REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 20 Pr-8860/2020-75

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice M.R. iz Z., OIB: …, protiv Ministarstva, OIB: …, zastupane po ODO u Z., GUO, radi diskriminacije i naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. studenog 2021., u prisutnosti tužiteljice i zz

tuženika, 17. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje čime je povrijedio dostojanstvo tužitelja, što je uzrokovalo strah, ponižavajuće i uvredljivo okruženje.

II/ Zabranjuje se tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužitelja, te da joj se omogući nesmetano obavljanje poslova, te mu se nalaže da poduzme sve mjere koje će otkloniti neželjeno ponašanje koje ima za cilj i stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja.

III/ Nalaže se tuženiku u roku od petnaest dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede osobnosti iznos od 60.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.IX.2014. od isplate po stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

IV/ Tuženik je dužan u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju procesni trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove od 11.500,00 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da ima preko 25 godina radnog staža u državnoj službi, znanstveni stupanj magistra iz europskog prava, objavljuje stručne i znanstvene radove te je raspoređena na rad kod tuženika na radnom mjestu stručnog savjetnika u Odjelu za praćenje vanjskih programa prekogranične suradnje, Službi za prekograničnu suradnju s državama nečlanicama Europske unije, Sektoru za teritorijalnu suradnju u Upravi za upravljanje operativnim programima i to temeljem rješenja od 3. lipnja 2013. Navodi da se prije podnošenja tužbe 26. rujna 2014. obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Z. sa zahtjevom za mirno rješenje spora te odgovor nije zaprimila. Navodi da je od 2007. do ožujka 2012. uspješno obavljala poslove s područja teritorijalne suradnje, a sa svim kolegama u Upravi je dobro surađivala i do konca 2012. jer su tužiteljicu svakodnevno tražili zbog tumačenja pravnih propisa i akata EU. Od ožujka 2012. do podnošenja tužbe tužiteljica je izolirana, ne dodjeljuju joj se novi poslovi po opisu svog radnog mjesta dok se za iste poslove (kao i one za koje je ranije bila zadužena) angažiraju novi mlađi službenici početnici nepravne struke koji takve poslove ne bi niti smjeli raditi sukladno pozitivnim propisima, te se na taj način sustavno provodi diskriminirajući postupak prema tužiteljici po osnovi dobi. Navodi da se tužiteljici tek povremeno dodjeljuju iznimno besmisleni zadaci koji su izvan tužiteljičinog opisa posla i koje istovremeno obavljaju drugi kolege, sve s ciljem da se tužiteljicu omalovaži (na primjer tužiteljici se daje zadatak tražiti s Google tražilice podatke o graničnim prijelazima s BiH, prevesti zastarjele bilješke s engleskog na hrvatski jezik, prepisati popunjene tablice u drugu tablicu i slično), a što predstavlja diskriminacijsku osnovu onemogućavanja napredovanja i kretanja u državnoj službi. Navodi da tuženik kontinuirano krši i dopušta kršenje tužiteljičinog prava na rad unatoč njezinim godinama iskustva i objavljenim stručnim radovima osobito time što ne sankcionira mobing provođen nad tužiteljicom od strane nadređenih službenica. Naime, pomoćnica ministra H.B.D. odbija tužiteljicu i onemogućuje tužiteljičino napredovanje dok

istovremeno ostvaruje suradnju u području prava s nepravnicima koji napredovanje kod tuženika ostvaruju u kraćem vremenu nego je to zakonom predviđeno. Smatra da je povod takvom diskriminatornom postupanju tužiteljičino ukazivanje na nužnost primjene i poštivanja zakona. Dalje navodi da je tuženik povrijedio pravo na plaću tužiteljici jer joj je bezrazložno umanjio plaću za mjesec ožujak 2012. u iznosu od bruto 863,70 kn za 12 neopravdanih sati a uz usmeno obrazloženje zbog navodnog izostanka tužiteljice s posla. Ističe da je takvo umanjenje plaće bilo nezakonito jer je tužiteljica je u to vrijeme bila na poslu u tuženikovom uredu s drugim kolegicama, međutim isto nije evidentirano uslijed nesnalaženja s tehničkim aparatom za evidentiranje prisutnosti na poslu nakon pauze. Navodi da je tuženik višestruko u razdoblju od 2011. do danas usmeno obavještavan o protuzakonitom postupanju prema tužiteljici i to kako od tužiteljice osobno tako i od tužiteljičinog punomoćnika i etičkog povjerenika, ali tuženik nikada nije pokazao niti deklaratornu a kamoli stvarnu namjeru da se prestane sa diskriminiranjem i mobingom tužiteljice. Štoviše, na svaku pritužbu tužiteljice bila je sankcionirana još gorim tretmanom od strane tuženika, a od siječnja 2014. do danas tužiteljica je „radi efikasnosti posla“ premještena na četvrti kat u sobu koju dijeli sa kolegama koji nisu državni službenici, a bez ikakve komunikacije sa svojim kolegama, čime se doprinosi diskriminaciji tužiteljice na radnom mjestu i po osnovi segregacije. Pritom ukazuje na pomoćnicu ministra H.B.D.

koja je nadređena voditeljici službe A.H. i voditeljici sektora D.T. koje su aktivno sudjelovale u spornom ophođenju s tužiteljicom.

Nadalje navodi da je tužiteljica prihvatila alternativnu ponudu da pređe u Upravu za regionalni razvoj kod tuženika ili u drugo ministarstvo, no mogućnost premještaja se nije realizirala budući da tuženik nije tužiteljicu ocijenio sukladno Zakonu o državnim službenicima. Navodi da je na taj način onemogućena u svom elementarnom pravu na rad i diskriminirana u odnosu na druge državne službe. Kao daljnje primjere kontinuiranog protuzakonitog postupanja tuženika prema tužiteljici koje još i dalje traje, ističe planirano isključivanje tužiteljice iz djelokruga pravnih poslova. Naime, voditeljica odjela A.H. zadaje poslove tuženikovim službenicima koje vodi i predlaže ocjenu njihovog godišnjeg rada s time da uzastopno davanje ocjene „zadovoljava“ predstavlja problem za ostanak u državnoj službi budući da ta ocjena sprečava napredovanje. Tako je za 2012. godinu tužiteljica ocijenjena najnižom ocjenom „zadovoljava“ i to temeljem samo dva zadana posla koji su izvan djelokruga tužiteljičinog radnog mjesta (na primjer prevesti tekst s engleskog na hrvatski jezik te sakupiti podatke o graničnim prijelazima RH sa Google tražilice). Tužiteljičina žalba na tu ocjenu još je u upravnom postupku rješavanja pri Odboru za državnu službu. Za 2013. godinu nije dobila ocjenu jer je bila na bolovanju 5 mjeseci dok je za 2014. ocijenjena sa ocjenom "zadovoljava" po osnovi jednog jedinog zadatka i to da popunjenu tablicu prepiše u drugu, dok svi drugi zadaci stručne naravi nisu razmatrani. Tužiteljica nadalje ističe primjer diskriminatornog ponašanja od strane voditeljice službe D.T. jer tijekom 2012., 2013. i 2014. godine nije niti pokušavala konzultirati tužiteljicu već je za pravna pitanja kontaktirala službenika koji je po struci agronom (K.I.) i kojeg je odredila svojim zamjenikom i

voditeljem samostalne Službe za kontrolu i pravne poslove, da bi isti za vrijeme bolovanja tužiteljice preuzeo tužiteljičine radne predmete. Navodi da O.G.,

voditeljica sektora od siječnja 2014. nije ništa poduzela da se stvari poprave te je dopustila da se pri ocjeni tužiteljičinog rada za 2014. ne uzmu u obzir i mnogi zadaci pravne naravi koje je tužiteljica obavljala upravo po nalozima O.G.

Pritom tužiteljica ističe da je 12.12.2012. pretrpjela nesreću (višestruki lom desne noge) zbog čega je bila na dužoj rehabilitaciji te je bila isključena iz mogućnosti obavljanja rada, a D.T. je potpuno ignorirala tužiteljicu na

zajedničkom sastanku Uprave što je izazvalo reakciju tužiteljičinih kolega koji su pristupili tužiteljici žaleći ju, a što predstavlja diskriminaciju i po osnovi invaliditeta budući da tužiteljica ima 10% stupanj invaliditeta. Navodi da je samovolja tuženika glede tužiteljice vidljiva i u tuženikovoj neosnovanoj protuustavnoj i protuzakonitoj promijeni internog propisa kojima se reguliraju prava i dužnosti tužiteljice budući je u proteklih par godina i po 2 puta u godini mijenjao Pravilnik o unutarnjem redu sa sistematizacijom radnih mjesta kojima je ukidao stečena prava tužiteljice evidentno u cilju pogodovanja pojedinim službenicima. Tuženik je tako izvršio promjenu kvalifikacije tužiteljičinog radnog mjesta na način da je viši stručni savjetnik postao viši upravni savjetnik da bi nakon podneska punomoćnika tužiteljice tu odluku poništio i vratio naziv viši stručni savjetnik. Navodi da je podnijela molbu za raspored na to radno mjesto višeg stručnog savjetnika koji je imala i prije, međutim tužiteljica je s molbom odbijena zbog navodno niskog stupnja znanja engleskog jezika iako nije tražen certifikati ili testiranje engleskog jezika, a H.B.D. je bila upoznata da je tužiteljica kvalificirana u

pogledu engleskog jezika. Još navodi da je nakon povratka s bolovanja degradirana na niže pozicionirano radno mjesto stručnog savjetnika, a što predstavlja diskriminaciju u odnosu na duža odsustva drugih službenica kojima se do povratka čuva isto radno mjesto (na primjer slučajevi O.G., I.D., I.Š. itd). Dalje navodi da je tužiteljica po povratku s bolovanja utvrdila i prijavila da je nestao registrator na njezino ime u kojem se pravdao

dodatak od 30 % na plaću, tzv. EU koeficijent. Ističe i kako tuženikova radna ocjena tužiteljice "zadovoljava" za 2014. godinu predstavlja očiti revanšizam prema tužiteljici zbog mišljenja etičkog povjerenstva od 1.12.2014. i s takvom ocjenom tužiteljica ne može biti raspoređena na radno mjesto višeg stručnog savjetnika prema novom pravilniku i uredbi o unutarnjem ustrojstvu. Zbog sustavne diskriminacije i mobinga na osnovi obrazovanja, dobi i invaliditeta s ciljem povrede dostojanstva službenika na radnom mjestu, uskraćivanja zadataka iz poslovnog plana radnog mjesta i dostavljanja neprimjerenih zadataka tužiteljica je podnijela formalnu pritužbu tuženiku i neovisnom tijelu etičkom povjerenstvu. Mišljenjem etičkog povjerenstva od 1. prosinca 2014. utvrđeno je da su prema tužiteljici neposredno nadređene službenice A.H. i D.T. i pomoćnica ministra H.B.D. prekršile pravila etičkog kodeksa državnih službenika time što su tužiteljici uskraćivali pravo na rad. Nadalje, protiv rješenja o rasporedu na niža radna mjesta tužiteljica je podnijela žalbu temeljem koje je Odbor za državnu službu 8. travnja 2013. donio rješenje kojim se poništava tuženikovo rješenje uz nalog tuženiku da ponovno riješi tužiteljičin raspored na zakonit način. Tuženik je tada, umjesto da postupi po nalogu višeg tijela, ustrajao na oduzimanju tužiteljici statusa višeg stručnog savjetnika i EU koeficijenta ovaj put na način da je preraspodijelio poslove koje je tužiteljica do tada obavljala drugim osobama. Protiv ovog rješenja tuženika od 3. lipnja 2013. tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu međutim do danas ista nije riješena. Iz navedenog razvidno je da tuženik nije spriječio provođenje mobinga od strane svoje dužnosnice te da su tužiteljici uskraćivana sva prava u razdoblju od gotovo 3 godine iako je tuženik o tome bio višestruko obavještavan od strane tužiteljice, a koji postupci su kod tužiteljice uzrokovali psihičke poteškoće (depresiju) uslijed čega je bila primorana zatražiti liječničku pomoć, dakle navedenim postupcima tuženika tužiteljici se izravno narušava zdravlje i egzistencija. Tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi da je tuženik povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje čime je povrijedio dostojanstvo tužiteljice što je uzrokovalo strah, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, zabraniti tuženiku poduzimanje bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljičino pravo na jednako postupanje te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužiteljicu te da se omogući nesmetano obavljanje poslova, naložiti tuženiku da poduzme sve mjere koje će ukloniti neželjeno ponašanje koji ima za cilj i stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužiteljice te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 60.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2014. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da tužiteljica nije navela niti učinila vjerojatnim osnov diskriminacije. Navodi da je tuženik odgovorio na zahtjev za mirno rješenje spora i 13. ožujka 2015. dostavio tužiteljici odgovor. Tužiteljica je 17. veljače 2015. podnijela tužbu ovome sudu no s obzirom da je posljednja dopuna zahtjeva za mirno rješenje spora zaprimljena 29. prosinca 2014. tuženik ističe prigovor preuranjenosti podnošenja tužbe. Navodi da se službenici u okviru tijela državne uprave raspoređuju na radna mjesta predviđena Pravilnikom o unutarnjem redu te je i tužiteljica raspoređena na radno mjesto predviđeno važećim pravilnikom za koje je kao uvjet propisana njena stručna sprema. U skladu sa odredbama Zakona o državnim službenicima u žalbama protiv odluke o rasporedu za radna mjesta državnih službenika odlučuje Odbor za državnu službu, stoga za odlučivanje o navodima tužiteljice da bi eventualno bila raspoređena na neodgovarajuće radno mjesto nije nadležan sud, već Odbor za državnu službu. Tužiteljica je tako protiv rješenja o rasporedu od 3. lipnja 2013. podnijela žalbu čije je rješavanje u tijeku, a u slučaju da ne bude zadovoljna odlukom odbora može podnijeti tužbu nadležnom upravnom sudu. Navodi da iz e-mail korespondencije s G.H. od 30.

siječnja 2015. nisu razvidne radnje kojima se nanosi šteta tužiteljici već je razvidan „naređivački“ nastup tužiteljice prema gospođi H. Što se tiče navoda da je tužiteljici uskraćena plaća za 12 neopravdanih sati izostanka za mjesec ožujak 2012. navodi da tužiteljica nije priložila kao dokaz pismeno da se obratila gospođa B. Ističe da je neopravdani izostanak s posla laka povreda službene dužnosti što je propisano člankom 98. Zakona o državnim službenicima dok su člankom 110. navedenog zakona propisane kazne za izvršene lake povrede službene dužnosti, a o žalbi odlučuje nadležni Službenički sud. Ističe neistinitim da tuženik nije prestajao s diskriminiranjem i mobingom te upućuje da iz e-maila ministra G. od 20. listopada 2012. proizlazi da je ministar tužiteljicu uputio da se u svezi rasporeda poslova obrati svom nadređenom neposrednom rukovoditelju gospođi B.D., a iz zapisnika od 20. siječnja 2014. proizlazi da je tužiteljica saslušana u svezi svoje pritužbe. Što se tiče mjesta načina rada navodi da tuženik nije povrijedio prava i dostojanstvo radnika te je tužiteljica poslove obavljala i obavlja u uredskoj prostoriji primjerene kvadrature koja raspolaže s uređajima za grijanje i hlađenje, tužiteljici je dodijeljeno osobno računalo, pisač, korištenje telefona te sva ostala potrebna uredska oprema i nisu utvrđene nikakve nepravilnosti vezano uz uvjete rada. Što se tiče radnog zadatka tužiteljici da putem interneta pretražuje podatke o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, navodi da iz korespondencije tužiteljice putem e-maila od 2. siječnja 2014. i 16. siječnja 2014. sa gospođom H. i gospođom G. proizlazi da se radi o dodjeli radnih zadataka u okviru redovnog posla službe za prekograničnu suradnju s državama nečlanicama EU i da nema uvredljivog obraćanja nadređenih prema tužiteljici. Vezano za slučaj kada D.T. nije konzultirala tužiteljicu već

