REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-6024/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralice Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M. U. Z. R. H. O. S. S. u stečaju, S., S. R. 74, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu Z. G., T. F.-G. i H. M. u B., protiv tuženika H. M. O. d.o.o., OIB …, Z., A. M. 3, kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u O. društvu P. & K. d.o.o. u Z., radi pobijanja pravne radnje, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P- 790/2010-28 od 7. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj P-790/2010-28 od 7. svibnja 2012. i sudi:

1. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema S. masi dužnika U. za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem „S. S.“ u stečaju, S., S. R. 74, Sporazum zbog osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretninama sklopljen 20. veljače 2004. između H. mirovinskog osiguranja d.o.o. Z., A. M. 3, kao predlagatelja osiguranja i Ustanove za rehabilitaciju hendikepiranih osoba profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem „S. S.“, S., S. R. 74, kao protivnika osiguranja s druge strane, koji je ovjeren kod javnog bilježnika M. Č. u D. 1. ožujka 2004. pod brojem OU- 64/04.

2. Tuženik je dužan vratiti u stečajnu masu tužitelja iznos od 858.931,00 kn (osamstopedesetosamtisućadevetstotridesetjedna kuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos za razdoblje od 6. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 115.153,32 kn (stopetnaesttisućastopedesetri kune i tridesetdvije lipe) u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na pobijanje pravne radnje, Sporazuma zbog osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na tužiteljevim pokretninama, sklopljenog 20. veljače 2004. te zahtjev za vraćanje koristi stečene pobijanom pravnom radnjom iznosa od 858.931,00 kn s kamatama.

2. Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev primjenom odredbe članka 131. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; u daljnjem tekstu: SZ), utvrdivši da pobijana pravna radnja nije poduzeta s namjerom oštećenja tužiteljevih vjerovnika, jer je iz iskaza saslušanih svjedokinja, bivše tužiteljeve ravnateljice te bivše predsjednice upravnog vijeća tužitelja koja je zaposlenica jednog od tužiteljevih osnivača, utvrdio odlučnu činjenicu da je pobijana pravna radnja poduzeta s ciljem da se tužitelju omogući poslovanje. Naime, da nije sklopljen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na tužiteljevim pokretninama, tuženik tužitelju ne bi mogao davati pozajmice koje su bile potrebne radi nastavka tužiteljevog poslovanja. Kako je dakle pobijana pravna radnja poduzeta s ciljem nastavljanja poslovanja i ispunjavanja tužiteljevih obveza što je tuženik dokazao i priloženim Sporazumom na temelju kojeg je kasnije navedene pokretnine prenio na novu ustanovu, to je sud ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 131. SZ-a iako je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme poduzimanja sporne radnje bio u blokadi, a tuženik je za to znao.

3. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. U bitnome u žalbi navodi da je već u ranijoj ukidnoj odluci prvostupanjskom sudu ukazano na činjenicu da predmet pobijanja nije ugovor o pozajmici već sporazum o osiguranju tražbine iz pozajmice prijenosom vlasništva tužiteljevih pokretnina te nadalje ukazuje na pogrešnu interpretaciju iskaza saslušanih svjedokinja, naročito bivše tužiteljeve ravnateljice. Žalitelj ukazuje na dijelove iskaza iz kojih je sud trebao utvrditi da je sporni sporazum radi osiguranja novčane tražbine sklopljen kako bi se tuženik zaštitio od drugih ovrha, koje su već bile u tijeku, a radi naplate tražbina ostalih vjerovnika pa je za zaključiti da je jedini motiv sklapanja sporazuma o osiguranju upravo da se onemogući ovrha na tužiteljevim pokretninama koje su predmet sporazuma, što je predstavljalo faktično jedinu imovinu iz koje su se vjerovnici mogli naplatiti. Također žalitelj ukazuje na nespornu činjenicu dugotrajne blokade tužiteljevog računa u razdoblju od osam godina te na podatke o vjerovnicima i tražbinama koje su postojale prije sklapanja sporazuma o osiguranju, koji su vjerovnici upravo ovakvim sporazumom izravno onemogućeni u naplati svojih potraživanja. Stoga je žalitelj shvaćanja da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 131. SZ-a, a ukazuje i na to da sud nije dao nikakve razloge u odnosu na primjenu odredbe članka 133. SZ-a kojom je propisano da je pobojna pravna radnja kojom se za tražbinu člana društva za vraćanje zajma kojim se nadomješta kapital ili neku drugu odgovarajuću tražbinu daje osiguranje, ako je ta radnja poduzeta u posljednjih pet godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti te prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška, a podredno da drugostupanjski sud provede postupak uz odgovarajuću primjenu pravila o postupku pred prvostupanjskim sudom.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj; 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP). Pri donošenju presude je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava presudu valjalo preinačiti.

7. Ovaj sud je već odlučivao o tužiteljevoj žalbi protiv presude, presudom poslovni broj Pž-8352/12-3 od 13. siječnja 2016., koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 184/2016-3 od 26. listopada 2021., zbog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Postupajući po uputi iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud u ponovljenom odlučivanju o tužiteljevoj žalbi nalazi žalbu osnovanom. Naime, žalitelj pravilno ukazuje na to da iz nespornih, kao i iz tijekom postupka utvrđenih činjenica proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva za pobijanje sporne pravne radnje stečajnog dužnika zbog namjernog oštećenja vjerovnika, kako je to propisano odredbom članka 131. stavka 1. i stavka 2. SZ-a.

9. Nesporna je između stranaka činjenica da je tužitelj od tuženika dobio pozajmicu na temelju Ugovora o pozajmici od 17. prosinca 2003. u iznosu od 2.000.000,00 kn, a nesporno je te proizlazi iz isprava u spisu i to da je tuženik s tužiteljem sklopio Sporazum radi osiguranja novčane tražbine iz navedenog ugovora o pozajmici i to prijenosom prava vlasništva nad tužiteljevim pokretninama koje su popisane u popisu koji čini sastavni dio pobijane pravne radnje od 20. veljače 2004.

10. Također je između stranaka nesporna činjenica, a proizlazi i iz isprava u spisu da je u vrijeme poduzimanja pobijane pravne radnje 20. veljače 2004. tužitelj bio u dugogodišnjoj blokadi te su postojale tražbine vjerovnika koje su uvedene u Očevidnik redoslijeda plaćanja, kako to proizlazi iz isprave na listu 31.- 70. spisa, koje je trebalo na temelju valjanih osnova za naplatu naplatiti bez daljnjeg pristanka dužnika. Da se radi o nespornoj, a odlučnoj činjenici u smislu odredbe članka 131. stavka 1. SZ-a, proizlazi iz tuženikovih očitovanja tijekom postupka pa tako i iz podneska, odgovora na žalbu tužitelja protiv presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-67/07 od 16. svibnja 2007., podnesak na listu 86.-88. spisa, u kojem tuženik izričito navodi da ne poriče da je znao za dužnikovu nesposobnost za plaćanje i da mu je račun bio blokiran godinama, a to proizlazi i iz tuženikova podneska od 12. ožujka 2012. na listu 111.-113. spisa.

11. Naime, odredbom članka 131. stavka 1. SZ-a je propisano da se pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon toga s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala za namjeru dužnika. Znanje za namjeru se pretpostavlja ako je druga strana znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici. Potpuno je nesporna činjenica da je tuženik znao za dugogodišnju blokadu dužnikova računa, što pak znači da su postojale neizvršene osnove za plaćanje po kojima se vjerovnici nisu mogli naplatiti, dakle ne da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje, već je dužnik kroz duže vrijeme nesposoban za plaćanje. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 131. stavka 1. SZ-a valjalo zaključiti da je tuženik znao za tužiteljevu namjeru oštećenja vjerovnika pobojnom pravnom radnjom.

