P-60/21.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. D., OIB: …, S., . B. P.D., OIB: …, S., , 3. B. D., OIB: …, S., koje zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik

iz S., protiv tuženika: A. B. d.d., OIB: …, Z., koju zastupaju punomoćnici iz

O. D. Š. i P. d.o.o., Z., radi isplate, nakon

održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2021. u prisutnosti tuženika pod 3. Branka Dragičevića, zamjenice punomoćnika tužitelja I. L. Š. i punomoćnika tuženika J. G., odvjetnika u O. D. Š. i

P, 14. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju pod 1) D. D. u roku 15 dana isplati iznos od 43.666,89 CHF, u protuvrijednosti u kunama, obračunato po prodajnom tečaju HNB-a za CHF na dan isplate, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj po stopi 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to:

na iznos od 166,00 CHF ……………. od 10.travnja 2007.

na iznos od 165,94 CHF ……………. od 2. svibnja 2007.

na iznos od 165,88 CHF ……………. od 4. lipnja 2007.

na iznos od 165,81 CHF ……………. od 6. srpnja 2007.

na iznos od 165,74 CHF ……………. od 13. kolovoza 2007.

na iznos od 165,68 CHF ……………. od 3. rujna 2007.

na iznos od 257,08 CHF ……………. od 1. listopada 2007.

na iznos od 256,99 CHF ……………. od 2. studenog 2007.

na iznos od 256,90 CHF ……………. od 29.studenog 2007.

na iznos od 256,82 CHF ……………. od 4. siječnja 2008.

na iznos od 256,72 CHF ……………. od 4. veljače 2008.

na iznos od 256,63 CHF ……………. od 6. ožujka 2008.

na iznos od 481,14 CHF ……………. od 21. travnja 2008.

na iznos od 528,61 CHF ……………. od 8. svibnja 2008.

na iznos od 528,51 CHF ……………. od 2. lipnja 2008.

na iznos od 528,40 CHF ……………. od 2. srpnja 2008.

na iznos od 528,30 CHF ……………. od 4. kolovoza 2008.

na iznos od 528,18 CHF ……………. od 28. kolovoza 2008.

na iznos od 528,06 CHF ……………. od 29. rujna 2008.

na iznos od 651,75 CHF ……………. od 28. listopada 2008.

na iznos od 651,64 CHF ……………. od 28. studenog 2008.

na iznos od 651,53 CHF ……………. od 2. siječnja 2009.

na iznos od 651,42 CHF ……………. od 2. veljače 2009.

na iznos od 651,29 CHF ……………. od 3. ožujka 2009.

na iznos od 651,17 CHF ……………. od 30. ožujka 2009.

na iznos od 651,04 CHF ……………. od 4. svibnja 2009.

na iznos od 650,91 CHF ……………. od 28. svibnja 2009.

na iznos od 650,77 CHF ……………. od 29. lipnja 2009.

na iznos od 650,64 CHF ……………. od 27. srpnja 2009.

na iznos od 650,48 CHF ……………. od 1. rujna 2009.

na iznos od 650,33 CHF ……………. od 29. rujna 2009.

na iznos od 650,18 CHF ……………. od 31. listopada 2009.

na iznos od 650,02 CHF ……………. od 30. studenog 2009.

na iznos od 649,86 CHF ……………. od 31. prosinca 2009.

na iznos od 649,69 CHF ……………. od 2. veljače 2010.

na iznos od 649,51 CHF ……………. od 1. ožujka 2010.

na iznos od 649,35 CHF ……………. od 31. ožujka 2010.

na iznos od 649,16 CHF ……………. od 3. svibnja 2010.

na iznos od 648,97 CHF ……………. od 26. svibnja 2010.

na iznos od 648,79 CHF ……………. od 1. srpnja 2010.

na iznos od 648,59 CHF ……………. od 27. srpnja 2010.

na iznos od 648,39 CHF ……………. od 31. kolovoza 2010.

na iznos od 648,19 CHF ……………. od 30. rujna 2010.

na iznos od 647,97 CHF ……………. od 28. listopada 2010.

na iznos od 647,75 CHF ……………. od 30. studenog 2010.

na iznos od 592,87 CHF ……………. od 28. prosinca 2010.

na iznos od 592,64 CHF ……………. od 27. siječnja 2011.

na iznos od 592,41 CHF ……………. od 28. veljače 2011.

na iznos od 592,17 CHF ……………. od 4. travnja 2011.

na iznos od 591,93 CHF ……………. od 2. svibnja 2011.

na iznos od 591,68 CHF ……………. od 2. lipnja 2011.

na iznos od 591,42 CHF ……………. od 30. lipnja 2011.

na iznos od 591,17 CHF ……………. od 6. kolovoza 2011.

na iznos od 590,89 CHF ……………. od 1. rujna 2011.

na iznos od 590,63 CHF ……………. od 30. rujna 2011.

na iznos od 547,19 CHF ……………. od 24. listopada 2011.

na iznos od 546,92 CHF ……………. od 1. prosinca 2011.

na iznos od 546,64 CHF ……………. od 30. prosinca 2011.

na iznos od 546,35 CHF ……………. od 30. siječnja 2012.

na iznos od 546,06 CHF ……………. od 28. veljače 2012.

na iznos od 545,76 CHF ……………. od 30. ožujka 2012.

na iznos od 545,46 CHF ……………. od 30. travnja 2012.

na iznos od 545,15 CHF ……………. od 29. svibnja 2012.

na iznos od 544,84 CHF ……………. od 28. lipnja 2012.

na iznos od 544,52 CHF ……………. od 1. kolovoza 2012.

na iznos od 544,20 CHF ……………. od 31. kolovoza 2012.

na iznos od 543,87 CHF ……………. od 2. listopada 2012.

na iznos od 543,54 CHF ……………. od 2. studenog 2012.

na iznos od 543,21 CHF ……………. od 3. prosinca 2012.

na iznos od 542,86 CHF ……………. od 2. siječnja 2013.

na iznos od 542,51 CHF ……………. od 2. veljače 2013.

na iznos od 542,17 CHF ……………. od 28. veljače 2013.

na iznos od 541,81 CHF ……………. od 30. ožujka 2013.

na iznos od 541,44 CHF ……………. od 29. travnja 2013.

na iznos od 541,07 CHF ……………. od 3. lipnja 2013.

na iznos od 540,70 CHF ……………. od 1. srpnja 2013.

na iznos od 540,32 CHF ……………. od 1. kolovoza 2013.

na iznos od 539,94 CHF ……………. od 2. rujna 2013.

na iznos od 539,54 CHF ……………. od 30.rujna 2013.

na iznos od 539,15 CHF ……………. od 31. listopada 2013.

na iznos od 538,74 CHF ……………. od 30. studenog 2013.

na iznos od 538,34 CHF ……………. od 31. prosinca 2013.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljima u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 94.218,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 14. siječnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna postotna poena.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 74.022,00 kuna, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 4. travnja 2014., se navodi kako su tužitelj pod 1. D. Dragičević kao korisnik kredita, tužitelj pod 2. B. P. D. kao sudužnik i tužitelj pod 3. B. D. kao založni dužnik s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane sklopili ugovor o kreditu broj …. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U Splitu, 21. lipnja 2006.", solemniziran po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. Na temelju navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužitelju pod 1. stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 280.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan isplate kredita (4,63 kuna), odnosno 1.296.400,00 kuna s rokom povrata od 30 godina. Člankom 3. ugovora definirana je kamatna stopa pa je ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate, a visina kamatne stope je 3,88 % godišnje koja se obračunava dekurzivno. Člankom 4. ugovora precizno je određeno da će se kredit otplaćivati u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.317,46 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.- A.-B. d.d. na dan plaćanja. Pored citiranih odredbi članka 3. i članka 4. ugovora koji transparentno određuje kamatnu stopu i kriterije načina obračuna, ugovor sadrži i članak 6. koji određuje da banka neće mijenjati ugovorenu kamatnu stopu do 28. veljače 2007. Nadalje se istim člankom određuje da će od 1. ožujka 2007. banka promijeniti kamatnu stopu na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade" ma što to značilo. Nadalje u istom članku se propisuje da će nakon spomenute promjene kamatne stope banka nadalje mijenjati kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta banke, dakle jednostrano i bez jasno određenih kriterija i/ili razloga koji mogu dovesti do promjene kamatne stope. Tužitelj je na temelju ove odredbe ugovora morao bez prigovora prihvatiti pisanu obavijest banke o visini kamatne stope. Dakle, predmetnom odredbom članka 6. ugovora nije uopće određeno, odnosno jasno ugovoreno iz kojih razloga i na temelju kojih kriterija može doći do promjene kamatne stope i na koji način se tijekom trajanja ugovora utvrđuje njena visina, niti je ugovoreno da to može odrediti treća osoba, što promjenjivost kamatne stope iz spomenute odredbe ugovora čini neodredivom. Usprkos tome što je činidba promjene visine kamatne stope neodrediva, tuženik je od sklapanja ugovora do danas više puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope te tužitelja kao ugovornu stranu samo izvještavao o nastaloj promjeni. Naime, već u rujnu 2007. tuženik počinje postupati drugačije i jednostrano, a mimo ugovorenih odredbi povisuje kamatnu stopu s ugovorenih 3,88 % na gotovo 8,00 % (dakle gotovo udvostručuje kamatnu stopu), čime ujedno povećava mjesečnu obvezu tužitelja po osnovi plaćanja ugovorenih kamata sa dotadašnjih 6.000,00 kuna na gotovo 12.000,00 kuna mjesečno. Nakon toga, tuženik je i dalje nastavio mijenjati kamatne stope, ali ponovno sasvim proizvoljno i bez jasnih i konkretnih kriterija i/ili mjerila, s time da je kamatna stopa uvijek bila najmanje 6,54 %. Na taj način tuženik je od rujna 2007. pa nadalje naplaćivao od tužitelja pod 1. mjesečno na ime kamata prosječno cca 3.470,00 kuna više nego što bi imao pravo da se pridržavao ugovorenih uvjeta, ne uračunavajući pritom utjecaj valutne klauzule u CHF. Stoga je na opisani način tuženik u razdoblju od rujan 2007. do rujna 2013., zlorabeći neusporedivo jači položaj u ugovornom odnosu naplatio od tužitelja pod 1. više nego što mu je po ugovoru pripadalo i to u iznosu od 31.122,00 CHF. Na prigovore tužitelja da neosnovano i nezakonito povećava kamatnu stopu, tuženik isto opravdava člankom 6. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka i koji govori o promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj ističe da prilikom sklapanja ugovora nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj "tipskih" klauzula te da su upravo bančini referenti (osobni bankar) nagovarali tužitelja da uzme upravo kredit u CHF, umjesto u EUR i to kao povoljniji s obzirom na stabilnost CHF. Ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle nitko od klijenata banke, fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo. Nesporno je da tuženik s tužiteljem kao potrošačem 21. lipnja 2006. sklopio ugovor o kreditu u kojem je u članku 3. bila jasno definirana visina kamatne stope, uključujući i objektivne kriterije načina obračuna iste. Istodobno je tuženik u članku 6. istog ugovora nametnuo tužitelju nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Pri tome tuženik prilikom sklapanja ugovora nije tužitelju dao do znanja da će u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano gotovo udvostručiti i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane i raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još dodatnih gotovo 200.000,00 kuna u manje od 8 godina, što otprilike šestogodišnji prosjek primanja osobe zaposlene u RH te da se namjerava tako ponašati i sljedeće 22 godine, koliko traje otplata kredita te od tužitelja, a i ostalih korisnika ovakve vrste kredita uzimati proizvoljno dodatne stotine tisuća kuna samo zato što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa o kojoj on sam odlučuje netransparentno, bez jasnih i utemeljenih razloga za promjenom kamatne stope. Ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji propisuje što se smatra nepoštenim ugovornim odredbama. Radi toga odredbu članka 6. ugovora o kreditu valja razmotriti kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji vrijedi danas, ali i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu gdje je u članku 81. stavak 1. propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U članku 82. istog Zakona primjerice su navedene ugovorne odredbe kojima se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; odredba kojom se potrošaču nameće određena obveza, a da se potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati s tom odredbom. Isti Zakon nadalje u članku 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava s time da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Nadalje, članak 272. ZOO-a, a u vezi sa člankom 270. istog Zakona propisuje da je ugovor odnosno pojedina odredba ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle i Zakonom o obveznim odnosima je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe. Iz samog ugovora vidljivo je da je između stranaka u članku 4. ugovoreno da će tužitelj svako-mjesečno uplaćivati u kunskoj protuvrijednosti iznos od 1.317,46 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A.-B. d.d. na dan plaćanja u 360 mjesečnih anuiteta. Dakle, tuženik se kao jača ugovorna strana ponaša potpuno samovoljno budući ne preže od toga da prilikom naplate kredita svojevoljno naplaćuje onoliko koliko misli da bi mogao naplatiti od pojedinog klijenta jer je tuženik faktičnim naplatama derogirao članak 4. ugovora koji je posve jasna i precizna odredba. Slijedom navedenog tužitelj smatra da je odredba članka 6. ugovora nepoštena s neodredivom činidbom te kao takva ništetna. Tuženik je uputio tužitelju dopis koji nosi nadnevak 30. prosinca 2013., a koji dopis je tužitelj primio 27. siječnja 2014. u kojem se navodi da je za predmetni ugovor o kreditu kamatna stope 3,23 % sukladno članku 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 143/13. – dalje ZID ZPK), koja kamatna stopa će se primjenjivati sve do trenutka kada tečaj CHF u odnosu na HRK bude ispod 20 % u odnosu na tečaj koji je važio prvog dana korištenja kredita. U spomenutom pismu tuženik nadalje navodi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao promjenjivi parametar kamatne stope odabrao 6 M LIBOR CHF. Osim toga, u navedenom dopisu tuženik ističe da je trenutna kamatna stopa po ugovoru 6,30 %, slijedom čega, uzimajući u obzir da je referentna kamatna stopa 6M LIBOR u CHF, koju je odabrao kao promjenjivi dio kamatne stope na dan 30. studenog 2013. zaokruženo na gornju četvrtinu iznosila 0,25 %, da nepromjenjivi dio kamatne stope (tzv. marža) iznosi 6,05 % te da će nakon što možebitno dođe do pada tečaja CHF na razine za manje od 20 % od tečaja koji je važio prvog dana korištenja kredita za predmetni ugovor primjenjivati navedena kamatna stopa. Određujući na ovakav način sastav i promjenjivost kamatne stope, tuženik nedvojbeno na nezakonit način dovodi tužitelja u neravnopravan i veoma nezavidan položaj s obzirom na činjenicu da je referentna kamatna stopa 6M LIBOR na dan 30. studenog 2013., na povijesno najnižim razinama od sklapanja ugovora te se može očekivati samo njegov značajan rast, pa time i rast kamatne stope iz ugovora. Tužitelj smatra da tuženik nije imao ovlasti jednostrano mijenjati ugovorni odnos na način kako je to učinio svojim pismom od 30. prosinca 2013. Naime, tuženik je svojim pismom od 30. prosinca 2013., jednostrano i samovoljno odredio trenutnu visinu kamatne stope (6,30 %) na koju se promjenu prema ZID ZPK-u ima primijeniti. Takvo ponašanje tuženika je neprihvatljivo i u suprotnosti je s odredbama ugovora, Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim odnosima. Kod dvostranih pravnih poslova jednoj ugovornoj strani nije dopušteno samostalno i jednostrano mijenjati odredbe ugovora, ukoliko to ugovorom nije predviđeno. Ističe kako prihvaća izbor tuženika iz njegovog pisma od 30. prosinca 2013. da se promjenjivi dio kamatne stope veže uz referentnu stopu 6M LIBOR CHR te da će se kamatna stopa usklađivati dva puta godišnje na dan 30. studenog i 31. svibnja svake godine, što je nesporno u skladu s njegovim pravom izbora prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Međutim, spomenuta potrebna promjena ugovornog odnosa koja proizlazi iz ZID ZPK-a, ne može zanemariti činjenicu da je odredba članka 6. ugovora ništetna, što znači da sva povećanja kamatne stope koja je tuženik samovoljno i jednostrano učinio od sklapanja ugovora do danas nisu zakonita i valjana, slijedom čega ni kamatna stopa na koju je tuženik primijenio izabrani promjenjivi parametar sukladno ZID ZPK-u nije zakonit. Dakle, uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorena i jedina zakonita kamatna stopa iz predmetnog ugovornog odnosa ona ugovorena u članku 3. ugovora i koja je iznosila 3,88 % to je sukladno odredbama ZID ZPK-a na navedenu kamatnu stopu trebalo primijeniti od tuženika na temelju zakona izabrani promjenjivi parametar 6M LIBOR CHR koji na dan 30. studenog 2013. zaokružen na gornju četvrtinu iznosi 025 %, slijedom čega proizlazi da je nepromjenjivi dio kamatne stope (marža) 3,63 %. Očito je kako tuženik jednostranim određenjem visine kamatne stope na koju se ima primijeniti sastav kamatne stope prema ZID ZPK-u pokušava jednostrano i neosnovano povećati kamatnu maržu sa 3,63 % na 6,05 %. Navedeni pokušaj podizanja stope marže (zarade) jasno i nedvojbeno govori u prilog činjenici da je tuženik neosnovano, bez bilo kakvog valjanog razloga i opravdanja, samovoljno povećao kamatnu stopu tijekom otplate jer je ugovorna kamatna stopa od 3,88 % u vrijeme ugovaranja sadržavala cijenu novca (promjenjivi dio) i zaradu tuženika (maržu kao fiksni dio), a sada bi samo tuženikova marža iznosila 2,17 % više od cijele ugovorene kamate, koja je kako smo rekli u vrijeme ugovaranja sadržavala i cijenu novca i zaradu (maržu) tuženika. Odredbom članka 13. stavak 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13.) propisano je:

2. Članak 3. ovog Zakona u dijelu koji se odnosi na članak 11. a) stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09. i 112/12.) primjenjuje se na sve ugovore o potrošačkom kreditu neovisno o datumu sklapanja ugovora o kreditu.

3. Za postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno-posljedične veze, vjerovnici moraju s dužnikom uskladiti kamatnu stopu, određivanjem parametara i fiksne marže, kao i razdoblja promjena kamatnih stopa, najkasnije do 1. siječnja 2014. Tuženik kao vjerovnik nije s tužiteljem kao dužnikom uskladio kamatnu stopu, određivanjem parametara i fiksne marže kao i razdoblje promjena kamatnih stopa prema relevantnim citiranim odredbama ZID ZPK-a ("Narodne novine" broj 143/13.) do propisanog roka, a na što ga je tužitelj pozivao svojim dopisima, već je to učinio jednostrano i samostalno bez sudjelovanja tužitelja, zbog čega tužitelj ima pravni interes za podizanje ove tužbe. Ističe da je na dan kada mu je isplaćen kredit od tuženika primio u kunama iznos od 1.294.400,00 kuna, da kredit otplaćuje već gotovo 8 godina, odnosno 89 mjesečnih anuiteta i da je banci do sada već uredno uplatio gotovo 800.000,00 kuna. Međutim, unatoč ove uplate glavnica kredita se nije smanjila, nego je povećana i ona na dan 31. prosinca 2013. iznosi 248.400,86 CHF, odnosno cca 1.565.172,00 kuna. Tužitelj je na sve načine pokušavao dogovoriti s tuženikom da se ispravi otplatni plan sukladno ugovoru, međutim tuženik to odbija učiniti, odbijajući čak dostaviti traženu dokumentaciju kredita. I po novom otplatnom planu koji je tuženik sačinio nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13.), tužitelj bi trebao plaćati mjesečnu ratu u iznosu od cca 8.200,00 kuna, iako je sukladno spomenutom zakonu kamatna stopa utvrđena u visini od 3,23 %, odnosno mjesečni obrok otplate kredita je i nadalje za trećinu veći od ugovorene visine odnosno veći je za iznos od cca 2.200,00 kuna. Iz prethodno iznijetih razloga ove tužbe tužitelj smatra da odredba članka 6. ugovora je ništetna što ima za posljedicu da je povećanje ugovorene kamatne stope učinjeno od strane tuženika od rujna 2007. do studenog 2013. nezakonito i protu-ugovorno. Tužitelj je tuženiku u navedenom razdoblju bio dužan plaćati kamatu po stopi od 3,88 %, a umjesto navedene kamatne stope, od rujna 2007. do rujna 2013. tužitelj je isplaćivao tuženiku kamatu po stopi koja se kretala u rasponu od 6,54 % do 8,00 %. Višekratno je dopisima zahtijevao od tuženika da mu dostavi podatke o visinama kamatne stope koje je primjenjivao u spornom razdoblju u visini tečaja CHF u vrijeme pojedine mjesečne otplate, ali se tuženik na dopise oglušio, iste potpuno zanemario kao da ih nije niti dobio, što je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju i nedvojbeno pokazuje nepošten i neprofesionalan odnos tuženika prema tužitelju. S obzirom na navedeno tužitelj je za razdoblje otplate kredita od rujna 2007. pa do studenog 2013., a da je tuženik primijenio članke 3. i 4. ugovora trebao platiti ukupan iznos od 117.253,94 CHF, a umjesto toga platio je 148.376,93 CHF, odnosno tužitelj pod 1. je na ime plaćene ugovorene kamate u navedenom razdoblju isplatio tuženiku novčani iznos veći od onoga koji je stvarno trebao isplatiti u iznosu od 31.122,00 CHF. S obzirom na ništetnost odredbe članka 6. ugovora, više plaćeni iznos od 31.122,99 CHF predstavlja iznos koji je tuženik stekao od tužitelja pod 1. bez pravne osnove pa mu je navedeni iznos dužan platiti. Predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj 216-376/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika Z. P. iz S. pod poslovnim brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. te da tužitelju pod 1. isplati iznos od ukupno 31.122,99 CHF sa zateznom kamatom i naknadi tužiteljima parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama.

Tužitelji su također podnijeli prijedlog za donošenje privremene mjere u kojem navode kako je tužitelj pod 1. podnio molbu tuženiku 19. studenog 2013. u kojoj moli moratorij na otplatu kredita u razdoblju od jedne godine zbog činjenice da je u međuvremenu ostao bez zaposlenja. Na navedeno pismo tuženik nikada nije odgovorio. Tužitelju kao predlagatelju osiguranja, iako je u proteklih osam godina značajno više platio nego što je bio obvezan platiti prijeti nemogućnost plaćanja ikakvih obveza po kreditu u kojem slučaju će tuženik kao protivnik osiguranja otkazati kredit i staviti cjelokupni iznos kredita u dospijeće te aktivirati sredstva osiguranja radi prisilne naplate, a to znači ovrhu nad njegovom cjelokupnom imovinom, imovinom sudužnika te na nekretnini založnog dužnika, a što mu je usmeno i najavljeno u slučaju da prestane plaćati nametnute nezakonite obveze, iako iz u tužbi opisanih razloga, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u značajnoj pretplati te stoga tuženik nema opravdani razlog za otkazivanje ugovora. Nemogućnost podmirenja osnovnih egzistencijalnih potreba usred nedostatka sredstava koje protivnik osiguranja svakog mjeseca neovlašteno ubire od predlagatelja osiguranja već u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje dovelo je predlagatelja u neizdrživu životnu situaciju. Ukoliko bi se i dalje nastavilo takvo stanje predlagatelju prijeti nastupanje dugoročnog razdoblja u kojem bi ostao bez ikakvih primanja, uz gomilu dugova, čime bi ostao bez sredstava za život uopće. Nemogućnost plaćanja troškova prehrane, odjeće, računa za komunalne usluge te svih ostalih nužnih troškova prijeko potrebnih čak i za minimalno uzdržavanje nedvojbeno bi rezultiralo nastankom nenadoknadive štete predlagatelju osiguranja, prvenstveno u vidu narušavanja tjelesnog i psihičkog zdravlja koje posljedice se ne bi mogle sanirati naknadno. Stoga tužitelj predlaže da sud privremeno regulira odnose među strankama na način da se tuženiku kao protivniku osiguranja za vrijeme trajanja ovog spora zabrani dosadašnje postupanje. Pri tome valja imati na umu da je protivnik osiguranja financijska institucija s neusporedivo većom akumulacijom kapitala u odnosu na vrijednost eventualne razlike koja je među strankama sporna te da je cjelokupno potraživanje protivnika osigurano u konačnici i hipotekom na nekretnini koja svojom vrijednošću znatno premašuje sporni iznos među strankama (procjena bančinog procjenitelja uoči sklapanja ugovora bila je 251.000,00 EUR). Time se jasno ukazuje da protivnik osiguranja donošenjem rješenja o osiguranju privremenom mjerom ne bi pretrpio štetu, dočim će za tužitelja nastati nesagledive posljedice. U odnosu na pretpostavke za donošenje privremene mjere prema odredbi iz članka 344. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12. i 25/13.) propisano je da se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine. Pri tome predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. U odnosu na tražbinu koja je istaknuta u tužbenom zahtjevu tužitelj smatra kako je navodi tužbe i priloženi dokazi ukazuju na nezakonitost postupanja tuženika te volju i spremnost nastaviti takvim ponašanjem i nadalje. Na okolnost visine štete koju tužitelj trpi zbog nezakonitog postupanja tuženika, tužitelj je predložio financijsko vještačanje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, a koje vještačenje će pokazati točnost visine preplaćenog iznosa, dok iz priloženih dokaza uz tužbu jasno proizlazi vjerojatnost da je tužitelj za razdoblje otplate kredita od 2006. pa do danas, a da je tuženik primijenio članak 3. i 4. ugovora, trebao platiti ukupan iznos od 117.253,94 CHF, a umjesto toga platio je 148.376,93 CHR, odnosno 31.112,99 CHF. Uvažavajući prethodno navedeno, odnosno činjenicu da je tužitelj učinio vjerojatnim da je odredba članka 6. ugovora o kreditu ništetna, kao i činjenicu da je dosadašnjom otplatom kredita isti preplatio za iznos od 31.122,99 CHF predlaže sudu donijeti rješenje o osiguranju privremenom mjerom na način da se zabrani protivniku osiguranja poduzimati radnje sa svrhom naplate tražbine po ugovoru o kreditu sve do okončanja parničnog postupka. Kako je tužitelj na razini vjerojatnosti dokazao da ne samo da mu tuženik naplaćuje iznose koje ne smije naplaćivati, već i da on ima i tražbinu u odnosu na tuženika i da zbog takvog postupanja trpi štetu, očito je da tužitelj s razlogom upire na postupanje tuženika koje je u direktnoj suprotnosti s prisilnim odredbama ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kako su uvjeti iz ZOO-a i OZ-a u potpunosti ispunjene to smatra da se nedvojbeno može udovoljiti prijedlogu za donošenje rješenja o osiguranju privremenom mjerom, a kako se radi o osiguranju nenovčane tražbine, može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takvog osiguranja pa se predlaže donijeti rješenje o osiguranju kojom se zahtjeva zabrana naplate po ugovoru o kreditu broj 216-376/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006. te se zahtijeva zabrana upotrebe svih sredstava osiguranja sa svrhom prisilne neplate istih te se određuje privremena mjera zabranom protivniku osiguranja da poduzima radnje sa svrhom naplate tražbine po predmetnom ugovoru vršenjem prijeboja s tražbinama po tekućem računu i svim drugim računima i štednim ulozima predlagatelja osiguranja, naplata po predmetnom ugovoru zapljenom plaće, mirovine ili drugih stalnih ili povremenih novčanih primanja predlagatelja osiguranja, pokretanjem svih drugih postupaka prisilne sudske i/ili izvansudske naplate po predmetnom ugovoru o kreditu kao i podnošenje na naplatu mjenica i/ili zadužnica kao i aktiviranje založnog prava i/ili bilo kojeg drugog sredstva osiguranja po predmetnom ugovoru.

1.1. Podneskom od 19. kolovoza 2015. tužitelji su postavili glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu broj …. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006. kao i zahtjev za brisanje prava zaloga u iznosu od 280.000,00 CHF upisanog u korist tuženika pod brojem Z- 1507/06. Pozivaju se na članak 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO). Ističu kako je predmetni ugovorni odnos svojim sadržajem i biti protivan gotovo svim temeljnim načelnima obveznog prava uopće propisanim ZOO-om, a sadržanim u glavi I., članak 1. do 15. ZOO-a, u kojim odredbama je izražena ona glavna zamisao zakonodavca u smislu definiranja okvira načela postupanja u obveznim odnosima. Radi se o povredi načela slobode uređivanja obveznih odnosa u smislu protivnosti Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva iz članka 2. ZOO-a, povredi načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO-a, povredi načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, povredi načela suradnje iz članka 5. ZOO-a, povredi načela zlouporabe prava iz članka 6. ZOO-a, povredi načela jednake vrijednosti činidaba iz članka 7. ZOO-a, povredi načela zabrane pruzročenja štete iz članka 8. ZOO-a, povredi načela ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava iz članka 10. ZOO-a, a koja je sva načela tuženik ignorirao i grubo prekršio na štetu tužitelja. Radi se o normama koje svoje ostvarenje imaju kroz cijeli Zakon o obveznim odnosima, a čiji je rezultat u prvom redu ništetnost kao sankcija za sve odnose koji su suprotni izloženim načelima. U tom smislu upućuje se prije svega na primjenu osnovne odredbe o pretpostavkama ništetnosti ugovora iz članka 322. ZOO-a, u smislu protivnosti ovog ugovora načelima javnog poretka i to Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, a zatim i na cijeli niz drugih odredaba ZOO-a koje kao sankciju za zaključenje ovakvih ugovora propisuju upravo ništetnost te podredno adekvatnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) koji također ništetnošću sankcioniraju npr. nepoštenost kao samo jedan od aspekata spornih ugovora. Nadalje, u spornom ugovoru radi se zapravo o kunskom kreditu koji je fiktivno, od strane tuženika, iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama te mu je uostalom i sam kredit isplaćen u kunama i to na način da mu je 29. lipnja 2006. isplaćeno 1.280.057,21 kuna. Ono što je tuženik napravio jest to da je, pošto je kune plasirao tužitelju, istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao, uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima. Nadalje, ističe se kako je tuženik primijenio metodologiju koja se sastojala u tome da je u predmetni sporni ugovor svjesno ugradio kombinaciju triju štetnih i za tužitelja iznimno nepovoljnih ugovornih odredbi čije je kombinirano djelovanje, protivno svrsi i zakonom pripisanom smislu i biti ugovora o kreditu kako je definiran u članku 1021. ZOO-a tužitelju i njegovoj cijeloj obitelji ugrozio prije svega temeljna Ustavom zajamčena prava kao i samu egzistenciju, dovevši ga u neravnopravan i podređen položaj prema drugoj ugovornoj strani. Prva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja stopa se mijenja prema jednostranoj odluci banke. Druga odredba o valutnoj klauzuli izraženoj u švicarskim francima. Upravo se o ovoj odredbi ugovora, kao uostalom i u onoj o promjenjivoj kamatnoj stopi očitava korištenje jedne načelno dopuštene zakonske odredbe potpuno suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato, a što je zlouporaba prava. Ova zaštitna klauzula služi te je u Zakonu o obveznim odnosima i propisana kao instrument zaštite vjerovnika od pada vrijednosti kune kao domaće valute. Tuženik je valutnu klauzulu i to vezanu uz švicarski franak iskoristio suprotno njenoj zakonitoj svrsi, dakle ne da se ostvari načelo jednakosti i da primi jednaku vrijednost glavnice koju je dao, nego da primi dva, tri ili tko zna koliko puta veći iznos od onoga koji je dao, dakle kao način zaobilaženja domaće valute isključivo radi stjecanja ekstra profita. Tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak nije tužitelju prezentirao nikakav rizik. Konačno tuženik je u svoj ugovor ugradio i treću odredbu i to onu o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu te je upravo ova odredba omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice. Ukazuje se i na članak 329. ZOO-a koji definira pojam zelenaškog ugovora u smislu da ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti, upravo iz razloga što ovaj ugovor u velikom dijelu odgovara i opisu zelenaškog ugovora. Tužitelj drži da je sporni ugovor u svojoj srži i posljedicama koje su njegov rezultat suštinski nemoralan i protivan temeljnim načelima proklamiranim kroz čitav niz međunarodnih ugovora.

1.2. Podneskom od 19. kolovoza 2015. tužitelji su uredili tužbeni zahtjev u pogledu točnog naziva tuženika te su umjesto tuženika H. A.-A.-B. d.d. označio tuženika A. B. d.d., a sve na temelju statusnih promjena tuženika.

1.3. Podneskom od 11. travnja 2019. tužitelj je uredio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na točku III. supsidijarnog tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 10. svibnja 2016., tuženik navodi kako je nesporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju pod 1. stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 280.000,00 CHF na rok otplate od 30 godina. Također nije sporno da je u članku 3. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 3,88 % dekurzivno godišnje i da je prema članku 6. ugovora o kreditu promjenjiva. Sporno je među parničnim strankama je li ugovor o kreditu suprotan Ustavu RH i prisilnim propisima i moralu društva te kao takav ništetan. Ističe da ugovor o kreditu nije suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te da je isti u potpunosti u skladu s načelima obveznog prava. U opisanom slučaju dolazi do primjene odredbi članka 324. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju, čak i da sud utvrdi ništetnost bilo koje od gore navedenih odredaba ugovora o kreditu to ne bi povlačilo ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući da niti jedna od njih ne predstavlja uvjet ugovora ni odlučujuću pobudu zbog koje je sklopljen ugovor. Odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima je jasna, lako razumljiva i u skladu sa svim načelima obveznog prava. Nadalje, odredba je uočljiva, nalazi se na prvoj stranici ugovora o kreditu, nije pisana sitnim slovima i s tog aspekta ne predstavlja nikakvu skrivenu zamku. Suprotno apsurdnim navodima tužitelja da se valutna klauzula koristi samo u međunarodnom poslovanju i to između pravnih osoba, u RH je valutna klauzula dopuštena i nije sporno da se često koristi, lako je razumljiva svima pa i potrošačima (u smislu tumačenja suda Europske Unije dobro informirane, razumne, pažljive i oprezne osobe). Tužitelji su morali razumjeti da je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak na način da je ovisna o tečaju švicarskog franka. Također, oni su znali da je tečaj promjenjiv, a nadali su se da se neće znatno promijeniti jer je švicarski franak u prošlosti bio stabilna valuta i nije puno oscilirao. S obzirom na iznijeto, a u skladu s presudom VTS-a "nije dopušteno ispitivati je li navedena odredba u smislu Zakona o zaštiti potrošača poštena, a zbog toga ne treba ispitivati niti okolnosti ugovaranja pa tako niti istinitost tvrdnje tužitelja da su tuženici suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer su raspolagali informacijama koje potrošači nemaju, zavarali potrošače, uvjeravajući ih da je švicarski franak stabilna valuta". Tužitelji se apstraktno pozivaju i na ništetnost odredbe o anuitetnoj otplati, odnosno barem istu dovode u vezu s navodima ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U članku 226., a koji se odnosi na zastaru ZOO prepoznaje mogućnost da stranke valjano ugovore anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate. Naime, ugovaranje otplate kredita u anuitetima predstavlja standard ugovaranja u sličnim pravnim poslovima kako u RH, tako i u svijetu te suprotno navodima tužitelja, ne omogućava "tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporavanjem otplate glavnice". Što se tiče navoda tužitelja da ugovor o kreditu "u velikom dijelu odgovara opisu zelenaškog ugovora", ističe da bi ugovor o kreditu u smislu članka 329. ZOO-a bio zelenaški ugovor, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: a) ugovaranje koristi za tuženika koja je u očitom nesrazmjeru s onime što je dano I. tužitelju

b) takvo ugovaranje koristi je učinjeno koristeći se (i) stanjem nužde, ili (ii) teškim materijalnim stanjem, (iii) nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću tužitelja.

U odnosu na pretpostavke pod b) tužitelji baš ničime nisu obrazložili, a kamoli pokušali dokazati na koji je to način tuženik iskoristi njihovo stanje nužde ili teško materijalno stanje. U čemu se ogleda to navodno stanje nužde ili teško materijalno stanje? Tužitelji također niti ne obrazlažu što je navodno tuženik iskoristio da bi navodno ugovorio za sebe nerazmjernu korist – teško materijalno stanje ili stanje nužde ili možda tužiteljevu lakomislenost ili nedovoljno iskustvo? Iz svega navedenog proizlazi da ugovor o kreditu nije ništetan te da tužbeni zahtjev treba u tom dijelu odbiti kao neosnovan. Posljedično, tužbeni zahtjev pod II. za brisanjem založnog prava upisanog u korist tuženika na nekretnini u vlasništvu tužitelja pod 3. radi osiguranja potraživanja po ugovoru o kreditu također nije osnovano. Odredba o kamatnoj stopi ugovora o kreditu temelji se na odredbi članka 26. ZOO-a kojom je određeno da stopa ugovorenih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorene kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Na dan sklapanja ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata je iznosila 15 % dok je ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 3,88 % godišnje i da je promjenjiva. Nesporno je da kamatna stopa prema ugovoru o kreditu nije bila određena niti u polovini iznosa zakonske zatezne kamate (štoviše, bila je određena jedva u četvrtini tog iznosa), a polovinu iznosa zakonske zatezne kamate nije premašila ni kasnijim izmjenama. Dakle, odredba o kamatnoj stopi je a priori valjana jer nije bila viša od zakonske zatezne kamate. U vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03.) koji (za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007.) uopće nije poznavao takvu vrtu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreće parnicu. Štoviše, taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe s pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu s određenim nepoštenim postupanjem. Sukladno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Međutim, čak i kada bi se uzelo da su se u člancima 502. c) ZPP-a i 138. a) ZPP/07 mogli primijeniti ističe da je u predmetnom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev pa stoga isti predlaže odbiti. Naime, članak 502. c) ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Isto tako, članak 118. Zakona za zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U konkretnom slučaju tužitelji ne navode izrijekom te ne upućuju na zakonske odredbe na kojima bi se temeljio njihov tužbeni zahtjev, ali sadržaj tužbe i podneska upućuje na zaključak da traže povrat stečenog bez osnove. Ipak, u slučaju da tužitelji smatraju da se njihov tužbeni zahtjev temelji na naknadi štete, tuženik ističe da tužitelji nisu dokazali postojanje pretpostavki za naknadu štete sukladno ZOO, a naročito: povredu ugovornog odnosa (štetnu radnju), štetu nanesenu tužitelju, kauzalitet i protupravnost. Štoviše, tužitelji nisu niti jednom rečenicom u tužbi ni podnesku spomenuli naknadu štete, niti pokušali obrazložiti postojanje iste u konkretnom slučaju. Nadalje, tužitelji ničime nisu dokazali da je odredba iz članka 6. ugovora o kreditu ništetna. Materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jeste ZPP/03. osobito članci 81., 84. i 87. (a ne, kako to pogrešno navode tužitelji, ZPP/07. koji je stupio na snagu tek nakon sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno članku 87. ZPP/03. nepoštena ugovorna odredba je ništava. Sukladno članku 81. ZPP/03. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 84. ZPP/03. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nesporno je da je odredba iz članka 6. ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. U tom smislu, suprotno onome što u tužbi navode tužitelji, tuženik smatra da s tužiteljima jest pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi članka 6. ugovora o kreditu s obzirom na to da je tužitelj pod 1. mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, u člancima 6. i 21. stavku 2. ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe odluke o kamatnim stopama i odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa postavljaju odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorene strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. Posebno značajna je činjenica da je predmetnim ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini u korist tuženika, kao i drugi instrumenti osiguranja poput izjave o zapljeni primanja tužitelja, zadužnica i drugo pa je stoga za očekivati da su tužitelji pri sklapanju ugovora uložili viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako su to bili dužni učiniti), pogotovo imajući u vidu da je ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Štoviše i u samom ugovoru o kreditu ugovorne strane su potvrdile da su isti pročitale, razumjele, da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, da prihvaćaju sva prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proistječu te da se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja istog (članak 22. stavak 1.). Nadalje, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Jasna, jer je već iz značenja same riječi "promjenjiva" nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme. Nadalje, ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Na kraju, predmetna odredba je i razumljiva iz razloga što su tužitelji potpuno poslovno sposobne osobe koje pri tome razumiju sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzimaju platnu obvezu na period od više godina te su i dužni primijeniti očekivanu pažnju. Teret dokaza da ne bi bilo tako leži na tužiteljima, koji to u tužbi nisu obrazložili. Predmetna odredba ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnost i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Opreza rati, ističe da je dostavom obavijesti od 30. prosinca 2013. u cijelosti postupio u skladu s relevantnim odredbama ZPK-a budući da odredbe članka 11. a) stavak 1. i 5. ZPK (a na koje se tužitelji pozivaju u tužbi) nisu usklađene s pripadajućom prekršajnom odredbom članka 26. stavak 1. podstavak 28. ZPK. Naime, članci 11 a) stavak 1. i 5. propisuju obvezu vjerovnika da "definira" parametar, dok odredba članka 26. stavka 1. podstavak 28. ZPK predviđa prekršajnu odgovornost vjerovnika ako s dužnikom ne "ugovori" parametar. S obzirom da prekršajna norma ne može mijenjati ono što je propisano dispozicijskim pravilom, odnosno ne može promijeniti obvezu vjerovnika na način da istu iz obveze da "definira" parametar pretvori u obvezu da "ugovori" parametar već može jedino propisati sankciju za povredu pravila iz članka 11. a) stavak 5. ZPK, tuženik je postupio u cijelosti u skladu sa svojim obvezama. Ističe da čak i da navedena kamatna stopa nije određena u skladu s relevantnim odredbama ZPK, sankcija ne bi bila ništetnost kamatne stope već eventualna prekršajna odgovornost tuženika o kojoj nema mjesta raspravljati u ovom postupku.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Budući tužitelj pod 1. potražuje povrat mjesečnih anuiteta u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. ZOO-a koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Podredno, tuženik u nastavku obrazlaže iz kojeg razloga smatra da tužitelju pod 1. ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za cijeli utuženi iznos, odnosno za anuitete u odnosu na koje nije nastupila zastara. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe da je tužitelj pod 1. u svoj obračun potraživanja uključio tražbine čiji povrat više nije ovlašten tražiti s obzirom na to da je protekao zastarni rok. S obzirom na navedeno ponovno ističe da je metoda kojom tužitelj pod 1. postavlja zahtjev na isplatu izričito u suprotnosti s činjenicom valjano ugovorene odrede o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjanja od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Tužitelj pod 1. u podnesku navodi da je u vrijeme otkaza ugovora o kreditu, 7. srpnja 2015. "više platio iznos od 31.122,99 CHF sa zakonskom zateznom kamatom pa na dan kada je tuženik otkazao ugovor, tužitelj je bio u pretplati, odnosno nije postojala dospjela nepodmirena tražbina tužitelja". S druge strane, sam tužitelj pod 1. čini nespornim da je do 30. rujna 2013. platio tuženiku po specifikaciji uplata iznos od 778.232,78 kuna. Ako pođemo od nesporne činjenice da je tuženik tužitelju pod 1. na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje iznos od 1.280.057,21 kuna i u fiktivnom slučaju izuzmemo utjecaj valutne klauzule na iznos obveze te isključivom sve kamate i troškove kao takve te na iznos od 778.232,78 kuna (koji je tužitelj pod 1. do sada platio) dodamo cjelokupni navodni iznos "pretplate" u kunskoj protuvrijednosti od otprilike 212.168,00 kuna (31.122,99 CHF) – čak ni tada tužitelj pod 1. ne bi podmirio cjelokupni iznos dugovanja na temelju ugovora o kreditu. Gore naznačen fiktivni izračun pokazuje svu apsurdnost tvrdnji tužitelja pod 1. da zbog navodne pretplate ne postoji dospjela nepodmirena tražbina tuženika koja bi mu davala pravo na otkaz ugovora o kreditu.

Sukladno članku 18. ugovora o kreditu tuženik može raskinuti ugovor prije isteka njegovog redovnog trajanja čime tražbina dospijeva u cijelosti, ako između ostalog, "korisnik kredita usprkos opomeni kasni s plaćanjem jednog anuiteta odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 (trideset) dana". U ovom postupku je nesporno da tužitelj pod 1. nije redovno izvršavao svoje obveze po ugovoru o kreditu, odnosno da je kasnio s plaćanjem više od jednog anuiteta čime su ostvarene sve pretpostavke za raskid sukladno citiranom članku ugovora o kreditu. Činjenica da je predmet ovog postupka isplata navodno preplaćenog iznosa od strane tužitelja pod 1. svakako ne znači da barem do pravomoćnog presuđenja tužitelj pod 1. ima bilo kakvu tražbinu prema tuženiku na temelju ugovora o kreditu ili bilo kojoj drugoj pravnoj osnovi. Sami navodi odnosno stav tužitelja pod 1. da je on pretplatio određeni iznos novca ni u kojem slučaju mu ne daje pravo da jednostrano prekine plaćanje svojih dospjelih obveza prema tuženiku. Čak i kad bi se utvrdilo da tužitelj pod 1. zaista ima tražbinu prema tuženiku to i dalje ne bi davalo pravo tužitelja pod 1. da obustavi plaćanja po ugovoru o kreditu nego eventualno da traži ispunjenje tražbine od tuženika u posebnom postupku. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je tuženik valjano u skladu s člankom 18. ugovora o kreditu raskinuo ugovor o kreditu iz razloga što tužitelj pod 1. nije uredno podmirivao svoje obveze po dospijeću te da je tužbeni zahtjev neosnovan.

2.1. Podneskom od 10. svibnja 2016. tuženik se usprotivio prijedlogu za donošenje privremene mjere navodeći da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere kako to zahtijevaju predlagatelji osiguranja. Sukladno članku 346. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14. – dalje OZ), radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti privremena mjera pod pretpostavkom da predlagatelj osiguranja:

a) učini vjerojatnim postojanje svoj tražbine

b) učini vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine ili učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine. Predlagatelji osiguranja privremenu mjeru ne traže radi osiguranja navedene navodne novčane tražbine prema protivniku osiguranja, nego predlažu njezino određivanje "radi osiguranja nenovčane tražbine koja se sastoji u pravu predlagatelja osiguranja … da… zahtijevaju zabranu naplate po ugovoru o kreditu… te da zahtijevaju zabranu upotrebe svih sredstava osiguranja sa svrhom prisilne naplate tih tražbina". Očito je da nenovčana tražbina čije osiguranje predlagatelji osiguranja zahtijevaju proizlazi iz tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništenosti članka 6. Ugovora o kreditu. Čak i kad bi u parničnom postupku bila utvrđena ništetnost odredbe članka 6. ugovora o kreditu, posljedica takvog utvrđenja bila bi isključivo pravo predlagatelja pod 1. osiguranja na isplatu dijela anuiteta koje je predlagatelj pod 1. pretplatio, dakle ne i mogućnost zahtijevati u cijelosti zabranu prisilne naplate. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti članka 6. ugovora o kreditu je deklaratorne naravi. Deklaratorni tužbeni zahtjev uopće ne sadrži tražbinu koju je moguće ostvarivati u ovršnom postupku, pa nisu ispunjene niti pretpostavke za izdavanje privremene mjere. S obzirom na to da bi predloženom privremenom mjerom protivnik osiguranja bio potpuno onemogućen naplatiti preostali dio svoje tražbine, odnosno da bi njegova naplata ovisila isključivo o dobroj volji predlagatelja osiguranja, očigledno je da bi određivanjem takve privremene mjere njemu nastala šteta koja je više nego neznatna. Predlagatelji osiguranja nisu dokazali da bi protivnik osiguranja određivanjem privremene mjere pretrpio tek neznatnu štetu, slijedom čega moraju učiniti vjerojatnim opasnost da bi bez toga protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine. Predlagatelji osiguranja nisu dokazali vjerojatnost nastanka nenadoknadive štete koja bi opravdavala određivanje privremene mjere osiguranja. Predlagatelji osiguranja ističu da je takvo određivanje privremene mjere neprihvatljivo jer bi prejudiciralo odluku o pitanju o kojem povodom tužbe tek valja odlučiti.

3. Općinski sud u Splitu je 8. studenog 2019. donio presudu i rješenje pod poslovnim brojem Po-47/14. kojim je:

- odbio glavni tužbeni zahtjev koji glasi (točka I. izreke):

"1. Utvrđuje se u cijelosti ništetnim ugovor o kreditu broj 216-376/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006." sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06.

26. lipnja 2006.

2. Ovlašćuje se tužitelj pod 3. na temelju ove presude u zemljišnim knjigama za k.o. K. zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava zaloga u iznosu od 280.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost s nuzgredicama, upisanog u korist tuženika rješenjem Općinskog suda u Solinu, broj Z-1507/06., na temelju ugovora o kreditu broj: …. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2006., a na teret nekretnine u vlasništvu tužitelja pod 3., označene kao čest. zem. 263/2 dvor, kuća, zgrada površine 814 m2, upisane u z.u. 422 k.o. K., a koju uknjižbu brisanja založnog prava je tuženik dužan trpjeti.

3. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka."

- odbio se podredni tužbeni zahtjev u točki I. istog (točka II. izreke):

"I. Utvrđuje se da nije pravno valjan i ne proizvodi pravne učinke otkaz ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S.,

21.06.2006." sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. što ga je tuženik izjavio tužitelju 7. srpnja 2015. pa se utvrđuje da je između tužitelja i tuženika ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006."

sklopljenog "U S., 21.06.2006." sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006. i dalje na pravnoj snazi."

- usvojio se podredni tužbeni zahtjev u sljedećem dijelu (točka III. izreke): a) Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine "U S., 21.06.2006."

sklopljenog između tužitelja pod 1. kao korisnika kredita, tužitelja pod 2. kao sudužnika i tužitelja pod 3. kao založnog dužnika, s jedne strane i tuženika kao kreditora, s druge strane, solemniziranog po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU-544/06. 26. lipnja 2006., a koja glasi:

"Banka ugovorenu kamatnu stopu iz članka 3. ovog ugovora neće mijenjati do 28. veljače 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora.

Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 1. ožujka 2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade".

Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-A.-B. d.d. ili drugog akta banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

- naložio tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju pod 1. iznos od 43.666,88 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema prodajnom tečaju HNB-a za CHF na dan isplate, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja obveze na štedne uloge po viđenju u stranoj valuti CHF do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate

- odbio je prijedlog za donošenje privremene mjere

- dopustio je objektivnu preinaku tužbe.

4. Županijski sud u Bjelovaru je 17. prosinca 2020. pod poslovnim brojem Gž- 110/2020-2 donio presudu i rješenje kojom je potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. a), a ukinuo u točki III. b), potvrdio rješenje u točki I., a ukinuo u točki II. izreke.

5. Podneskom od 30. kolovoza 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kako je isti naveden u izreci.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu sa priležećom dokumentacijom, saslušanjem tužitelja pod 3. B. D., pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 7. ožujka 2019., dopunskog pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 28. travnja 2021., dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 2. prosinca 2021.

7. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet ove parnice je zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti članka 6. ugovora o kreditu, a s obzirom da je sud pravomoćno odbio glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu broj … od 21. lipnja 2006., dio podrednog tužbenog zahtjeva kojim se tražilo utvrđenje da nije pravno valjan otkaz ugovora o kreditu broj … od 21. lipnja 2006., a pravomoćno usvojio utvrđenje da je ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj … od 21. lipnja 2006.

10. Među strankama sporna je visina tužbenog zahtjeva.

11. S obzirom da je odredba članka 6. ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužitelj pod 1. ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

11.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije M. G. na okolnost razlike u naplati po kamatama, a koja je razlika nastala kao razlika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te kamatne stope koje su se primjenjivale tijekom trajanja kreditnog odnosa.

11.2. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 7. ožujka 2019. proizlazi kako je vještak po zadatku suda u donjoj tablici iskazao iznose razlike ugovornih kamata po mjesecima za utuženo razdoblje u CHF, u odnosu na iskazane kamatne iznose navedene u otplatnim planovima za razdoblje kada su se mijenjale ugovorne kamatne stope i kamatne stope od 3,88% koja je iskazana u članku 3. predmetnog ugovora, sve za utuženo razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca 2013.

PREGLED RAZLIKE UGOVORNIH KAMATA TUŽITELJA DUJE DRAGIČEVIĆA I DR. ZA RAZDOBLJE OD 31. SRPNJA 2006. DO 31. PROSINCA 2013., ISKAZANIH NA TEMELJU OTPLATNIH PLANOVA ADDIKO BANK d.d. KOJI SADRŽE GLAVNICE I UGOVORNE KAMATE Tablica br.1

(u CHF)

Anuiteti

Ugovorne kamate po otplatnim

planovima koji sadrže promjene  Ugovorne kamate samo po  Razlika ugovornih kamata ugovornih kamata u odnosu na prvi

prvom otplatnom planu

(3-4)

otplatni plana za navedeno razdoblje

1 2

1 31.07.06.

905,33

905,33

0,00 2 31.08.06.

904,00

904,00

0,00 3 30.09.06.

902,66

902,66

0,00 4 31.10.06.

901,32

901,32

0,00 5 30.11.06.

899,98

899,98

0,00 6 31.12.06.

898,63

898,63

0,00 7 31.01.07.

897,27

897,27

0,00 8 28.02.07.

895,91

895,91

0,00 9 31.03.07.

1.060,55

894,55

166,00 10 30.04.07.

1.059,12

893,18

165,94 11 31.05.07.

1.057,69

891,81

165,88 12 30.06.07.

1.056,25

890,44

165,81 13 31.07.07.

1.054,80

889,06

165,74 14 31.08.07.

1.053,35

887,67

165,68 15 30.09.07.

1.143,36

886,28

257,08 16 31.10.07.

1.141,88

884,89

256,99 17 30.11.07.

1.140,39

883,49

256,90 18 31.12.07.

1.138,90

882,08

256,82 19 31.01.08.

1.137,40

880,68

256,72 20 29.02.08.

1.135,89

879,26

256,63 21 31.03.08.

1.358,99

877,85

481,14 22 30.04.08.

1.405,04

876,43

528,61 23 31.05.08.

1.403,51

875,00

528,51 24 30.06.08.

1.401,97

873,57

528,40 25 31.07.08.

1.400,43

872,13

528,30 26 31.08.07.

1.398,87

870,69

528,18 27 30.09.08.

1.397,31

869,25

528,06 28 31.10.08.

1.519,55

867,80

651,75 29 30.11.08.

1.517,99

866,35

651,64 30 31.12.08.

1.516,42

864,89

651,53 31 31.01.09.

1.514,84

863,42

651,42 32 28.02.09.

1.513,25

861,96

651,29 33 31.03.09.

1.511,65

860,48

651,17 34 30.04.09.

1.510,05

859,01

651,04 35 31.05.09.

1.508,43

857,52

650,91 36 30.06.09.

1.506,81

856,04

650,77 37 31.07.09.

1.505,18

854,54

650,64 38 31.08.09.

1.503,53

853,05

650,48 39 30.09.09.

1.501,88

851,55

650,33 40 31.10.09.

1.500,22

850,04

650,18 41 30.11.09.

1.498,55

848,53

650,02 42 31.12.09.

1.496,87

847,01

649,86 43 31.01.10.

1.495,18

845,49

649,69 44 28.02.10.

1.493,48

843,97

649,51 45 31.03.10.

1.491,78

842,43

649,35 46 30.04.10.

1.490,06

840,90

649,16 47 31.05.10.

1.488,33

839,36

648,97 48 30.06.10.

1.486,60

837,81

648,79 49 31.07.10.

1.484,85

836,26

648,59 50 31.08.10.

1.483,09

834,70

648,39 51 30.09.10.

1.481,33

833,14

648,19 52 31.10.10.

1.479,55

831,58

647,97 53 30.11.10.

1.477,76

830,01

647,75 54 31.12.10.

1.421,30

828,43

592,87 55 01.01.11.

1.419,49

826,85

592,64 56 28.02.11.

1.417,67

825,26

592,41 57 31.03.11.

1.415,84

823,67

592,17 58 30.04.11.

1.414,00

822,07

591,93 59 31.05.11.

1.412,15

820,47

591,68 60 30.06.11.

1.410,29

818,87

591,42 61 31.07.11.

1.408,42

817,25

591,17 62 31.08.11.

1.406,53

815,64

590,89 63 30.09.11.

1.404,64

814,01

590,63 64 31.10.11.

1.359,58

812,39

547,19 65 30.11.11.

1.357,67 810,75

546,92 66 31.12.11.

1.355,75 809,11

546,64 67 01.01.12.

1.353,82 807,47

546,35 68 29.02.12.

1.351,88 805,82

546,06 69 31.03.12.

1.349,93 804,17

545,76 70 30.04.12. 1.347,97 802,51

545,46 71 31.05.12. 1.345,99 800,84

545,15 72 30.06.12. 1.344,01 799,17

544,84 73 31.07.12. 1.342,02 797,50

544,52 74 31.08.12. 1.340,02 795,82

544,20 75 30.09.12. 1.338,00 794,13

543,87

76 31.10.12.

1.335,98

792,44

543,54 77 30.11.12.

1.333,95

790,74

543,21 78 31.12.12.

1.331,90

789,04

542,86 79 01.01.13.

1.329,84

787,33

542,51 80 28.02.13.

1.327,78

785,61

542,17 81 31.03.13.

1.325,70

783,89

541,81 82 30.04.13.

1.323,61

782,17

541,44 83 31.05.13.

1.321,51

780,44

541,07 84 30.06.13.

1.319,40

778,70

540,70 85 31.07.13.

1.317,28

776,96

540,32 86 31.08.13.

1.315,15

775,21

539,94 87 30.09.13.

1.313,00

773,46

539,54 88 31.10.13.

1.310,85

771,70

539,15 89 30.11.13.

1.308,68

769,94

538,74 90 31.12.13.

1.306,50

768,16

538,34

Ukupno:

119.266,14

75.599,26

43.666,88

Na temelju zadatka Suda i dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju te podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao je razlike ugovornih kamata po mjesecima za razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca 2013., u ukupnom iznosu od 43.666,88 CHF, sve u odnosu na iskazane kamatne iznose navedene u stupcu 3., koji su nastali promjenom, odnosno povećanjem ugovornih kamatnih stopa i kamatnih iznosa u stupcu 4., koji su nastali obračunom ugovorne kamatne stope od 3,88% (prvi otplatni plan).

11.3. Iz dopunskog pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 28. travnja 2021. proizlazi kako je pisani nalaz i mišljenje napravljen za razdoblje od dospijeća prvog anuiteta do kraja 2013., tj. za razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca 2013., a sve kako je to iskazano u donjoj tablici.

U otplatnom planu od 9. travnja 2014. koji se odnosi na predmetni ugovor su sadržane sve promjene kamatnih stopa (iznosa) za ono razdoblje za koje su vrijedile ugovorne kamatne stope po odluci tuženice, sve za navedeno utuženo razdoblje a koji kamatni iznosi za naznačeno razdoblje su iskazani po promjenljivim kamatnim stopama i to:

- za razdoblje od 31. srpnja 2006. do 28. veljače 2007. ugovorna kamatna stopa iznosila je 3,88 %

- za razdoblje od 1. ožujka 2007. do 31. kolovoza 2007. ugovorna kamatna stopa iznosila je 4,60 %

- za razdoblje od 1. rujna 2007. do 29. veljače 2008. ugovorna kamatna stopa iznosila je 5,00 %

- za razdoblje od 1. ožujka 2008. do 31. ožujka 2008. ugovorna kamatna stopa iznosila je 5,99 %

- za razdoblje od 1.0 travnja 2008. do 30. rujna 2008. ugovorna kamatna stopa iznosila je 6,20 %

- za razdoblje od 1. listopada 2008. do 30. studenog 2010. ugovorna kamatna stopa iznosila je 6,75 %

- za razdoblje od 1. prosinca 2010. do 30. rujna 2011. ugovorna kamatna stopa iznosila je 6,50 %

● Za razdoblje od 01.10.2011. do 31.12.2013. godine ugovorna kamatna stopa iznosila je 6,30%.

PREGLED RAZLIKE UGOVORNIH KAMATA TUŽITELJA DUJE DRAGIČEVIĆA I DR. ZA RAZDOBLJE OD 31.7.2006. DO

31.12.2013., ISKAZANIH U CHF I KUNAMA NA DAN PLAĆANJA

Tablica br.1

Anuiteti

Ugovorne kamate  Ugovorne kamate

Razlika ugovornih kamata

po otplatnim  samo po prvom

Dan plaćanja  Srednji tečaj za

Iskazanu u CHF

Iskazano u

otplatnom planu

planovima koji

anuiteta tužitelja  CHF tuženice na

(3-4)

kunama (5x7)

sadrže promjene

tuženici, podaci  dan plaćanja, čl. ugovornih kamata

uzeti iz  4. ugovora,

u odnosu na prvi

Specifikacije  tečajevi uzeti iz

otplatni plan za

uplata od  tečajnice tužene s

navedeno

10.2.2014.  interneta

razdoblje

31.07.06. 905,33 905,33 0,00

26.07.06. 4,595000 0,00

31.08.06. 904,00 904,00 0,00

25.08.06. 4,605000 0,00

30.09.06. 902,66 902,66 0,00

21.09.06. 4,675000 0,00

31.10.06. 901,32 901,32 0,00

25.10.06. 4,640000 0,00

30.11.06. 899,98 899,98 0,00

13.11.06. 4,590000 0,00

31.12.06. 898,63 898,63 0,00

08.01.07. 4,573000 0,00

31.01.07. 897,27 897,27 0,00

01.02.07. 4,548000 0,00

28.02.07. 895,91 895,91 0,00

02.03.07. 4,565000 0,00

31.03.07. 1.060,55 894,55 166,00 10.04.07. 4,525000 751,14 30.04.07. 1.059,12 893,18 165,94 02.05.07. 4,479000 743,23 31.05.07. 1.057,69 891,81 165,88 04.06.07. 4,425000 734,01 30.06.07. 1.056,25 890,44 165,81 06.07.07. 4,409000 731,07 31.07.07. 1.054,80 889,06 165,74 13.08.07. 4,457000 738,72 31.08.07. 1.053,35 887,67 165,68 03.09.07. 4,434000 734,63 30.09.07. 1.143,36 886,28 257,08 01.10.07. 4,396380 1.130,22 31.10.07. 1.141,88 884,89 256,99 02.11.07. 4,383000 1.126,40 30.11.07. 1.140,39 883,49 256,90 29.11.07. 4,439000 1.140,39 31.12.07. 1.138,90 882,08 256,82 04.01.08. 4,469000 1.147,71 31.01.08. 1.137,40 880,68 256,72 04.02.08. 4,500000 1.155,26 29.02.08. 1.135,89 879,26 256,63 06.03.08. 4,601500 1.180,86 31.03.08. 1.358,99 877,85 481,14 21.04.08. 4,507000 2.168,51 30.04.08. 1.405,04 876,43 528,61 08.05.08. 4,445000 2.349,69 31.05.08. 1.403,51 875,00 528,51 02.06.08. 4,461500 2.357,95 30.06.08. 1.401,97 873,57 528,40 02.07.08. 4,523000 2.389,96 31.07.08. 1.400,43 872,13 528,30 04.08.08. 4,428000 2.339,29 31.08.07. 1.398,87 870,69 528,18 28.08.08. 4,432000 2.340,88 30.09.08. 1.397,31 869,25 528,06 29.09.08. 4,472000 2.361,49 31.10.08. 1.519,55 867,80 651,75 28.10.08. 4,994000 3.254,84 30.11.08. 1.517,99 866,35 651,64 28.11.08. 4,615000 3.007,33 31.12.08. 1.516,42 864,89 651,53 02.01.09. 4,935000 3.215,31 31.01.09. 1.514,84 863,42 651,42 02.02.09. 4,967320 3.235,79 28.02.09. 1.513,25 861,96 651,29 03.03.09. 5,008800 3.262,20 31.03.09. 1.511,65 860,48 651,17 30.03.09. 4,899000 3.190,06 30.04.09. 1.510,05 859,01 651,04 04.05.09. 4,928000 3.208,34 31.05.09. 1.508,43 857,52 650,91 28.05.09. 4,820000 3.137,37 30.06.09. 1.506,81 856,04 650,77 29.06.09. 4,781000 3.111,35 31.07.09. 1.505,18 854,54 650,64 27.07.09. 4,813000 3.131,51 31.08.09. 1.503,53 853,05 650,48 01.09.09. 4,852500 3.156,46 30.09.09. 1.501,88 851,55 650,33 29.09.09. 4,818000 3.133,31 31.10.09. 1.500,22 850,04 650,18 31.10.09. 4,797000 3.118,91 30.11.09. 1.498,55 848,53 650,02 30.11.09. 4,864040 3.161,73 31.12.09. 1.496,87 847,01 649,86 31.12.09. 4,917820 3.195,88 31.01.10. 1.495,18 845,49 649,69 02.02.10. 4,970000 3.228,95 28.02.10. 1.493,48 843,97 649,51 01.03.10. 4,976740 3.232,47 31.03.10. 1.491,78 842,43 649,35 31.03.10. 5,080550 3.299,03 30.04.10. 1.490,06 840,90 649,16 03.05.10. 5,062000 3.286,06 31.05.10. 1.488,33 839,36 648,97 26.05.10. 5,106000 3.313,66 30.06.10. 1.486,60 837,81 648,79 01.07.10. 5,440000 3.529,41 31.07.10. 1.484,85 836,26 648,59 27.07.10. 5,349000 3.469,31 31.08.10. 1.483,09 834,70 648,39 31.08.10. 5,571850 3.612,71 30.09.10. 1.481,33 833,14 648,19 30.09.10. 5,499680 3.564,82 31.10.10. 1.479,55 831,58 647,97 28.10.10. 5,363000 3.475,08 30.11.10. 1.477,76 830,01 647,75 30.11.10. 5,628520 3.645,89 31.12.10. 1.421,30 828,43 592,87 28.12.10. 5,836000 3.459,99 01.01.11. 1.419,49 826,85 592,64 27.01.11. 5,738000 3.400,57 28.02.11. 1.417,67 825,26 592,41 28.02.11. 5,804370 3.438,55 31.03.11. 1.415,84 823,67 592,17 04.04.11. 5,670000 3.357,60 30.04.11. 1.414,00 822,07 591,93 02.05.11. 5,723780 3.388,05 31.05.11. 1.412,15 820,47 591,68 02.06.11. 6,086100 3.601,00 30.06.11. 1.410,29 818,87 591,42 30.06.11. 6,181380 3.655,82 31.07.11. 1.408,42 817,25 591,17 06.08.11. 6,750830 3.990,86 31.08.11. 1.406,53 815,64 590,89 01.09.11. 6,408230 3.786,58 30.09.11. 1.404,64 814,01 590,63 30.09.11. 6,154900 3.635,24 31.10.11. 1.359,58 812,39 547,19 24.10.11. 6,089440 3.332,10 30.11.11. 1.357,67 810,75 546,92 01.12.11. 6,123290 3.348,93 31.12.11. 1.355,75 809,11 546,64 30.12.11. 6,177960 3.377,09 01.01.12. 1.353,82 807,47 546,35 30.01.12. 6,286590 3.434,67 29.02.12. 1.351,88 805,82 546,06 28.02.12. 6,298980 3.439,61 31.03.12. 1.349,93 804,17 545,76 30.03.12. 6,234548 3.402,58 30.04.12. 1.347,97 802,51 545,46 30.04.12. 6,286309 3.428,94 31.05.12. 1.345,99 800,84 545,15 29.05.12. 6,307512 3.438,52 30.06.12. 1.344,01 799,17 544,84 28.06.12. 6,264122 3.412,93 31.07.12. 1.342,02 797,50 544,52 01.08.12. 6,264238 3.411,02 31.08.12. 1.340,02 795,82 544,20 31.08.12. 6,247230 3.399,77 30.09.12. 1.338,00 794,13 543,87 02.10.12. 6,163732 3.352,27 31.10.12. 1.335,98 792,44 543,54 02.11.12. 6,241336 3.392,43 30.11.12. 1.333,95 790,74 543,21 03.12.12. 6,271767 3.406,89 31.12.12. 1.331,90 789,04 542,86 02.01.13. 6,260803 3.398,76 01.01.13. 1.329,84 787,33 542,51 02.02.13. 6,150267 3.336,60 28.02.13. 1.327,78 785,61 542,17 28.02.13. 6,241300 3.383,82 31.03.13. 1.325,70 783,89 541,81 30.03.13. 6,251893 3.387,31 30.04.13. 1.323,61 782,17 541,44 29.04.13. 6,199153 3.356,48 31.05.13. 1.321,51 780,44 541,07 03.06.13. 6,108531 3.305,16 30.06.13. 1.319,40 778,70 540,70 01.07.13. 6,052855 3.272,77 31.07.13. 1.317,28 776,96 540,32 01.08.13. 6,101365 3.296,69 31.08.13. 1.315,15 775,21 539,94 02.09.13. 6,147335 3.319,18 30.09.13. 1.313,00 773,46 539,54 30.09.13. 6,227926 3.360,22 31.10.13. 1.310,85 771,70 539,15 31.10.13. 6,186350 3.335,37 30.11.13. 1.308,68 769,94 538,74 30.11.13. 6,215794 3.348,73 31.12.13. 1.306,50 768,16 538,34 31.12.13. 6,249181 3.364,15 Ukupno: 119.266,14 75.599,26 43.666,88 -

-

239.556,44

Na temelju zadatka Suda i dokumentacije koja je vještaku bila na raspolaganju te podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao je razlike ugovornih kamata po mjesecima prema datumima stvarnih uplata u CHF i kunama za razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca 2013. i to kako slijedi: a) Ukupne razlike ugovornih kamata iskazanih u CHF u iznosu od 43.666,88 CHF (stupac 5., red ukupno).

b) Ukupne razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama na dan plaćanja u iznosu od 239.556,44 kuna (stupac 8., red ukupno).

11.4. Iz dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. G. od 2. prosinca 2021. proizlazi kako su u dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 28. travnja 2021. u stupcu VI. iskazani datumi plaćanja po osnovi navedenih anuiteta iskazanih u njegovom vještvu, a na temelju navedenih datuma uzeo je srednji tečaj tuženika na navedeni datum iz tečaja tuženika s interneta te je nakon toga razliku kamata iz stupca V. pomnožio sa tečajem iz stupca VII. i dobio razliku kamata iskazano u kunama u stupcu VIII. Prilikom plaćanja anuiteta plaćanje se vrši ukupno kao cijeli anuitet, a ne izdvojeno samo kamata ili samo glavnica od čega se sastoji predmetni anuitet. Tako da prigovori tuženika na ovu okolnost nisu utemeljeni. Odnosno sve navedeno znači da vještak nije sačinio dopunski nalaz sa računskom pogreškom. Predmetne podatke o datumima je uzeo iz specifikacije uplata od 10. veljače 2014. na koju uplatu se poziva i tuženik. Predmetna specifikacija je uložena u spisu predmeta, a iskazao je u svom vještvu u točki IV. na stranici III. vještva.

Što se daljnjih prigovora, predmetni prigovor tužene je izvan utuženog razdoblja u odnosu na utuženo razdoblje koje je iskazano u njegovom vještvu. Dakle, u vještvu je iskazano da je utuženo razdoblje od 30. srpnja 2006. do 31. prosinca 2013. Međutim, tuženik prigovara i traži nekakvo prebijanje od siječnja 2014. pa nadalje. Prema tome očito je da vještak nije mogao postupiti po prigovoru tuženika niti uzeti u obzir navode koje tuženik ističe u svom podnesku. Dakle, negativnih razlika nema u razdoblju koje je vještak vještačio.

12. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 28. studenog 2021. jer je isti stručan, temeljit i objektivan, vještak je otklonio dopunski detaljno i obrazloženo primjedbe tuženika (tuženik ističe i druge primjedbe, ali kroz svoj kut gledanja načina obračuna te sud takve primjedbe ne uvažava), tužitelj nije imao primjedbi.

13. Slijedom iznesenog sud je usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 43.666,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti pa je odlučeno kao u izreci.

14. U odnosu na zatezne kamate za istaći je da je sudski vještak u cijelosti postupio po nalogu suda i iskazao mjesečne pretplate prema datumima stvarnih uplata. Kako je tužitelj u cijelosti postavio tužbeni zahtjev u skladu sa pisanim nalazom i mišljenjem, to su mu iste i dosuđene prema zatraženom, a na temelju članka 29. ZOO-a.

15. Podneskom od 11. travnja 2019. tužitelji su tada (prije ukidne odluke) povećali podredni tužbeni zahtjev na isplatu (sada jedini tužbeni zahtjev) u odnosu na onaj postavljen u tužbi. Prema odredbi članka 190. stavak 2. ZPP/19. tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Člankom 117. ZID ZPP/2019. propisano je da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Iako se tuženik usprotivio preinaci, sud smatra da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te je na temelju članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a dopustio preinaku na način kako je to navedeno u točki II. izreke rješenja. Ovdje se ukazuje i na Zaključke usvojene na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda od 26. studenog 2021. prema kojem je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Prigovor zastare nije osnovan.

16.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 20. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članka 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovorna odredbe članka 6. ugovora o kreditu (tako i ŽS ZG Gž-2406/19-2 od 1. srpnja 2020., ŽS BJ Gž-281/19-2 od 21. svibnja 2020., ŽS VŽ Gž-503/20-2 od 19. svibnja 2020., ŽS VŽ Gž-324/20-3 od 8. srpnja 2020., ŽS ŠI Gž-286/20-2 od 21. prosinca 2020.). Dakle, zastara nije nastupila.

17. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.

– dalje ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe 600 bodova, za sastav podnesaka od 7. kolovoza 2014., 19. kolovoza 2015., 11. travnja 2019. i 30. kolovoza 2021. po 600 bodova, za zastupanje na ročištima od 5. listopada 2016., 8. prosinca 2016., 14. veljače 2019., 15. travnja 2019., 13. lipnja 2019., 25. rujna 2019., 19. travnja 2021., 16. rujna 2021. i 2. prosinca 2021. po 600 bodova, za sastav podnesaka od 30. svibnja 2019. i od 2. travnja 2021. po 60 bodova, za sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 26. veljače 2021. 900 bodova, za sastav ustavne tužbe od 26. veljače 2021. 600 bodova, za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije 600 bodova, odnosno ukupno 10.620 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 106.200,00 kuna. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 26.550,00 kuna pa se dolazi do iznosa od 132.750,00 kuna. Kako su tužitelji uspjeli u postupku 83 % (65 % osnov i 100 % visina), a tuženik sa 17 %, to postotak uspjeha tužitelja koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su strane uspjele u parnici iznosi 66 %. Od iznosa od 132.750,00 kuna tužiteljima pripada 66 %, odnosno 87.615,00 kuna. Navedeni iznos trebalo je uvećati za trošak pristojbe presude u iznosu od 3.503,00 kuna, trošak vještačenja u iznosu od 3.100,00 kuna pa se dobije iznos od 94.218,00 kuna (Nije priznat trošak sudske pristojbe tužbe jer je isti u zastari, a tužitelji nisu istu platili, dok je trošak žalbe odbio drugostupanjski sud).

17.1. Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 74.022,00 kuna, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

18. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 14. siječnja 2022.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Broj zapisa: eb304-a2dc6

Kontrolni broj: 0ae99-f418c-6157e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JELENA LONČAR, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.