službenika K.I. koji je po struci agronom a kojeg je imenovala

svojim zamjenikom i voditelja službe za kontrolu i pravne poslove, tuženik ističe da je gospodin I. za vrijeme bolovanja tužiteljice preuzeo u rad njezine predmete a time je tuženik postupio u skladu sa odredbom članka 44. stavak 3. Uredbe o uredskom poslovanju iz koje proizlazi da ovlašteni službenik unutarnje ustrojstvene jedinice raspoređuje pismena u rad na pojedine službenike. Vezano uz navode tužbe da je tuženik i po 2 puta u godini samovoljno promijenio Pravilnik o unutarnjem redu sa sistematizacijom radnih mjesta, tuženik odgovara da nije točno da je tuženik protuustavno i protuzakonito mijenjao propise koji reguliraju radna prava i dužnosti te je nakon donošenja akta kojim se uređuje unutarnje ustrojstvo čelnik Ministarstva dužan donijeti Pravilnik o unutarnjem redu u roku od 30 dana. Pravilnik o unutarnjem redu uključujući sve njegove izmjene i dopune prethodno je pregledalo i odobrilo Ministarstvo kao nadležno središnje tijela državne uprave. Navodi da nije točno da bi tužiteljica bila diskriminirana u pogledu visine plaće te joj se zakonito isplaćuje plaća predviđena za radno mjesto na koja je raspoređena. Tuženik negira postojanje bilo kakve štete tužiteljici te štetne radnje ili propusta predstavnika Ministarstva koji bi uzrokovali štetu. Vezano uz priloženo mišljenje Etičkog povjerenstva od 1. prosinca 2014. uz dodjeljivanje radnih zadataka tužiteljici od strane njoj nadređenih službenica i opsega takvih zadataka, tuženik ističe da takav eventualni propust nadređenih službenica nije moglo rezultirati duševnim bolima i posljedičnom štetom za tužiteljicu, a pogotovo ne u visini koja se navodi u zahtjevu. S tim u vezi navodi da je tužiteljica svojim stavom prema dodjeljivanju radnih zadataka i optužbama prema nadređenim službenicima da je dodjeljivanje predmeta u rješavanje ponižavaju, uvelike doprinijela nastanku navedene situacije. Navodi da je tuženik poduzeo razumne mjere da ispita navode tužiteljice vezano uz mobing o čemu svjedoči i priloženo izvješće o provedenom postupku ispitivanja možebitne povrede Etičkog kodeksa državnih službenika od 31. ožujka 2014. Navodi da je iz ambulantnog nalaza Psihijatrijske bolnice S.I. Z.od 24. siječnja 2014. za tužiteljicu vidljivo da je prilikom kontrole kirurga predložena ponovna operacija i hospitalizacija što joj je uzrokovalo dodatan stres i intenzivnije tjeskobe, stoga tuženik navodi da nije moguće isključiti da se tegobe koje je navela tužiteljica i zbog kojih potražuje naknadu štete izazvane u cijelosti ili djelomično uslijed njezine bojazni od predstojeće operacije. Prema tome, priložena medicinska dokumentacija nije dokaz uzročno posljedične veze između ponašanja tuženika i eventualne štete koju bi tužiteljica pretrpjela. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz uvidom u rješenjem Ministarstva od 13. rujna 2011., zapisnik od 20. siječnja 2014. sastavljen u prostorija Ministarstva, rješenje odbora za državnu službu od 8. travnja 2013., odluku o imenovanju Ministarstva od 10. rujna 2012., bilješku sa sastanka povjerenstva za praćenje provedbe nacionalne strategije za razvoj civilnog društva, bilješke sa sastanka odjela za prekograničnu suradnju od 6. veljače 2012., e-mail

korespondencije, platne liste, dijelove pravilnika o unutarnjem redu vezano uz opis posla radnog mjesta stručni savjetnik, rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 24. srpnja 2015., mišljenje etičkog povjerenstva od 9. lipnja 2017., rješenje odbora za državnu službu od 6. lipnja 2017., rješenje Ministarstva od 5. srpnja 2017., rješenje odbora za državnu službu od 8. prosinca 2017., rješenje odbora za državnu službu od 6. prosinca 2017., rješenje glavnog tajništva Ministarstva od 1. lipnja 2015. i 27. prosinca 2017., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. svibnja 2018., presudu Upravnog suda u Z. od 5. veljače 2019., presuda

Visokog upravnog suda Hrvatske od 28. svibnja 2020., rješenje službeničkog suda od 14. srpnja 2020., rješenje Ministarstva od 14. kolovoza 2020., saslušao je svjedoke M.N.₁, M.N.₂, H.B.D., G.H., A.H., saslušao je tužiteljicu, svjedoke D.T.D., D.J. i K.I. Od ostalih predloženih, a neizvedenih dokaza, stranke su odustale.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za utvrđenjem povrede dostojanstva, zahtjev za zabranu radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i zahtjev za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, u iznosu od 60.000,00 kn.

6. Iz navoda stranaka utvrđeno je da se tužiteljica prije podnošenja tužbe 26. rujna 2014. obratila nadležnom ODO sa zahtjevom za mirno rješenje spora i da je ODO odgovorio na zahtjev tužiteljice 13. ožujka 2015. Tuženik neosnovano tvrdi da je tužba preuranjena jer da je ista podnesena 17. veljače 2015. Ovo stoga što je od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do podnošenja tužbe prošlo više od 3 mjeseca, stoga su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.a ZPP-a, a sama okolnost što je ODO odgovorilo na zahtjev tužiteljice nakon isteka roka iz čl. 186.a st. 5. ZPP-a ne mijenja tu činjenicu.

7. Sukladno odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, dalje: ZR) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Prema odredbi čl. 7. st. 5. ZR-a poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i drugim zakonima. Prema odredbi čl. 134. st. 9. ZR-a ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa.

8. Odredbe Zakona o radu ne sadrže definiciju diskriminacije, međutim ista je sadržana u odredbi čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08, 112/12, dalje: ZSD), gdje je propisano da se diskriminacijom u smislu toga zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. istog članka, kao i osobe povezano s njom rodbinskim ili drugim vezama. Prema odredbi čl. 1. st. 3. istog Zakona diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju. Osnove za diskriminaciju propisane su odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a, a to su: rasna ili etnička pripadnost, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolna orijentacija. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZSD-a uznemiravanje predstavlja svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. istog zakona, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD-a izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna (čl. 2. st. 2. ZSD-a).

9. Ako stranka u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a teret dokazivanja je na suprotnoj strani (čl. 20. st. 1. ZSD-a). Standard vjerojatnosti znači to da osoba koja se poziva na diskriminaciju mora dokazati da je došlo do njenog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije. Prema tome, osoba koja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem od temelja iz čl. 1. st. 1. ZSD-a je stavljena pod nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji.

10. Zlostavljanje (uznemiravanje) koje podvodimo pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja. Međutim, takve osnove uznemiravanje ne uživaju sudsku zaštitu prema odredbama ZSD-a. Naime, prema svojoj definiciji mobing predstavlja takav oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, a koja često dovodi do uklanjanja s njegova područja djelovanja, kao i dugotrajnog ciljanog psihoterora na radnom mjestu što ga radnici provode prema svojim kolegama. Imajući na umu da radniku pripada pravo na primjerenu zaštitu na radnom mjestu, a na poslodavcu leže obveze od zaštite i dostojanstva radnika te radnik uživa zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, svako uznemiravanje radnika od tih osoba predstavlja povredu radne obveze. Međutim, glede mobinga je teret dokaza na tužitelju.

11. Pravni osnov za naknadu štete uslijed mobinga predstavlja odredba čl. 111. st. 1. i 2. ZR-a koji propisuju da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Pravo na naknadu štete odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 1046. ZOO-a šteta predstavlja umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povredu prava osobnosti.

12. Tužiteljica u tužbi ističe da se diskriminacija na radnom mjestu sastojala od slijedećih radnji:

- tužiteljica je izolirana, ne dodjeljuju joj se novi poslovi po opisu svog radnog mjesta dok se za iste poslove angažiraju novi mlađi službenici početnici nepravne struke te se na taj način sustavno provodi diskriminirajući postupak prema tužiteljici po osnovi dobi,

- tužiteljici se tek povremeno dodjeljuju iznimno besmisleni zadaci koji su izvan tužiteljičinog opisa posla i koje istovremeno obavljaju drugi kolege, sve s ciljem da se tužiteljicu omalovaži, a što predstavlja diskriminacijsku osnovu onemogućavanja napredovanja i kretanja u državnoj službi,

- tuženik kontinuirano krši i dopušta kršenje tužiteljičinog prava na rad unatoč njezinim godinama iskustva i objavljenim stručnim radovima osobito time što ne sankcionira mobing provođen nad tužiteljicom od strane nadređenih službenica (pomoćnica ministra H.B.D. odbija tužiteljicu i

onemogućuje tužiteljičino napredovanje dok istovremeno ostvaruje suradnju u području prava s nepravnicima koji napredovanje kod tuženika ostvaruju u kraćem vremenu nego je to zakonom predviđeno),

- tuženik je povrijedio pravo na plaću tužiteljici jer joj je bezrazložno umanjio plaću za mjesec ožujak 2012. u iznosu od bruto 863,70 kn za 12 neopravdanih sati, a uz usmeno obrazloženje zbog navodnog izostanka tužiteljice s posla,

- od siječnja 2014. do danas tužiteljica je premještena na četvrti kat u sobu koju dijeli sa kolegama koji nisu državni službenici, a bez ikakve komunikacije sa svojim kolegama, čime se doprinosi diskriminaciji tužiteljice na radnom mjestu i po osnovi segregacije,

- tuženik nije tužiteljicu ocijenio sukladno Zakonu o državnim službenicima i na taj način je onemogućena u svom elementarnom pravu na rad i diskriminirana u odnosu na druge državne službenike,

- uzastopno dobiva ocjene „zadovoljava“ što predstavlja problem za ostanak u državnoj službi budući da ta ocjena sprečava napredovanje,

- diskriminatorno ponašanje od strane voditeljice službe D.T.

jer tijekom 2012., 2013. i 2014. godine nije niti pokušavala konzultirati tužiteljicu već je za pravna pitanja kontaktirala službenika koji je po struci agronom (K.I.),

- nadređena D.T. je po povratku tužiteljice s bolovanja

potpuno ignorirala tužiteljicu na zajedničkom sastanku Uprave što je izazvalo reakciju tužiteljičinih kolega koji su pristupili tužiteljici žaleći ju, a što predstavlja diskriminaciju i po osnovi invaliditeta budući da tužiteljica ima 10% stupanj invaliditeta,

- nakon povratka s bolovanja degradirana je na niže pozicionirano radno mjesto stručnog savjetnika, a što predstavlja diskriminaciju u odnosu na duža odsustva drugih službenica kojima se do povratka čuva isto radno mjesto (na primjer slučajevi O.G., I.D., I.Š. itd.),

- oduzet joj je EU koeficijent na plaću.

13. Tužiteljica stoga tvrdi da je diskriminirana po osnovi obrazovanja, dobi i invaliditeta te navodi da joj je povrijeđeno dostojanstvo postupcima nadređenih osoba tuženika, a da tuženik nije poduzeo nikakve mjere u cilju sprečavanja povrede njezinog dostojanstva.

14. Iz isprava u spisu utvrđeno je:

- da je rješenjem Ministarstva od 13. rujna 2011. (list 6) tužiteljica raspoređena na neodređeno vrijeme s danom 15. srpnja 2011. na radno mjesto viši stručni savjetnik u Odsjeku za prekogranične programe s državama članicama EU, Odjel za prekograničnu suradnju, Sektoru za reg. razvoj i prekograničnu suradnju u Upravi za integrirani razvoj,

- da je rješenjem Ministarstva od 16. svibnja 2012. tužiteljica raspoređena s danom 1. lipnja 2012. na neodređeno vrijeme na radno mjesto stručni savjetnik, Odjel za praćenje vanjskih programa prekogranične

suradnje, Služba za prekograničnu suradnju s državama nečlanicama EU, Sektor za teritorijalnu suradnju u Upravu za upravljanje operativnim programima, a navedeno rješenje je poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 8. travnja 2013. i dostavljeno na ponovno rješavanje (list 10),

- da je rješenjem Ministarstva od 3. lipnja 2013.

tužiteljica raspoređena s danom 1. lipnja 2012. na neodređeno vrijeme na radno mjesto stručni savjetnik, Odjel za praćenje vanjskih programa prekogranične suradnje, Služba za prekograničnu suradnju s državama nečlanicama EU, Sektor za teritorijalnu suradnju u Upravu za upravljanje operativnim programima, a navedeno rješenje je poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 6. lipnja 2017. i dostavljeno na ponovno rješavanje (list 86),

- da je rješenjem Ministarstva od 1. travnja 2015.

tužiteljica raspoređena s danom 1. svibnja 2015. na radno mjesto stručne savjetnice u Odjelu za informativne aktivnosti o korištenju ESI fondova, Samostalnoj službi za informativno-obrazovne aktivnosti o korištenju ESI fondova u Min. reg. razvoja i fondova EU, a navedeno rješenje je poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 6. prosinca 2017. i dostavljeno na ponovno rješavanje (list 111),

- da je rješenjem Ministarstva od 15. srpnja 2017.

tužiteljica raspoređena s danom 15. srpnja 2017. na radno mjesto više stručne savjetnice u Službu za pripremu i provedbu nacionalnih razvojnih programa i projekata za održivi razvoj otoka, Sektor za pripremu i provedbu natječaja i projekata za održivi razvoj otoka, Upravu za otoke, a navedeno rješenje je poništeno rješenjem Odbora za državnu službu od 8. prosinca 2017. i dostavljeno na ponovno rješavanje (list 108),

- da je rješenjem Ministarstva od 27. prosinca 2017. (list 121) tužiteljica raspoređena s danom 1. svibnja 2015. na radno mjesto stručne savjetnice u Odjelu za informativne aktivnosti o korištenju ESI fondova, Samostalnoj službi za informativno-obrazovne aktivnosti o korištenju ESI fondova u Min.,

- da je tužiteljica za 2014. Ocijenjena ocjenom „uspješan“ (list 120),

- da je presudom Upravnog suda u Z. broj Usl-3772/17 od 5. veljače 2019. (list 179) odbijen zahtjev Ministarstva za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu RH od 8. prosinca 2017., a navedena presuda je potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH broj Usž-1675/19 od 28. svibnja 2020. (list 198).

- da je 20. siječnja 2014. u prostorijama Ministarstva (list 8) po pritužbi tužiteljice održan sastanak pri povjereniku za etiku, a iz zapisnika se u bitnom utvrđuje da je tužiteljica podnijela pritužbu povjereniku za etiku sa navodima da joj se ne daju radni zadaci te se tražilo od nje da sama da otkaz,

- da je Mišljenjem Etičkog povjerenstva od 9. lipnja 2017. (list 79) utvrđeno da je povjerenik za etiku Min. D.P. postupak ispitivanja pritužbe tužiteljice proveo pravilno te Etičko povjerenstvo u postupanju imenovanih službenika nije utvrdilo elemente koji se odnose na povredu odredbi čl. 6. Etičkog kodeksa državnih službenika. Iz obrazloženjanavedenog Mišljenja utvrđeno je da tužiteljica podnijela pritužbu koja se odnosila na dodijeljivanje radnih zadataka, zanemarivanje struke, izostanak odgovora o premještaju na drugo radno mjesto, nemogućnost rada u e- Gopu i možebitnu diskriminaciju.

15. Valja reći da tužiteljica nije dostavila u spis Mišljenje Etičkog povjerenstva od 1. prosinca 2014. na koje se poziva u tužbi, a kojim da je utvrđeno da su prema tužiteljici neposredno nadređene službenice A.H. i D.T. i pomoćnica ministra H.B.D. prekršile pravila etičkog kodeksa državnih službenika time što su tužiteljici uskraćivali pravo na rad.

16. Svjedokinja M.N.₁, viši stručni savjetnik, navodi da je od veljače do srpnja 2011. sjedila u istoj sobi sa tužiteljicom koja je tada bila na radnom mjestu više upravne savjetnice te je imala izuzetno veliko znanje iz pravnog područja. Poznato joj je da je tužiteljica duže vrijeme na bolovanju zbog teške ozljede te je u međuvremenu donesena nova sistematizacija prema kojoj je tužiteljica degradirana na mjesto stručnog savjetnika, a oduzet joj je i tzv. EU koeficijent koji su imali svi koji su radili na poslovima vezanim uz fondove EU i prema kojem su imali uvećanu plaću za oko 30 %. Poznato joj je da tužiteljica prethodno kada je tuženik preselio, nije

dobivala nikakve radne zadatke, samo je sjedila, a nije dobivala nikakve spise i nikakve upute za rad. Saznanja o tome crpi jer je dolazila kod nje i razgovarala s njom i vidjela njeno radno mjesto. Nadređeni u to vrijeme je tužiteljici bio C., međutim, nakon njega su se izmjenjivali drugi, te nitko nije davao radne zadatke tužiteljici. Navodi da trenutno tužiteljica radi na radnom mjestu stručnog savjetnika u Odjelu za informiranje, te dobiva neke radne zadatke. Međutim, svih ovih godina tužiteljica ili ne dobije zadatke ili u zadnje vrijeme i dobiva, međutim, ti zadaci nisu vezani uz njeno znanje i struku. Nije joj poznato da bi bilo ikakvih pritužbi na rad tužiteljice. Ne zna u kakvim su odnosima ostali kolege sa tužiteljicom, međutim, zna da je tužiteljica imala problema sa nadređenima zbog otežane komunikacije s njima, nedavanja zadataka tužiteljici, te uskraćivanja informacija tužiteljici jer su isti tužiteljicu držali izoliranom, te nije mogla doći do informacija, a isključivali su je i sa sastanaka.

17. Svjedok N.S., viši stručni savjetnik, navodi da je radio s tužiteljicom u istoj upravi, ali ne u istom odjelu i ne u istoj sobi. Poznato mu je da je tužiteljica negdje tijekom 2011. ili početkom 2012. izolirana na način da nije dobivala nikakve radne zadatke, nije dobivala nikakve informacije o radu, nije bila pozivana na sastanke, degradirana je sa pozicije višeg stručnog savjetnika na stručnog savjetnika, smanjena joj je plaća i maknut joj je koeficijent EU koji dobivaju ljudi koji kod tuženika rade na EU poslovima. To mu je poznato jer se sretao sa tužiteljicom na radnom mjestu, a na sastancima je vidio da je nema, da je nisu pozivali, iako su ostali djelatnici koji su radili s njom bili pozivani. U jednom razdoblju tužiteljici je prvi neposredni nadređeni bio N.C. Nije mu

poznato da bi bilo ikakvih pritužbi na rad tužiteljice. Navodi da je tužiteljica izuzetno stručna pravna osoba te da izuzetno dobro barata sa pravnom tematikom i talentirana je za to područje, što je sve uočio kada ju je pitao za određene savjete. Navodi da je bilo poteškoća s aparatom za evidenciju jer isti nije bio u funkciji odnosno nije radio ispravno.

18. Svjedokinja M.N.₂, glavna tajnica Ministarstva od 2012. do lipnja 2016. navodi da je prisustvovala razgovoru tužiteljice s načelnicom sektora za pravne poslove G.H. u jesen 2012., tužiteljica je H. rekla da mora biti raspoređena na radno mjesto s višim koeficijentom, s obzirom na svoje iskustvo, znanje i znanje stranog jezika. Drugih saznanja nema, osim što je od H.B.D. čula da je nezadovoljna radom tužiteljice, da tužiteljica ne obavlja radne zadatke i ne u zadanim rokovima. Poznato joj je također da je po pritužbi tužiteljice etički povjerenik proveo postupak te nije utvrdio elemente povrede. Poznato joj je da se tužiteljica žalila da dobiva radne zadatke i na godišnje ocjene smatrajući da su preniske. Navodi da je uvećanje od 30% na tzv. EU-koeficijent postojalo samo za određenu vrstu radnih mjesta, tako da ni svi ljudi unutar iste uprave nisu imali taj koeficijent, već je to ovisilo o vrsti posla koji su obavljali. Poznato joj je da je Etičko povjerenstvo također utvrdilo da bi tužiteljici

kod tuženika trebali davati radne zadatke.

19. Svjedokinja H.B.D. navodi da je kod tuženika radila do

kraja 2015. na radnom mjestu pomoćnice ministra i na tom položaju je bila na čelu Uprave za upravljanje operativnim programima. Ispod nje su bili načelnici sektora, voditelji službe i voditelji odjela. Na čelo Uprave došla je 1.3.2012. i u to vrijeme je načelnica Sektora bila D.T., a voditeljica Službe A.H.

Unutar Uprave radili su se poslovi prekogranične suradnje, te projekti sa susjednim zemljama. Kada je počela raditi obavila je inicijalni razgovor s tužiteljicom, te joj je tada ona rekla da radi na uspostavi Nacionalnog odbora za teritorijalnu suradnju. Misli da je tužiteljica tada bila viši stručni savjetnik. Nije bila ni na jednom projektu, a moguće da je radila na projektu Crna Gora-Hrvatska. Njeni radni zadaci su bili obavljanje operativnih zadataka za program, teritorijalna suradnja, suradnja s partnerima iz drugih zemalja, praćenje projekata, informativne radionice o programu i projektima i slično. Tužiteljica nije obavljala sve te zadatke iako su oni bili u opisu njenog radnog mjesta, jer je postojao svojevrsni problem i to da njezini nadređeni nisu dobivali određenu kvalitetu prilikom određenog radnog zadatka. Oni su joj davali radne zadatke, ali nisu bili zadovoljni kvalitetom izvršenog. Taj problem se pokušao riješiti u razgovoru s tužiteljicom, te se pokušalo iznaći i alternativna rješenja kao što su druga radna mjesta, a tužiteljica je i sama imala neke prijedloge. Nekim tim prijedlozima se nije moglo udovoljiti jer te Uprave nisu imali potrebe za tim radnim mjestom, a tužiteljica nije htjela prihvatiti ona radna mjesta koja su bila otvorena. Saznanje o svemu ima od svojih podređenih te je i sama neposredno kontaktirala s tužiteljicom. Sama je preuzela da joj pomogne pa je tako povela sa sastanak koji se održavao u Mađarskoj i dala zadatak tužiteljici da sastavi bilješku sa sastanka koji je bio sniman. Detaljno joj je dala upute, međutim tužiteljica je zadatak izvršavala u dugom vremenskom razdoblju, a kada ga je izvršila nije bilo kvalitetan te joj je ponovno dala detaljne upute kako treba izgledati bilješka. Međutim i to je bilo bezuspješno. Ne može objasniti zašto tužiteljica nije mogla izvršiti svoje radne zadatke čak i one jednostavnije koje su joj davali, ali je postojalo jasni raskorak između rada kod tuženika i rada tužiteljice izvan radnog vremena, gdje se ona profesionalno ispunjavala. Navodi da nitko kod tuženika nije omalovažavao tužiteljicu niti je onemogućavala tužiteljicu u njenom napredovanju. Poznato joj je da je dio Sektora bio fizički smješten na 2. katu, a dio na 3. ili 4. katu. Tada su radili radnici temeljem ugovora i to u tzv. tehničkim tajništvima, koja su postojala radi suradnje na programima s drugim zemljama, te su ti radnici surađivali i morali surađivati s državnim službenicima koji su radili na programima s tim zemljama. Navodi da su tužiteljici dali priliku da se sama izjasni što bi željela raditi međutim tužiteljica se nije o tome izjasnila. Navodi da u njihovoj Upravi nije postojalo radno mjesto koje bi bilo isključivo "pravno" i gdje bi 8 sati dnevno mogli isključivo raditi pravne poslove, te su tužiteljici ponudili da odabere samostalno vođenje jednog operativnog programa u kojem se djelomično obavljaju i "nepravni" poslovi. Ne zna detalje oko ocjenjivanja tužiteljice 2012. te ne zna temeljem kojih poslova je tužiteljica ocjenjena, za to je bila zadužena A.H. Ocjene daje neposredno nadređeni službenik, a gore u vertikali samo potpisuju. Navodi da K.I. nije bio njezin zamjenik, jer pomoćnik ministra nema zamjenika,

već je bio voditelj službe. Ne zna kakvo je znanje engleskog jezika tužiteljice, jer je nije nikada čula da priča. Bila je s tužiteljicom u Bugarskoj, međutim obje su tada bile slušači predavanja, a ne predavači, niti ima saznanja da bi tužiteljica imala kakvo javno izlaganje. U svojim razgovorima s tužiteljicom upozoravala je tužiteljicu da bi trebala imati adekvatnu razinu poznavanja engleskog jezika ukoliko želi raditi na mjestima s EU koeficijentima i ako želi raditi na poslovima vezanim uz programe prekogranične i transnacionalne suradnje. Ne sjeća se zašto je tužiteljica s mjesta višeg stručnog savjetnika s EU koeficijentom, 2012. je premještena na mjesto stručnog savjetnika bez EU koeficijenta. Ne sjeća se rješenja Odbora za državnu službu, a poznato joj je samo da su održali 2014. sastanak s tužiteljicom da bi čuli njezine želje o rasporedu. Navodi da je u razgovoru s tužiteljicom izrazila sumnju da tužiteljica ne zna engleski jezik, te je tražila od stručnih službi da izvrše testiranje, što oni nisu učinili. Navodi da joj nije poznato da tužiteljica nije imala ni jedan predmet zaveden u evidenciju tijekom 2012. Navodi da se godišnja ocjena daje temeljem Pravilnika o ocjenjivanju na posebno propisanom obrascu i pri tome se ima u vidu kvaliteta rada, a izvješće o učinkovitosti rada službenika temelji se na upitniku o ocjenjivanju. Navodi da je krajem 2015. donesen novi Pravilnik o unutarnjem ustrojstvu i temeljem tog Pravilnika su raspoređeni djelatnici pa tako i tužiteljica. Navodi da su pomoćnici ministra na razini kolegija dogovarali s ministrom raspored djelatnika na mjesto. Navodi da je 2015. tuženik dobio veći broj radnih mjesta s EU-koeficijentom odlukom Vlade, pa je stoga tužiteljica ostvarila taj koeficijent. Tom prilikom nisu svi ostvarili napredovanje. Navodi da bi u posao tužiteljice mogli ulaziti radni zadaci kao što je davanje mišljenja na prijedloge pravnih akata, te traženje informacija o promjenama na graničnim prijelazima RH.

20. Svjedokinja G.H. navodi da je radila kod tuženika u periodu od

1.6.2012. do 31.7.2016. na radnom mjestu načelnika sektora za ljudske potencijale, pravne poslove i opće poslove i da prijedlog ocjena glavnom tajništvu gdje je ona radila dostavlja neposredno nadređeni svake osobe koja se ocjenjuje, a temeljem prijedloga izrađuje se konačna odluka i pri tome se ne odstupa od prijedloga. Samo u slučaju nižih ocjena kao što je "ne zadovoljava" i "zadovoljava" traže dodatne dokaze. Navodi da u slučaju tužiteljice, za jednu godinu (2013. ili 2014.) su tražili dodatni dokaz jer je bila predložena ocjena "zadovoljava", a kako im ti dokazi koje su zatražili nisu bili dostavljeni, misli da je tada konačna odluka bila "uspješan". Poznato joj je da se tužiteljica žalila da joj se ne dodjeljuju radni zadaci, a oni koji su joj dodijeljeni, da nisu te razine, odnosno da ne odgovaraju njezinim kvalifikacijama, dok su se njezini nadređeni H.B.D., A.H. i D.T. žalile da tužiteljica ne zna dovoljno engleski jezik i da nije dovoljno samostalna. Kod tuženika je došlo do promjene sistematizacije negdje krajem 2014., početkom 2015., a kako u vezi statusa tužiteljice nije bila ugodna atmosfera, u razgovoru s tužiteljicom, B.D. i svjedokinja (G.H.) predložile su joj raspored u samostalnu službu za informativne obrazovne aktivnosti gdje bi joj nadređena bila A.H. i misli da se tada tužiteljica i složila. Smatrali su da je to adekvatan raspored s obzirom da tužiteljica voli pisati knjige i tamo njezini publicistički afiniteti mogu doći do izražaja. Tužiteljica je tamo prešla i uložila je žalbu na premještaj. Navodi da postoje ocjene: "ne zadovoljava", "zadovoljava", "uspješan", "primjeran" i "izuzetan". U slučaju napredovanja morate imati ocjenu višu od "zadovoljava", odnosno morate imati tri godine zaredom "uspješan", dvije godine zaredom ocjenu "primjeran" ili jednu godinu ocjenu "izuzetan", dok se za premještaj u drugo tijelo ne gledaju ocjene. U slučaju ocjene "zadovoljava", unutar istoga tijela se treba rasporediti radnika na niže radno mjesto ili ga dodatno osposobljavati. Navodi da je kod tuženika postojao sustav e-GOP, a radi se o sustavu dodjeljivanja predmeta. Nema saznanja je li tužiteljica bila zadužena sa nekim od predmeta. Navodi da je EU koeficijent posebno utvrđen uredbom Vlade za cijelu državnu službu, pa prema njemu određena radna mjesta, iako istog naziva, mogu imati koeficijent, ali je uredbom točno propisano koje još poslove radnik na tom radnom mjestu mora obavljati i uvjete koje mora imati, kao što i taj opis mora biti stavljen i u sistematizaciju radnih mjesta. Ne zna je li tužiteljica imala EU koeficijent prije rješenja o rasporedu u 2012., jer je kod tuženika počela raditi tek sredinom 2012. Poznato joj je da je etičko povjerenstvo donijelo odluku kojom je djelomično tužiteljici dalo za pravo i utvrdilo neke od povreda.

21. Svjedokinja A.H. navodi da je radila kod tuženika u periodu

od 15.4.2013. do 1.2.2015. na radnom mjestu voditeljice službe za programe prekogranične suradnje s državama nečlanicama. Uprava za teritorijalnu suradnju je bila podijeljena na dva sektora. U sektoru za teritorijalnu suradnju nalazile su se dvije službe od kojih je u jednoj bila voditelj. Tužiteljici je bila direktno nadređena u razdoblju od 15.4.2013. do 1.2.2015. Tužiteljica je dobivala zadatke direktno od nje, neke zadatke u suradnji sa drugom službom, a neke u suradnji sa njoj nadređenoj H.B.D. Od svjedokinje je direktno dobivala

zadatke u smislu da je dobivala sve što bi bilo izvan programa ili u dogovoru s nadređenom i što bi se odnosilo na pomoć kolegama. Navodi da se trudila da tužiteljici osigura dovoljno zadataka. Sjeća se da joj je dala zadatak pripremu zabilješki za zajednički odbor za praćenje programa suradnje, što je smatrala složenijim zadatkom i pripremu excel tablice odnosno svrstavanja podataka u tablicu, a koje je smatrala jednostavnijim poslovima. Također joj je davala posao sastavljanja mišljenja na različite zakonske prijedloge koji su stizali kod tuženika. Primijetila je da tužiteljica ima slobodnog vremena. Navodi da joj nije dala posao na pripremi dva nova programa koja su se javila u to vrijeme, a radi se o dva programa u financijskom razdoblju 2014/2020 i to stoga što je smatrala da je razina kvalitete rada tužiteljice nedostatna za rad na tim pripremama. To je zaključila jer joj je dala da pripremi zabilješke sa zajedničkog odbora za praćenje, ali nakon provjere tih zabilješki utvrdila je da one ne odražavaju obavljene razgovore i zaključke sa sastanka, te joj je zajedno sa nadređenom H.B.D. uputila primjedbe i komentare, ali ni nakon toga zabilješka nije bila adekvatna. Poslije toga nije joj davala zadatak pisanja zabilježbi jer je smatrala, poučena prethodnim iskustvom, da to neće biti adekvatno, kao ni neke složenije poslove. Navodi da je nastojala uključiti tužiteljicu u rad. Tužiteljica je pokazivala afinitet prema nekim poslovima kao što je rad vezan uz nacionalni odbor za europsku teritorijalnu suradnju, međutim, navodi da nije bilo dovoljno posla za 8 sati, odnosno rad za taj odbor ne bi zahtijevao rad u punom radnom vremenu, već bi se to radilo par puta godišnje kada se odbor sastaje i radilo se o povremenim poslovima. Ističe da su 23.8.2013. održali sastanak s tužiteljicom i na sastanku su bile osim tužiteljice, D.T., šefica sektora i H.B.D., pomoćnica ministra i svjedokinja (A.H.) i tada su

razgovarali dugo i rekli tužiteljici da razmisli bi li preuzela jedan od programa, međutim, ona nakon toga nije dostavila zaključak koji od programa (njih 11) bi htjela preuzeti, pa je zaključila da nije imala afiniteta u tom smjeru. Kad god je bila prilika, pokušali su uvažiti afinitete tužiteljice. Što se tiče ocjena, ne može se sjetiti kojom ocjenom je ocijenila rad tužiteljice. Navodi da unutar njezine službe nije postojalo radno mjesto koje je vezano isključivo uz pravne poslove i nije bilo radnog mjesta koje nije zahtijevalo višu stručnu spremu. Navodi da je e-GOP sustav onaj u kojem se zabilježe zaprimljeni i otpremljeni dopisi. Nije joj poznato da bi tužiteljici po žalbi, ocjena "zadovoljava" bila preinačena u ocjenu "uspješan". Navodi da je upoznata sa mišljenjem etičkog povjerenstvo, te se uz najbolju volju trudila dodjeljivati zadatke tužiteljici, ali tužiteljica nije pokazivala afinitet prema tome. Navodi da su task manageri u njezinoj službi bili K.R. i A.B. Što se tiče obujma posla navodi da je bilo taman posla za dvije kolegice

koje su bile task manageri, a ukoliko je trebalo nešto dodatno, to bi sama svjedokinja preuzela na sebe ili dodijelila tužiteljici u rad.

22. Svjedokinja D.T.D. navodi da trenutno radi kao

savjetnik za kohezijsku politiku u Bruxellesu, a u jednom periodu od 17. prosinca 2012. do 17. prosinca 2013. bila je načelnica Sektora za teritorijalnu suradnju i u hijerarhiji je bila nadređena tužiteljici. Poznato joj je da je tužiteljica tada bila raspoređena na radno mjesto stručne savjetnice, a kasnije više stručne savjetnice u Odjelu koji je bio u sklopu njezinog sektora. Tužiteljici je tada neposredno nadređen bio voditelj odjela N.C. i voditeljica Službe za suradnju s državama nečlanicama A.H. Poznato joj je da je tužiteljica bila privremeno odsutna zbog bolovanja u periodu od kraja prosinca 2012. do svibnja 2013. Tužiteljici je radne zadatke dodjeljivala voditeljica službe A.H.

Poznato joj je da je tužiteljica po povratku s bolovanja bila uključena u sastanke sektora koje su imali na tjednoj bazi te na sastanke strukture za upravljanje programima teritorijalne suradnje koji su bili na mjesečnoj bazi. Tužiteljica je bila uključena i u intenzivan program treninga vezano za twining projekt cilj 3 kohezijska politika. Navodi da su tužiteljici radni zadaci bili dodjeljivani, a poznato joj je da njeni nadređeni nisu bili zadovoljni sa kvalitetom njezinog rada. Koliko joj je poznato, za poslove koje je tužiteljica obavljala tražila se veća razina poznavanja engleskog jezika koju ista nije imala. Vezano uz J.P.

navodi da je ista zaposlena kod tuženika putem stručnog osposobljavanja i nije bila u stalnom radnom odnosu, nema saznanja o tome da bi ista preuzela poslove tužiteljice u vrijeme dok je tužiteljica bila na bolovanju.

23. Svjedok K.I. u bitnom navodi da je u u periodu od ožujka 2011. do lipnja 2012. u hijerarhiji bio nadređen tužiteljici kao načelnik Sektora za regionalni razvoj i prekograničnu suradnju, a tužiteljica je radila prvo kao viši upravni savjetnik, a nakon toga kao viši stručni savjetnik. Tužiteljici je neposredno nadređen bio načelnik odjela, prvo je to bio D.S., a poslije N.C. koji su joj dodjeljivali radne zadatke. Navodi da je samo u jednoj

situaciji tužiteljici dodijelio jedan radni zadatak neposredno, radilo se o domeni u kojoj je tužiteljica navodno bila ekspert, trebala je napisati govor za zajednički sastanak odbora regija europske unije i hrvatskih županija, a govor koji mu je poslala e-mailom bio je nejasan i konfuzan, te je jednostavno tada sam napisao govor. Nakon toga sa tužiteljicom nije neposredno usko surađivao jer je vidio da se radi o osobi s kojom nije moguće odraditi zadatak na kvalitetan način. Navodi da je tužiteljica vidjela sebe kao eksperta u domeni europske grupacije teritorijalne suradnje i odbor regija i regionalni razvoj i ista je htjela isključivo raditi poslove iz tih domena. Poznato mu je da je tužiteljica u jednoj situaciji odbila radni zadatak koji joj je dodijelio N.C., radilo se o nekom prijevodu sa engleskog na hrvatski jezik. Navodi da to nije bio nikakav neočekivani zadatak jer je tužiteljica radila na radnom mjestu gdje je imala dodatak od 30% na EU koeficijent i očekivalo se da bude stručna i dobro barata sa jezikom, odnosno da izvrsno poznaje engleski jezik. Navodi da je bio dogovor između ravnatelja, njega (svjedoka) i načelnika odjela da se tužiteljici dadu u zadatak sva pravna mišljenja, ali to nije funkcioniralo jer tužiteljica nije udovoljavala traženom radnom zadatku već je pisala mišljenja koja su bila nejasna ili traktate koji nisu imali veze sa zadanim. Poznato mu je da je tužiteljica izgubila EU koeficijent i to iz razloga jer nije niti udovoljavala uvjetima za taj koeficijent. U službi su imali pravnicu D.M., a poslije nje je bila T.P., a poznato mu je da je u službu

primljena i pravnica J.P.

24. Tužiteljica navodi da od početka karijere radi u državnoj službi, a magistrirala je europsko pravo i bila raspoređena kod tuženika na poslovima vezano uz europsko pravo, integracije i kohezijsku tj. regionalnu politiku. Iz područja europskog prava objavljivala je stručne i znanstvene radove te je uvijek radila kod tuženika na tim poslovima. Radila je u Odjelu za praćenje vanjskih programa prekogranične suradnje, a bila je viši stručni savjetnik sve dok nije 2012. degradirana na radno mjesto stručnog savjetnika, a to se dogodilo dolaskom nove pomoćnice ministra H.B.D. u ožujku 2012. Tada joj je

ujedno skinut europski koeficijent od 30% na plaću, a u razgovoru sa gospođom B. ista joj je jasno dala na znanje da za njom nema više nikakve potrebe te da će njezine poslove obavljati K.I. koji je bio agronom. Ostala je i dalje u Upravi za upravljanje operativnim programima i šef joj je bio N.C., te je i dalje kao i do tada analizirala europsku regulativu koja se

mijenja, no šef N.C. joj je rekao da će on uništavati sve što radi jer

da za njom nemaju potrebe te da je to što radi samo fiktivno u smislu da izgleda kao da nešto radi i da joj se poslovi dodjeljuju. Navodi da je 12. prosinca 2012. šefu C. predala pravnu analizu IPA I i II, on je rekao da će to uništiti,

izašla je van iz zgrade te se ozlijedila jer je pala na ledu i završila u bolnici i na bolovanju. Po povratku sa tog bolovanja koeficijent joj je još više smanjen. Nakon povratka na posao bila je potpuno izolirana, Ministarstvo se preselilo na novu adresu, bila je samo na jednom sastanku kada joj je rečeno da je njezine poslove preuzela dotadašnja vježbenica J.P. Od tada joj nisu više bili dodjeljivani nikakvi poslovi, a 27.8.2013. bila je na sastanku sa gospođom B., D.T. i A.H. kada joj je sugerirano da

prihvati jedan od 11 operativnih programa te da ima rok od tri dana da odabere koji, no tužiteljica je rekla da je to prekratak rok da odluči jer se radilo o opsežnoj materiji. Navodi da je problem je bio u tome što nije mogla dobiti nikakve propise na ruke, niti sporazum niti provedbene akte. Nakon toga i fizički su je premjestili na gornji kat gdje je bila sa kolegama ih tehničke pomoći te je sjedila u uredu sa četiri kofera. Na sastanke ju nitko nije pozivao, nikakvi poslovi joj nisu dodjeljivani. Navodi da je pomagala kolegama glede pravnih tumačenja određenih akata na njihov zahtjev, ali to joj nije ulazilo u radnu ocjenu niti se to vodilo igdje u evidenciji. Bila je jedini pravnik u Upravi za regionalni razvoj u jednom periodu, a poslovi za europsko pravo dani su u nadležnost kolegici koja je geograf F.V.. Ta izolacija se nastavila i kroz 2014. i 2015. te nadalje, a izolacija je

prisutna i dan danas. Navodi da je trenutno na radnom mjestu višeg stručnog savjetnika u Upravi za otoke, Službi za otočnu politiku, ali ne radi na otočnom zakonodavstvu i te poslove obavljaju vanjski suradnici. U dva navrata je dobila nešto pravnog posla i to isključivo po intervenciji sindikalnog povjerenika, izradila je dva podzakonska akta na novi Zakon o otocima. Navodi da i dalje ne dobiva nikakve radne zadatke, posao joj je da sjedi kao "fikus", a isključivo zbog svoje ambicije prati pravnu regulativu vezano za europsku otočnu politiku te i dalje piše i objavljuje znanstvene radove pa to ponekad radi i na poslu budući da nema drugih radnih zadataka. Koeficijent joj je u više navrata smanjivan te joj danas iznosi 1.523. Zbog svega navedenog što se događalo posljednjih godina, konstantne izolacije na radnom mjestu i nedodjeljivanja radnih zadataka navodi da je izložena psihičkom stresu. Koliko joj je poznato, poslovi koje je obavljala na europskoj legislativi dijelom se obavljaju u Upravi za regionalni razvoj unutar tuženika i to u Službi za međunarodnu i teritorijalnu suradnju, dok je drugi dio poslova prebačen u Agenciju gdje je prešla J.P. te je ta agencija danas preimenovana u Upravu za europsku teritorijalnu suradnju.

25. Sud je iskaze svjedoka i tužiteljice ocijenio istinitim, jer su u bitnome podudarni jedan drugome. Pri tome svjedokinja D.G. nema neposrednih saznanja o predmetu spora pa njezin iskaz nije posebno cijenjen.

26. Da tužiteljica nije dobivala radne zadatke utvrđeno je iz iskaza svjedoka M.N.₁, N.S. i tužiteljice. Međutim, navedena činjenica razvidna

je i iz iskaza svjedoka A.H., H.B.D., D.T.D. i K.I. koji su iskazali da su tužiteljici dali radne zadatke no nisu bili zadovoljni sa obavljenim što se tiče kvalitete i duljine obavljanja posla, stoga joj više nisu davali složenije zadatke. Takav zaključak navodi da bi bila osnovana tvrdnja tužiteljice da joj nadređeni nisu davali radne zadatke u okviru opsega posla njezinog radnog mjesta, odnosno da su joj davali jednostavnije zadatke. Iako stranke nisu dostavile u spis mišljenje Etičkog povjerenstva iz 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na rad, takva činjenica je utvrđena iz iskaza svjedoka M.N.₂,G.H. i

A.H. Po stavu suda i sudskoj praksi, nedavanje radnih zadataka smatra se uznemiravanjem radnika na radnom mjestu jer je sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a poslodavac u radnom odnosu dužan radniku dati posao. Valja reći da je u konkretnoj situaciji utvrđeno da je do nedavanja radnih zadataka došlo iz razloga jer nadređeni nisu bili zadovoljni kvalitetom rada tužiteljice, a ne zbog toga jer su poslove dodjeljivali mlađim radnicima kako to pogrešno tvrdi tužiteljica. Stoga tuženik nije počinio diskriminaciju tužiteljice po osnovi dobi, niti po osnovi obrazovanja (što iz ničega ne proizlazi) prilikom dodjeljivanja radnih zadataka, već je nedavanjem radnih zadataka povrijedio pravo tužiteljice na rad, a što se smatra uznemiravanjem radnika, a ne diskriminacijom. Po stavu ovog suda, ukoliko je tuženik kao poslodavac bio nezadovoljan radom tužiteljice, trebao ju je upozoriti na povredu radne obveze i u konačnici, dati joj osobno uvjetovani otkaz, a ne činiti to što je činio tako što joj nije davao poslove.

27. Da je tužiteljica premještana sa višeg na niže pozicionirano radno mjesto stručnog savjetnika utvrđeno je iz iskaza svjedoka N.M., H.B.D., D.T.D. i tužiteljice, a navedena okolnost razvidna je iz brojnih rješenja tuženika kojima ju raspoređuje s radnog mjesta višeg stručnog savjetnika na radno mjesto stručnog savjetnika, a koja brojna rješenja su po žalbi tužiteljice ukinuta od strane Odbora za državnu službu i

vraćena na ponovno odlučivanje.

28. Iz iskaza svjedoka M.N.₂, N.S. i tužiteljice proizlazi da tužiteljica nije bila pozivana na sastanke. Nasuprot tome, svjedokinja D.T.D. tvrdi da je tužiteljica pozivana na sastanke. Imajući na umu da tužiteljica tu povredu nije niti konkretizirala, ta činjenica je ostala nedokazana.

Naime, tužiteljica je bila dužna navesti na koje sastanke nije bila pozivana i kada (iz iskaza D. je razvidno da su bili tjedni sastanci sektora i mjesečni sastanci)

kao i tko je sve išao i bio pozivan na sastanke, na koji način su se slali pozivi (da se utvrdi da li je uopće postojala obveza tuženika na pozivanje tužiteljice na konkretne sastanke).

29. Što se tiče navoda tužiteljice da joj je smanjen eu koeficijent na plaću, navedena okolnost je utvrđena i iz iskaza saslušanih svjedoka koji su iskazali da je taj koeficijent ovisio o raznim čimbenicima, a kako sudu nisu dostavljeni nikakvi drugi dokazi na okolnost uvjeta eu koeficijenta, u nedostatku drugih dokaza, sud nije utvrdio da bi navedena tvrdnja tužiteljice sama po sebi ukazivala na povredu dostojanstva radnika.

30. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim ni da je došlo do povrede njezinih prava time što joj tuženik umanjio plaću za mjesec ožujak u iznosu od 863,70 kn za navodno 12 neopravdanih sati. Ovo stoga što je tužiteljica bila dužna podnijeti zahtjev za zaštitu prava na odluku o umanjenju plaće, odnosno pokrenuti odgovarajući sudski postupak te bi se u tom postupku mogla utvrđivati zakonitost navedene odluke poslodavca. Ovakva paušalna tvrdnja tužiteljice, u nedostatku drugih dokaza, ne upućuje na povredu prava radnika.

31. Da je tužiteljica u nekom periodu premještena na 4. kat u sobu sa kolegama koji nisu bili državni službenici iskazala je tužiteljica pri čemu je rekla da je bila u sobi sa kolegama iz tehničke službe. Nasuprot tome, iz iskaza H.B.D. utvrđeno je da su djelatnici tog sektora bili na 2, 3. i 4. katu te su tada radili radnici temeljem ugovora u tzv. tehničkim tajništvima koja su postojala radi suradnje na programima drugih zemalja. Stoga, sud nije samo iz paušalne tvrdnje tužiteljice uspio utvrditi da je tužiteljica smještena u neadekvatnom uredu, obzirom da tužiteljica nije niti navela druge činjenice niti je predložila druge dokaze na tu okolnost (s kime je sjedila u sobi, imena i funkcije osoba, gdje su bili smješteni usporedni radnici i sl).

32. Kontradiktorna je tvrdnja tužiteljice iz tužbe da ju tuženik nije ocijenio sukladno Zakonu o državnim službenicima i da je na taj način onemogućena u svom elementarnom pravu na rad i diskriminirana u odnosu na druge državne službenike, jer, s druge strane, dalje u tužbi navodi da „uzastopno dobiva ocjene „zadovoljava“ što predstavlja problem za ostanak u državnoj službi budući da ta ocjena sprečava napredovanje“. Ovdje se ponovno ukazuje da tužiteljica ni na tu okolnost nije dostavila ni predložila nikakve dokaze, te je jedino dostavila ocjenu za 2014. kada je pak ocijenjena sa ocjenom „uspješan“.

33. Tužiteljica nije uspjela učiniti vjerojatnim ni da je diskriminirana po osnovi invaliditeta na način da je nadređena D.T. po povratku tužiteljice s bolovanja potpuno ignorirala tužiteljicu na zajedničkom sastanku Uprave, jer takvu tvrdnju nije potkrijepila nikakvim drugim činjenicama ni dokazima.

34. Slijedom navedenog, u provedenom dokaznom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na rad nedavanjem radnih zadataka tužiteljici u periodu od nekoliko godina te ju premještao sa višeg na niže radno mjesto, a sve zbog činjenice da nije bio zadovoljan njezinim radom koja okolnost ga ne ekskulpira od navedenog nezakonitog postupanja, već mu ide na štetu jer se nezadovoljstvo radnikom ne sankcionira na navedeni način.

35. Budući da je u postupku utvrđeno da je tužiteljici povrijeđeno pravo na rad, međutim, nije utvrđeno da je počinjena diskriminacija po utuženim osnovama, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje čime je povrijedio dostojanstvo tužitelja, što je uzrokovalo strah, ponižavajuće i uvredljivo okruženje te u dijelu kojim se nalaže tuženiku zabrana poduzimanja bilo kakvih radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje, te bilo kakvih radnji kojima se uzrokuje diskriminacija i njezine posljedice u odnosu na tužitelja, te da joj se omogući nesmetano obavljanje poslova, te mu se nalaže da poduzme sve mjere koje će otkloniti neželjeno ponašanje koje ima za cilj i stvarno predstavlja povredu dostojanstva tužitelja. Naime, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na utvrđenje diskriminacije sukladno odredbama ZSD-a, a to nije utvrđeno u ovom postupku, već je utvrđeno uznemiravanje za što bi imala pravo potraživati eventualnu naknadu štete ukoliko dokaže ispunjenje pretpostavki za naknadu štete.

36. Za ostvarenje prava na naknadu štete moraju kumulativno biti ispunjene slijedeće pretpostavke: nastanak štete, štetna radnja, protupravnost štetne radnje te uzročna veza između nastale štete i radnje onoga za koga se tvrdi da je štetu prouzrokovao.

37. U konkretnom slučaju tužiteljica je uspjela dokazati štetnu radnju, a to je nedavanje zadataka, koja radnja je utvrđena nezakonitom jer je protivna odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a. Međutim, tužiteljica niti ne navodi koja joj je šteta time počinjena. Naime, tužiteljica u tužbi tvrdi da su navedeni postupci kod tužiteljice uzrokovali psihičke poteškoće (depresiju) uslijed čega da je bila primorana zatražiti liječničku pomoć te se navedenim postupcima tuženika tužiteljici izravno narušava zdravlje i egzistencija. U svom iskazu tužiteljica tvrdi da je izložena psihičkom stresu zbog takvih postupaka tuženika. Međutim, tužiteljica nikakvim dokazima nije uspjela dokazati da je pretrpjela psihičke poteškoće (depresiju) jer nije dostavila niti jedan medicinski nalaz na tu okolnost, a nije predložila niti druge dokaze kojima bi dokazala da joj je povrijeđeno duševno zdravlje (psihijatrijsko vještačenje, saslušanje svjedoka na te okolnosti).

38. Stoga za ostvarenje prava naknade na neimovinsku štetu po općim propisima obveznog prava nedostaje element štete i uzročne veze u odnosu na štetnu radnju. Slijedom toga, nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

39. Ostali dokazi koji nisu bili od utjecaja na odlučivanje nisu posebno cijenjeni.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužiteljica izgubila parnicu, njezin zahtjev za naknadom troška je odbijen, te je dužna tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka.

41. Sud je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, tuženiku dosudio samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice i to samo one troškove koje je isti zahtijevao prema vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva pri čemu je visina troškova odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT) i to za:

- sastav odgovora na tužbu od 1.000,00 kn (Tbr.8/1),

- sastav podneska od 23.10.2015. od 250,00 kn (Tbr.8/3), -

zastupanje na ročištu 15.9.2016. od 250,00 kn (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištima 25.9.2017., 12.2.2018., 12.11.2018., 6.12.2016., 20.3.2017., 1.2.2019., 9.4.2019., 10.7.2019., 23.10.2019., i 15.11.2021. za svako po 1.000,00 kn, što sveukupno iznosi 11.500,00 kn.

42. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 6.8.2015. jer u spisu nema dokaza o istome, podneska od 26.8.2015. u kojem odgovara na tužbu jer mu je navedeni trošak priznat u sklopu sastava odgovora na tužbu, podneska od 27.2.2019. u kojem dostavlja adrese za svjedoke te zastupanja na ročištu 27.2.2019. jer u spisu nema dokaza o istome.

43. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu 10. siječnja 2022.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici

2. tuženiku po zz.