12. Žalitelj s pravom ukazuje i na sadržaj iskaza saslušanih svjedokinja, naročito tužiteljeve ravnateljice, svjedokinje S. B. P., koja je na ročištu 7. svibnja 2012. (list 118. spisa) iskazala da je u vrijeme kada je preuzela mjesto ravnateljice, u studenom 2003. godine, Ustanova već bila u dugovima, da radnici neko vrijeme nisu dobili plaću, a da je naslijedila mnogo tužbi protiv tužitelja, ranijih radnika i dobavljača i da su krenule ovrhe. Da bi tužitelj nastavio poslovanje novac je posudio za plaće radnicima upravo tuženik, a da bi tuženik zaštitio od ovrha radne strojeve i druga sredstva za rad i omogućio tužitelju normalno poslovanje zaključen je sporazum radi osiguranja, predmetna pobijana pravna radnja. Dakle, iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi dokazanom namjera oštećenja vjerovnika koji su već pokrenuli ovrhu kako na strani tužitelja tako i na strani tuženika, slijedom čega su ispunjene sve pretpostavke za pobijanje predmetne pravne radnje zbog namjernog oštećenja sukladno odredbi članka 131. stavaka 1. i 2. SZ-a.

13. Iz iskaza svjedokinje Z. J., bivše predsjednice Upravnog vijeća tužitelja, koja doista nije bila zaposlenica tuženika, kako je to pogrešno navedeno u ukinutoj odluci ovog suda poslovni broj Pž-8352/12, već zaposlenik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, osnivača tuženika, proizlazi i položajno-pravna povezanost navedene svjedokinje kao predsjednice Upravnog vijeća tužitelja s tuženikom, a otuda i znanje za tužiteljevu nesposobnost za plaćanje, za postojanje osnova za plaćanje koje su evidentirane u Očevidniku a ne mogu se izvršiti, za oštećenje vjerovnika koje će nastupiti poduzimanjem pobojne pravne radnje, dakle za sve pretpostavke koje predmetnu radnju čine pobojnom u smislu odredbe članka 131. stavaka 1. i 3. SZ-a. Naime, u svom iskazu na ročištu 7. svibnja 2012. (list 118. spisa) svjedokinja je iskazala da je tuženik upravo u ime Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji je u 70% temeljnog kapitala osnivač ustanove tužitelja, davao u više navrata pozajmice tužitelju, da je u to vrijeme tužiteljev žiro-račun bio blokiran, da je o tome tuženik imao saznanja, i da je tuženik pozajmice tužitelju davao na zamolbu H. zavoda za mirovinsko osiguranje i uz suglasnost Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, jer u proračunu zavoda nije bilo sredstva za pozajmice, dok je svjedokinja bila zaposlenica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, većinskog osnivača tužitelja ali i osnivača tuženika. Otuda pravilnom primjenom odredbe članka 136. stavka 2. točke 2. SZ-a valja zaključiti o položajno-pravnoj povezanosti navedene svjedokinje s tužiteljem, ali i tuženika s tužiteljem iz koje dodatno proizlazi utvrđenom pretpostavka za pobijanje koja se odnosi na znanje za namjeru oštećenja dužnika u smislu odredbe članka 131. stavka 1. SZ-a.

14. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 131. stavka 1. SZ-a valjalo zaključiti da se radi o pravnoj radnji koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka s namjerom oštetiti svoje vjerovnike, koji se nesumnjivo neće moći naplatiti jer je na tuženika pobijanom pravnom radnjom prenijeta imovina iz koje bi se vjerovnici dospjelih tražbina mogli barem djelomično naplatiti. Iz iskaza saslušanog stečajnog upravitelja proizlazi da su vjerovnici ostali nenamireni, pa je jasno da je pobijanom radnjom prijenosa prava vlasništva pokretnina, u svrhu osiguranja tuženikove tražbine s osnove ugovora o pozajmici došlo i do pogodovanja tuženika kao vjerovnika i do namjernog oštećenja ostalih vjerovnika, čime su ispunjene opće pretpostavke pobijanja propisane odredbom članka 127. stavka 1. SZ-a.

