Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž-1564/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužiteljice V. S. iz Z., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku D. T., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika G. Z., Z., …, OIB: …, zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćniku Z. G., odvjetniku u O. u. G. u Z., …, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice C. o. d.d., Z., …, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici S. Š., zaposlenici umješača, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice V. S. i tuženika G. Z. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-57/2020 od 30. studenog 2021., dana 11. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika G. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-57/2020 od 30. studenog 2021., u točki I izreke.

II. Odbija se djelomično žalba tužiteljice V. S. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-57/2020 od 30. studenog 2021., u točki II izreke, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice V. S. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 6.932,00 kn pa do 7.557,00 kn, odnosno za iznos od 625,00 kn.

III. Prihvaća se djelomično žalba tužiteljice V. S., preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-57/2020 od 30. studenog 2021., u točki II izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice V. S. za naknadu parničnog troška preko iznosa od 6.932,00 kn, tako da se nalaže tuženiku G. Z. da tužiteljici V. S., uz već dosuđeni iznos troškova postupka u točki I izreke, nadoknadi daljnji iznos troškova postupka u visini od 625,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2021. do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje H. n. b. prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužiteljice V. S. za naknadu troškova pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.350,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

- na iznos od 24.000,00 kuna od 28. prosinca 2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.350,00 kuna od 30. studenog 2021. godine do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 21.038,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2021. godine do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje H. n. b. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica potražuje od tuženika platež iznosa od 3.900,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

- na iznos od 3.000,00 kuna od 28. prosinca 2015. godine do isplate,

- na iznos od 900,00 kuna od 30. studenog 2021. godine do isplate, kao i zahtjev tužiteljice na platež zatezne kamate na iznos od 1.350,00 kn za period od 30.05.2018.g. do 30.11.2021.g., zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.557,00 kn sa pripadajućom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, te zahtjev tuženika i umješača za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv citirane presude pod točke II izreke žalbu je izjavila tužiteljica V. S. zbog pogrešne primjene materijalnog prava ukazujući da je prvostupanjski sud, u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio pravila o zastari u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva u podnesku od 7. travnja 2021., smatrajući da je početak zastarnog roka u odnosu na preinačeni dio, počeo teći objavljivanjem Orijentacijskih kriterija u ožujku 2020., to više što ovim podneskom žaliteljica nije postavila novi zahtjev, odnosno neku novu kvalifikatornu okolnost štete, već samo svoj zahtjev uskladila na novim Orijentacijskim kriterijima, a koji se trebaju primjenjivati na sve postupke u tijeku. Ukazuje da je ovakvo stajalište u suprotnosti i sa odredbom članka 190. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da tužitelj može, u konačnici i do zaključenja parničnog postupka, preinačiti tužbeni zahtjev ako takvu preinaku bez svoje krivnje nije mogao učiniti do zaključenja prethodnog postupka, a kako je to bilo u ovom slučaju. Ukazuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u pogledu početka tijeka zakonske zatezne kamate, jer u slučaju kada je liječenje završeno prije podnošenja tužbe, tada je pravilnom primjenom odredbe članka 1103. Zakona o obveznim odnosima istu trebalo dosuditi od dana podnošenja tužbe 28. prosinca 2015., obzirom da je liječenje završeno ranije, pa je tuženiku bilo i moglo biti poznato opseg i visina štete, a u ovom postupku je isti osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva (poziva se na odluku Županijskog suda u Zadru broj Gž-676/21). Ističe da je i odluka o troškovima, u odbijajućem dijelu, nepravilna, jer je sud neosnovano odbio trošak pristupa na ročište za objavu presude, te sastav podnesaka od 23. veljače 2018., 24. siječnja 2020., 1. srpnja 2020., 7. travnja 2021., 28. travnja 2021. i 27. svibnja 2021. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Protiv citirane presude pod točkom I izreke žalbu je izjavio tuženik G. Z. iz svih žalbenih razloga ukazujući da presuda, u pobijanom dijelu, uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, nije razumljiva te ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje da činjenično stanje nije valjano utvrđeno, jer osobe koje obavljaju komunalnu djelatnost odgovaraju po principu objektivne odgovornosti, a prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog pribave od Z. h. podatke o održavanju spornog dijela ceste, a zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1084. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud utvrdio i njegovu pasivnu legitimaciju temeljem odredbe članka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu, neovisno i suprotno činjenici da je žalitelj, temeljem odredbe članka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu poslove održavanja nerazvrstanih cesta, a time i javnoprometnih površina, ugovorom prenio na Z. h. d.o.o., P. Z. cesta, koji je, po mišljenju žalitelja trebao biti pasivno legitimiran u ovom postupku. Ukazuje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda kako tužiteljica nije ničim doprinijela nastanku štetnog događaja, a to iz prostog razloga što ista nije u konkretnoj situaciji upotrijebila pažnju običnog čovjeka te gledala ispred sebe gdje hoda, a ne samo obraćala pozornost na ostale pješake, u kojem slučaju bi izbjegla navedeno oštećenje. Smatra da je time prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima kada je ocjenjivao visinu novčane naknade za pretrpljenu štetu. Ističe da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka uvećano za trošak sastava žalbe, podredno da istu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe tužiteljice je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

6.1. da je predmet ovog postupka potraživanje na isplatu iznosa od 29.250,00 kn (povećan preko iznosa od 25.350,00 kn podneskom od 7. travnja 2021.) sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, po osnovi naknade štete i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 6.000,00 kn, pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 kn, duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 12.000,00 kn, s naslova naruženja iznos od 5.000,00 kn, te s osnova imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 2.250,00 kn;

6.2. da je do povećanja tužbenog zahtjeva u podnesku od 7. travnja 2021. došlo nakon i pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. kojim su se izmijenili Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331VI/02 i 1372-11/02, na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%., a koja se izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadom neimovinske štete u tijeku bez obzira da li je šteta nastala u vrijeme važenja Zakona o obveznim odnosima iz 1991. ili iz 2005., pa kako je isto povećanje tužbenog zahtjeva postavljeno nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.), a kojima je primijenjena odredba članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), prvostupanjski sud je, unatoč protivljenju tuženika G. Z., preinaku tužbe dopustio;

6.3. da je tuženik G. Z. istakao prigovor zastare u odnosu na preinakom povećani iznos tužbenog zahtjeva, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije;

6.4. da tužiteljica V. S. u iskazu od 19. listopada 2016., a što potvrđuje i u iskazu na licu mjesta prilikom očevida, u bitnom tvrdi da se uoči pada sa svjedokinjom D. O. kretala B. t. u smjeru zapad-istok prema trgu, da je bila gužva, da je prolazila iza auta koji je skretao na B. t. i obraćala je pozornost na pješake koji su joj dolazili u susret, tako da je odjedanput propala na nogostupu, jer nije vidjela rupu prije pada, te je zadobila prijelom lijeve ruke sa pomakom, nosila je gips, kasnije išla na fizikalnu terapiju, bila je potpuno nesposobna sa lijevom rukom pa su joj u svakodnevnim aktivnostima pomagale mama koja živi sa njom i sestra koja ju je učestalo obilazila;

6.5. da svjedokinja D. O., koja je išla iza tužiteljice V. S., potvrđuje njen iskaz, kako u odnosu na mjesto pada, tako i u odnosu na samu dinamiku štetnog događaja, a isto potvrđuje i opisuje i u iskazu na licu mjesta prilikom očevida;

6.6. da je prilikom očevida na licu mjesta, provedenim dana 19. lipnja 2020., tužiteljica V. S. pokazala mjesto pada, te mjesto rupe, po mjerenju sudske komisije površine 39 cm x 22 cm, koja je u vrijeme očevida bila pokrpana, te se nije mogla izmjeriti dubina, iako tužiteljica V. S. i svjedokinja D. O., prilikom očevida tvrde da je bila dubine 3 do 5 cm, te je sud utvrdio da je frekvencija pješaka kao i vozila na tom pješačkom prijelazu i križanju bila velika;

6.7. da prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka M. F. postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i ozljede koju je zadobila tužiteljica V. S., kao i da je uslijed štetnog događaja ista trpjela primarni strah koji je bio vrlo intenzivan i kratkotrajan, sekundarni strah jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 3 dana, slabijeg intenziteta 10 dana, bol jakog intenziteta 2 dana, srednje jakog intenziteta kumulativno 5 dana, a manjeg intenziteta 15 dana, a daljnji povremeni bolovi su trajne prirode i uključeni su u pojačane napore, naruženje lakog stupnja povremeno uočljivo trećima obzirom na deformaciju lijeve podlaktice i šake te smanjenje opće i životne radne sposobnosti za 10%, a tuđa pomoć i njega joj je bila potrebna 2 sata dnevno kroz prvih 30 dana liječenja, dok joj je u narednom periodu od 30 dana bila potrebna pomoć druge osobe u prosjeku od 1 sat dnevno, pa prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaze tužiteljice V. S. i svjedokinje D. O. utvrđuje da je do štetnog događaja došlo tako što je prijelazom preko križanja, na pješačkom prijelazu, za čije je održavanje odgovoran tuženik G. Z., spotaknula se na rupu na kolniku te pala i teško ozlijedila lijevu ruku, uslijed čega je zadobila teške povrede, a prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke M. F., utvrđuje da postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastale štete, pa temeljem nalaza vještaka, primjenjujući Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002. broj Su-1331-VI/02 i Su-1372-11/02, sa izmjenama donesenim na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5, a u primjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1991. i iz 2005. (dalje Orijentacijski kriteriji) i odredbe članka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i 41/08. - dalje ZOO), zaključuje da je tužbeni zahtjev u iznosu 25.351,00 kn, sa traženim zakonskim zateznim kamatama na iznos od 24.000,00 kn od 28. prosinca 2015., te na iznos od 1.350,00 kn od 30. studenog 2021., osnovan i prihvaća ga, dok isti u preostalom traženom iznosu od 3.900,00 kn sa traženim kamatama, kao i kamate na iznos od 1.350,00 kn za period do 30. studenog 2021., odbija kao neosnovan, a odluku o troškovima postupka donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 3. i članka 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarife).

7. Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

8. O žalbi tuženika G. Z.:

8.1. Neosnovano se u žalbi upire da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer izreka presude, u pobijanom dijelu, nije u suprotnosti sama sa sobom, niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su dani valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku u pobijanom dijelu, pa se presuda u tom dijelu može valjano ispitati.

8.2. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

8.3. Neosnovano se upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u pogledu postojanja pasivne legitimacije tuženika G. Z. u ovom postupku, jer iako isti, kako to upire u žalbi, nije neposredno nadležan za održavanje predmetne lokacije, jer je tu nadležnost prenio na Z. h. d.o.o., to ne znači da, kao vlasnik i osnivač, pravne osobe na koju je prenio te poslove, te kao pravna osoba koja je zadužena i odgovorna za održavanje nerazvrstanih cesta, u koje spada i ova predmetna, nije odgovoran za kvalitetu njenog održavanja, kao i eventualne štete nastale zbog nepravilnog održavanja tako prenesenih obaveza održavanja nerazvrstanih cesta ili javnih površina, a koja odgovornost, kako to valjano utvrđuje prvostupanjski sud, proizlazi iz članka 2. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 26/03., 82/04., 178/04.) i Odluke o komunalnom redu („Službeni glasnik grada Zagreba“ broj 20/05. – dalje Odluka).

8.4. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud, u svezi odredbe članka 67. Odluke, utvrdio odgovornost tuženika G. Z. za štetu koju je pretrpjela tužiteljica V. S. u ovom štetnom događaju, jer je do ozljede tužiteljice V. S. došlo uslijed oštećene javne površine, odnosno rupe na nogostupu površine oko 39 cm x 22 cm, dubine cca 3-5 cm, u koju se spotaknula tužiteljica V. S. koja se tuda normalno, odnosno uobičajeno kretala, sa uobičajenom pažnjom, a kada zbog gustoće prometa i pješaka nije vidjela rupu na nogostupu, uslijed čega pravilno prvostupanjski sud nalazi da na strani tužiteljice V. S. nema doprinosa za nastanak štete temeljem članka 1067. stavak 1. i 2. ZOO (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-851/07 od 19. studenoga 2008., Rev-1052/05 od 15. svibnja 2016. i dr.).

8.5. U žalbi se ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO, odnosno da je preko svake mjere odredio visinu novčane naknade.

8.6. Suprotno ovakvoj paušalnoj tvrdnji tuženika G. Z., po stavu ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka M. F., utvrdio da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja (spoticanja na oštećenje - rupu na kolniku, kao posljedicu pada) te nastanka teške tjelesne ozljede ruke, kako se to zaključuje u mišljenju imenovanog vještaka.

8.7. Također je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 1100. stavak 1. ZOO i Okvirna mjerila kada je, sukladno nalazu mišljenju vještaka M. F. te utvrđenim kvalifikatornim okolnostima utvrdio pravičnu novčanu naknadu za fizičke bolove u visini od 5.000,00 kn, pretrpljeni strah u visini od 4.000,00 kn, zbog smanjenja opće, životne i radne sposobnosti u ukupnom omjeru od 10% trajno u iznosu od 12.000,00 kn te osnovom naruženja u iznosu od 3.000,00 kn, odnosno ukupan iznos od 24.000,00 kn po osnovi neimovinske štete, kao i iznos od 1.350,00 kn po osnovi troškova tuđe pomoći i njege (90 sati po 15,00 kn/sat), sukladno odredbi članka 1095. ZOO, kao i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na te iznose i to, na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete od dana podnošenja tužbe 28. prosinca 2015., obzirom da je liječenje završeno ranije i na dosuđeni iznos imovinske štete za tuđu pomoć i njegu od dana presuđenja 30. studenog 2021. (članak 1103. te članka 29. stavak 1. ZOO).

8.8. Tuženik G. Z. žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, međutim iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje troškove i iz kojega razloga se žali, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 154. stavak 3. i članak 155. ZPP, a niti odredbe Tarife, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

8.9. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tuženika G. Z., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u točki I izreke, odnosno presuditi kao u točki I. izreke.

9. O žalbi tužiteljice V. S.:

9.1. Neosnovano se u žalbi upire da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 230. stavak 2. ZOO kada je utvrdio da je za utuženi povećani iznos po osnovi naknade štete u podnesku od 7. travnja 2021. nastupila zastara potraživanja.

9.2. Naime, kako to valjano utvrđuje prvostupanjski sud, odredbom članka 230. stavak 2. ZOO je propisano da tražbina po osnovi naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, pa kada je, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, liječenje završeno s danom 15. ožujka 2013., kada se zdravstveno stanje stabiliziralo, a što nije niti bilo sporno među strankama, tada je valjan zaključak prvostupanjskog suda da je zastara za potraživanje po osnovi naknade te štete nastupila 14. ožujka 2018., a kada je tužbeni zahtjev povećan, odnosno preinačen podneskom od 7. travnja 2021., tada je isti u tom povećanom dijelu nesporno u zastari.

9.3. Nije prihvatljiva konstrukcija tužiteljice V. S. da bi promjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020., odnosno povećanjem vrijednosti po kriterijima ili kvalifikatornim okolnostima za 50%, u tom povećanom dijelu vrijednosti zastara počela teći iz nova, bez obzira kada se štetni događaj zbio, odnosno i u situacijama kada je zastara za naknadu štete iz tih štetnih događaja nastupila prije primjene ovih promijenjenih odnosno povećanih Orijentacijskih kriterija.

9.4. Dakle, po stavu ovog suda sud je mogao primijeniti ovako izmijenjene Orijentacijske kriterije i na štete koje su nastale i utužene ranije, ali samo do iznosa koji je utužen prije nastupa zastare, jer u svim ostalim slučajevima se radi o preinaci tužbe sukladno odredbi članka 190. ZPP, pa iako je ista dopuštena, sukladno odredbi stavka 2. istog članka, to ne znači da je ista osnovana odnosno da ne podliježe ispitivanju pravodobnosti podnošenja zahtjeva odnosno pravnim posljedicama nastupa zastare prema odredbi članka 230. stavak 2. ZOO (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev x-985/17, Revr-1797/10, Revr-1068/16 i Revd-858/20).

9.5. Neosnovano se također upire da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu odbijenog vremena tijeka zakonskih zateznih kamata, jer je prvostupanjski sud visinu imovinske štete, koja nije konkretizirana prije podnošenja tužbe, utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka o duljini i količini potrebe tuđe pomoći i njege, a po cijenama u vrijeme presuđenja, to je i visina takve štete utvrđena i konkretizirana tek odlukom suda, pa time i zakonska zatezna kamata za docnju dužnika može teći tek od toga datuma, stoga je valjano prvostupanjski sud zatraženu zakonsku zateznu kamatu po tom osnovu za period prije donošenja njegove odluke odbio kao neosnovanu (članak 1086. ZOO).

9.6. Neosnovano tužiteljica V. S. u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud odbio njen zahtjev za naknadu troškova postupka za sastav podnesaka od 23. veljače 2018., 24. siječnja 2020., 1. srpnja 2020., 7. travnja 2021., 28. travnja 2021. i od 27. svibnja 2021. temeljem Tbr 8/1 Tarife, obzirom ista, prema toj odredbi, ostvaruje pravo samo na 4 obrazložena podneska tijekom prvostupanjskog postupka, a koja su joj priznata, pa je valjano prvostupanjski sud za ove podneske dosudio naknadu u iznosu od 312,50 kn temeljem Tbr 8/3 Tarife.

9.7. Također se neosnovano tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud odbio zahtjev za naknadu troška sastava podnesaka od 12. listopada 2016., 20. veljače 2017., 4. listopada 2017. i 13. ožujka 2020., jer i po stavu ovog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ovi podnesci nisu bili nužni ni potrebni za uspjeh tužiteljice V. S. u sporu, pa time isti nisu opravdani prema odredbi članka 155. ZPP.

9.8. No suprotno tome osnovano se u žalbi tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužiteljice V. S. za naknadu troškova pristupa njenog punomoćnika na ročište za objavu presude, a koji trošak je popisan na ročištu na kojem za zaključena glavna rasprava, dakle zatražen sukladno odredbi članka 164. stavak 3. ZPP, pa kada je punomoćnik tužiteljice V. S. na ročište za objavu presude dana 30. studenog 2021. pristupio, a što nedvojbeno proizlazi iz zapisnika sa tog ročišta, tada isti, sukladno odredbi Tbr 9/3 Tarife ima pravo na naknadu toga troška, pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

9.9. Dakle, po stavu ovog suda, tužiteljici V. S. je trebalo priznati trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, prema odredbi Tbr 9/3 Tarife, kao i PDV na taj iznos u visini od 125,00 kn, odnosno sveukupni iznos od 625,00 kn.

10. S obzirom na sve naprijed navedeno trebalo je, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP, djelomično žalbu tužiteljice V. S. odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u točki II izreke, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice V. S. za naknadu troškova postupka u visini od 650,00 kn (točka II izreke), a u kojem dijelu, sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP, obzirom da se radi o odluci o troškovima postupka, dakle rješenju, djelomično prihvatiti žalbu i preinačiti točku II izreke i tužiteljici V. S. dosuditi daljnji trošak postupka u iznosu od 650,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to određeno u točki III. izreke, a sukladno odredbi članka 166.ZPP, uzimajući da je tužiteljica V. S. sa žalbom uspjela tek u neznatnom dijelu, trebalo je njen zahtjev za naknadu troška sastava žalbe odbiti kao neosnovan.

U Zadru 11. siječnja 2022.

Sudac

Željko Đerđ, v.r.