REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-6663/2019-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. Š., iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku N. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. Z., OIB: …, zastupan po odvjetniku H. Lj., iz O. d. L. i P., iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 02. prosinca 2021. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 14. siječnja 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u vremenskom razdoblju od 13. travnja 2007. godine do 29. studenog 2013. godine, bile ništetne odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog dana 14. studenog 2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji ugovor je solemniziran dana 15. studenog 2016. godine u uredu Javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba, pod brojem OU- 1747/2006.

II. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., sa sjedištem u Z., platiti tužitelju V. Š., iz Z., iznos u visini od 11.746,35 kn sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po

eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 57,52 kn tekućom od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 56,52 kn tekućom od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 56,45 kn tekućom od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 57,24 kn tekućom od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 56,83 kn tekućom od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,53 kn tekućom od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 135,73 kn tekućom od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 135,21 kn tekućom od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 131,93 kn tekućom od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 131,74 kn tekućom od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 130,61 kn tekućom od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 129,97 kn tekućom od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 131,20 kn tekućom od 01.rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 134,86 kn tekućom od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 138,21 kn tekućom od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 145,46 kn tekućom od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 145,46 kn tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 145,33 kn tekućom od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 142,17 kn tekućom od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 143,04 kn tekućom od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 143,04 kn tekućom od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 142,19 kn tekućom od 01.lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 139,68 kn tekućom od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 141,86 kn tekućom od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 140,03 kn tekućom od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 140,03 kn tekućom od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 141,10 kn tekućom od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 140,88 kn tekućom od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 146,22 kn tekućom od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 146,22 kn tekućom od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 145,65 kn tekućom od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 148,75 kn tekućom od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 152,60 kn tekućom od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 152,60 kn tekućom od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 155,44 kn tekućom od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 164,46 kn tekućom od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 164,46 kn tekućom od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 161,32 kn tekućom od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 164,87 kn tekućom od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 164,87 kn tekućom od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 174,02 kn tekućom od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 167,71 kn tekućom od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 170,00 kn tekućom od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 166,46 kn tekućom od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 167,39 kn tekućom od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,61 kn tekućom od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 180,43 kn tekućom od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 191,67 kn tekućom od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 185,87 kn tekućom od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,53 kn tekućom od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,53 kn tekućom od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 179,03 kn tekućom od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 181,50 kn tekućom od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 184,11 kn tekućom od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 184,31 kn tekućom od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 182,56 kn tekućom od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 183,42 kn tekućom od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 184,24 kn tekućom od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 182,94 kn tekućom od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 182,45 kn tekućom od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 180,78 kn tekućom od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 180,79 kn tekućom od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 182,75 kn tekućom od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 183,84 kn tekućom od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 183,46 kn tekućom od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 179,26 kn tekućom od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 182,84 kn tekućom od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 183,01 kn tekućom od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 181,51 kn tekućom od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 178,63 kn tekućom od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 177,73 kn tekućom od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 178,55 kn tekućom od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 179,28 kn tekućom od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 181,23 kn tekućom od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 181,42 kn tekućom od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 184,21 kn tekućom od 30. studenog 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., sa sjedištem u Z.,

platiti tužitelju V. Š., iz Z., iznos u visini od 28.234,67 kn sa zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po

eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 55,70 kn tekućom od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 159,99 kn tekućom od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 159,99 kn tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 158,13 kn tekućom od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 112,66 kn tekućom od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 125,10 kn tekućom od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 125,10 kn tekućom od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 112,85 kn tekućom od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 76,75 kn tekućom od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 108,19 kn tekućom od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 81,86 kn tekućom od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 81,86 kn tekućom od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 97,25 kn tekućom od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 94,11 kn tekućom od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 170,88 kn tekućom od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,88 kn tekućom od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 162,64 kn tekućom od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 207,33 kn tekućom od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 262,67 kn tekućom od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 262,67 kn tekućom od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 303,53 kn tekućom od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 433,20 kn tekućom od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 433,20 kn tekućom od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 388,09 kn tekućom od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 439,11 kn tekućom od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 439,11 kn tekućom od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 570,67 kn tekućom od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 479,99 kn tekućom od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 512,90 kn tekućom od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 462,00 kn tekućom od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 475,33 kn tekućom od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 651,15 kn tekućom od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 662,98 kn tekućom od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 824,55 kn tekućom od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 741,15 kn tekućom od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 649,92 kn tekućom od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 649,92 kn tekućom od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 642,71 kn tekućom od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 678,36 kn tekućom od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 715,85 kn tekućom od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 718,67 kn tekućom od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 693,54 kn tekućom od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 705,98 kn tekućom od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 717,73 kn tekućom od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 699,08 kn tekućom od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 691,93 kn tekućom od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 667,91 kn tekućom od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 668,14 kn tekućom od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 696,34 kn tekućom od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 711,89 kn tekućom od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 706,46 kn tekućom od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 646,09 kn tekućom od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 697,52 kn tekućom od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 700,00 kn tekućom od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 678,37 kn tekućom od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 636,95 kn tekućom od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 624,02 kn tekućom od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 635,86 kn tekućom od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 646,34 kn tekućom od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 674,42 kn tekućom od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 677,10 kn tekućom od 01. studenog 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za preplaćeni iznos s osnova jednostrane izmjene kamatne stope u visini iznosa od 0,5 kn sa zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2011. godine do isplate kao neosnovan, te za iznos od 680,89 kn kao prekomjerno zatraženi iznos.

V. Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., naknaditi tužitelju V. Š., iz Z., parnični trošak u

iznosu od 10.365,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 14. studenog 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj … (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 29.726,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, rok otplate 84 mjeseca, ugovorena obveza kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) (čl.6. Ugovora o kreditu) i da je predmetnim ugovorom u članku 4. određena kamatna stopa u visini od 5,10% godišnje promjenjivo, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Nadalje navodi da predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Navodi da je povreda ugovornih odredbi utvrđena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga P. protiv osam banaka, među inim i tuženika, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj navodi kako je citiranim odluka utvrđeno da su ugovorne odredbe koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da se istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelj nadalje navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-140/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su banke u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je citiranim presudama utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta, a nisu na adekvatna način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Tužitelj poziva na odredbe čl. 81.-87. tada važećih Zakona o zaštiti potrošača koje određuju pojmove nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe kako je tužitelj koncipirao tužbu na način da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, ističe kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 naloženo tuženiku da prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s njegovom jednostranom odlukom, a kako povrede u trenutku podnošenja tužbe nema to u ovoj pravnoj stvari odluka suda ne može biti usmjerena na utvrđenje i otklanjanje povrede koje više nema jer je ugovorni odnos prestao. Tuženik ističe kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete već o stjecanju bez osnove pa je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenje suda iz presude poslovni broj Pž- 7129/13 time da ugovorne odredbe koje se predmet ovog spora nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima i radi se o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša time da je 80% svih depozita (štednje) u valuti, pa tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. Ističe da iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora u članku 7. ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dakle kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne sadržava iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Navodi kako je prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima poduzetniku kao vjerovniku dopušteno ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, da je pogotovo interes banke da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu napose kod dugoročnih kredita, pa nema uporišta da se valutna klauzula ne bi mogla ugovorati za kredite u CHF niti takvo ugovaranje valutne klauzule za ugovore u švicarskom franku ukazuje na nejednaki položaj ugovornih strana, a na takvo stajalište ukazuje i odluka Vrhovnog suda poslovni broj Vs-Rev 1990/91 i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1746/2006 od 17.06.2009. godine. Tuženik ističe kako se primjenjivala valutna klauzula za koju postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik u odnosu na ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa navodi da izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa sukladno odredbi čl. 296.st.3. Zakona o obveznim odnosima tj. čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije podvrgnuta sudskoj kontroli, a ugovorne strane su na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Navodi kako tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine kao da je među strankama za vrijeme ugovornog odnosa ugovorena fiksna kamatna stopa. Navodi kako je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran pa isti ima snagu javnobilježničkog akta i odraz je stvarne volje ugovornih strana, a tuženik je ponudio tužitelju uslugu za koju je on sam kao potrošač trebao procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima što je tužitelj nesporno i učinio. Tuženik navodi kako je visinu kamatne stope u tijeku ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao zbog promjene tržišnih uvjeta, da tužitelj nije prigovarao visini kamatne stope kada je tužitelj istu povisio, a sama promjenjivost kamatne stope bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope. Tuženik ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u smislu da bi navedenom presudom bila ustanovljena fiksna kamatna stopa, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je ista nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali ne i konkretni individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike u svojoj odluci poslovni broj Revt 249/14-2 u kojoj navodi da se ne dovodi u pitanje legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovara se promjenjiva kamatna stopa, dakle da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Ističe kako je volja ugovornih strana, tužitelja i tuženika u ovom sporu, bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a kako visina kamatne stope nije prelazila visinu stope propisane zakonom ista se ne može smatrati nezakonitom, a tuženik je i objavio na internetskim stanicama Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi za vrijeme ugovornog odnosa od 01. studenog 2004. godine pa do 14. srpnja 2007. godine, dakle i za vrijeme utuženog vremenskog razdoblja kada su bili objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, a o promjeni kamatne stope tužitelj je bio obaviješten kako je to i propisivao Zakon. Tuženik se poziva i na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama koje omogućuju ugovaranje promjenjive kamatne stope, a takvo postupanje banke u svezi je i s odredbom čl. 26.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe kako je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem poštivao tada važeću zakonsku regulativu i da je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatnu stopu. Tuženik u odgovoru na tužbu detaljno i iscrpno obrazlaže da je tuženik imao opravdan interes mijenjati visinu kamatne stope, parametre koji su utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope. Tuženik ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj … od 14.11.2006.g. (list 10-12 spisa), Plan otplate i Otplatni plan (list 14- 16 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 26.04.2019.g., Knjigovodstvenu karticu (list 17-28 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o., Z., vještak D. P..

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika da se stavovi iz presude kolektivne zaštite potrošača ne bi mogle primijeniti na konkretni ugovor o kreditu jer da se radi o kreditu za kupnju vozila, a ne stambenom kreditu, budući stavovi i pravorijeci o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ne ovise o namjeni kredita. Nadalje osporava tvrdnje tuženika da se tužitelj zbog istaknute pravne osnove zahtjeva ne može pozivati na presude donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, jer sud nije vezan za pravnu osnovu koju tužitelj naznači u tužbi, no bez obzira na pravni osnov koji je u tužbi naznačen, valja reći kako je podloga takvog zahtjeva upravo ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Tužitelj ističe kako solemnizacija spornog ugovora, protivno stavu tuženika, ne čini predmetni ugovor u cijelosti valjanim, jer su odredbe Ugovora o kreditu koji je premet ovog spora ništetne. Tuženik se protivi navodima tužitelja ostaje kod prigovora zastare te navodi da niti prema jednom propisu podnošenje tvz. kolektivne tužbe iz čl 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje (podnesak tuženika od 28. studenog 2019. godine - list 41-43 spisa). Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište u svojoj odluci poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navodi da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. na sjednici zauzeo pravni stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke, nije niti sporno da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog vremenskog razdoblja sukladno Općim uvjetima poslovanja s građanima, a koje sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope u odnosu na kredite u CHF.

6. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Po mišljenju ovog suda navodi tuženika u odnosu na način promjene visine kamatne stope da se ista počevši od 01. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom utvrđene razloge, da ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju dodana je naredba kojim je vjerovnik dužan definirati parametre i da je tuženik iste definirao te su isti u primjeni od 01. siječnja 2013. godine i da je tuženik obavijestio o istome tužitelja sud je ocijenio iste kao neosnovane i irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o elementima tržišnih uvjeta koji bi mogli utjecaji na promjenu visine kamatne stope, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti su parametri sadržani u Ugovoru o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem osobnog bankara tužitelja jer su sve relevantne činjenice utvrđene u sporu „P. “. Nadalje ovaj sud ističe i kako je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/18 zauzeto stajalište kako nema potrebe „u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“

7. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl.4. Ugovora o kreditu) te odredba čl. 1. i 6.2.Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak.

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj … od dana 14. studenog 2006.

godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita od 29.726,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,10% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 6. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno točkom 6.2. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka se obvezuje obavijestiti Korisnika kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja obavijestio o promjenama kamatne stope i parametrima i tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju.

9. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 4. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika. Nadalje između stranaka nije sporno da su stranke ugovorile točkom 6.1. Ugovora o kreditu otplatu u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnom planu i da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (točka 6.4. Ugovora o kreditu).

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

11. Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "F.", a u kojem je Udruga P.-H. s. u. z. z.

p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

12. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

13. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

14. Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće:

"Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

15. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

16. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između P. b. Z. d.d., tuženika u ovoj pravnoj

stvari, i tužitelja V. Š., iz Z., te da je samim time ista odredba

odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

17. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa godišnja te odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

18. Sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

19. U tijeku postupka tuženik ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 11. lipnja 2019. godine. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), pa zastara tražbine tužitelja bi nastupila dana 14. lipnja 2019. godine. Sud pri tome ističe da u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) sud je stajališta kako se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma (zastara tražbine tužitelja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

20. U tijeku ovog postupka tuženik ne iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "P." i o kojima pravnim pitanjima nisu zauzeli stajalište u svojim odlukama Trgovački sud u Zagrebu (presuda poslovni broj P-1401/12), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (poslovni broj Pž-7129/13 i poslovni broj Pž-6632/17( te Vrhovni sud Republike Hrvatske (poslovni broj Rev 249/14) niti je dokazao da je tužitelj bio upoznat sa svim pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da bi djelatnici tuženika koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem i da bi tužitelj bio upozoren da valutu u CHF ne štiti svojim mjerama Hrvatska narodna banka kao valutu EUR, pa da bi mu mogao se povećati mjesečno anuitet u vrlo visokom iznosu.

21. Među strankama nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u točki 4. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama, a koja kamatna stopa iznosi 5,10 % godišnje. U točki 11.8. Ugovora navodi se da sve što nije Ugovorom regulirano primjenjuju se opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donijetim za vrijeme trajanja ugovora, a korisnik kredita (tužitelj) izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te potvrđuje da mu je času sklapanja ugovora uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom (točka 11.10. Ugovora o kreditu). Također, nesporno je i da je u čl. 6. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj potvrdio kako je upoznat s Općim aktima kreditora i da je pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama. U tijeku postupka tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice da bi tužitelju kao korisniku kredita dostavljao osobno kao ugovornoj stranci obavijest o promjeni kamatne stope kao i obavijest o promjeni mjesečnog anuiteta (novi otplatni plan) niti da je s tužitelj pregovarao o odredbi ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa niti da je tužitelja kao potrošača upozorio na ekonomske posljedice ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

22. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po D. d.o.o., Z., vještak D. P. na okolnost utvrđenja razlike koja je nastala između početne kamatne stope i kamatnih stopa koje su uvećavane za vremensko razdoblje, te razliku koja je nastala između tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja koji su povećavani u odnosu na valutu CHF u utuženom vremenskom razdoblju Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 25. ožujka 2021. godine (list 61-73 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,10% (čl.4. Ugovora o kreditu) te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,10%. Na temelju nalaza vještaka sud je utvrdio da je tuženik mijenjao kamatnu stopu u razdoblju od dospijeća prvog anuiteta sve do posljednjeg 84. anuiteta i to za razdoblje od 31.12.2006.g. do 31.07.2007.g. primijenjena je kamatna stopa u visini od 5,10%, za razdoblje od 31.08.2006.g. do 31.01.2008.g. primijenjena je kamatna stopa od 6,10% godišnje, za razdoblje od 29.02.2008.g. do 29.11.2013.g. primijenjena je kamatna stopa u visini od 7,45% godišnje. Na temelju tako promijenjenih kamatnih stopa sačinjen je otplatni plan tuženika. Nadalje vještak navodi da je srednji tečaj Kreditora se mijenjao za vrijeme otplate kredita. Vještak navodi u mišljenju da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 2.129,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 11.746,35 kn. Nadalje vještak navodi u mišljenju da je ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 28.915,56 kn za anuitete koje je Nalazom utvrđena pretplata.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Podneskom od 01. svibnja 2021. godine tužitelj specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja – list 82-87 spisa). Tuženik nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu njegovog računskog dijela, ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kredit, pa slijedom navedenog tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg ovaj sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi i da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje, a da u razdoblju nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14% te da vještak nije niti utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno. Budući da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Ovo tim više što i Zakon o obveznim odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim institucijama uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni sud u presudi u predmetu „P.“ ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na promjenu tečaja tijekom otplate kredita i s tim u vezi danog zadatka vještaku da izračuna razliku tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom izračuna anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita ističe se kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu time da nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane. Ne predlaže dopunski saslušati vještaka.

23. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao neosnovane. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj zahtjeva povrat pretplate zbog promjene kamatnih stopa po osnovi koja izvire iz instituta ništetnosti i ugovorene valutne klauzule vezanu uz glavnicu uz švicarski franak (CHF) pa su slijedom navedenog neosnovani navodi da tužitelj nije dokazao koja bi to bila visina zatezne kamate dopuštena, a da niti vještak nije odgovorio na navedeno pitanje. Sud ističe da nije predmet ovog spora koja je dopuštena visina zatezne kamate u spornom utuženom vremenskom razdoblju niti je ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kredit koji su sklopili tužitelj i tuženik već je odredba o kamatnoj stopi ništetna iz razloga jer je promjena ugovorene kamate bila ovisna o odluci jednog ugovaratelja, u ovom sporu tuženika, bez da su istovremeno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, to je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako se to i navodi u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužitelj je platio prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope prema ugovoru o kreditu 5,10% razliku u visini od 2.129,32 CHF odnosno kunska protuvrijednost u visini iznosa od 11.746,35 kn. Kako je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope od 31.08.2007. godine do 29.11.2013. godine razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% i povišenje kamatnih stopa te je utvrdio i razliku u iznosu anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na početni plan primjenom kamatne stope 5,10% to tuženik neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti bazira na pogrešnoj premisi. Nadalje sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi tužitelj bio upoznat s rizikom rasta tečaja, a iz razloga kako je to prethodno navedeno i obrazloženo. Nadalje u odnosu na navode da vještak nije naveo tečaj koji je tuženik nezakonito koristio prilikom obračuna glavnice kredita sud je ocijenio kao neosnovane jer zadatak vještaka određen rješenjem ovog suda od 25. siječnja 2021. godine.

Sud nije prihvatio na pripremnom ročištu prijedlog tuženika za provođenjem dokaza vještačenjem sa zadatkom vještaku da utvrdi koliki je manji iznos u utuženom vremenskom razdoblju platio tužitelj kada je kamatna stopa bila niža od ugovorene i kada je bio niži tečaj od početno ugovoreno (negativna razlika) iz razloga jer tuženik nije podnio protutužbu niti ističe prigovor prijeboja za negativnu razliku, a činjenica u odnosu na negativnu razliku nije relevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

24. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne stope koje je vještak D. P. uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje, dokumentaciju koja prileži u spisu a koju visinu kamatne stope tužitelj i tuženik ne osporavaju. Izračun vještaka urađen je za utuženo vremensko razdoblje te je utvrđeno kako ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa iznosi 2.129,32 CHF odnosno 11.746,35 kn te je utvrđena pretplata u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosu od 28.915,56 kn.

Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba u valutnoj klauzuli i da mu tuženik isplati iznos od 28.234,67 kn i u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da je ništetna ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da mu tuženik isplati iznos u visini od 11.746,35 kn, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. do III. izreke presude. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

25. Sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom IV. izreke presude u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu anuiteta u visini od 179,53 kn sa zateznom kamatom tekućom od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate, budući je vještak utvrdio da je preplaćen iznos u visini od 179,03 kn. Slijedom navedenog sud je odbio tužitelja za iznos od 0,5 kn sa zateznom kamatom. Nadalje tužitelj zahtjeva isplatu s osnova preplaćenih anuiteta s osnova valutne klauzule u ukupnom iznosu od 28.915,56 kn iako je ukupan zbroj anuiteta ukupan iznos od 28.234,67 kn. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je ukupan preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznos od 28.915,56 kn, a kako tužitelj nije zahtijevao preplaćeni iznos od 689,89 kn za mjesec studeni 2013. godine (zadnji preplaćeni iznos anuiteta) to tužitelj neosnovano zahtijeva ukupan iznos u visini od 28.915,56 kn jer ukupan iznos preplaćenih anuiteta kako to zahtjeva tužitelj iznosi 28.234,67 kn. Slijedom navedenog sud je odbio tužitelja za isplatom iznosa od 680,89 kn kao prekomjerno ukupno zatraženim iznosom tj. preko iznosa od 28.234,67 kn do 28.915,56 kn sve kao pod točkom IV. izreke presude.

26. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 01. svibnja 2021. godine. Sud je rješenjem poslovni broj P-6663/2019 od dana 02. prosinca 2021. godine dopustio preinaku tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema odredbi članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju, tužitelj je podneskom od 01. svibnja 2021. godine povisio tužbeni zahtjev nakon što je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Činjenični osnov tužbe predstavlja ukupnost pravno relevantnih činjenica koje su iznesene u tužbi i tijekom postupka. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem, pa u tom smislu prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano protivi preinaci tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju uređenjem tužbe nakon provedenog vještačenja nije došlo do mijenjanja činjenične osnove. S druge strane, ako se pak uzme da je pravni osnov u konkretnom slučaju isplata s osnova stjecanja bez osnove, uređenjem tužbenog zahtjeva tj. predmetnim raspolaganjem nije pogoršan procesnopravni položaj tuženika pa se ne može govoriti niti o povredi prava na pristup sudu niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka niti je došlo do povrede načela ekonomičnosti niti povrede načela zabrane zlouporabe prava.

27. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to na naknadu sastava tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04., 37/05., 59/07., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa), sastav podneska od 01.07.2020.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročištu dana 02.07.2020.g. u iznosu od 500,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, pristup na ročištu dana 25.01.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife, sastav podneska od 03.05.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročište dana 02.12.2021.g. u iznosu od 1.000,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 5.500,00 kn, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 1.375,00 kn, ukupno 6.875,00 kn, trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 745,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 745,00 kn, tako da je tužitelju priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 10.365,00 kn. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.30.st.2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13 i 94/14). Zatezne kamate od 1. srpnja 2015. do isplate temelje se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15).

Tuženiku sud nije priznao trošak postupka jer je tuženik uspio u razmjerno neznatnom dijelu (čl.154. stava 5. ZPP-a).

U Zagrebu, 14. siječnja 2022. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 745,00 kn

2. tuženiku po punomoćniku