15. Iz navedenog dakle proizlazi da je prvostupanjski sud iz nespornih kao i utvrđenih činjenica pogrešno zaključio o nepostojanju namjere oštećenja vjerovnika kao jedne od pretpostavki pobijanja te je pogrešno zaključio da se radi o namjeri očuvanja proizvodnje kod tužitelja. Naprotiv, na temelju nespornih činjenica i činjenica utvrđenih dokazivanjem, valjalo je zaključiti da su ostvarene pretpostavke pobijanja kako je navedeno te je valjalo ocijeniti osnovanim tužbeni zahtjev usmjeren na pobijanje sporazuma o osiguranju tuženikove tražbine prijenosom prava vlasništva nad svim tužiteljevim pokretninama, na temelju odredbe članka 127. stavka 1. i članka 131. stavaka 1. i 2. SZ-a.

16. Primjenom odredbe članka 141. stavka 5. SZ-a valjalo je tuženiku naložiti vratiti u Stečajnu masu imovinsku korist stečenu na osnovi pobijene radnje. Ta je korist dokazana rješenjem o namirenju ovdje tuženika kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Daruvaru vodio pod poslovnim brojem Ovr-229/06 od 6. rujna 2006. i to u iznosu od 858.931,00 kn, kako to proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj Ovr-229/06 od 6. rujna 2006. na listu 22. spisa. Suprotno tuženikovim tvrdnjama tijekom postupka, da nije stekao nikakvu korist, iz citiranog rješenja proizlazi da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog radi provođenja ovrhe nad spornim pokretninama radi naplate duga u iznosu od 2.000.000,00 kn s ugovorenim kamatama te je u okviru ovršnog postupka na prvoj dražbi ovrhovoditelj kupio popisane nekretnine za navedenu cijenu, čime je ostvario korist u navedenom iznosu. Pri tome nije odlučno što je tuženik dalje činio sa spornim pokretninama. Primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima valjalo je ocijeniti osnovanim i zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos po stopi koja se određuje za ostale odnose, kako je zatraženo, od dana tužbe, iako bi, s obzirom na tuženikovo nepoštenje tužitelj imao pravo na kamatu od dana tuženikova stjecanja.

17. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 373. točaka 2. i 3. ZPP- a presudu valjalo preinačiti i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev ocijeniti osnovanim.

18. Sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a valjalo je tužitelju dosuditi i troškove postupka uključujući i trošak žalbenog postupka. Tužitelju je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. stavcima 1. i 2. ZPP-a, a prema istaknutoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 858.931,00 kn valjalo dosuditi primjenom odgovarajućih Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trošak sastavljanja tužbe po Tbr. 7.1. u iznosu od 8.590,00 kn, trošak sastavljanja podneska kojim odgovara na navode odgovora na tužbu od 5. ožujka 2007. po Tbr. 8.1. u iznosu od 8.590,00 kn te trošak zastupanja na ročištima 15. ožujka 2007., 16. svibnja 2007., 16. ožujka 2012., 10. travnja 2012. i 7. svibnja 2012. za svako po Tbr. 9.1. iznos od po 8.590,00 kn. Tužitelju je valjalo dosuditi trošak sastavljanja žalbe od 25. svibnja 2007. po Tbr. 10. u iznosu od 10.737,50 kn kao i trošak sastavljanja žalbe protiv pobijane presude po Tbr. 10. također u iznosu od 10.737,50 kn. Uz navedeno na pojedine radnje tužitelju je prema vremenu poduzimanja dosuđen i porez na dodanu vrijednost i to po stopi od 22% za radnje poduzete od 31. srpnja 2009., a u ponovljenom postupku nakon ukidnog rješenja po stopi od 25%. Uz navedeno tužitelju je valjalo dosuditi trošak pristojbi na tužbu, žalbu i presudu za svaku iznos od 5.000,00 kn, te ukupni trošak koji pripada tužitelju iznosi 115.153,32 kn. Stoga je presuđeno kao u točki 3. izreke presude.

Zagreb, 17. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas