trenutku isporuke goveda u S., S.-J. i M. nisu bila prisutna obilježja carinskog izvoznog postupka, a porezni obveznik tijekom nadzora nije predočio dokumentaciju iz koje se nedvojbeno moglo utvrditi da su predmetna dobra (po dostavljenim životnim brojevima goveda 101 kom) napustila područje RH, odnosno da je u Luci Raša carina preuzela kontrolu daljnjeg praćenja kretanja navedenih dobara (goveda), primjenjujući odredbe članka 4. stavak 1. toč. 1., članka 7. stavak 1., a u vezi s člankom 12. Zakona o PDV-u, pri čemu je nadzorom utvrđeno da je mjesto isporuke dobara po navedenom računu S., S.-J. i M., RH (mjesto gdje su se dobra nalazila u trenutku isporuke gdje su rizici i troškovi otpreme dobara te time i vlasništvo dobara prešli s prodavatelja na kupca) te se sukladno tome isporuka dobara koja je obavljena kupcu H. T. Kft., oporezuje PDV-om u Republici Hrvatskoj. Sud zaključuje i da tužitelj nije niti izvoznik da bi ostvario oslobođenje prema članku 45. stavku 1. toč. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, odnosno članka 108. stavka 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost.

26. Sud ocjenjuje pravilnim i zaključak tuženika kako je do isporuke dobara i oporezivog događaja došlo u Republici Hrvatskoj, te je porezni obveznik u skladu sa člankom 4., a vezano za članak 12., 30., 33. st. 1., 37. st. 1. i 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost bio u obvezi na poreznu osnovicu od 908.397,49 kn obračunati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 227.099,37 kn.

27. Odredba članka 11. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine 115/2016 – dalje: OPZ) propisuje da se porezne činjenice utvrđuju prema njihovoj gospodarskoj biti.

28. Odredba članka 6. OPZ-a, između ostaloga, propisuje da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa, te je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika.

29. Slijedom svega navedenoga sud smatra da prvostupanjsko tijelo i tuženik donošenjem navedenih rješenja u ovoj upravnoj stvari nisu u utvrđenju obveze manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost kod tužitelja pristupili na ekstenzivan formalistički način, te nisu povrijedili smisao provedbe poreznog nadzora, jer promatranjem nastalih (poreznih) obveza u njihovoj gospodarskoj biti proizlazi da je u postupanju tužitelja bilo obilježja zlouporabe prava odnosno propusta plaćanja porezne obveze.

30. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima.

U Osijeku 18. siječnja 2022.

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku