REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-61/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja MESNA INDUSTRIJA NATURA d.o.o., Đurđevac, Ulica grada Vukovara 60, OIB 27621831312, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Ivica Kovačev i Iva Kovačev iz Osijeka, protiv tuženika CROMA-VARAŽDIN d.o.o., Sveti Ilija, Ulica Vilima Cecelja 6, OIB 83765205022, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Kolarić, odvjetnik u Varaždinu, radi naknade štete u iznosu od 85.351,24 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-120/2018-36 od 17. studenoga 2020., 13. siječnja 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-120/2018-36 od 17. studenoga 2020. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Varaždinu je presudom poslovni broj P-120/2018-36 od 17. studenoga 2020. u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 85.351,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) i naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 85.351,24 kn koju je tužitelj kao kupac pretrpio zbog materijalnih nedostataka robe (kulen kesa) koju mu je tuženik kao prodavatelj nesporno isporučio 21. veljače 2018. i 2. ožujka 2018.

7. Žalitelj osnovano ističe da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su nejasni.

8. U obrazloženju presude sud je dužan izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; te je dužan posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka i izjasniti se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka (članak 338. stavak 4. ZPP-a).

9. U pretežitom dijelu obrazloženja prvostupanjski sud samo iznosi zahtjeve stranaka i činjenice koje su stranke iznijele, te navodi dokaze koje su stranke predložile i koje je izveo, kao i dokaze koje je odbio izvesti i razloge zbog kojih je to učinio. Nakon toga prvostupanjski sud izvodi zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva pozivajući se na odredbe članka 410. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) u bitnome navodeći kako tužitelj, unatoč daljnjem lošem mirisu kulen kesa, nije od tuženika više zahtijevao uklanjanje nedostatka, već je nastavio sa procesom proizvodnje, pri čemu nije poduzeo radnje kako bi egzaktno utvrdio postoji li doista nedostatak kupljene robe u obliku mikrobiološke neispravnosti proizvoda, čime se po mišljenju toga suda odrekao korištenja zaštite koju mu kao kupcu u slučaju nedostatka kupljene robe pruža Zakon o obveznim odnosima. Takav je zaključak prvostupanjskog suda nejasan i ne može se prihvatiti. Naime, prema odredbama članka 410. stavak 1. ZOO-a, kupac koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku može po svom izboru: 1) zahtijevati od prodavatelja da nedostatak ukloni, 2) zahtijevati od prodavatelja da mu preda drugu stvar bez nedostatka, 3) zahtijevati sniženje cijene, 4) izjaviti da raskida ugovor. U svakom od tih slučajeva kupac ima pravo i na popravljanje štete prema općim pravilima o odgovornosti za štetu, uključujući i štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima (članak 410. stavak 1. ZOO-a). Dakle, unatoč tome što se pravilno poziva na citirane odredbe članka 410. stavaka 1. i 2. ZOO-a o pravima kupca u slučaju postojanja materijalnih nedostataka, prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje te odredbe. Naime, kupcu koji je pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja o nedostatku (o kojim odlučnim činjenicama u obrazloženju pobijane presude također nisu navedeni jasni razlozi), ima pravo zahtijevati naknadu štete kumulativno s ostalim pravima propisanim odredbama članka 410. stavka 1. ZOO-a, pa tako i sa zahtjevom za uklanjanje nedostatka. Stoga činjenica što tužitelj kao kupac više nije od tuženika kao prodavatelja zahtijevao uklanjanje nedostatka ne znači da se na taj način tužitelj kao kupac odrekao prava na naknadu štete kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud propustio utvrditi odlučne činjenice koje se odnose na kumulativno ispunjenje pretpostavki ugovorne odgovornosti za štetu.

10. Ispunjenje s nedostacima je jedan od oblika neurednog, odnosno nevaljanog ispunjenja ugovorne obveze, tj. povrede ugovora jer je dužnik dužan svoju obvezu ispuniti „...savjesno u svemu kako ona glasi.“ (članak 342. stavak 1. ZOO-a). U slučaju isporuke robe koja nije u skladu s ugovorom jer ima materijalne nedostatke se na naknadu štete prema odredbi članka 410. stavak 2. ZOO-a, primarno primjenjuju odredbe o naknadi štete zbog povrede ugovornih obveza iz članka 342. do 347. ZOO-a, a tek podredno, ako tim odredbama nije drukčije propisano, na naknadu štete na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima o naknadi izvanugovorne štete (članak 349. ZOO-a). Prema odredbama članka 342. ZOO-a, vjerovnik kao oštećenik, u konkretnom slučaju tužitelj kao kupac, treba dokazati postojanje štete, njezinu vrstu (imovinska ili neimovinska), kao i visinu. Osim toga, nastala šteta mora biti u uzročnoj vezi s dužnikovom štetnom radnjom, što također mora dokazati vjerovnik. S druge strane, dužnik, u konkretnom slučaju tuženik kao prodavatelj, je taj koji je dužan dokazati postojanje eventualnih okolnosti koje ga oslobađaju od odgovornosti za štetu, bilo u potpunosti (članak 343. ZOO-a), bilo samo djelomično (članak 347. ZOO-a). Obujam naknade štete propisan je odredbama članka 346. ZOO-a pa tako vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (stavak 1). Dakle, kad je šteta prouzročena običnom nepažnjom, koja se predmnijeva, vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (članak 346. stavak 1. ZOO-a), dakle, samo tzv. predvidive štete. Samo u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje (što je vjerovnik dužan dokazati) vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale (članak 346. stavak 2. ZOO-a). U svakom slučaju, strana koja se poziva na povredu ugovora, u konkretnom slučaju tužitelj, dužna je poduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade (članak 346. stavak 3. ZOO-a). Međutim, prvostupanjski sud je propustio primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima o ugovornoj odgovornosti za štetu te utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi pravilnost njihove primjene.

11. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud samo paušalno zaključuje kako tužitelj koji nije proveo mikrobiološko testiranje kupljene robe, a potom ju je upotrijebio za izradu finalnog proizvoda, koji finalni proizvod je potom u cijelosti uništio, ne može s uspjehom tuženiku više isticati pravno relevantan prigovor nekvalitete/neispravnosti kupljene robe, budući da ispravnost te robe više ni na koji način nije moguće utvrditi. Takav zaključak prvostupanjskog suda je nejasan i za sada se ne može prihvatiti jer prvostupanjski sud uopće ne navodi na temelju čega i na temelju kojih pravnih propisa je utvrdio da je upravo tužitelj kao kupac bio dužan provesti mikrobiološko testiranje kupljene robe, a ne da je to bio dužan učiniti tuženik kao prodavatelj, kao što to ističe žalitelj.

12. Prvostupanjski sud nadalje navodi kako iz dokaza koje je podnio tuženik, nedvojbeno proizlazi da cjelokupna količina proizvoda isporučena tužitelju dolazi iz iste pošiljke dopremljene tuženiku od strane Costas A. Zacharia Ltd, Konfinou, Larnaka, budući da je cijela količina zaprimljena od strane tuženika putem istog ulaznog dokumenta broj 32002918, te da iako su isprave na stranom jeziku, proizlazi da je sirovina u trenutku preuzimanja od strane tuženika, popraćena odgovarajućom mikrobiološkom analizom. Međutim, prvostupanjski sud uopće određeno ne navodi o kojim se točno dokazima radi. Osim toga, unatoč tome što sam prvostupanjski sud navodi kako su isprave na stranom jeziku, s time da uopće ne navodi o kojim točno ispravama se radi, pogrešno uzima u obzir te isprave jer sud ne može i ne smije uzeti u obzir ispravu sastavljenu na stranom jeziku uz koju stranka, koja se poziva na tu ispravu za dokaz svojih navoda, nije dostavila i ovjereni prijevod (članak 232. stavci 1. i 2. ZPP-a) na što osnovano upire žalitelj.

13. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud također navodi kako iz nalaza i mišljenja vještaka Marice Međugorac te iz dopune tog nalaza i mišljenja, proizlazi da vještak nije odgovorio niti na jedno od postavljenih pitanja zadanih rješenjem o određivanju vještačenja, te da je vještaku nedostajao činjenični supstrat temeljem kojeg je mogao provesti vještačenje. Unatoč tome, prvostupanjski sud navodi kako je u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu iz kojeg proizlazi da je napravljena „greška u koracima“ odnosno da je tužitelj pristupio upotrebi sumnjivog proizvoda bez njegove prethodne analize, a bez koje vještak ne može dati svoj nalaz i mišljenje u pogledu postavljenih pitanja, konkretno na okolnost utvrđenja zdravstvene ispravnosti proizvoda koje je tuženik prodao tužitelju te daljnjih pitanja koja iz toga proizlaze. Dakle, prvostupanjski sud sam navodi kako vještak nije odgovorio na postavljeni zadatak, ali unatoč tome djelomično prihvaća takav nalaz i mišljenje i to u dijelu kojim vještak ne utvrđuje odlučne činjenice, već iznosi svoje pravno shvaćanje i upušta se u ocjenu određenih pravnih pitanja na što osnovano upire žalitelj. Naime, prema odredbi članka 250. ZPP-a, sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud rukovodi vještačenjem, označuje vještaku predmet koji će se razgledati, postavlja mu pitanja i, prema potrebi, traži objašnjenja u vezi s danim nalazom i mišljenjem (članak 259. stavak 1. ZPP-a). Vještaku se mogu davati razjašnjenja, a može mu se dopustiti i razmatranje spisa. Na zahtjev vještaka mogu se izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka (članak 259. stavak 2. ZPP-a). Dakle, vještak je dužan utvrditi ili razjasniti određene odlučne činjenice u odnosu na koje sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, ali nije ovlašten upuštati se u ocjenu pravnih pitanja, niti iznositi svoje mišljenje o određenim pravnim pitanjima, već je na to ovlašten isključivo parnični sud.

14. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na provođenje novog vještačenja prvostupanjskom sudu se ukazuje na odredbu članka 261. stavka 2. ZPP-a kojom je propisano da ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, sud dužan obnoviti vještačenje s istim ili drugim vještacima samo ako se ti nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka (članak 261. stavak 2. ZPP-a). Osim toga, prema odredbi članka 262. stavka 2. ZPP-a, ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Međutim, odluku o odbijanju navedenog dokaznog prijedloga prvostupanjski sud samo paušalno obrazlaže tvrdnjom kako je izvođenje tog dokaza nepodobno, ali uopće ne primjenjuje citirane odredbe Zakona o parničnom postupku niti utvrđuje jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz tih odredaba za obnovu vještačenja s drugim vještakom kao što je to predložio tužitelj.

15. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredaba članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti pobijanu presudu i u odluci o troškovima. Dodatno se ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a, kada je stopu zatezne kamate na parnične troškove odredio u visini kao da se u konkretnom slučaju radi o odnosu iz trgovačkog ugovora ili iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, a ne po stopi propisanoj za ostale odnose budući da se u konkretnom slučaju radi o sporu radi naknade štete.

16. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, uzevši u obzir navedeno, izvesti predložene dokaze potrebne radi utvrđivanja činjenica odlučnih za primjenu citiranih odredaba Zakona o obveznom odnosu na koje je ukazano ovim rješenjem. Nakon provedenog dokaznog postupka, donijet će novu pravilnu i zakonitu odluku u kojoj će navesti jasne razloge o osnovanosti tužbenog zahtjeva (članak 338. stavak 4. ZPP-a).

Zagreb, 13. siječnja 2022.

Sudac

Mirna Maržić