REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5510/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz K. N., OIB: ….., zastupanog po pun. D. M., odvj. u S., protiv tuženika O. P. D., P. D., OIB:…., zastupanog po pun. T. M., odvj. u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 30. rujna 2021. godine u nazočnosti tužitelja i zamj. pun. tužitelja, dana 14. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 23.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. lipnja 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.047,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 8. lipnja 2015. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 7. ožujka 2012. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni B. ", koji je

solemniziran kod javnog bilježnika, dana 10. lipnja 2014. godine da su zaključili aneks tog ugovora koji je ovjeren kod javnog bilježnika, a temeljem navedenog pravnog posla tužitelj da je od tuženika kupio za cijelo nekretninu označenu kao k.č.br. 2981/8, površine 9.430 m2, koja je nastala iz dijela k.č.br. 2981/5 k. o. P. D. i koja se nalazi u gospodarskoj zoni B. "-

P. D.. U tč. X., stavak 2. predmetnog ugovora od 7. ožujka 2012. godine

da je izričito navedeno da tuženik kao prodavatelj jamči kupcu da će u roku od 90 dana od dana potpisa tog ugovora, omogućiti tužitelju kao kupcu osnovnu komunalnu infrastrukturu za njegovu nekretninu koja je utvrđena Zakonom o komunalnom gospodarstvu, a koji je na snazi u momentu potpisivanja tog ugovora, time da navedena osnovna komunalna infrastruktura ne uključuje mogućnost priključka na fekalnu kanalizaciju u tom roku od 90 dana. Tom istom točkom da je ugovoreno ukoliko tuženik ne ispuni svoju obvezu u roku 90 dana, da se isti obvezuje tužitelju vratiti plaćeni dio kupoprodajne cijene. Tuženik da u ugovorenom roku od 90 dana, a koji je istekao 5. lipnja 2012. godine nije omogućio tužitelju niti društvu u vlasništvu tužitelja, osnovnu komunalnu infrastrukturu utvrđenu Zakonom o komunalnom gospodarstvu, a radi navedenog tužitelj da ima pravo na povrat dijela plaćene kupoprodajne cijene u iznosu od 23.575,00 kn (natječajna jamčevina), sa zakonskim zateznim kamatama od 9. veljače 2012. godine, pa tužitelj tako i postavlja svoj zahtjev, te ujedno potražuje i naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu, navodi da nisu točni navodi tužitelja da tuženik ne bi u roku ispunio ugovornu obvezu, a da tužitelj u tužbi i nije naveo odnosno precizirao koju to obvezu tuženik ne bi ispunio. Tužitelj navodi da se radi o priključku na vodovodnu mrežu, što je s obzirom na djelatnost kojom se tužitelj bavi neophodno, radi neispunjenja ugovorne obveze tuženik da je u obvezi isplate zatraženog iznosa tužitelju. Nadalje, navodi da mu tuženik još uvijek nije ispunio svoju ugovornu obvezu, da se radi o osnovnoj komunalnoj infrastrukturi, dakle, da mu nije od strane tuženika omogućeno priključenje na komunalnu infrastrukturu za opskrbu pitkom vodom i odvodnju otpadnih i oborinskih voda, dakle, da se radi o priključku na vodovodnu mrežu, a da mu nije omogućio ni korištenje usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kupoprodaji građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni B. "-P. D.

koji je dana 7. ožujka 2012. godine zaključen između parničnih stranaka sa aneksom koji je zaključen 10. lipnja 2014. godine; pisane prepiske stranaka u pogledu predmeta spora; dokumentacije izdane od strane društva H. v. S.;

rješenja tuženika u pogledu komunalnog doprinosa društva tužitelja; izvatka iz sudskog registra za trgovačkog društvo P.-B. d.o.o. K. N.; zapisnika o primopredaji i obračunu radova od 22. ožujka 2012. godine; izjave glavnog izvođača iz sadržaja i dokumentacije za predaju radova potpisane od strane R. J.;

saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Dana 6. srpnja 2018. godine donesena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

"I.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 23.575,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3.lipnja 2015.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se za više zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 9.veljače 2012.godine do 3.lipnja 2015.godine zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.047,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja o troškovima, dakle, u odbijajućem dijelu tč. I. izreke presuda je postala pravomoćna.

Dana 2. listopada 2019. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Velikog Gorici broj Gž-1080/18, kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navodi se da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, da sud nije proveo te dokaze niti presuda sadrži obrazloženje zašto dokazi nisu provedeni. Nadalje, da nije jasno zašto sud smatra da radovi navedeni u Zapisniku o primopredaji i obračunu radova (list 60-64 spisa) nisu dovršeni u roku od 90 dana od dana zaključenja ugovora kada taj Zapisnik nosi datum 22. ožujka 2012. godine, a Ugovor je zaključen 7. ožujka 2012. godine, dakle, samo 15 dana prije sačinjavanja navedenog zapisnika. Nadalje, da presuda ne sadrži obrazloženje kako okolnost da su stranke 10. lipnja 2014. godine, dvije godine nakon zaključenja ugovora temeljem kojeg se traži isplata, zaključile Anex tog ugovora, utječe na ispunjenje ili neispunjenje obveza iz Ugovora.

U daljnjem tijeku postupka sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz saslušanjem svjedoka J. D., D. K. i R. J..

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Pregledom Ugovora o kupoprodaji građevinskog zemljišta u gospodarskoj zoni tuženika utvrđeno je da su isti zaključili tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj dana 7. ožujka 2012. godine, tim ugovorom tuženik je tužitelju prodao nekretninu – neizgrađeno građevinsko zemljište ukupne površine od 9.430 m2 za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 476.215,00 kn. Iz tog ugovora proizlazi da je tužitelj kao kupac tuženiku na ime natječajne jamčevine već uplatio iznos od 23.575,00 kn, a koji se uračunava kao dio plaćene kupoprodajne cijene. Tim ugovorom, i to baš točkom

X. istog, tuženik je jamčio tužitelju da će u roku od 90 dana od dana potpisivanja ugovora omogućiti mu za ovu nekretninu osnovnu komunalnu infrastrukturu utvrđenu Zakonom o komunalnom gospodarstvu koji je na snazi u tom trenutku, bez priključka na fekalnu kanalizaciju, dakle do 5. lipnja 2012. godine. U slučaju da tuženik ne ispuni tu obvezu u roku od 90 dana, isti se obvezuje tužitelju na njegov zahtjev vratiti plaćeni dio kupoprodajne cijene, dakle iznos od 23.575,00 kn.

Tužitelj ovaj iznos potražuje od tuženika, tuženik smatra da mu nije u obvezi iznos vratiti, u ovom postupku valjalo je utvrditi je li tuženik ispunio svoju obvezu omogućavanja za nekretninu priključka na osnovnu komunalnu infrastrukturu, u roku od 90 dana od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora.

U svom iskazu tužitelj navodi da je imao namjeru proširenja poslovanja firme, da se bavio ukapljenim naftnim plinom, te da je imao namjeru izgradnje skladišta, a kako se kao i svaki građanin informirao odnosno bio informiran, da je dobio saznanje o gradnji predmetne gospodarske zone, na internetskim stranicama tuženika da su bile navedene okolnosti navedenog natječaja, da je navedeno kako je uloženo zaista mnogo sredstava od strane države u ovu gospodarsku zonu, te da je bilo izričito bilo navedeno da zona ima osnovnu komunalnu infrastrukturu, vodu, struju. Navodi da je on bio jedini ponuđač, da je sve bilo divno i savršeno prilikom pregovora, međutim, kasnije da su nastupili problemi baš u pogledu ove osnovne komunalne infrastrukture donosno jednostavno rečeno priključka za vodu i struju. Naime, da su ugovorili kupoprodajnu cijenu od 51 kn po m2, da je kupio česticu koja je kasnije izdvojena u površini od 9430 m2, a sa strane tuženika da su se informirali u pogledu ekološke dopustivosti njegovog skladišta odnosno ono što je imao namjeru graditi, kako se to uklapalo u ekološke propise, to da su na strani tuženika bili zadovoljni sa projektom, uglavnom, od te osnovne komunalne infrastrukture da nije bilo ništa, da je on platio projekt firmi koja mu je trebala izvesti radove, označio i ogradio gradilište, međutim, ponovno da nije bilo niti vodovodnih instalacija, niti instalacija struje, za vodovod da je nadležan V. Š., a za struju H. T.. Primjerice, kada je otišao u

H. T., da je saznao da tamo u toj zoni nema niti trafostanice, zaista da se iznenadio jer su od strane tuženika bila stalna uvjeravanja da je sve postavljeno. Sa svoje strane da je on izvršio sve obveze spram tuženika, da ne postoji apsolutno nikakvo potraživanje tuženika spram njega, niti jedna kuna duga, tek otprilike nakon godinu dana od dana zaključenja ugovora da je dobio priključak za vodu i struju, a navodi da je čitavo to vrijeme izvodio radove, koji su prolongirani baš zbog ovoga. Sa strane tuženika da nije bilo sluha da mu isplate predmetni novčani iznos koji su bili dužni, čak da im je ponudio nagodbu da mu otpišu komunalnu naknadu na rok od 7 godina, a da se radilo o minornom novčanom iznosu od cca 200,00 kn mjesečno, niti za to da nisu imali sluha. Navodi da je u vrijeme zaključenja pravnog posla sa tuženikom kao laik povjerovao navodima tuženika, onom što je bilo objavljeno na internetskim stranicama tuženika i prezentirano mu od strane nadležnih od tuženika, tek kasnije da se uglavnom putem interneta informirao te vidio u što je ušao. Navodi da je cjevovod zaista postojao, međutim, od toga nije bilo nikakve svrhe, jer nije bila puštena voda, a iz kojeg razloga da ne zna, uglavnom, navodi da sa strane tuženika nije u roku ispoštovano ono što je ugovoreno. Navodi da je stanje što se tiče poslovne zone potpuno isto danas kako je bilo i u vrijeme zaključenja ugovora, a osim njegove čestice. On sam da je napravio separator oborinskih voda, da nije priključen od strane tuženika na tu infrastrukturu, a iako nije predmet spora, da mora kazati da je on sam, o svom trošku napravio i separator fekalnih voda.

Sud drži da je iskaz tužitelja logičan, uvjerljiv i u skladu sa ostalim izvedenim dokazima, priloženom dokumentacijom, pa ga prihvaća kao vjerodostojnog. Svjedok J. D., nesrodan sa tužiteljem, u svom iskazu navodi da je on direktor društva P. B. d.o.o., tužitelj da je vlasnik tog društva, a on da je postao direktor društva u ožujku 2012. godine, iako da je sa tužiteljem i ranije poslovno surađivao i imao saznanja o njegovim poslovima. Navodi da je postojala potreba da društvo izgradi poslovni prostor odnosno postrojenje, a isto da se bavilo ukapljenim plinom, te navodi da je tužitelj došao do saznanja putem medija o izgradnji poslovne zone u P. D., da misli da mu je tužitelj naveo kako je

to vidio na web stranici te općine, i da je bilo objavljeno, da je pogledao taj oglas na web stranici i da se sjeća da je bilo navedeno da je poslovna zona u potpunosti komunalno opremljena. Svjedok da nije otišao pogledati zemljište koje je tužitelj imao namjeru kupiti, tužitelj da je pregovarao sa nadležnima kod tuženika te imao namjeru kupnje parcele, uglavnom, nakon toga, a svjedok da je bio nazočan jednom sastanku u općini, također u ožujku 2012. godine, da je dogovorio kupoprodaju. Na tom sastanku da je bio nazočan svjedok, tužitelj, načelnik općine B. V., sada pokojni, zamjenik načelnika D. U. i njihova pravnica odnosno tajnica općine. Dakle, u tom trenutku ugovor da još nije bio potpisan nego da su pregovarali i sa strane općine da su bili dosta samouvjereni, da su naveli da zona ima i vodu i struju, znači temeljnu komunalnu infrastrukturu, da je utanačen neki rok od 90 dana koji je po mišljenju svjedoka bio vezan za izvide s njihove strane vezano za priključenje i provjeru samog projekta investitora odnosno kupca. Uglavnom, ponavlja da su nastupili sa pozicije da zona ima i vodu i struju, međutim, kasnije da se saznalo da tomu nije tako i za tužitelja odnosno društvo da su nastali problemi. Navodi da nije bio nazočan potpisivanju ugovora, ugovor da je za parcelu od 9.500 m2 cca potpisao tužitelj, to da mu je kazao i da su prvenstveno problemi nastali u pogledu struje, da su utvrdili da ne postoji nikakav priključak za struju, jednostavno struja da nije bila dovedena, da je postojao nekakav ormarić, a kada su isti otvorili, da su utvrdili da u njemu nema ničega. Tužitelj da je kontaktirao sa H. T., da se utvrdilo da ne postoji niti trafostanica, nakon brojnih pregovora, komunikacije sa pok. načelnikom B. V., da misli kako je preko H. Š. ishođena struja i to po prilici godinu dana nakon zaključenja ugovora. Navodi da je bilo problema i sa uporabnom dozvolom, cijela zona da nije imala uporabnu dozvolu i to da je sređivao V. preko H. da bi se to sredilo, ponovno naknadno. Što se tiče vode, da nije postojao niti priključak za vodu, ovo da je sređivao tužitelj preko V. Š. i prvi račun za vodu u smislu priključenja da je ispostavljen s njihove strane u kolovozu 2013. godine. Poslovni objekt da je izgrađen u rasponu od veljače do travnja 2013. godine, ponavlja, nije bilo nikakve osnovne komunalne infrastrukture, što se tiče Č. to da nije sređeno nikako. Navodi da je bilo nekakve priče sa nadležnima kod tuženika da bi se izgradio bio pročišćavač, te da su u pregovorima spominjali EU fondove, tužitelj da bi trebao po njima pristupiti tom projektu, od toga da nije bilo ništa, tužitelj da je sam napravio infrastrukturu za odvod fekalija, o svom trošku. Navodi da je na tom sastanku na kojem je bio nazočan bilo navedeno sa strane tuženika da će u slučaju da u roku od ovih 90 dana ne postupe sukladno utanačenju vratiti tužitelju novac odnosno nekakav iznos od cca 20.000,00 kn, to da je bilo uplaćeno od strane tužitelja tuženiku i da se radilo o nekakvoj jamčevini, ništa od toga da nije plaćeno, a stalno da su postojali nekakvi pregovori sa tuženikom, mogućnost nagodbe kojom bi se sve ovo reguliralo, do nagodbe da nije došlo jer nije bilo sluha na strani tuženika. Navodi da zna da je zaključen i Aneks ugovoru o kupoprodaji, da se radilo o regulaciji situacije cijepanja parcele i jedino da je to regulirano Aneksom, isti da nije zadirao ni u što drugo. Navodi da je voda i struja na objekt priključena tek nakon zaključenja ovog Aneksa, da ne zna precizno kada je Aneks zaključen. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, a isti sukladno dopuštenju suda predočava svjedoku priloge podneska tužitelja predane na ročištu 22. ožujka 2018. godine, posebno zapisnik o primopredaji i obračunu radova te izjavu glavnog izvođača (C. d.o.o. S.), svjedok navodi da tu dokumentaciju nikada nije vidio, da nema saznanja o toj dokumentaciji, navodi da nema nikakvih saznanja o ulozi društva C. d.o.o. S., vezano za obavljanje nekih radova u toj zoni, da nema saznanja o poslovnom odnosu tuženika i tog društva niti eventualnom odnosu tužitelja sa tim društvom. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja je li za objekt napravljen separator odvodinskih voda, svjedok navodi da jest, da je isti morao biti napravljen, a da mu se čini da je to bilo napravljeno 2013. godine i da je to napravio tužitelj kao vlasnik društva.

Svjedok D. K., zaposlenica tuženika, nesrodna sa tužiteljem, iskazuje da je pročelnica upravnog odjela još od 2. studenog 2011. godine pa do danas neprekidno. Pored nje, pravnice po struci, da su bili još zaposleni samo referenti kao srednja stručna sprema, da se sjećam tužitelja kao kupca u industrijskoj zoni i problema koji su bili vezani za taj pravni posao, načelnik općine da je tada bio B.

V. koji je sada pokojni. Naime, općina da je bila investitor zone i sve da je napravljeno sukladno propisima, poziv za natječaj da je bio objavljen i putem weba i u Narodnim novinama i da je ona radila tipske prijedloge ugovora. Ti prijedlozi odnosno tipski ugovori da su bili također objavljeni i svima javno dostupni. Tužitelja da se sjećam i da on nije bio prvi kupac u ovoj zoni, ugovor s njim da je zaključen u ožujku 2012. godine i to upravo takav po prijedlogu ugovora, a već u veljači 2012. godine da je društvo C. d.d. S. tuženiku kao investitoru izdalo potvrdu da je izgradilo osnovnu komunalnu infrastrukturu za zonu. Dakle, da je izgrađena u tom trenutku bila vodovodna mreža, javna rasvjeta, priprema za odvodnju na koju je poslije napravljen bio pročistač, isto tako da je napravljen i kabelski rasplet odnosno priprema priključka za struju, te isto tako DTK kao distributivna telekomunikacijska kanalizacija. Dakle, nakon što je tuženik sa tužiteljem zaključio ugovor za kupnju parcele u zoni, sa strane tužitelja da ništa nije bilo sporno, a da je on došao i obišao zonu, predmet kupnje, pregledao čitavu dokumentaciju koja mu je stavljena na raspolaganje i ovu potvrdu društva C.. Dakle, nakon toga da je on zatražio građevinsku dozvolu, posebne uvjete i to da mu je sve izdano, navodim da, da nije bilo osnovne komunalne infrastrukture da mu građevinska dozvola za predmetni poslovni objekt ne bi ni bila izdana. Dakle, da se sjeća da je nakon toga tužitelj imao neke zahtjeve po pitanju telefonije i interneta, da misli da su čak H.-u slali zahtjeve da mu se odobri priključak i internet, navodi da je nakon toga zaključen aneks ugovora s njim, a taj aneks da je isključivo zaključen vezano za moguću razliku u kvadraturi prodanog zemljišta i za slučaj da netko od ugovornih stranaka treba vratiti dio kupoprodajne cijene ili kupac platiti dio kupoprodajne cijene. Navodi da je i nakon tužitelja bilo drugih kupaca u predmetnoj zoni, pa tako da je i ove godine zaključeno nekoliko ugovora, isti da se zaključuju do dan danas, u potpunosti da su po sadržaju identični tužiteljevom pravnom poslu, a niti jedan jedini kupac da nije podnio tužbu spram tuženika niti ima primjedbi. Navodi da joj nije jasno zbog čega je tužitelj nezadovoljan, a očito do dan danas da misli da bi mu tuženik trebao isplatiti neki novčani iznos, da je ona bila nazočna na više sastanaka kada su održani isti s njim, tuženik da nije preuzeo nikakvu obvezu prema njemu, povrata novca, a navodi da je sa strane tuženika u potpunosti ispoštovana čitava dogovorena situacija sa tužiteljem. Na posebno pitanje zamj. pun. tužitelja, svjedokinja navodi da su se radovi od strane C. a po kojem završetku je C. izdao potvrdu, počeli izvoditi i izvodili prije nego što je ona postala zaposlenica tuženika, to da je trajalo dugo vremena i da zna da su bili u vrijednosti 9 milijuna kuna. Sve radove da je po njenom saznanju izvodio C., a da li je on imao svoje podizvođače, to da joj nije poznato. Navodi da u trenutku zaključenja ugovora sa tužiteljem po njenom mišljenju nije preostalo ništa od osnovne komunalne infrastrukture što je trebalo biti napravljeno osim biološkog pročistača, a da industrijska zona ima drugu fazu izgradnje i da je to razvidno iz samog projekta, a da joj detalji tog projekta nisu poznati.

Svjedok R. J., ing. građevine, nesrodan s tužiteljem, nije zaposlenik tuženika, iskazuje da je bio zaposlenik društva C. S. nekih 5

godina, da misli da je to bilo od 2007. godine pa do 2017. godine, da je od tada prošlo puno vremena i ono čega se može sjetiti je prilično uopćeno i suženo, tako da ne može puno toga tvrditi, da je bio inženjer odnosno voditelj gradilišta industrijske zone P. D., investitor da je bila O. P. D.. D., nekoliko

godina, 2 ili 3 godine da se radila ova industrijska zona sa strane C., a društvo C. da je imalo dosta podizvođača, posao da je C. radio na zoni 2 ili 4 godine i da je trebao biti napravljen vodovod, kanalizacija, asfalt, sve da je to ugovoreno i da on sada ne može precizan biti po pitanju što je ugovoreno, uglavnom, da je napravio završnu izjavu izvođača radova, a nadzorni inženjer M. R. da da je napravio završno izvješće, dakle, to da je predano investitoru i tu da nije bilo nikakvih problema niti zamjerki. M. R. da je pokojni, da je on imao društvo K. d.o.o. Š., a upitan navodi da je M. R. njegov sin i da ne zna je li M. R. bio zaposlenik ovog društva, uglavnom, da se sjeća da je dolazio nekoliko puta u zonu, ali po mišljenju svjedoka da nije ništa posebno radio gore, da je dolazio kao sin M. R. i uz njega. Upitan što je konačno napravljeno, daje uvjetno iskaz i navodi da misli da je napravljena vodovodna mreža, kanalizacijska mreža i to oborinska i fekalna, trafostanica da nije napravljena, da je napravljen objekt za trafostanicu, i to nakon izgradnje industrijske zone, uglavnom, navodi da zaista ne može ništa decidirano iskazati i da je prošlo zaista puno vremena od tada i sve što je napravljeno da je trebalo biti uz dokumentaciju, a da je on svoje očitovanje odnosno izjavu sastavio, predao nadzornom inženjeru, investitor da je to potpisao i da nije bilo problema. Nikada da nisam čuo za osobu tužitelja, da nikada nije čuo da se priča da bi netko od kupaca u toj zoni bio nezadovoljan i da je investitor imao problema sa kupcima. Na posebno pitanje pun. tuženika da svjedok pregleda izjavu glavnog izvođača koja je pod listom 62 priložena spisu, navedena izjava se predočava svjedoku i on navodi da se na istoj nalazi njegov potpis i da je to ta izjava koju je sastavio i predao nadzornom inženjeru M. R., o ovome da je već iskazao. Svjedok navodi da je on ovu izjavu sačinio vezano za projekt i što je u projektu navedeno, da je poseban projekt bio za građevinsku zonu, a posebno priključak na zonu, pri tom misli na priključak sa ceste – županijske. Na pitanje je li se po pitanju projekta odstupilo od projekta, navodi da po njegovom mišljenju nije, ali da to može biti navedeno u završnom izvješću M. R.. Posebno upitan svjedok navodi da se zaista ne može sjetiti što je napravljeno po pitanju priključka sa glavne županijske ceste do zone, a da se ne može ni sjetiti što je u samoj zoni napravljeno jer su to dvije odvojene stvari. Sve što bi kazao da bi predstavljalo njegove pretpostavke zbog proteka vremena i da se to može utvrditi kroz dokumentaciju.

Dakle, svjedoka M. R. sud nije mogao saslušati jer nije među živima, a prema iskazu svjedoka J., uloga njegovog sina M. R. nije bila od

važnosti za ovaj predmet, s obzirom da se nije odazvao pozivu suda, iako uredno pozvan, sud je pozvao tuženika da se očituje ustraje li u prijedlogu za njegovim saslušanjem, tuženik se nije na ovo očitovao u ostavljenom roku, pa je sud od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka M. R. odustao. Uostalom, činjenično stanje je u ovom postupku u potpunosti utvrđeno, koliko je to bilo moguće.

Točno i pravilno se tužitelj poziva na odredbu čl. 34. Zakona o komunalnom gospodarstvu (NN 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15), na koji se poziva i Ugovor o kupoprodaji građevinskog zemljišta zaključen između stranaka, naime, osnovna komunalna infrastruktura predstavlja mogućnost opskrbe pitkom vodom i odvodnju otpadnih voda, sam vlasnik građevine dužan je priključiti svoju građevinu na komunalnu infrastrukturu za opskrbu pitkom vodom i odvodnju otpadnih voda te je obvezan koristiti uslugu održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada. Tuženik je u roku 90 dana od dana zaključenja tog Ugovora, to trebao omogućiti tužitelju kao kupcu, a tuženik to u navedenom roku nije napravio, napravio je to, prema navodima tužitelja, mnogo kasnije, što je očito tužitelju zaista stvorilo probleme u radu.

Iz dopisa H. v. tuženiku od 11. veljače 2013. godine proizlazi da je tuženik od ovog društva zatražio suglasnost za priključak sa glavnog cjevovoda na hidrantsku mrežu u P. D., to društvo je uputilo tuženika da suglasnost ishode od V. i odvodnje d.o.o. Š., dakle, očito je ono što je tužitelj naveo točno, a to je da se on nije mogao priključiti na vodu i odvodnju sa objektom u ugovorenom roku od 90 dana, bez obzira što su izvođeni radovi od strane tuženika, jer, pored postojanja cjevovoda, tuženik još 2013. godine, nije ishodio suglasnost za priključak za vodu od nadležne pravne osobe. To je napravljeno tek nakon godinu dana od dana zaključenja temeljnog Ugovora o kupoprodaji između stranaka, dugo nakon proteka roka od 90 dana iz ovog Ugovora, taj rok je istekao 6.lipnja 2012. godine.

Kada se analizira Zapisnik o primopredaji i obračunu radova (list 60 spisa) razvidno je da isti nosi datum od 25. veljače 2010. godine,, da je predstavnik izvođača radova upravo svjedok R. J. ispred izvođača društva C.

d.o.o. S., naručitelj je bio tuženik, a nadzorni inženjer M. R., sada pokojni.

Navedeno je da je predmet primopredaje i obračuna izgradnja komunalne infrastrukture u gospodarskoj zoni B.-T. i priključak na gospodarsku

zonu u P. D.. Navedeno je da su radovi započeti 7. travnja 2010. godine

i dovršeni 11. studenog 2011. godine, tijekom izvedbe radova da je vođen dnevnik građenja za navedenu cestu, koji je obostrano potpisan. Tuženik u spis ne dostavlja dnevnik građenja, a i u Zapisniku je navedeno da se isti odnosi na cestu, dakle, ponovno nema dokaza da je ispunjena predmetna obveza koju je tuženik preuzeo u odnosu na tužitelja kasnije, potpisom Ugovora o kupoprodaji. Kada se Zapisnik o primopredaji dovede u vezu sa iskazom svjedoka J. i svim ostalim

izvedenim dokazima, sud zaključuje da time tuženik nije dokazao ono što je bitno za ovaj postupak, da se iz priloženog zaista ne može razaznati niti utvrditi koji su radovi na komunalnoj infrastrukturi izvedeni od strane društva C. d.o.o. S., sud zaključuje da radovi koji su predani po navedenom Zaključku nisu oni vezano za izgradnju infrastrukture kojom bi se tužitelju omogućio priključak za opskrbu pitkom vodom i odvodnju otpadnih i oborinskih voda. Ista je situacija i sa korištenjem usluge održavanja čistoće vezano za skupljanje i odvoz komunalnog otpada. Sud drži da je točan navod tužitelja da se predani radovi po Zapisniku o primopredaji nemaju veze sa obvezom tuženika i predmetnog Ugovora koji je zaključen između stranaka, ti radovi su prema Zapisniku predani i dovršeni prije nego što je predmetni Ugovor između stranaka zaključen. Da tome nije tako, da su već prije zaključenja Ugovora koji je zaključen između stranaka 7. ožujka 2012. godine, bili obavljeni potrebni radovi, onda zaista ne bi bilo potrebe ugovoriti utanačenje po tč. X tog Ugovora, dakle, ta odredba je jasna, a upravo tuženik nije dokazao, ničim što je priložio spisu da je u roku ispunio ugovornu obvezu spram tužitelja. Za navesti je da svjedok J. iskazuje o dva projekta, onom za industrijsku zonu i onom za priključak na istu. S. iskazuje i o završnom izvješću M. R., nadzornog inženjera, ali tuženik to izvješće nije dostavio u sudski spis, a nije dostavio niti ugovore o građenju sa aneksom koji su zaključeni između C. i tuženika, a koji se navode u Zapisniku o primopredaji odnosno Izjavi glavnog izvođača (list 61-64 spisa). Sud u potpunosti poklanja vjeru iskazu svjedoka J. D., iako je isti direktor društva kojeg je tužitelj vlasnik, iskaz ovog svjedoka je logičan i uvjerljiv, a takav je i iskaz tužitelja. Iskaz svjedoka J. također u bitnom potkrijepljuje iskaz tužitelja, dok je svjedokinja K. po struci pravnica i zaposlenica tuženika pa njen iskaz valja uzeti sa rezervom, njenom iskazu sud u bitnom ne može pokloniti vjeru jer iz svih ostalih izvedenih dokaza proizlazi upravo ono što tužitelj čitavo vrijeme tvrdi.

Dakle, odredbom čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njeno ispunjenje. Utvrđeno je da tuženik nije u roku od 90 dana ispunio ugovornu obvezu spram tužitelja, a to je omogućavanje priključenja na osnovnu komunalnu infrastrukturu, tuženik je to napravio dugo nakon proteka ovog roka, pa je sukladno ugovornom utanačenju u obvezi vratiti tužitelju do tada plaćeni dio kupoprodajne cijene od 23.575,00 kn, koliko je tužitelj nesporno uplatio tuženiku. Očito tuženik drži da je onime što je obavio unutar tog roka od 90 dana ispunio svoju ugovornu obvezu, sud drži da je tužitelj dokazao kako to tuženik nije napravio, jer je tuženik tužitelju trebao omogućiti unutar tog roka, korištenje vode i odvodnje, kao i usluge odvoza smeća, što tuženik nije napravio, bez obzira što je na gradnji infrastrukture radio, ali nije posao unutar roka obavio kako je ugovoreno. Iz izvedenih dokaza zaista ne proizlazi drugačiji zaključak, a zaključeni aneks tog Ugovora zaista nema veze sa obvezom iz Ugovora o kupoprodaji, vezano za ugovornu obvezu tuženika, pa predmet tog aneksa i nije navedena, predmetna obveza tuženika, koju isti nije ispunio u roku.

Dakle, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju zatraženi iznos glavnice, sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe sudu, kao dana zahtjeva tuženiku za isplatu ovog iznosa (3. lipnja 2015. godine pa do isplate). Naime, u samoj tč. X Ugovora o kupoprodaji navedeno je da se tuženik u slučaju neispunjenja ugovorne obveze u roku od 90 dana, obvezuje tužitelju, na njegov zahtjev, vratiti plaćeni dio kupoprodajne cijene. Stranke jesu pregovarale u pogledu ispunjenja obveze, plaćanja komunalne naknade i prebijanje obveza, međutim, sud tek tužbu smatra zahtjevom za vraćanje kupoprodajne cijene (dijela iste) tuženiku, jer ranijeg dopisa koji bi sadržajno i u pogledu zahtjeva bio identičan ovoj tužbi, nema. Tek tužba predstavlja onaj zahtjev, formalni zahtjev, tužitelja tuženiku za vraćanje dijela cijene radi neispunjenja ugovorne obveze vezano za osnovnu komunalnu infrastrukturu. Dakle, kamate na glavnicu tužitelju pripadaju od 3. lipnja 2015. godine do isplate.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (21. studenog 2017. godine, 22. ožujka 2018. godine i 21. svibnja 2018. godine); pristupa na 2 ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 30. ožujka 2017. godine i 20. lipnja 2017. godine); sastava obrazloženog podneska od 29. studenog 2017. godine u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (10. veljače 2020. godine, 21. rujna 2020. godine, 17. ožujka 2021. godine i 30. rujna 2021. godine); 25% PDV-a u iznosu od 2.375,00 kn, sudsku pristojbu tužbe i presude u ukupnom iznosu od 1.172,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 13.047,00 kn, koliko je tužitelju na ime naknade parničnog troška konačno obistinjeno. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje parnice, pa tako tužitelju nije obistinjen ni trošak sastava žalbe i trošak pristojbe vezano za žalbu protiv odluke, jer prvostupanjska presuda nije ukinuta po žalbi tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka.

U Splitu,14. siječnja 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Broj zapisa: eb304-9d681

Kontrolni broj: 0420d-2c5b0-64bd9

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.